Danas se mnogi ljudi nazivaju kršćanima, mnoge organizacije na raznim razinama deklariraju se kao kršćanske. To nam otvara jako važno, ustvari ključno pitanje za svakog vjernika. Koji je smisao vjere i zašto uopće biti kršćan?
Bog nam je svojom objavom istine o postanku čovjeka, njegovom padu i planu spasenja objavio svoje namjere i ciljeve koje planira postići, a to je vraćanje svoje ljudske djece pod svoje okrilje. Svaki čovjek koji prihvati Krista i njegovu posredničku službu dolazi u obzir da uđe u Božje vječno kraljevstvo opisano kao raj za čovjeka.
Sam život, slobodna volja, prva zajednica, vlasništvo nad materijalnim stvarima i sve ostalo što je potrebno čovjeku i što će čovjek tražiti dolazi od Boga i Bog je to darovao čovjeku. Ispunjenje svih potreba svojih stvorenja cilj je našeg Stvoritelja.
Što je onda cilj vjere, da li je ona sama sebi svrha?
Apsolutno ne, cilj vjere je povući Božja obećanja i primiti Božje darove namijenjene čovjeku. Upravo to nam garantira Kristova posrednička služba. Nitko od nas zbog svog okaljanog karaktera ne može stati pred Oca, niti išta tražiti od njega. Zato nam treba posrednik pred Ocem koji će svojom vjerom i svojim savršenim karakterom tražiti za nas, ako tražimo ispravne stvari.
„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.“ Ivan 15,16
„I sve što zaištete u molitvi vjerujući, primit ćete.“ Matej 21,22
Sve što zatražimo u molitvi primit ćemo, samo trebamo vjerovati? U što to točno trebamo vjerovati?
Postoji jedna scena u Matejevom evanđelju koja nam razjašnjava situaciju:
„O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: ‘Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!’ Petar prihvati i reče: ‘Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!’ A on mu reče: ‘Dođi!’ I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: ‘Gospodine, spasi me!’ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?’“ Matej 14,25-31
U što je to Petar posumnjao? Posumnjao je u riječ Krista, u njegove ovlasti, njegovo uputstvo i naredbu. Oslonio se na svoja dosadašnja djela, na djela drugih ljudi koja je vidio (ljudi ne mogu hodati po vodi), na svoja fizička osjetila te emocije. Treba također zapaziti da ga je Krist uhvatio i izvukao iz vode kada je počeo tonuti, nije ga pustio da se utopi u olujnom moru. Na drugom mjestu dao nam je vrijednu lekciju:
„Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.“ Matej 5,29-30
Pogrešno se oslanjati na svoja djela, na djela i riječi drugih ljudi, na svoja osjetila vida, sluha, njuha, opipa, okusa kao i na svoja mišljenja, zaključke ili emocije. Sve to će nas odvesti u propast kada pokušamo to sučeliti s Božjom riječju ili temeljiti na tome svoje ponašanje ili vjeru.
S druge strane Božji cilj je uspostava zajednice na Zemlji i svoje darove daje za izgradnju te zajednice.
„Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika.“ 1. Korinćanima 12,4-10
Zasigurno najveći dar koji nam je Bog obećao je život vječni, dar koji Bog daje zabadava.
„Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.“ Ivan 6,40
„I još mi reče: “Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava.“ Otkrivenje 21,6
I u samoj zajednici Bog upravlja službama i time potvrđuje da je glava te iste zajednice.
„I neke postavi Bog u zajednici: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici.“ 1. Korinćanima 12,28 (namjerno sam promijenio „Crkvi“ u „zajednici“ zbog krivih konotacija vezanih uz izraz Crkva)
Rana zajednica imala je obilje Duha i širila se kao požar. Bila je nezaustavljiva sila koja se suprotstavljala silnicima ovog svijeta, sitnim ljudskim interesima i konačno kraljevstvu Sotone na ovom svijetu. Mač Duha preko svjedočenja za istinu, preko Kristovog svjedočanstva, osvajao je teritorij i protjerivao demone kud god je prošao.
„Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.“ Ivan 6,63
„Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.“ Efežanima 6,17
Isto to Bog je prorokovao da će se događati u posljednja vremena, Božja zajednica biti će suprotstavljena sotonskoj. Jedino Krist stoji suprotstavljen zajednici temeljenoj na oholosti, samouzdizanju, pobuni protiv Stvoritelja, lažnim obećanjima prosperiteta i rasta za čovjeka. Ljudi uopće nemaju predodžbu u što su uvučeni i za koga svjesno ili nesvjesno rade.
Jedino Krist može biti mjerilo karaktera savršenog Božjeg djeteta, iako se neće doslovno preslikati u čovjeka, pa mi nećemo postati u ovom životu savršena djeca Božja, nećemo imati savršenstvo kakvo je on imao, jer on nije imao zagovornika pred Ocem, imao je posebnu misiju na ovom svijetu, misiju koju neće tražiti da itko drugi izvrši, niti to uopće može izvršiti. Zato mi sami sebi ne možemo biti kriterij svog rasta i razvoja, jer jednostavno ne znamo što trebamo postati i koja nam je uloga namijenjena u budućem životu. Upravo zato trebamo vjerovati i svojom vjerom povući njegovu vjeru. On je naš zagovornik pred Ocem i naša vjera se treba osloniti na njega, njegove ovlasti, zasluge i karakter. Naša vjera sama po sebi je bezvrijedna, jer nitko od nas nije dostojan stati pred Oca, tek vjerom u Krista i njegovim odnosom s Ocem mi postajemo kvalificirani tražiti išta i uopće komunicirati s Ocem. Naša vjera treba biti usmjerena na njega i služiti da svojom vjerom povučemo njegovu vjeru u Oca. On Oca najbolje pozna i njegov je najpouzdaniji i najvjerniji Sin i suradnik.
Tako dolazimo do smisla vjere kršćana, a to je povlačenje Božjih darova za svoj duhovni rast i za rast Božje zajednice na Zemlji Kristovom vjerom u Oca i Kristovim posredstvom za nas pred Ocem.
Koliko se ovo danas često događa oko nas? Koliko su danas ljudske organizacije prazne i lišene djelovanja i darova Duha? Koliko kršćana uopće zna što bi trebalo raditi?
Mnogi ljudi danas oslanjaju se na ili raspaljuju svoje emocije kao znak velike vjere, nose razne simbole da bi se dokazali drugima kao vjernici. Sjede po „crkvama“, mole, padaju u trans, nariču, očekuju da ih Bog „dotakne“. Sve je to samo jedan oblik samouzdizanja, samopromocije i pokušaj da se u svojoj sili izvrše Kristova obećanja te pokažu efekti istog.
Uvijek Sotona mami ljude obećanjima postizanja efekata Božje zajednice i uvijek ljudi završe namagarčeni. Za raj nas može kvalificirati samo usklađenost s Božjim karakterom i nepokolebljiva vjera u njegove riječi. Ustvari sve ono što Bog traži od nas nemoguće je postići bez Duha i darova koje Duh nosi. Nemoguće je imati vjeru u Krista, svjedočiti za istinu, uopće poznavati istinu, biti dio Božje zajednice, niti raditi u toj zajednici ukoliko nas Bog direktno ne podržava svojim Duhom, a Krist zagovara pred Ocem.
Tek u takvom okruženju i s takvim motivima moguće je ispuniti Božja obećanja. Nadnaravna sila pratit će napore Božjih suradnika i osigurati rezultat. Da li to za čovjeka koji krene tim putem znači uspjeh na svakom polju u kojem se okuša raditi? Apsolutno ne, upravo suprotno, očekuje ga niz neuspjeha, niz promašaja na tom putu oblikovanja svog karaktera i čišćenja od zabluda koje su mu usađene. Mora biti spreman na otpore sa svih strana, na odbacivanje od strane svijeta, na ismijavanje i progon. Jedine prave suradnike imat će u svojoj braći po Kristu i u samom Bogu. To je način kako Bog razvija karakter svoje djece, uči ih da se oslanjaju jedino na njega. Krist također svojim djelovanjem u čovjeku, kako sve više stavlja svoj Duh u nas, tako i sve više prenosi svoje ovlasti na nas. Da bi jednoga dana u idućem životu kada budemo savršeno usklađeni s Bogom dobili sve njegove ovlasti i punopravno bili Božja kraljevska porodica vladara svemira, tek tada će Božja obećanja konačno do kraja biti ispunjena. U ovom životu smo samo na početku tog puta i obećana nam je sva pomoć.
Zato bi svaki kršćan trebao moliti da dobije što više Božjih darova za izgradnju svog karaktera, ali i zajednice odabranih. Ovo nikako ne znači da trebamo pokušavati uzdići sebe u očima drugih, ili postati sablazan ljudima. Svejedno svjetina neće biti zainteresirana za te ciljeve, niti njih to previše zanima. Na kršćanima je da svjedoče za istinu, a mač Duha će voditi bitke i osvajati teritorij za Krista.
Vlatko Lacković
