Smrtna kazna i Biblija

Svako, hrišćanin ili nehrišćanin, koji gleda na današnji svijet jasno vidi neopisivo zlo koje ga prožima. Svaka osoba u sebi ima potencijal za veliko zlo, a mnogi ljudi biraju da budu zli, što uvijek na kraju bude na štetu nekog drugog. Srećom, ne moramo živjeti u svijetu preplavljenom zlom i zločinima. Različiti zakoni tretiraju i sankcionišu zločince. Biblija ima smjernice i propise koji bi, kad bi se slijedili, naš svijet učinili sigurnijim i ugodnijim mjestom za život.

Svi znaju da bi svijet bio bolje mjesto kada bi se zaustavili ljudi koji čine gnusne zločine u društvu. Ali kako? Ponuđeno je mnogo različitih rješenja, a rješenja nudi i Biblija. Jedno od biblijskih rješenja za nasilne zločine je smrtna kazna. Biblija podržava smrtnu kaznu i u Starom i u Novom savezu. U stvari, prema Svetom pismu, smrtna kazna je možda najvažniji ključ za pravedni pravni sistem i sigurno društvo. Smrtnu kaznu nije izmislio čovjek da riješi društveni problem. Bog je to odobrio posle pada u grijeh tako da muškarci, žene i djeca koji čine naše društvo mogu živjeti svoje živote bez straha. Današnja društvena alternativa smrtnoj kazni je da su istinski zli ljudi „smješteni“ (zatvoreni) uz veliku finansijsku i društvenu cijenu samih ljudi kojima su nanijeli nepravdu.

Ovdje ćemo kratko ispitati nekoliko aspekata smrtne kazne, uključujući i zašto mnogi ljudi kažu da je Biblija protiv nje. Citiraće se stihovi iz Starog i Novog saveza koji podržavaju smrtnu kaznu i pokazati da je ona vitalni dio pravosudnog sistema koji je dao Bog. Takođe će se ispitati stihovi koji pokazuju da osobe koje treba pogubiti uključuju ubice, otmičare, osobe koje su počinile krivokletstvo sa smrtnim ishodima i osobe koje bezobzirnim i nemarnim ponašanjem oduzmu život drugoj osobi. Nije namjera ovog rada da izloži svaki stih u Bibliji koji podržava smrtnu kaznu, niti da dâ objašnjenje svakog teškog zločina u Starom savezu. Naša primarna namjera je da pokažemo da Biblija podržava smrtnu kaznu za određene zločine, i što je sigurno, za zločin ubistva.

Takođe želimo pokazati da je „smrtna“ kazna zapravo afirmacija vrijednosti života, čiji je autor Bog. Uobičajeno je da ljudi misle o smrtnoj kazni kao o strašnoj stvari, koja je veoma ponižavajuća za ljudski život. Zapravo, slučaj je suprotan. Veoma je ponižavajuće za ljudski život kada neko ko oduzme život ili uništi život (kao što je silovanje, kidnapovanje, itd.) „plati“ sa manje od samog života, a ponekad i sa samo nekoliko godina zatvora. Takva „pravda“ šalje poruku da život nedužne osobe ne vrijedi mnogo, u što većina kriminalaca već vjeruje. Smrtna kazna, s druge strane, šalje jasnu poruku da je život zaista veoma vrijedan, a ako neko oduzme život drugome, jedina održiva kompenzacija je vlastiti život zločinca. Smrtna kazna je neophodan protivotrov za otrovni uticaj zlih i opakih ljudi na ljudsko društvo.

 

Zašto većina ljudi vjeruje da je Biblija protiv smrtne kazne

Smrtna kazna je sastavni dio starosaveznog zakona. Nalazi se u svih pet Mojsijevih knjiga, kao i u drugim knjigama Starog saveza. Nadalje, Novi savez to podržava. Najčešći razlog zašto ljudi vjeruju da Biblija ne podržava smrtnu kaznu je taj što verzija kralja Džejmsa (KJV) i verzije Biblije koje čita većina rimokatolika (uključujući Duejevu verziju, Bibliju Novi Jerusalim i Novu američku Bibliju) daju Šesti Uput (tradicionalno „zapovijest“) u Izlasku 20:13 i Ponovljenom zakonu 5:17 kao: „Ne ubij“ (eng. “Thou shalt not kill.”). Hebrejska riječ prevedena sa „ubiti“ u Šestom Uputu je râcak [רָצַח], a može značiti „ubiti“ ili „pogubiti“, bilo namjerno ili slučajno.

Racak, kao i mnoge druge riječi, ima širok raspon značenja, pa se stoga njegovo značenje u određenom stihu mora odrediti i iz neposrednog i iz udaljenijeg konteksta. Srećom, Biblija ima mnogo toga za reći o ubistvima, ubistvima iz nehata, pogubljenju zločinaca i ubijanju u ratu, a proučavanjem svih stihova na tu temu lako je reći da Šesti Uput znači ne oduzeti život nepravedno. Komentatore Biblije ne zbunjuje nalog: „Ne ubij“. Maksi Danam je pisao o Šestom Uputu u komentaru Izlaska u Ovladavanju Starim zavjetom:

„Prema Postanju 9:6, ova zapovijest nije zabranila smrtnu kaznu. Očigledno je u Starom zavjetu da ovo [šesta zapovijest] nije bila zabrana svakog ubijanja, već samo neovlaštenog ubijanja.“[1]

Budući da Biblija ima jasno učenje o zločinu ubistva i ubistvu iz nehata, i zato što izreka: „Ne ubij“ zbunjuje ljude o ubijanju u samoodbrani, u ratu i pogubljenju zločinaca, većina modernih verzija ispravno prevodi racak u Šestom uputu kao „zločin ubistva“ (eng. “murder”) Na primjer:

• New King JamesVersion: You shall not murder.
• Revised English Bible: Do not commit murder.
• New International Version: You shall not murder.
• New American Standard Bible: You shall not murder.
• New Revised Standard Version: You shall not murder.
• Amplified Version: You shall not commit murder.
• New English Bible: You shall not commit murder.
• Tanakh (Jewish Publication Society): You shall not murder.

Gore navedene verzije Biblije izradili su timovi učenjaka s različitim teološkim porijeklom, uključujući protestantske, anglikanske, rimokatoličke, pravoslavne i jevrejske učenjake. Iz dokaza bi trebalo biti jasno da Šesti uput ne govori o smrtnoj kazni, već o nepravednom ubijanju, odnosno zločinu ubistva.

Iako je najbolji prevod jedne hebrejske riječi racak u Šestom uputu „ubistvo“, racak ima širu primjenu koju treba uzeti u obzir. Poznati hebrejski naučnici Karl Fridrih Kajl i Franc Delič pišu:

„Shodno tome, u naredbi ‘Ne ubij’ ne samo da se osuđuje izvršena činjenica zločina ubistva, bilo da je ono proizašlo iz otvorenog nasilja ili lukavstva (Pogl. 21:12,14,18), nego i svakog djela koje ugrožava ljudski život, bilo da proizilazi iz nepažnje (5. Mojsijeva 22:8), ili bezobzirnosti (Lev. 19:14), ili iz mržnje, ljutnje i osvete (Lev. 19:17,18). Život je stavljen na čelo ovih zapovijesti, ne kao najviši zemaljski imetak, već zato što je osnova ljudskog postojanja, a u životu je napadnuta ličnost i u tome lik Božiji (Post. 9:6). Izostavljanje objekta [glagola racak] još uvijek ostaje da se primijeti, što pokazuje da zabrana uključuje ne samo ubistvo bližnjega, već i uništavanje vlastitog života, ili samoubistvo.“[2]

Veoma cijenjeni komentator Adam Klark pisao je posebno o Šestom uputu u svom komentaru Biblije u šest tomova:

„Ne ubij. Ova zapovijest, koja je opšta, zabranjuje ubistvo svake vrste. 1. Sve akcije kojima se životi naših bližnjih mogu skratiti. 2. Sve ratove za proširenje carstva, trgovine itd. 3. Sve krvne zakone, čijim se djelovanjem mogu oduzeti životi ljudi za prestupe srazmjerno beznačajne pogreške. 4. Sve loše sklonosti koje navode ljude da žele zlo ili smišljaju zlo jedni protiv drugih; jer, kaže Pismo, onaj koji mrzi brata svoga u srcu je ubica. 5. Svaku potrebu za dobročinstvom bespomoćnima i ojađenim; jer onaj ko ima u svojoj moći da spase život drugome blagovremenom primjenom pomoći, hrane, odjeće itd., i to ne učini, a život te osobe ili propadne ili se skrati zbog toga, je u očima Božjim ubica. Onaj ko zanemari da spasi život, prema neospornoj zakonskoj maksimi, isti je kao i onaj koji ga oduzima. 6. Svaki nered i pretjeranost, sva pijanstva i proždrljivost, svaku neaktivnost i lijenost, i sva praznovjerna mrcvarenja i samoodricanja, kojima se život može uništiti ili skratiti; sve su to direktni grijesi protiv Šeste zapovijesti.“[3]

Adam Klark je u pravu kada kaže da Šesti Uput zabranjuje ubistvo svake vrste. To nema nikakve veze sa smrtnom kaznom, već je uput da se ne počini zločin ubistva ili ne ubije drugi čovjek nepravedno. Ogromna većina modernih verzija to prepoznaje. Pošto se ubistvo u krivičnom pogubljenju, u samoodbrani i u ratu odobrava u Svetom pismu, teško je shvatiti kako je „Ne ubij“ prihvatljiv prevod racak u Šestom uputu. Nema sumnje da prosječan čitalac dobija pogrešnu ideju iz tog prevoda. Umjesto da ispravno zaključi da se uz zločin ubistva uključuje i slučajno ubistvo i samoubistvo, savremeni čitalac pogrešno zaključuje da su samoodbrana, pogubljenje zločinaca i ubijanje u ratu od Boga zabranjeni. Stoga je većina modernih prevodilaca odlučila prevesti stih kao „Ne počini zločin ubistva“ jer to daje jasnu sliku savremenom čitaocu. Možda bi alternativni prevod koji uključuje riječ „ubiti“ mogao biti: „Ne ubijaj nepravedno.“

Kako ističu gore navedeni autori, Šesti uput takođe zabranjuje oduzimanje života iz nepažnje ili bezobzirnosti. Pomisao da Bog zabranjuje „slučajno ubijanje“ u početku može biti zbunjujuća, jer se „nesreće događaju“. Međutim, brz pregled istorije čovječanstva jasno će pokazati da bi se mnoge „slučajne smrti“ mogle spriječiti da su ljudi više brinuli o svojim životima i životima drugih. Slučajne smrti često se događaju u okruženju koje bi moglo biti bezbjedno da se bezbjednosti posvetila odgovarajuća pažnja. Nikada nećemo moći osigurati savršenu bezbjednost za ljude, ali stvari bi mogle biti mnogo sigurnije nego što jesu da se ljudski život više cijeni.

 

Smrtna kazna je odgovornost čovjeka da je izvrši

Smrtnu kaznu je jasno propisao Bog i odgovornost je na ljudima da je izvrše. Nalazi se u svih pet Mojsijevih knjiga, a prvi put kada se spominje je najznačajniji.

„Ko god prolije čovjekovu krv, i njegovu će krv proliti čovjek, jer je Bog po svom obličju načinio čovjeka.“ (Postanje 9:6)

Ovaj prvi stih koji nalaže smrtnu kaznu je važan jer nam govori tačno šta Bog očekuje. On ljudima daje odgovornost da održe sigurno društvo pogubljujući ljude koji ubijaju druge. I Sveto pismo i istorija jasno pokazuju da, uz nekoliko izuzetaka, sam Bog neće ubijati zlikovce u društvu. Bilo je nekoliko izuzetaka, kao što su Potop i uništenje Sodoma i Gomore, ali i nagovještaja budućeg uništenja Božjih zlih ljudi na konačnom sudu, a naravno postoji i sam konačni sud. Međutim, ova presuda je buduća. Potop i uništenje Sodoma i Gomore bili su izuzeci, neophodni Božjim planom da sačuva ljudski rod od potpune propasti i očuva lozu iz koje će Otkupitelj doći. Pravilo, jasno napisano u Svetom pismu, je da ako čovjek prolije krv drugog čovjeka, pravda se mora izvršiti preko drugih ljudi tj. šire zajednice. To je potvrđeno u Tori na više mjesta (vidi: Levitska 24:14,16; Brojevi 15:35). Dakle, zajednica je morala obavljati i mučne poslove, a ne samo, kako to predstavljaju neki hrišćani, da pričaju o ljubavi, u nirvani gdje cvjetaju ruže i cvrkuću ptice.

Neki ljudi su protiv smrtne kazne, govoreći da je čovječanstvo tvorevina Božija, pa stoga čovjek nema pravo oduzeti život drugom čovjeku. Iako to na prvu može zvučati dobro, suprotno je Svetom pismu. Čovjek ima pravo, pa čak i odgovornost, da pogubi ubice. Bog nam je dao to pravo i odgovornost, i On to neće „opozvati“ samo zato što se nama „ne sviđa“. Bog je dao čovjeku mudrost i sposobnost da se brine o vlastitom društvu i njegovim problemima. Ljudi su danas zauzeti i preopterećeni, ali Bog ne trči okolo među nama da kosi travnjak, popravlja pokvarene aparate u kući, vozi djecu s mjesta na mjesto, a ni ljudi to ne očekuju (makar ne oni normalni koji nemaju vjerske tripove). Znamo da Bog neće ići u kupovinu umjesto nas, pa to radimo sami. Naravno, shvatamo da će Bog ponekad, kada imamo problem, poslati osobu da pomogne. Kada je u pitanju zaštita društva, oni koje Bog šalje su oni koji žive u tom društvu. Bog je izričit. Rekao je da ako čovjek prolije krv drugog čovjeka, onda je posao ljudi da donesu pravdu i kazne to krvoproliće kako bi društvo ostalo bezbjedno.

 

Ubistvo

Već smo vidjeli primjer biblijske podrške za smrtnu kaznu u knjizi Postanja, a, kao što je već rečeno, smrtna kazna je podržana u svih pet Mojsijevih knjiga. Postanje 9:6 je propisalo smrtnu kaznu za ubistvo kada kaže da ako čovjek „prolije krv“ drugog čovjeka, čovjek mora proliti njegovu krv. Sada ćemo razmotriti temu smrtne kazne u Izlasku i jasno vidjeti da je Bog uveo smrtnu kaznu.

„Ko udari čovjeka tako da ovaj umre, neka se pogubi. Ali ako ga nije vrebao nego je Bog dopustio da se to dogodi rukom tog čovjeka, odrediću ti mjesto gdje može da pobjegne. Ako se neko naljuti na svog bližnjeg do te mjere da ga na prevaru ubije, odvedi ga od mog oltara i neka se pogubi.“ (Izlazak 21:12-14)

Prva stvar koju treba primijetiti u ovom dijelu Svetog pisma je da Bog nalaže da svako ko ubije osobu namjerno treba biti ubijen. Na ljudima u društvu je da sprovode ovaj zakon. Biblija ne kaže: „Ako je neko ubica, ja ću ga, Bog, ubiti.“ Takođe, imajte na umu da Bog pravi razliku između zločina ubistva i slučajnog ubijanja, što mi nazivamo „ubistvo iz nehata“. Slučajno ubistvo je drugačije od ubistva, a prema Božjem zakonu se prema njemu drugačije postupa. Zapazite u 13. stihu da bi, ako bi neko slučajno ubio drugog, Bog odredio mjesto utočišta za optuženog da pobjegne radi zaštite. To je bilo neophodno jer je u antičkom svijetu (a ponegdje i danas postoji) običaj da član porodice osveti smrt drugog člana porodice.

Biblijski, član porodice koji je osvetio smrt zvao se „krvni osvetnik“. Bilo je bitno imati mjesto gdje bi osoba koja je nekoga slučajno ubila mogla otići u zaštitu dok se civilna vlast ne uključi. Često je mjesto svetilišta bilo u tabernakulu ili hramskom dvorištu gdje je bio žrtvenik. Ovaj običaj se nastavio u mnogim društvima, a crkve su često postajale mjesta svetilišta. Dakle, Božja želja da se vidi pravda u odnosu na zločince-ubice jasno se vidi u Njegovom uputu da ako je osoba kriva za zločin ubistva, za tu osobu nema utočišta. Trebalo je da bude uzet, čak i sa oltara samog Boga, i pogubljen.

Izreka „oko za oko“ je dobro poznata i često citirana. Međutim, da bismo je pravilno razumjeli, moramo je precizno citirati.

„Ali ako se dogodi nesrećan slučaj, tada ćeš uzeti život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opekotinu za opekotinu, ranu za ranu, udarac za udarac.“ (Izlazak 21:23-25)

Teško je shvatiti kako bi iko mogao pročitati i razumjeti gornji odlomak i tvrditi da je Bog protiv smrtne kazne. Izraelci su lutali pustinjom četrdeset godina, a Izlazak je pisan od prve godine. Da bi se osiguralo da će Izraelci zaista shvatiti da je Bog ozbiljan u pogledu održavanja društvenog poretka i da niko ne može predložiti da je „život za život, oko za oko“ itd., značilo samo održavanje reda dok su oni marširali kao vojska, propis se ponovo ponavlja u Ponovljenom zakonu 19:21, koji je napisan samo nekoliko mjeseci prije nego što se Izrael trebao nastaniti u Obećanoj zemlji.

Levitska knjiga takođe jasno kaže da ubice treba da budu pogubljene:

„Ako neko udari drugog čovjeka tako da on umre, neka se pogubi. Ko udari životinju tako da ona ugine, neka da nadoknadu za nju, ali onaj ko udari čovjeka tako da on umre, neka se pogubi.“ (Levitska 24:17,21)

Ovi stihovi su vrlo jasni i rješavaju još jedno pitanje koje se pojavilo u ovim modernim vremenima. Postoje ekolozi i razna društva za zaštitu i prava životinja koji tvrde da su životinje jednako važne kao i čovjek. To očigledno nije ono što Biblija kaže. Životinje nisu stvorene na sliku Božju, a za mnoge od njih je posebno navedeno da su izvor hrane (Post. 9:3) i kućnih blagoslova. Biblijski gledano, život životinje se ne cijeni tako visoko kao život čovjeka koji je stvoren na sliku Božju.

Knjiga Brojeva nastavlja biblijsko svjedočanstvo da se ubice moraju pogubiti:

„Ako neko udari nekoga gvozdenim predmetom tako da ovaj umre, onda je ubica. Neka se ubica pogubi. Ako ga udari nekim manjim kamenom od koga čovjek može da pogine i ovaj pogine, onda je ubica. Neka se ubica pogubi. Ako ga udari nekim manjim drvenim predmetom od koga čovjek može da pogine i ovaj pogine, onda je ubica. Neka se ubica pogubi.“ (Brojevi 35:16-18)

Nakon jasnog svjedočenja da su ubice trebale biti pogubljene, 4. Mojsijeva potkrepljuje izjavu datu u Izlasku da zločincu-ubici ne bi trebalo biti utočišta.

„Ne uzimajte otkupninu za život ubice koji je zaslužio smrt, jer on mora da bude pogubljen.“ (Brojevi 35:31)

Knjiga Ponovljenog zakona je peta i poslednja Mojsijeva knjiga, a takođe kaže da zločinca-ubicu treba pogubiti.

„Ali ako neko mrzi svog bližnjeg, ako ga vreba i napadne ga, pa ga udari tako da ovaj umre, a onda pobjegne u jedan od tih gradova, neka starješine iz njegovog grada pošalju ljude da ga dovedu odande i neka ga predaju u ruke krvnom osvetniku da se pogubi. Neka ga tvoje oko ne žali, nego ukloni krivicu za nedužnu krv sa Izraela, da bi ti bilo dobro.“ (Pnz. 19:11-13)

Sada smo vidjeli da pet Mojsijevih knjiga, od Postanja do Ponovljenog zakona, sve propisuju smrtnu kaznu. Trebalo bi biti potpuno jasno da svako ko smatra da Biblija ne podržava smrtnu kaznu jer nekoliko prevoda kaže: „Ne ubij“, pogrešno razumije i pogrešno primjenjuje Sveto pismo.

Pored direktnih naloga u Petoknjižju o smrtnoj kazni, Sveto pismo sadrži zapise koji pokazuju kako se Bog osjeća kada se njegovi propisi ne poštuju. 1. Kraljevima 20 sadrži zapis o kralju Izraela koji je poštedio život neprijateljskom kralju uprkos činjenici da je napao Izrael i ubio mnoge Izraelce. Je li Bogu bilo drago što je kralj Izraela poštedio život ovog ubice? Ne. Bog je poslao proroka sa ovom porukom: „Ovako kaže Gospod: ‘Zato što si pustio iz svoje ruke čovjeka koga sam odredio da se pogubi, tvoja duša biće umjesto njegove duše i tvoj narod umjesto njegovog naroda.’“ (1. Kraljevima 20:42) U modernom krivičnom pravu pošteđeni su životi mnogih kriminalaca koji su trebali biti ubijeni, a sada su to „naši životi za njihove živote“. Bili smo neposlušni Božijem zakonu, i kao rezultat toga živimo u nesigurnom društvu u kojem svake godine umire hiljade nevinih ljudi. Zar ne bi bilo pravednije pogubiti kriminalce i obezbijediti sigurno društvo građanima koji poštuju zakon?

Da bi povredi dodali uvredu, dobronamjerni hrišćani će često pokušavati da utješe porodice žrtava zločina ubistva sugerišući da „Bog radi na misteriozne načine“ kao da je na neki način odgovoran što je dopustio da se ubistvo dogodi. Međutim, Bog je jasno otkrio da je čovjeka učinio odgovornim za pravedno izvršenje presude. Stoga Bog nije kriv za čovjekov propust da se pokori Njegovom zakonu, što onda rezultira porastom kriminalnog ponašanja i ogromnom količinom ljudske patnje koju ostavlja za sobom.

 

Kidnapovanje

Zločin ubistva nije jedini zločin za koji Bog nalaže da se kazni smrtnom kaznom. Bog je takođe propisao da se otmičari pogube. Psihološka, ​​a često i fizička šteta nanesena pojedincima koji su kidnapovani, te teror i tuga porodicama, prijateljima i zajednicama kidnapovanih, dobro su dokumentovani. Otmica, iako se ponekad vrši isključivo radi finansijske dobiti, češće je praćena silovanjem ili drugim zlostavljanjem. Današnja liberalna politika teži da otmičaru da „terapiju“ (i zatvorsku kaznu), što očigledno nije uspjelo da održi naše društvo sigurnim, o čemu će svjedočiti mnogi tjeskobni roditelji. Većina roditelja danas ima određeni nivo straha ili tjeskobe da će njihova djeca biti kidnapovana i zlostavljana. Kidnapovanje je problem danas, a jedan razlog za to je što se biblijski zakoni koji bi to suzbili ne poštuju.

„Ko otme čovjeka i proda ga ili ga zadrži u svojim rukama, neka se pogubi.“ (Izlazak 21:16)

„Ako se utvrdi da je neko oteo čovjeka između svoje braće, Izraelovih sinova, i da je bio okrutan prema njemu i prodao ga, taj otmičar neka se pogubi. Ukloni zlo iz svoje sredine.“ (Ponovljeni zakon 24:7)

Ljudi se moraju osvijestiti s činjenicom da postoji način da se zaustavi otmica i pomogne da se naše društvo vrati u stanje mira i sigurnosti – poštovanje Božjih zakona. Kada bi otmičari bili brzo pogubljeni, kao što Biblija nalaže, naše društvo bi bilo mnogo sigurnije.

 

Krivokletstvo

Iako Bog propisuje da se određeni zločinci pogube, On visoko cijeni život. Zapravo, ovo je pravi razlog zašto je uveo smrtnu kaznu: da spriječi bezobzirno zanemarivanje ljudskog života. Stoga je smrtna kazna trebala biti izvršena samo kada se krivica čvrsto utvrdi. Prema biblijskom zakonu, ljudi nikada ne smiju biti pogubljeni bez jasnih dokaza da su, u stvari, krivi. U biblijskom svijetu to su gotovo uvijek odnosilo na očevice, jer nijedan od forenzičkih dokaza na koje se danas oslanjamo, kao što su otisci prstiju, krvna grupa, DNK, itd., nije im bio na raspolaganju. Bog je jasno rekao: „Onaj ko zaslužuje smrt neka bude pogubljen na temelju izjave dva ili tri svjedoka. Ne smije da se pogubi na temelju izjave jednog svjedoka.“ (Pnz. 17:6) Da bi ljudi bili sigurni da su shvatili poentu, Bog je ponovio istu stvar dva poglavlja kasnije: „Jedan svjedok neka ne ustaje protiv čovjeka ni za kakav prestup ili grijeh, kakav god grijeh da je počinio. Neka svaka stvar bude potvrđena na osnovu izjave dva ili tri svjedoka.“ (Pnz. 19:15)

Svjedoci su bili mnogo dostupniji u biblijskom društvu nego danas. Mi sami radimo mnogo toga što ljudi u biblijska vremena nikada ne bi uradili sami. Često živimo sami, radimo sami, sami kupujemo, sami vježbamo i vozimo sami. U biblijskoj kulturi ljudi su činili stvari zajedno u svrhu zaštite. Porodice i šire porodice su živjele zajedno, muškarci su radili na njivi sa drugim muškarcima, a žene su radile svoje poslove sa drugim ženama, tako da su prilike da se neko nađe zaista sam bile prilično rijetke. Iako to nije slučaj danas i dva ili tri svjedoka možda nisu uvijek dostupna, mi smo razvili forenzičku nauku do te mjere da je često vrlo pouzdan svjedok.

Budući da su svjedoci bili toliko važni na sudu, jedan od teških zločina u Bibliji bio je krivokletstvo u krivičnom postupku. Zanimljivo je da Biblija ima samo dva primjera nevinih ljudi koje je pogubila vlast nakon suđenja: Nabot (1. Kraljevima 21) i Isus Hrist. U oba ova slučaja radilo se o zavjeri, zloupotrebi moći i krivokletstvu. Biblija je vrlo specifična o krivokletstvu. Ona kaže da krivokletnik treba da dobije bilo koju kaznu koju bi osoba na suđenju dobila da krivokletstvo nije otkriveno.

„Ako protiv nekoga ustane svjedok koji mu smišlja zlo i želi da ga optuži za neki prestup… Neka sudije to temeljno istraže, pa ako je onaj svjedok lažan svjedok i ako je iznio lažnu optužbu protiv svog brata, učinite mu onako kako je on namjeravao da učini svom bratu. Ukloni zlo iz svoje sredine. To će čuti ostali i uplašiće se, pa više nikada neće činiti takvo zlo u tvojoj sredini. Neka tvoje oko ne žali: duša za dušu, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu.“ (Pnz. 19:16,18-21)

Istorija otkriva da kada se nedužnom čovjeku izrekne smrtna kazna, često je uključeno krivokletstvo. Nadalje, studija slučajeva u kojima je kasnije utvrđeno da je „kriva“ osoba nevina pokazuje da su, da bi se donijela presuda, dokazi često uskraćivani ili mijenjani, ili su svjedoci lagali. Jasno je da je laganje na sudu da bi se druga osoba pogubila od strane vlasti jednako ubistvu, i lako je shvatiti zašto Bog propisuje smrtnu kaznu za nekoga ko bi to učinio. Kada bi vlasti brzo pogubile nekoga ko je uhvaćen u laži ili lažiranju dokaza u kapitalnom slučaju, većina toga bi vrlo brzo prestala.

 

Bezobzirno zanemarivanje ljudskog života

Prema Božijem zakonu, ljudi takođe treba da budu odgovorni građani i da ne izlažu druge nepotrebnom riziku. To je jasno prikazano u primjeru datom u Izlasku 21.

„Ako bik ubode čovjeka ili ženu i usmrti ih, neka se bik kamenuje, a njegovo meso neka se ne jede. Vlasnik bika neće biti kažnjen. Ali ako se i ranije znalo da taj bik hoće da ubode i vlasnik je bio upozoren, ali ga nije čuvao, pa bik ubije čovjeka ili ženu, neka se bik kamenuje, a i vlasnik neka se pogubi.“ (Izlazak 21:28,29)

U biblijskoj kulturi mnogi su ljudi posjedovali životinje. Lako bi se moglo dogoditi da neko ima bika za kojeg se znalo da bode, ali gazda misli da je previše vrijedan da bi ga ubio. Ovaj zakon je postavio Bog da zaštiti društvo od nerazumnih ljudi. Vlasnik bika je mogao preuzeti rizik da bika drži zatvorenog i podalje od ljudi, ali to je bio ogroman rizik. Ako bi se bik oslobodio i ubio nekoga, onda je vlasnik bika bio pogubljen. Ovakvi zakoni nam mogu izgledati veoma oštri, a Džejms Džordan to komentariše:

„Možda našim modernim ušima mogu izgledati grubo, ali moramo biti oprezni da ne optužimo Boga za grijeh. On je dao ove zakone, i bez obzira da li ih danas trebamo držati ili ne, oni sigurno odražavaju Njegovu dobrotu. Zar ova grubost ne služi da nam pokaže da imamo previše opušten pogled na grijeh? Takođe, da li su nam naši moderni labavi zakoni donijeli nešto dobro? Moderno humanističko pravo je meko prema zločincima, a oštro prema nevinim. Biblijski zakon je oštar prema kriminalcima i tako štiti nevine, udovice, siročad, siromašne i koji poštuju zakon.“[4]

Džordanove izjave su tačno na meti. Naše društvo je nesigurno na mnogo načina koji bi se mogli ispraviti ako građani odbiju da se pomire sa neuspjehom zakona koje sada imamo i odluče da isprobaju Božje zakone. Biblija jasno kaže da Bog visoko cijeni sigurno društvo. Ako neko svjesno ugrožava druge na zanemarljive i nepotrebne načine, Bog je dao nalog da se ta osoba pogubi ako njeno zanemarivanje i nedostatak brige koštaju života druge osobe.

Važno je shvatiti da primjeri koje Bog koristi u Bibliji trebaju biti vodič koji će nam pomoći da razumijemo šta je Njegova pravda i kako je provoditi. Ne postoji način na koji bi Bog mogao dati posebne zakone za svaku okolnost, pa nam je dao primjere iz kojih možemo učiti. To je zapravo jasno u samoj riječi Tora. Iako većina ljudi vjeruje da riječ Tora znači „zakon“, svaki dobar hebrejski leksikon će potvrditi da bi bolji prevod obično bio „poučavanje“ ili „učenje“. Postoje hebrejske riječi kao što su dat i micva koje se koriste u Bibliji za određene zakone, upute ili statute. Tora je data da pruži podučavanje i instrukcije koje će nas uputiti u pravom smjeru, a ne za davanje posebnog statuta za svaki zločin.

U nekim zajednicama postoje područja u kojima se ljudi boje opasnih pasa i ne mogu komotno pustiti djecu da se igraju. U istinski biblijskom društvu taj strah ne bi postojao, jer malo ljudi bi držalo nesigurne životinje kada bi znalo da će vlasnik biti pogubljen ako životinja nekoga ubije. Vlasnik psa koji je ugrizao osobu nesumnjivo bi uspavao psa umjesto da rizikuje da bude brzo pogubljen jer je njegov pas nekoga napao i ubio.

Mnoge zemlje takođe imaju veliki problem sa bezobzirnim i pijanim vozačima. Svake godine hiljade porodica žale zbog smrti svojih najmilijih koje su ubili pijani vozači, a mi to trpimo u našem društvu radije nego da provodimo kazne koje bi zahtijevao Božji zakon. Pijani vozač svjesno dovodi u opasnost život druge osobe i savršeno bi odgovarao modelu Izlaska 21:28,29. Kada bi bahati pijani vozač koji je oduzeo život drugoj osobi brzo bio pogubljen, malo zemalja bi imalo problem vožnje u pijanom stanju. Ali da bi se stvorili valjani preduslovi za to, odgovorna država bi morala uvesti i prohibiciju alkohola. Džejms Džordan je u pravu kada kaže da je „Biblijski zakon oštar prema zločincima i na taj način štiti nevine“. Bog je izmislio ljude i društvo i dao nam je „priručnik sa uputstvima“ kako bismo mogli imati divno društvo. Ignorišemo Božje zakone na sopstveni rizik, i opasno društvo u kojem živimo je dovoljan dokaz za to.

Ovo što smo do sada vidjeli iz Starog saveza je jasan dokaz da Bog podržava smrtnu kaznu. Njemu je važnije zdravlje i sigurnost porodice i društva od „slobode“ pojedinca da nanosi štetu drugima.

 

Novi savez podržava smrtnu kaznu

Ne bismo trebali očekivati ​​da će se Bog morati ponavljati u Novom savezu ako ono što je rekao u Starom savezu još uvijek vrijedi. Ipak, ljudi često misle da ako Novi savez ne kaže nešto posebno, to ne smije biti istina. Kakva zabluda. Međutim, Božje zakone treba smatrati obavezujućim, osim ako nam On ne kaže da postoji promjena. Na primjer, u Starom savezu Bog je naredio žrtvovanje životinja, pa zašto to nemamo danas? Ne zanemarujemo zakon samo zato što nam je žrtvovanje životinja neukusno, niti zaista vjerujemo da se Bog promijenio i „postao civilizovaniji“. Umjesto toga, Novi savez nam posebno govori da su životinjske žrtve postale nepotrebne jer je Hrist bio trajna antitipska žrtva. Dakle, došlo je do promjene privremenog zakona i Bog nam je obznanio tu promjenu.

Mnogo je ljudi koji će priznati da Stari savez podržava smrtnu kaznu, ali negiraju da i Novi savez podržava. To jednostavno nije slučaj, kao što ćemo sada pokazati. Prva stvar koju treba primijetiti u Novom savezu je da Isus Hrist nikada nije rekao ništa protiv smrtne kazne. Naime, on je izričito naveo da nije došao da okonča Zakon (Matej 5:17). Čak i kada se pojavio pred Pilatom, Isus nikada nije poricao da Pilat ima zakonsko ovlašćenje da ga pogubi. Da je bio protiv smrtne kazne, ovo bi bilo dobro mjesto da se to kaže. Zapravo, u Bibliji ne postoji zapis o bilo kojoj osobi koja je izjavila da je smrtna kazna pogrešna u Božjim očima.

Ljudi ponekad kažu da nas je Isus naučio da volimo svoje bližnje, kao da smrtna kazna nije ljubav. Ali Bog je ljubav, i propisao je smrtnu kaznu za određene zločine. Nadalje, Isus je svoje učenje o ljubavi dobio iz Starog saveza. Kada je Isus rekao da je drugi najveći nauk „voli bližnjega svoga kao samoga sebe“, citirao je Levitski zakonik 19:18. Mojsijev zakon je učio ljubavi, a dio te ljubavi prema ljudima i društvu bio je da ih zaštiti od zla provođenjem Zakona, koji je uključivao i smrtnu kaznu.

Kada je nešto jasno utvrđeno u Starom savezu kao Božja volja, ne treba to ponavljati riječ po riječ u Novom savezu kako bismo znali da je to i dalje volja Božja. Kada Bog želi nešto promijeniti, kao što su njegovi zakoni o žrtvovanju životinja ili obrezivanju, On nam to kaže. Ispravan način tumačenja Svetog pisma je vjerovanje da je Božja volja stalna osim ako nam On ne kaže da ima nova pravila za nas. U slučaju smrtne kazne za ubice, kidnapere itd., Bog ne samo da ne kaže da se predomislio u Novom savezu, nego potvrđuje ono što je rekao u Starom savezu.

„Znamo da je Zakon dobar ako ga čovjek primjenjuje kako treba, svjestan toga da zakon nije namijenjen pravedniku, nego bezakonicima i nepokornima, bezbožnima i grešnima, nevjernima i onima koji skrnave ono što je sveto, ubicama očeva, majki i drugih ljudi, bludnicima, muškarcima koji liježu s muškarcima, trgovcima ljudima, lažovima, onima koji se lažno zaklinju, i svima drugima koji čine ono što se suproti zdravom učenju.“ (1. Timoteju 1:8-10)

Važno je napomenuti da ovi stihovi u Novom savezu govore da je Zakon dobar ako se pravilno koristi, a zatim se kaže da je Zakon stvoren za ljude kao što su ubice. Da se Bog predomislio o onome što je rekao u Starom savezu i odlučio da ne bismo trebali pogubiti zločince, ovo bi bilo savršeno mjesto da to kaže. Sigurno nije dobra egzegeza Svetog pisma čitati da je „Zakon dobar“ i da je napravljen za ubice, kidnapere i slično, a onda reći da po Novom savezu ne treba pogubiti zločince.

Ovi stihovi u Timoteju ponavljaju Rimljanima 7:12 gdje stoji: „Tako, dakle, Zakon je svet, i propis je svet i pravedan i dobar.“ Važno je napomenuti da su ubistvo, krivokletstvo i kidnapovanje, zločini koje smo ispitali u ovom radu, svi posebno spomenuti u Novom savezu u kontekstu da je Zakon dobar i stvoren za takve ljude. U stihu 10 iznad zapazite da se pominju i „trgovci ljudima“. U antičkom svijetu većina ljudi je kidnapovana zbog novca. Danas otmičari ponekad otimaju novac za otkupninu, ali u antičkom svijetu laka zarada dolazila je od prodaje osobe kao roba, što je posebno dobro funkcionisalo ako onaj koji je kidnapovan nije mogao govoriti jezik onih kojima je prodat. Poznata priča o Josifu kojeg su njegova braća prodala u ropstvo je dobar primjer. Pošto je ropstvo bilo uobičajeno u biblijska vremena, otmica nekoga, a zatim prodaja njega ili nje kao roba u drugoj zemlji bio je način da se brzo dobije novac. Dakle, ovdje se radi o otmičarima.

Jasno je da apostol Pavle nije smatrao smrtnu kaznu „bezbožnom stvari“. Kada mu je suđeno zbog navodnog izazivanja nereda širom rimskog svijeta (Djela 24:5), dao je sledeću izjavu: „A ako sam zaista učinio nešto loše i počinio nešto što zaslužuje smrt, ne bježim od smrti.“ (Djela 25:11) Teško se može zamisliti da bi Pavle tako nešto rekao rimskom guverneru da je u srcu osjećao da je smrtna kazna pogrešna. Budući da je Pavle bio rimski građanin (Djela 22:25-29) i da su ga Jevreji optuživali, vjerovatno je mogao pronaći način da spasi svoj život, tako da ne bi imalo smisla da pominje smrtnu kaznu ako je vjerovao da je to bilo pogrešno. Djela 24:26 kažu da se rimski namjesnik nadao mitu, što je činjenica koju Pavle nije mogao znati. U Rimljanima 1. glava Pavle navodi mnoge grijehe kao posledicu odbacivanja Boga i zaključuje: „Iako dobro poznaju Božju pravednu odredbu – da oni koji tako postupaju zaslužuju smrt…“ (32. stih)

Tako proučavanje Novog saveza otkriva da on podržava smrtnu kaznu baš kao i Stari.

 

Smrtna kazna mora biti izvršena brzo

Biblija upućuje na brzo izvršenje kazne ako želimo da one odvrate druge zločine:

„Zato što se presuda za zlo djelo ne izvršava brzo, srce sinova ljudskih odlučno je da čini zlo.“ (Propovjednik 8:11)

Kada se kazna za zločin ne izvrši brzo, srca ljudi su ispunjena planovima da počine loše.

Smrtna kazna je pravedna kazna za zločince koji zaslužuju smrt, a kada se izvrši brzo i otvoreno, služi kao odvraćanje od zločina i stvara sigurnije društvo. Bog poznaje ljude i On nam govori kako da imamo sigurno društvo. Mi danas ne poštujemo Božje zakone, misleći da su naši zakoni bolji. Dokaz da naši liberalni zakoni ne funkcionišu je pred nama: živimo u nesigurnom društvu. Moglo bi se to promijeniti kad bi se uspostavili biblijski zakoni. Bog je uputio ljude da brzo izvrše kaznu. Ako želimo sigurno i pravedno društvo, onda moramo slijediti Božja pravila. Proučavanje pogubljenja u Svetom pismu pokazuje da su izvršena brzo nakon osude. Na primjer, bogohulnik iz Levitske knjige 24 je očito pogubljen isti dan kad je kazna izrečena, a Jošua je Ahana pogubio isti dan kad je otkrio da je on bio uzrok nevolje Izraela (Jošua 7).

 

Zaključak

Biblija kaže da žanjemo ono što sijemo, a istorija svjedoči o istinitosti te poslovice. Ljudi širom svijeta žive u nesigurnim društvima. Ovo je jasan dokaz da mi ljudi treba da promijenimo način na koji sijemo. Ubistva su postala uobičajena, a ljudi žive u strahu od kidnapera, pijanih vozača, seksualnih predatora i drugih kriminalaca. Laganje na sudu je takođe uobičajeno, i bez obzira koliko je opravdan razlog neke osobe, konačna presuda koju će svaki sud donijeti je toliko neizvjesna (i prolongirana) da se većina ljudi boji da će ikada morati ići na sud iz bilo kojeg razloga. Bog, Autor života, je vrlo jasno dao do znanja kako možemo ispraviti ove situacije. Biblija jasno podržava smrtnu kaznu za zločine poput ubistva, otmice i krivokletstva u smrtnim slučajevima. Postoji dovoljno dokaza da Božji zakoni funkcionišu, a život u zemljama poput Singapura, koji sprovodi smrtnu kaznu, daleko je sigurniji nego u zemljama koje je ne sprovode.

Moglo bi se tvrditi da se u pravnom sistemu mora previše promijeniti da bi se postigla pobožna upotreba smrtne kazne, pa bismo je trebali potpuno prestati koristiti i jednostavno koristiti zatvore kako bismo sklonili kriminalce s ulica. Drugi problem je što bi samo izrazito hrišćanska država mogla primijeniti ovakve biblijske koncepte. Bilo kako bilo, nikada nije najbolje rješenje prestati provoditi stvari koje Bog propisuje, čak i ako se koriste nesavršeno. Uvijek je mudrija odluka da se krećemo odlučno i neumorno radimo na sprovođenju onoga na šta nas je Bog uputio. To je danas teško, jer istinska biblijska odgovornost je nestala u razvodnjenom humanističkom hrišćanstvu.

Šesti uput glasi: „Ne počini zločin ubistva“, i ono što svaki pravi hrišćanin može je da poštuje taj uput u skladu sa biblijskim smjernicama. Ako bi neka država željela da imamo sigurno i pravedno društvo, onda bi se morala početi pokoravati Bogu i činiti ono na šta nas On upućuje u svojoj Riječi. Tada bi se moglo polagati pravo na ​​Njegov kolektivni blagoslov.

 

Dodatak A: Pogrešno primijenjeni tekstovi

Negatori smrtne kazne često koriste stihove iz Biblije kako bi podržali svoj stav. Ovo je povremeno efikasno iz nekoliko razloga. Prvo, mnogi ljudi zapravo ne poznaju Bibliju, pa su stoga podložni uticaju stiha koji je citiran van konteksta. Drugo, neki stihovi nisu prevedeni tako jasno koliko bi mogli biti, kao što je uput „Ne ubij“, što smo već obradili. Treće, povremeno postoje običaji uključeni u dio Svetog pisma koji zamagljuju značenje ovog stiha današnjim ljudima. To je očito slučaj sa referencama „okreni drugi obraz“. Četvrto, ljudi zapravo ne poznaju i ne razumiju biblijski koncept ljubavi. Bog je ljubav i On voli, ali je i pravedan i On je taj koji je propisao smrtnu kaznu.

 

1. Samuelova 26:8-11 (Ne dirajte Gospodnjeg pomazanika)

Ljudi koji podržavaju ideju da bi Bog trebao biti taj koji će kazniti ubice često se pozivaju na zapise o Davidu i Saulu, u kojima je Abišaj, jedan od Davidovih ljudi, htio da ubije kralja Saula, ali ga je David obuzdao.

„Abišaj reče Davidu: ‘Bog ti je danas predao u ruke tvog neprijatelja. Molim te, dopusti mi da ga jednim udarcem pribijem kopljem za zemlju. Drugi mi udarac neće ni trebati.’ Ali David reče Abišaju: ‘Nemoj da ga ubiješ. Jer ko je još digao ruku na Gospodnjeg pomazanika i ostao nedužan?’ David još reče: ‘Tako živ bio Gospod, Gospod će ga udariti; ili će doći dan u koji će taj čovjek umrijeti ili će otići u bitku i poginuti! Nipošto ne bih digao ruku na Gospodnjeg pomazanika, jer znam da bi to u Gospodnjim očima bilo neispravno. Molim te, uzmi sada koplje koje mu je pored glave i krčag za vodu, pa idemo.’“ (1. Samuilova 26:8-11)

Ovaj dio Svetog pisma nije primjenjiv na smrtnu kaznu. Saul je bio bezbožna osoba, ali još uvijek aktuelni „pomazanik“, mogao je da se pokaje i nije prekršio nijedan zakon zbog kojeg bi ga David mogao pogubiti kao zločinca. Što je još važnije, David nije predstavljao civilne vlasti, koje su, prema Božjim zakonima, imale autoritet da sprovode smrtnu kaznu. Da je David ubio Saula, to se nikada ne bi moglo legitimno nazvati „sprovođenjem smrtne kazne“. U najboljem slučaju, David bi se ponašao kao osvetnik, što je izvan Božje volje. Iako se moglo tvrditi da je David mogao ubiti Saula i to nazvati samoodbranom ili ratom, David nije trebao ubiti Saula ni zbog jednog od ovih razloga, a on je odlučio da to ne učini.

Iako, i u samoodbrani i u ratu, postoje trenuci kada je ubijanje ključno za preživljavanje, istina je i da postoje trenuci kada postoje druge opcije poput uzimanja zarobljenika ili bijega. David se nije bojao ubijanja u ratu, kao što Biblija opširno svjedoči. Priča o Davidu i Golijatu je dobro poznata, a David se borio i ubio toliko ljudi u uspostavljanju svog kraljevstva da mu Bog nije dopustio da izgradi Hram. Bog je rekao Davidu:

„Mnogo si krvi prolio i velike si ratove vodio. Nećeš ti sagraditi dom mom imenu, jer si mnogo krvi prolio na zemlju preda mnom. Evo, rodiće ti se sin. On će biti miran čovjek i daću mu da počine od svih neprijatelja svojih unaokolo. Ime će mu biti Solomon. Mir i spokojstvo daću Izraelu u njegovim danima. On će sagraditi dom mom imenu, on će biti moj sin, a ja ću biti njegov otac. Utvrdiću njegov kraljevski prijesto nad Izraelom dovijeka.“ (1. Dnevnika 22:8-10)

David ne samo da je ubijao u ratu, on je takođe zaštitio svoje kraljevstvo tako što je naredio da se smutljivci pogube, uključujući Joaba (1. Kraljevima 2:5-7) i Šimeja (1. Kraljevima 2:8,9). Proučavanje Davidovog života jasno pokazuje da kada je poštedio Saulov život, to nije bilo zato što je David bio protiv smrtne kazne ili ubijanja u ratu. Postanje 9:6 je jasno da čovječanstvo mora provesti smrtnu kaznu za ubistvo, a ostatak Biblije to potvrđuje. Kako se naše proučavanje nastavlja, vidjećemo da Bog nigdje ne navodi da će preuzeti odgovornost za pogubljenje zločinaca sve dok im ne donese konačnu presudu. Jezik čitave Biblije je da će čovjek to morati činiti.[5]

 

Matej 7:1 (Ne sudite, da se ne bi sudilo vama.)

Jedan od osnovnih ključeva za ispravno razumijevanje i tumačenje Svetog pisma je da nijedan stih u Bibliji ne može biti u suprotnosti ni sa jednim drugim stihom. Ovo je osnovno pravilo tumačenja. Božja Riječ, kako je izvorno data, ne sadrži greške ili kontradikcije. Biblija je „istina“ i istina nije inherentno kontradiktorna. Postoje mnogi jasni spisi koji govore hrišćanima da donose presude. Moramo suditi i ljudima i doktrini da bismo živjeli pobožno i sigurno. Isus Hrist je to razumio i rekao svojim učenicima i narodu da donose dobre presude. „Ne sudite po spoljašnjosti, nego sudite pravednim sudom.“ (Jovan 7:24) Mnogi drugi stihovi nas uče da moramo suditi. 1. Korinćanima 2:15 kaže: „Ali duhovni čovjek pravilno prosuđuje sve…“

Proučavanje stihova na temu suda pokazuje da Bog od nas očekuje da sudimo i ljudima i doktrini. Moramo suditi o doktrini tako da radimo pravu stvar i da ne budemo dovedeni u zabludu. Moramo osuđivati ​​ljude kako bismo se mogli pravilno odnositi prema njima. Uobičajeno je da drugi pogrešno procjenjuju ljude. Nije ni čudo što je Hrist rekao da „sude pravednim sudom“. Neki jasni stihovi koji nam govore da treba da donosimo sudove o ljudima uključuju:

„Zašto bih ja sudio onima koji su izvan skupštine? Zar vi ne sudite onima koji su unutar skupštine.“ (1. Korinćanima 5:12)

„Ali ako svi proričete, a uđe neki nevjernik ili neko neupućen, riječi svih vas na njega će djelovati kao ukor i navešće ga da prosudi sebe.“ (1. Korinćanima 14:24)

„Zar ne znate da će sveti suditi svijetu? A ako ćete vi suditi svijetu, zar ne možete suditi u sitnim sporovima? Zar ne znate da ćemo suditi anđelima? A zašto onda ne bismo i onome što se tiče ovog života?“ (1. Korinćanima 6:2,3)

„Govorim vam to da biste se postidjeli. Zar među vama zaista nema nijednog mudrog koji bi mogao da sudi među svojom braćom?“ (1. Korinćanima 6:5)

Hrišćani treba da donose sudove o doktrini kao i o ljudima. Ako to ne učinimo, bićemo odvedeni u zabludu. Stari proroci su neprestano korili ljude da donose pogrešne sudove o tome šta je ispravno, a šta pogrešno u Božjim očima, a skupštinske poslanice sadrže ukor vjernicima koji nisu donosili ispravne sudove o tome šta je istina, a šta zabluda. Pavle je rekao Timoteju da „ispravlja, kori i ohrabruje“ vjernike, što, naravno, uključuje donošenje presuda (2. Tim. 4:2). Stihovi o prosuđivanju doktrine i ideja uključuju:

„Zašto sami ne prosudite šta je pravedno?“ (Luka 12:57)

„Govorim vam kao razumnim ljudima. Sami prosudite šta govorim.“ (1. Korinćanima 10:15)

„Zato smatram da ne treba stvarati neprilike onima iz drugih naroda koji se obraćaju Bogu.“ (Djela 15:19)

Ako postoje stihovi, čak i neki koje je izgovorio sam Hrist, koji kažu da ljudi treba da sude, zašto onda postoje stihovi koji izgleda kažu da ne treba da sudimo? Odgovor na to leži u kontekstu pojedinih stihova. U Mateju, kontekst je o onima koji sude dok imaju gredu u oku koja iskrivljuje njihov sud. Oni žele da osuđuju druge, ali njihov sud nije ispravan ili pravedan. Postoje i drugi stihovi pored Mateja 7:1 koji upozoravaju na nepravednu presudu. Hrist je svoju izjavu o suđenju sažeo u Mateju rekavši: „Jer, kakvim sudom sudite, takvim će se i vama suditi.“ (Matej 7:2)

Nemoguće je živjeti bez donošenja presuda. Svaki roditelj prosuđuje da li je određena bejbisiterka sposobna ili ne, da li je učitelj korektan prema djetetu ili je cijena za nešto previsoka. Svaka osoba koja posluje donosi sudove o ljudima. Ono što je najvažnije, svaka osoba treba da donosi sudove o svojim uvjerenjima, jer će nas Bog smatrati odgovornim za ono u što vjerujemo i kako se ponašamo.

Ne postoji način da izbjegnemo donošenje presuda, a mi to ne bismo trebali ni željeti. Bog nam je dao sposobnost da sudimo. Isus je ispričao parabolu o čovjeku koji je dao novac u obliku talanata (talanat vrijedi oko hiljadu eura) trojici svojih slugu. Dvojica slugu su dobro iskoristili talante i bili nagrađeni. Treći nije iskoristio talanat koji mu je gospodar dao, već ga je zakopao u zemlju. Kad se gospodar vratio, nije bio zadovoljan i rekao je: „Zli i lenjivi slugo!“ (Matej 25:26) Ove riječi bi nam trebale glasno odzvanjati u ušima. Bog nam je dao sposobnost da prosuđujemo, a mi mu ne činimo nikakvu uslugu kada ne koristimo sposobnosti koje nam je dao. Ako ne donesemo odluke potrebne da zaštitimo sebe i svoje porodice, zakopavamo svoje sposobnosti u zemlju i patićemo zbog toga.

 

Luka 6:29 (Ako te neko udari po jednom obrazu, okreni mu drugi.)

Ovaj stih ne govori o smrtnoj kazni ili bilo kojoj drugoj vrsti građanskog zločina ili kazni za zločine. Zanimljivo je da ljudi koji citiraju ovaj stih kao da ne bi trebala postojati smrtna kazna izgleda ne shvataju da stih kaže da uopšte ne bi trebala postojati neka vrsta odmazde. Kada bi se ovaj stih univerzalno primijenio na sistem krivičnog pravosuđa, to bi značilo da nema novčanih kazni, zatvora, pa čak ni društveno-korisnog rada. Sigurno ni najliberalniji ljudi ne vjeruju da možemo imati sigurno društvo i ne provoditi nikakve zakone!

Zašto bi Hrist rekao nešto poput „okreni drugi obraz?“ Šta je mislio? U biblijskoj kulturi dodirivanje ili udaranje nekoga po obrazu predstavljalo je uvredu. Danas bi to bilo jednako nazvati nekoga prljavim imenom. Isus je znao da će njegovi učenici biti uvrijeđeni i da će pogubljenjem života pokušavati dobiti „zadovoljštinu“ za uvredu. Stoga je uputio ljude da „okrenu drugi obraz“, odnosno da ignorišu uvrede, a izlaganjem drugog obraza pokažu da su čvrsti u svojim uvjerenjima i postupcima čak i ako to znači da će ponovo biti uvrijeđeni.

Drugi biblijski stihovi pokazuju da je udaranje nekoga po obrazu bila uvreda:

„Neka okrene obraz onom ko ga udara, neka se nasiti sramote.“ (Plač Jeremijin 3:30)

„Usta svoja na mene otvaraju, po obrazima me s prezirom udaraju, mnogi se na mene skupljaju.“ (Jov 16:10)

„Leđa sam podmetnuo onima koji su me udarali i obraze onima koji su mi čupali bradu. Lice svoje nisam zaklonio od uvreda i pljuvanja.“ (Isaija 50:6)

Dobar primjer šamaranja po licu kao uvrede nalazi se u 1. Kraljevima. Izraelski kralj Ahab pokušavao je uvjeriti judejskog kralja Josafata da udruži snage s njim i bori se protiv Aramejaca. Ahab je izveo impresivan broj proroka koji su svi proricali uspjeh u misiji. Međutim, nije bilo predstavljenog proroka pravog Boga. Josafat je insistirao da čuje jednog. Ahab je konačno pronašao proroka Gospodnjeg, čovjeka po imenu Mihej, koji je uvrijedio druge proroke tako što je prvo ismijavao ono što su rekli, a zatim dao kontradiktorno proročanstvo – koje se, usput, i obistinilo. Jedan od lažnih proroka, čovjek po imenu Sedekija, bio je ljut: „Tada Sedekija, Hananijev sin, priđe Miheji, udari ga po obrazu.“ (1. Kraljevima 22:24) Ovo nije bio napad na Mihejin život ili tijelo. Sedekiju su uvrijedile Mihejeve riječi, a on je uzvratio Miheju na način koji je bio savršeno shvaćen u toj kulturi. Mihej, kao da je slijedio Isusove riječi izgovorene nekih 800 godina kasnije, ignorisao je Sedekijinu uvredu i jednostavno je nastavio govoriti riječi koje mu je Bog dao da izgovori.

Hrišćani treba da slijede Gospodnji savjet i da nauče da ignorišu uvrede bez izgaranja u gnjevu. Takođe moramo poznavati kulturu i običaje Biblije kako bismo mogli ispravno tumačiti takve stihove. Nalog da se „okrene drugi obraz“ nema veze sa krivično-pravnim sistemom i pravdom koju vlada vrši u odbrani društva, niti ima veze sa samoodbranom ili ratom.

 

Matej 26:52 (Vrati svoj mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača maše, od mača će i poginuti.)

Ovaj stih je osuda samovoljne agresije. To nema nikakve veze sa samoodbranom ili pravilnom upotrebom sistema krivičnog pravosuđa. Ranije istog dana, Isus je rekao učenicima da kupe mač ako ga nemaju. „Ali sada, ko ima kesu za novac, neka je uzme. Isto tako i torbu. I ko nema mač, neka proda svoju haljinu i neka ga kupi.“ (Luka 22:36) Očigledno, Isus ne bi rekao ljudima popodne da odu da kupe mač ako ga nemaju, a zatim kasno te noći učio da će umrijeti od njega ako koriste mač koji su kupili. Postoji sasvim dobar razlog zašto je Hrist rekao svojim učenicima da odu da kupe mač: samoodbrana. Odgovor učenika pokazuje da su već imali dva mača, a sigurno ih nisu nosili da režu hljeb. Ipak, čini se da Isus govori i figurativno u najavi velike promjene okolnosti. Petar, međutim, nije djelovao u samoodbrani kada je izvukao mač i upotrijebio ga na svešteničkog slugu. Ljudi koji su došli da uhapse Isusa predstavljali su tadašnje vlasti. Da je policija došla u vašu kuću da vas uhapsi, čak i da niste počinili zločin, ne biste se ponašali u samoodbrani da ste potegnuli oružje i počeli se boriti s njima. Da biste postupali zakonito, morali biste dobiti svoj slučaj na sudu. Kada je Petar izvukao svoj mač i udario slugu prvosveštenika, on je djelovao agresivno mimo volje Božje i zakona zemlje, a to je kontekst Isusovog ukora. Ono što je Isus rekao nema apsolutno nikakve veze sa samoodbranom, ratom ili sistemom krivičnog pravosuđa.

Policija i drugi civilni organi koje su uspostavile vlade zaduženi su za održavanje sistema društvene pravde. Oni „nose mač“ da bi društvo zaštitili, a Bog ih naziva svojim „slugama“. Biblija kaže: „Jer ona [vlast] je Božji sluga za tvoje dobro. Ali ako činiš zlo, boj se, jer ne nosi mač bez razloga. Ona je Božji sluga, osvetnik koji iskaljuje njegov gnjev nad onim koji čini zlo.“ (Rim. 13:4)

 

Jovan 8:1-11 (Zapis o ženi uhvaćenoj u preljubi)

Zapis o ženi uhvaćenoj u preljubi često se citira kako bi se pokazalo da je Hrist oprostio zločincima, i to je ono što bismo trebali činiti u našem društvu. Međutim, postoji razlog za sumnju da je žena zaista zaslužila smrt. Lako je dokazati da vjerske vođe koji su je doveli Isusu nisu bili zainteresovani za pravdu. Kao prvo, Isus nije bio sudija u tom društvu, posebno ne u kapitalnim slučajevima. To je prepušteno Sanhedrinu, vladajućem vijeću Jevreja. Stoga Isus nije imao ovlašćenja da donese presudu o slučaju. Drugo, vjerske vođe su same kršile Mojsijev zakon dovodeći ženu bez muškarca s kojim je počinila preljubu. Mojsije je jasno rekao da će i muškarac i žena biti pogubljeni (Lev. 20:10 i 5. Mojsijeva 22:22). Iz tih razloga, Isus je znao da je ovo zamka,

Jevreji su zaista napravili pametnu zamku. Rimljani su im zabranili da pogubljuju ljude (Jovan 18:31), pa da je Isus rekao da kamenuju ženu, Jevreji bi Isusa uhapsili zbog kršenja rimskog zakona. Međutim, da je Isus rekao da je ne kamenuje jer su Rimljani to zabranili, onda bi ga Jevreji progonili jer je uzdigao rimski zakon nad Mojsijevim zakonom. Isus je izašao iz zamke osudivši savjest ljudi, što je u ovom slučaju olakšano činjenicom da su ljudi u svojim srcima znali da su voljni oduzeti život ovoj ženi samo da bi uhvatili Isusa u zamku. Gomila je polako odlazila sve dok nije preostalo nijednog tužitelja. U suštini oni sami su bili mnogo odgovorniji pred Bogom od te žene. Isus je to znao. Prema Mojsijevom zakonu, morali su postojati očevici da bi neko bio pogubljen. U stvari, svjedoci moraju prvi baciti kamen (Pnz. 17:6,7). Hrist je završio sa ženom rekavši: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.“ Pošto Isus nije bio svjedok, on po zakonu nije mogao osuditi ženu. Ipak, znao je da je u nevolji zbog svog pogrešnog načina života, pa ju je upozorio da napusti svoj grešni život.

Pažljivo čitanje ovog zapisa uz poznavanje Mojsijevog zakona i rimskog zakona koji je bio na snazi ​​u to vrijeme jasno otkriva da ovaj zapis nema nikakvog uticaja na to da li danas treba postojati smrtna kazna ili ne. Rimljani su pogubili mnoge zločince tokom Isusovog života, i nema zapisa o tome da je on ikada pokušao da interveniše u sistemu krivičnog pravosuđa na bilo koji način.

 

Rimljanima 12:21 (Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladavaj zlo dobrim.)

Ovaj stih se povremeno citira uz pretpostavku da je smrtna kazna zlo i da je dozvoliti zločincu da nastavi živjeti „dobro“. Međutim, kao što je ova analiza pokazala, „dobro“ je biti poslušan Bogu, a Bog propisuje smrtnu kaznu za zločince. Pogrešno je vjerovati da su „dobro“ i „zlo“ uvijek relativni pojmovi čija se značenja mijenjaju iz godine u godinu i od kulture do kulture. Bog je Stvoritelj univerzuma i Autor života, i On je taj koji definiše „dobro“ i „zlo“ kako se odnose na čovječanstvo. Bog svoje propise naziva „svetim i pravednim i dobrim“ (Rim. 7:12). Biblijski gledano, zlo je ne izvršavati Božje odredbe, a „dobro“ je slušati ih. Imati smrtnu kaznu koja je izvršena brzo i pravedno je „dobro“ u Božjim očima. Kad bi društvo imalo smrtnu kaznu na pobožan način, mnoga zla u društvu bi zaista bila nadvladana i bilo bi više mira i sigurnosti.

 

Dodatak B: Uobičajena pitanja

P: Biblija kaže „volite svoje neprijatelje“ (Matej 5:44). Kako smrtna kazna može biti ljubav?

O: Ljudima je dat uput da vole Boga, jedni druge i svoje neprijatelje. Tako je i danas, a bilo je i u Starom savezu. Više na ovu temu u članku „(Ne)moguća ljubav prema neprijatelju.“

„Ako me volite, držite moja uputstva… Ko ima moja uputstva i drži ih, taj me voli. A ko voli mene, njega će voljeti moj Otac, i ja ću ga voljeti i objaviću mu se… Ako me neko voli, držaće moje riječi, i moj Otac će ga voleti, i doći ćemo k njemu i prebivaćemo s njim. Ko me ne voli, ne drži moje riječi, a riječ koju slušate nije moja, nego je od Oca koji me je poslao.“ (Jovan 14:15,21,23,24)

Ovi stihovi su jasni i otkrivaju akcijski model ljubavi prema Bogu, koji je biblijski model istinske ljubavi. Hrist je govorio vrlo jasno i rekao da ako činimo ono što nas Bog upućuje, onda volimo Boga, a ako ne činimo ono što Bog traži, ne volimo Boga. Jedan od Božjih propisa je bio da se ubice pogube, i da nije ljubav prema Bogu ignorisati ono što je rekao.

Istina je da nas je Hrist naučio da volimo svoje neprijatelje, ali moramo razumjeti šta je rekao kada je to rekao. Prvo i najvažnije, On nije bio u suprotnosti sa svojim Ocem i propisima Starog saveza. On ih je iznosio jednostavnim jezikom. Bio je dio starosaveznog zakona da su ljudi trebali imati ljubav, čak i prema svojim neprijateljima. Iako bi se moglo navesti mnogo primjera, Izlazak sadrži neke vrlo jasne stihove:

„Ako naiđeš na zalutalog bika ili magarca svog neprijatelja, odvedi ga k njemu. Ako vidiš da je magarac onog ko te mrzi pao pod teretom, nemoj da ga ostaviš. Pomozi mu da oslobodi magarca.“ (Izlazak 23:4,5)

Pošto je učenje o ljubavi, čak i prema nekome ko vas mrzi, bilo dio starosaveznog zakona, moramo pažljivo ispitati riječi koje je Hrist izgovorio.

„Čuli ste da je rečeno: ‘Voli svoga bližnjeg, a mrzi neprijatelja.’ A ja vam kažem: volite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se za one koji vas klevetaju i progone, da budete sinovi svoga Oca, koji je na nebesima. On čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima, i šalje kišu i pravednima i nepravednima.“ (Matej 5:43-45)

Hrist je rekao: „Čuli ste da je rečeno: ‘Voli svoga bližnjeg, a mrzi neprijatelja.’“ Pošteno je reći da većina hrišćana misli da su Bog i starosavezni spisi rekli: „Mrzi svog neprijatelja,“ i da je Hrist ispravljao starosavezni zakon. Ništa ne može biti dalje od istine. Starosavezni zakon je učio ljude da vole, kao što smo vidjeli u Izlasku (a pored ta dva stiha ima još mnogo primjera). Religijske vođe su bili ti koji su izopačili Božji zakon i poučavali ljude da „mrze svog neprijatelja“. Ugledni proučavalac Novog saveza, R.C.H. Lenski piše:

„Ovo [‘mrzi svog neprijatelja’] je način na koji su pismoznalci i fariseji poučavali ljude drugoj ploči [zakona]. Oni su izopačili čak i riječi koje su citirali iz Levitske knjige… Ovaj propust u uobičajenom rabinskom učenju nije bila nevina skraćenica… Ovo je bila flagrantna perverzija zakona koji je uključivao sve pripadnike jevrejske nacije do najnižeg i proširio se čak i na stranca.“[6]

Imperativ je primijetiti da možete voljeti svog neprijatelja i još uvijek poštovati starosavezni zakon, uključujući izvršavanje pravde, pa čak i ratovanje. Biblijska ljubav nije emocija ili osjećaj, već djelovanje prema onome što Bog nalaže. Hristove riječi u Mateju jasno pokazuju da je Hrist znao da Bog voli svoje neprijatelje, pa ih čak i blagosilja šaljući im kišu i sunce iako oni ne „zaslužuju“ Njegovu ljubav i blagoslove. To je ono što se zove opšta Božja blagodat. Izlazak nas uči da volimo svoje neprijatelje i one koji nas mrze pomažući im. Isti Bog koji nas uči da volimo svoje neprijatelje (da budemo „zreli“ poput Njega) i u Starom i u Novom savezu takođe propisuje smrtnu kaznu i u Starom i u Novom savezu. Nema nikakve kontradikcije između to dvoje.

Ljubav je poslušati Boga, a adekvatnom smrtnom kaznom volimo ljude u našem društvu [od kojih su mnogi i naši neprijatelji] i nudimo im najbolju šansu za život bez straha i zločina. Imajući smrtnu kaznu koja je pravedno izrečena, dajemo svima najbolju priliku da uvide visoku vrijednost života – svojih i života drugih. Bez brze i pravedne smrtne kazne, vrijednost života je pojeftinjena. Većina ljudi, na primjer, živi svaki dan znajući da ih može ubiti pijani vozač ili upucati neki ulični kriminalac. Ako ih ubiju, i ako zločinac zaista bude uhvaćen, znaju da im je život „vrijedio“ nekoliko godina zatvora, jer to je sve što će zločinac morati da plati. Kako to možemo nazvati „pravdom?“ Kako to može ikoga naučiti vrijednosti života? To je glavni razlog zašto je društvo danas preplavljeno kriminalom.

Ne volimo Boga ili ljude ako odbijemo da se pravedno obračunavamo sa kriminalcima koji će naštetiti drugima. Nije ljubav prema ljudima dozvoliti da se nesigurno društvo nastavi samo zato što nam je teško poštovati Božje zakone. Mi zapravo ne volimo ako dozvolimo da ubice prođu nekažnjeno. Biblija kaže da ako ne postoji božanska kazna za zle, onda ljudi koji inače ne bi griješili mogu biti odvedeni u iskušenje, i to je očigledno istina. Pravedne i brze kazne odvraćaju od zlog ponašanja.

Da li Biblija ima primjere pobožnih ljudi poput Mojsija koji su zaista pogubili nekoga ko je prekršio zakon?

Da, ima. U Levitskoj 24:10-23 Mojsije je nadgledao pogubljenje čovjeka koji je hulio. U Brojevima 15:32-36, čovjek je pogubljen zbog kršenja subote. U Izlasku 32:25-29 i Brojevima 25:1-15 ljudi su masovno pogubljeni zbog idolopoklonstva. Jošua je pogubio Ahana, koji je sebično i protivno Božjem nalogu ukrao robu iz Jerihona i prouzročio smrt oko 36 ljudi (Još. 7:1,5,11,12,19-26). Samuel je pogubio Agaga, amaličkog kralja, jer je „žene ostavio bez djece“ (1. Sam. 15:33). David je dao pogubiti Rehaba i Banu zbog ubistva Išbošeta (2. Samuelova 4:5-12). Solomon, kojeg su često nazivali najmudrijim čovjekom koji je ikada živio, dao je pogubiti svog brata jer je pokušao ukrasti kraljevstvo od njega (1. Kraljevima 2:25), dao je pogubiti Joaba (1. Kraljevima 2:29) i dao je pogubiti Šimeja zbog kršenja zakona (1. Kraljevima 2:46). Prorok Ilija je pogubio sve Balove proroke na Karmelu (1. Kraljevima 18:19,40).

 

P: Nije li tačno da se smrtna kazna pokazala neefikasnom kao sredstvo odvraćanja od zločina?

O: Iako protivnici smrtne kazne često tvrde da se ona pokazala kao neefikasno sredstvo odvraćanja od zločina, postoji mnogo razloga zašto je ova „logika“ pogrešna. Prvo, to je kontraintuitivno. Svaki roditelj zna da kazna odvraća od lošeg ponašanja, čak i ako je ta kazna blaga kao „tajm aut“ u ćošku. Nadalje, „prijetnje“ su efikasne u navođenju ljudi da nešto ne urade, zbog čega je protivzakonito prijetiti ljudima u određenim situacijama, kao što su ljudi u poroti. „Prijetnja“ brzog pogubljenja zbog zločina je veoma snažna. Reći da smrtna kazna nije odvraćanje od zločina protivno je logici i iskustvu.

Drugo, Biblija izričito kaže da smrtna kazna odvraća od zločina. Ponovljeni zakon 13:11 kaže da kada zločinac bude pogubljen, „to će čuti cio Izrael i uplašiće se, tako da se među vama više neće činiti takvo zlo.“ Ponovljeni zakon 17:13 kaže u osnovi istu stvar: „To će čuti cio narod i obuzeće ga strah, tako da više neće drsko postupati.“ Ponovljeni zakoni 19:20 i 21:21 takođe kažu da ako zločinci budu kažnjeni, to će odvratiti druge. Izreke takođe napominju da će pravda zaustaviti zlo: „Pravedniku je radost da čini ono što je pravedno, a užas je za one koji čine zlo.“ (Izreke 21:15)

Treće, bilo ko u policiji će svjedočiti da su počinioci krivičnih djela uključeni u veliki postotak počinjenih zločina. Taj „ponovljeni“ zločin prestao bi postojati da su pogubljeni zločinci koji su krivi za teška krivična djela.

Četvrto, pogubljenje kriminalaca danas nema sličnosti sa pogubljenjem kriminalaca prema biblijskom zakonu. Biblijski zakon je bio brz, a Biblija izričito kaže da će biti problema u društvu ako pravda ne bude brza: „Zato što se presuda za zlo djelo ne izvršava brzo, srce sinova ljudskih odlučno je da čini zlo.“ (Prop. 8:11) Nadalje, prema biblijskom zakonu, svjedoci ili ljudi iz porodice osobe koja je ubijena pomogli su da se pogubi zločinac (Pnz. 17:7; 19:12). Smiješno je porediti pogubljenja koja imamo danas sa pogubljenjima koja bi zahtijevao biblijski zakon. Većina ljudi koji su danas u Americi osuđeni na smrtnu kaznu osuđeni su na smrt posle 15 i više godina. Dakle, tokom tog vremena, odrasta čitava generacija koja nikada nije znala za počinjeni zločin, a većina ljudi koji su znali odavno je morala nastaviti sa svojim životom. Ne treba da nas čudi da pogubljenje nekoga 15 godina nakon zločina nije ni odvraćanje za druge, niti prava pravda.

Konačno, smrtna kazna i druge kazne se koriste sa korisnim rezultatima u nekim drugim zemljama svijeta. U Singapuru su, na primjer, kazne mnogo strože nego u SAD-u, a prosječan građanin se osjeća sigurno na ulici. Uobičajeno je da žene tamo noću budu same bez osjećaja opasnosti, a pošto su trgovci drogom pogubljeni, nema problema s drogom. U „demokratskim“ zemljama stalno se govori o okončanju problema s drogom, ali nakon višedecenijskog „rata protiv droge“, na ulici je više droge nego ikad i više kriminala vezanih za drogu nego ikad. Čovjek bi pomislio da ćemo promijeniti taktiku i isprobati one koje očito djeluju u zemljama koje su gotovo bez droge. Dakle, činjenica je da je smrtna kazna bila, i sada se pokazuje da jeste, odvraćanje od zločina kada se radi brzo i otvoreno, kao što Biblija upućuje.

 

P: Zar prijetnja smrtnom kaznom nije zastrašivanje koje proizvodi licemjerje?

O: Ova vrsta rezonovanja je klasična sofistika liberalnih hrišćana koji umjesto nauke Svetog Pisma zastupaju tekovine „demokratije“ i „prosvetiteljstva“. Sam Gospod je uputio Mojsija kako zločine sankcionisati srazmjerno njihovoj težini, što je neophodnost za grešni ljudski rod. Na prvom mjestu, strah od Boga je potreba svakog društva, uključujući one na pozicijama odlučivanja (Postanje 20:11; Izlazak 18:21; 2. Samuelova 23:3; 2. Dnevnika 19:7; Jov 28:28; Izreke 1:7; 9:10; 14:27; 19:23; Matej 10:28). Sprovođenje zakona je dužnost zemaljskih autoriteta kojih se takođe trebaju bojati svi sa zlim namjerama (Rimljanima 13:1-5). Pravedni krivično-pravni sistem je namijenjen sprečavanju ponavljanja zločina primjenom odgovarajuće kaznene mjere. Dakle, Biblija uči da mora postojati osjećaj kazne proporcionalan zločinu. Samo strah od kazne može odvratiti zločinca od njegove namjere i upravo je to ono što nalazimo u Božjoj Riječi (npr. Ponovljeni zakon 21:18-21). Opšti princip pravde u Mojsijevom zakonu bio je jednaka naknada (Izlazak 21:23-25). Kazna je trebala biti potpuno jednaka počinjenom zločinu – ni više ni manje. Biblija takođe preporučuje ukor i tjelesnu kaznu koja nije štetna za disciplinu djece (ref. Izreke 13:24; 19:18; 23:13-14; 29: 15, 17), a ne da roditelji zatvaraju djecu u sobi kao popravnu mjeru. Cilj je uvijek bio isti: očuvanje moralnog tkiva društva. Druga svrha sistema krivičnog pravosuđa je obuzdavanje grijeha, bilo kažnjavanjem ljudi koji počine zločine, ili tako što drugi čuju za ovu kaznu i plaše se da počine isti prestup. Najveći faktor odvraćanja od zločina je smrtna kazna (Ponovljeni zakon 13:5, 11; 17:7, 12-13; 19:19-20; 21:21; 22:21-24; 24:7).

 

P: Šta ako nesvjesno ubijemo nevinog čovjeka?

O: Zbog nesavršenosti čovječanstva, niko nikada neće moći napraviti siguran pravni sistem, a moguće je da nevina osoba bude ubijena. Međutim, postoje neke činjenice koje treba imati na umu. Prvo, Bog nije neznalica. On je znao za tu mogućnost kada je propisao smrtnu kaznu, a ipak ju je dao. To svakako govori o većem dobru koje je Bog predvidio da društvo ima smrtnu kaznu. Slučajevi u kojima je nevina osoba usmrćena bili bi izuzetno rijetki. Takođe, kao što smo vidjeli gore pod „Krivokletstvo“, u većini slučajeva kada je neko nepravedno osuđen na smrt, postoji ili neka vrsta krivokletstva ili se dokazi mijenjaju ili zadržavaju. Kada bi svi krivokletnici u smrtnim slučajevima bili osuđeni na smrt, takvo krivokletstvo bi prestalo da predstavlja problem.

Dok „demokratski“ orijentisani hrišćani sjede i brinu da bi nevina osoba mogla biti ubijena, hiljade umiru jer se ne provodi smrtna kazna prema biblijskim standardima. Uzmite samo automobilske nesreće: dokazana je činjenica da polovina smrtnih slučajeva u automobilima uključuje alkohol ili drogu. Da li bi iko zaista tvrdio da je veća vjerovatnoća da će ljudi u našem društvu biti pogubljeni greškom nakon suđenja nego da ih ubije pijani vozač? Da li je vjerovatno da ćemo pogrešno pogubiti isto toliko ljudi godišnje? Sigurno ne. Ipak, toliko nevinih ljudi umire svake godine, velikim dijelom zato što ne provodimo smrtnu kaznu za smrt uzrokovanu vožnjom u pijanom stanju, nešto što bi zahtijevao biblijski zakon. Broj ljudi koje su ubili pijani vozači bi se znatno smanjio kada bi bili pogubljeni oni kriminalci koji su po biblijskom zakonu zaslužni za smrt. Nemojmo preglasno proglašavati da smo zabrinuti za živote nevinih kada imamo sredstva da ih zaštitimo tako što ćemo biti oštri prema krivcima, ali to nećemo sprovesti.

Iako je važno učiniti sve što možemo da spriječimo da nevinu osobu ubijemo, ne možemo biti u neznanju o broju nevinih ljudi koje ubijaju ljudi koji bi ili bili odvraćani brzom smrtnom kaznom ili bi već bili pogubljeni i stoga više ne bi mogli da ubiju.

 

P: Postoje ljudi koji bi dobili smrtnu kaznu prema biblijskom zakonu koji su postali hrišćani u zatvoru. Ne ukazuje li ta činjenica da ne treba imati smrtnu kaznu?

O: Kao Pravedni Sudija, Bog je propisao smrtnu kaznu, i On poznaje srca svih ljudi. Mogao je izreći doživotnu kaznu zatvora, ali nije. Umjesto da preispitujemo Boga, trebamo težiti poslušnosti Njegovom zakonu, a zatim očekivati ​​Njegove blagoslove. Na osnovu onoga što Sveto pismo kaže o ljudima koji čuju za smrtnu kaznu, a zatim se povinuju zakonu, vjerovatno je da mnogi od onih koji su počinili smrtne zločine to ne bi učinili da su znali da bi ubrzo nakon toga bili ubijeni. Takođe, mogli bismo podijeliti Jevanđelje spasenja osuđenim ubicama kako bismo im dali priliku da budu spašeni prije nego što budu pogubljeni.

 

P: Ko treba da sprovodi smrtnu kaznu?

O: Smrtna kazna bi se izvršila kako je propisano zakonom zemlje. Smrtna kazna u društvu nije dozvola za akciju osvetnika. Na kraju, trebalo bi pokušati što više se približiti biblijskom zakonu.

 

P: Zašto te kriminalce jednostavno ne strpati u zatvor, a ne pogubiti?

O: Prvo i najvažnije zato što da je to najbolje rješenje, Bog bi to propisao. I sigurno postoje razlozi zašto nije. Gotovo svako danas može svjedočiti o neuspjehu zatvorskog sistema po mnogim tačkama.

• Zatvor kao problem u okruženju. Svaki agent za nekretnine će vam reći da niko ne želi da živi u blizini zatvora, a ako se on predloži ili izgradi u komšiluku, cijene nekretnina padaju. To je zato što zatvori uvijek čine područje nesigurnim.
• Neuspjeh prevaspitanja. Mnogi kriminalci koji provode vrijeme u zatvorima postaju ponavljači. Što je još gore, mnogi od njih uspostavljaju kontakte i razvijaju znanje kako bi bili još efikasniji i zločestiji kriminalci nego što su bili prije odlaska u zatvor. U poslednje vrijeme konstantno se snižava starosna dob zločinaca i često su to tinejdžeri ili čak djeca koja su svjesna da ih zakon ovakav kakav jeste ne može sankcionisati. Zašto bi to tinejdžeri uopšte radili ako ih sistem na neki način ne podstiče i ohrabruje ili ako ne vide kriminal kao „unosan posao“ koji donosi materijalne privilegije i „slavu“? Drugo i još bolnije pitanje je na koji način je došlo do stvaranja bezobzirnog i zločinačkog umnog sklopa kod mladih.
• Problem troškova. Zatvori koštaju hiljade eura godišnje po kriminalcu, što samo dodatno šteti društvu koje su već povrijedili.
• Problem sigurnog čuvanja. Zatvori nisu sigurni. Zatvorenici nisu bezbjedni, čuvari nisu bezbjedni, osoblje nije bezbjedno i ljudi u okolnim naseljima nisu bezbjedni. Fizičko, psihičko i verbalno zlostavljanje je uobičajena svakodnevna pojava, a mnoga krivična djela, uključujući silovanje i ubistvo, počinjena su u zatvorima.
• Neuspjeh u odvraćanju. Činjenica da je više ljudi nego ikada prije u zatvoru dokaz je da zatvori nisu djelotvorno sredstvo odvraćanja od kriminala. Ako bi zatvorsko vrijeme bilo istinsko odvraćanje, onda bi zatvori bili prazni (posebno za ponavljače), a kriminalno ponašanje bi bilo obuzdano do kraja kako bi naše društvo bilo bezbjedno. Veliki broj provala, pljački, silovanja, ubistava, itd., svjedoči da zatvorska kazna nije dovoljna za odvraćanje od kriminala da naše društvo bude bezbjedno.

Svako ko proučava temu zatvorskog sistema treba da primijeti da u Mojsijevom zakonu Bog nikada nije propisao zatvorsku kaznu. I nije zato što su zatvori bili nepoznati. Josif je proveo neko vrijeme u egipatskom zatvoru mnogo godina prije nego što je Mojsije živio. Bog zna ljude, a zatvori nisu odgovor. Bog je propisao smrtnu kaznu, fizičke kazne, novčane kazne i programe rada za kriminalce, ali nikada zatvore. Našem društvu bi bilo mnogo bolje kada bismo radili na tome da se vratimo Božjem načinu činjenja stvari umjesto da mislimo da znamo bolje od njega.

 

P: Zar ne bismo pogubili hiljade ljudi?

O: Ne moramo da nagađamo odgovor na to pitanje. Postoje zemlje u svijetu, poput Singapura, koje imaju smrtnu kaznu za mnoge zločine. I umjesto da imaju hiljade pogubljenja (kao što bi neki od nas htjeli da vjerujemo) ili da imaju divljački kriminal (kao što bi htjeli da vjerujemo oni koji kažu da smrtna kazna nije faktor odvraćanja), oni imaju društvo u kojem je mnogo manje kriminala nego ga mi imamo, i vrlo malo pogubljenja. Naravno, to ima savršenog smisla ako je Biblija istinita – trebali bismo očekivati ​​da zakoni koje nam Bog daje funkcionišu.

 

P: Bog je propisao smrtnu kaznu za stvari koje danas ne priznajemo kao smrtne zločine, pa čak ni kao zločine. Zar to ne pokazuje da Bibliju ne treba koristiti kao mjerilo za pravdu danas?

O: Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i za svoju slavu, i nikada ne bi oduzeo život bez dobrog razloga. Nadalje, Bog nije ćudljiv ili hirovit, tako da je svaki zakon koji daje za dobro Njegovog naroda u to vrijeme. Čak su i zakoni o stvarima kao što su obrezanje i žrtvovanje, koje danas više ne držimo jer je Isus Hrist ispunio njihovu svrhu, bili dobri za ljude u to vrijeme.

Istina je da je Bog propisao smrtnu kaznu za stvari koje danas ne smatramo zločinima, ali znamo li više od Boga? Svakako bi se moglo tvrditi da bismo imali mnogo bolje društvo ako bismo slijedili krivični zakon koji nam je Bog dao. Na primjer, mi danas preljubu ne smatramo ničim osim moralnim zločinom (a ponekad čak ni to), ali Bog je za to propisao smrtnu kaznu (Lev. 20:10; Pnz. 22:22). Međutim, nema sumnje da je porodična struktura oslabljena svim „aferama“ koje se dešavaju. Kada su muškarac ili žena upleteni u preljubu, porodica, Božja primarna jedinica za zdravlje i dobrobit društva, pati. Istraživanja koja se danas provode pokazuju da je veća vjerovatnoća da će djeca iz jednoroditeljskih domova biti umiješana u kriminal. Postoji veza između solidarnosti porodice i stope kriminala. Stoga se može vidjeti zašto bi Bog, koji želi da djeca imaju prednost u domu sa dva roditelja u kojem će odrastati, i takođe želi društvo što je više moguće oslobođeno kriminala, propisao smrtnu kaznu za one koji cijene seksualni užitak iznad porodice i društva. Božji zakon dozvoljava razvod. Ako je kod kuće nepodnošljivo loše, osoba se može razvesti. Mnogi savjetnici će svjedočiti da se često u brakovima stvari ne mijenjaju sve dok jedna strana ne prijeti da će otići. Bog je dobar, pravedan Bog koji voli, i postoji razlog za zakone koje je dao. Bilo bi nam mnogo mudrije tražiti razloge zbog kojih je On dao zakone, a ne samo da odlučimo da su pogrešni, staromodni ili na neki način odražavaju zastarjeli sistem pravde.

 

P: Šta je sa milosrđem?

O: Ovo su trenuci kada je dobro biti milostiv, pa je potrebno razgovarati o konceptu milosrđa i smrtne kazne. Milosrđe je „ljubazan i saosjećajan tretman prema prestupniku; sklonost da budete ljubazni i opraštajući.“ Pravo milosrđe nije zamjena jedne kazne drugom „relativno jednakom“ kaznom kao što to žele neki ljudi koji žele zamijeniti smrtnu kaznu doživotnom zatvorskom kaznom. Neuspjeh zatvorskog sistema i činjenica da on nije bio dio Božjih propisa pokazuju da život u zatvoru nikada nije istinska „milost“. Isto tako, milost nije oslobađanje nekoga od kazne za zločin jer se ne želi ispuniti kazna. Pravo milosrđe uvijek ima iskupljujuću vrijednost. Opraštanje nekome može imati vrijednost, ali ako je oprost dat na neprikladan način, vrlo brzo se iskoristi kao preimućstvo.

Isto tako, milost mora dati samo onaj kome je nanesena nepravda. Nikada nije milost da neko zločincu oprosti ono što je učinio trećem licu. Ako tebi neko ukrade auto, ja nemam pravo da oprostim lopovu. Da biste bili istinski milosrdni, morate sami oprostiti lopovu. Kada je u pitanju ubistvo, onaj kome je oduzet život više nije tu da bi dao milost. Zbog toga ne može biti milosti za ubicu. Biblija to posebno govori:

„Ne uzimajte otkupninu za život ubice koji je zaslužio smrt, jer on mora da bude pogubljen.“ (Brojevi 35:31)

Mnogi ljudi postaju pretjerano emotivni i sentimentalni u svom stavu prema smrtnoj kazni, vjerujući da svako ljudsko biće „zaslužuje“ milost, čak i oni koji su zlobno ubili drugo ljudsko biće. Ali takva sentimentalnost je ozbiljno deplasirana kada odbacuje pravdu i odgovornost za nečije postupke i strašnu cijenu ljudske patnje koja proizlazi iz zlih djela. Za hrišćansko gledište je fundamentalno prepoznati da su Bog i Njegova Riječ konačni arbitri o tome što je dobro i zlo, ili moralno i nemoralno ponašanje, te kakve posledice ili nagrade treba da proizađu iz svakog od njih.

Čak i površno proučavanje Novog saveza snažno potvrđuje da hrišćanin treba prezirati zlo u svim oblicima i pobjeđivati ​​zlo dobrim. To se ne postiže prilagođavanjem i umirivanjem zlih i opakih osoba, već dajemo sve od sebe da se suprotstavimo zlu i iskorijenimo ga iz naše sredine pravnim putem. Čitava Biblija potvrđuje da je važan dio rješavanja problema zla smrtna kazna, izvršena snagom građanskog zakona.

 

P: Ako živimo u društvu koje ne sprovodi smrtnu kaznu prema biblijskom zakonu, da li je ikada ispravno da je hrišćani sami provode?

O: Hrišćani treba da žive po zakonu zemlje u kojoj se nalaze. Petar to vrlo jasno kaže:

„Radi Gospoda pokorite se svakoj ljudskoj vlasti: bilo kralju kao višem, bilo namjesnicima kao onima koje on šalje da kazne zločince, a pohvale one koji čine dobro. Jer to je Božja volja, da dobrim djelima ućutkate nerazumne ljude koji govore ono u šta nisu upućeni.“ (1. Petrova 2:13-15)

Hrišćani moraju poštovati zakone zemlje, a drugi ljudi postaju nepovjerljivi u njih kada to ne čine. Hrišćani bi trebali biti najpouzdaniji ljudi, ali društvo u cjelini je sumnjičavo prema njima zbog rijetkih koji krše zakon i nekih drugih koji onda te ljude pozdravljaju kao nekakve heroje. Da li neko zaista misli da bi Isus Hrist stajao ispred kuće doktora za abortuse i pucao u njega kroz prozor iz puške velike snage? U vrijeme kada su živjeli Hrist i apostoli, gladijatorske revije su bile redovna pojava, a mnogi gladijatori nisu bili dobrovoljci. Oni su uključivali robove, pa čak i ljude optužene za manje zločine. Moglo bi se dokazati da je to što se ljudi bore do smrti nacionalni sport u Rimu. Koliko god to bilo zlo, ne čitamo o Isusu ili Pavlu koji su počinili paljevinu ili zapalili Koloseum ili ohrabrili druge da to učine.

 

P: Šta je sa ubijanjem u samoodbrani? Kaže li Biblija nešto o tome?

O: Biblija dopušta ubijanje u samoodbrani. U određenom smislu, postoje različite vrste samoodbrane. Postoji lična samoodbrana, samoodbrana društva („društvena samoodbrana“) i postoji nacionalna samoodbrana koju nazivamo „rat“. U svim ovim slučajevima Bog je dopustio oduzimanje drugog ljudskog života. Ovaj rad je posvećen „društvenoj samoodbrani“, pogubljenju kriminalaca koji su opasni po društvo. Rat je nacionalna samoodbrana, kada su ljudi pozvani da zaštite svoju naciju od spoljne agresije, a svaki proučavalac Biblije će posvjedočiti o velikom broju ratova koji su u njemu zabilježeni. Naravno, postoje nepravedni agresorski ratovi za teritoriju, resurse ili radnu snagu (robove), a moćnici koji započnu te ratove biće odgovorni pred Bogom na Sudu. Nadalje, nije svako ubijanje u ratu opravdano, i skoro svaki rat ima slučajeve koji se sada nazivaju „ratnim zločinima“.

Kao i kod rata i pogubljenja zločinaca, lična samoodbrana je takođe dozvoljena u Svetom pismu. Na primjer, Izlazak 22:2 kaže: „Ako neko uhvati lopova kako provaljuje i udari ga tako da on umre, onaj ko ga je udario neće biti kriv za krv.“ Ovaj stih bi danas trebao biti u građanskom pravu ali na žalost nije. Vlasniku kuće nije dozvoljeno da se može lako odbraniti od provale. Moderni zakoni ne dozvoljavaju vlasnicima kuća da imaju oružje, dok u nekim drugim slučajevima vlasnik kuće mora prvo da bude siguran da je uljez imao oružje ili može biti smrtonosan. Biblijski zakon kaže da ako neko noću provaljuje u vaš dom, on to čini rizikujući svoj život, a vlasnik kuće se nikada ne bi smatrao kriminalcem jer se branio.

Može pomoći razmišljanje o ubijanju u terminima „pravedno ili nepravedno“ i „slučajno ili namjerno“.

• Zločin ubistva: nepravedan i s namjerom.
• Ubistvo iz nehata: nepravedno, ali slučajno.
• Pogubljenje kriminalaca (društvena samoodbrana): pravedno i s namjerom.
• Ubijanje u ratu (nacionalna samoodbrana): pravedno i namjerno.
• Ubijanje u ličnoj samoodbrani: pravedno i namjerno.
• Samoodbrana koja rezultira slučajnom smrću: pravedno ali slučajno.

Na gornjoj listi vidimo da su zločin ubistva i ubistvo iz nehata nepravedni uzroci smrti. U ličnoj samoodbrani, pogubljenju zločinaca i u ratu, uzrok smrti je pravedan, bez obzira da li postoji početna namjera da se osoba ubije ili ne. S pravom možemo zaključiti iz Svetog pisma da je lična samoodbrana nešto što Bog odobrava, čak i ako to znači smrt nepravednog agresora. Očevi osnivači Sjedinjenih Država bili su u pravu kada su tvrdili da je Bog svakoj osobi dao pravo na „život, slobodu i potragu za srećom“. Agresor koji pokušava da oduzme od drugih gubi ta prava, a po zakonu zemlje svako ima pravo da se brani od nepravedne agresije svih vrsta.

Čak i usputan pogled na Božje stvaranje otkriva da samoodbrana igra važnu ulogu u samoodržanju gotovo svih oblika života. Možda bi se ljudsko društvo moglo isplativo uporediti sa biološkim organizmom, od kojih svaki ima neki način da se odbrani od unutrašnjih i spoljašnjih neprijatelja. Složenija životinjska tijela šalju bijela krvna zrnca da napadaju klice i druge otrovne uljeze. Ova bijela krvna zrnca su vrlo jednostavni oblici života, ali su dovoljno „mudra“ da se ponašaju kao da je u pitanju cjelovitost i zdravlje organizma, te bez osjećaja ili ceremonije unište uljeza. Ovi neprijatelji tijela se ne održavaju u životu i zatvaraju u zatvorima da bi se sačuvali. Oni su uništeni i eliminisani kao svaka buduća prijetnja.

Slično tome, zle osobe su uljezi u „tijelo“ pristojnog ljudskog društva, koje ima pravo da se zaštiti i brani od takvog upada. Tijelo bez imunološkog sistema ne može se braniti i ubrzo umire. Svako pobožno društvo koje odbija uspostaviti i provoditi Božje zakone će takođe na kraju „umrijeti“, tj. biti savladano zlobom. Ljudi iz oblasti medicine veoma se trude da kontrolišu „zlo“ u tijelu kako čovjek ne bi umro od bolesti, a podrazumijeva se da se štetne bakterije moraju ubiti da bi tijelo bilo zdravo. Isto tako, ako želimo da imamo zdravo društvo, zli i štetni ljudi moraju biti pogubljeni. Ovo jasno poučava vrijednosti života, jer pokazuje da je jedina stvar koja je vrijedna kao život – život. Nije ni čudo što je Bog naložio „život za život“ u Svetom pismu, i čak ga je dvaput ponovio (Izlazak 21:23; Ponovljeni zakon 19:21).

 

Dodatak C: Smrtni prestupi u Starom savezu

U ovom dodatku navodi se skoro dva tuceta radnji koje su po starosaveznom zakonu bile teška krivična djela. Iako neke od njih danas ne vrijede, mnoge od njih su primjenjive. Hrišćanin treba da uzme k srcu činjenicu da su svi Božji uputi važni i da nijedan ne treba shvatiti olako. Bog je stvorio ljude, a starosavezni zakon je bio Njegova mudrost o tome kako se drevni Izrael trebao voditi kao društvo. Danas postoji tendencija da se ili ignorišu Zakoni za koje mislimo da su zastarjeli ili uvredljivi, ili još gore, da se iskoriste u pokušaju „dokazivanja“ da Biblija nije dobra ili božanski nadahnuta knjiga, već da ju je pisalo nekoliko ljudi s predrasudama.[7] Tora je bila Božji nauk Izraelu, a mi u hrišćanskoj zajednici možemo naučiti iz nje kako da modeliramo naše društvo, posebno kada upoređujemo starosavezne zakone s otkrivenjem Novog saveza. Hrišćani treba da proučavaju Zakon i da razaznaju šta su bile Božje namjere dajući svaki uput i propis. Možemo biti sigurni da su svi važni. Kako saznajemo više o „zašto“ svakog zakona, mi smo u boljoj poziciji da znamo kako naše društvo učiniti bogobojaznijim.

Detaljan popis prestupa i grijeha koji su kažnjavani smrću po Tori možete pronaći u članku pod naslovom „Razlika između ubistva i zločina ubistva u Bibliji“.

 

_______________________

[1] Maxie Dunnam, Mastering the Old Testament, Exodus (Word Publishing, Dallas, 1987), p. 263.

[2] C.F.Keil and F. Delitzsch, Commentary on the Old Testament, The Pentateuch (William B. Eerdmans, Grand Rapids, reprinted July, 1976), Vol. 1, Book II, pp. 123,124, note on Exodus 20:13.

[3] Adam Clarke, The Holy Bible with a Commentary and Critical Notes, A New Edition with the Authors Final Corrections (Abingdon Press, Nashville), Vol. 1, pp. 405,406.

[4] James Jordan, The Law of the Covenant (Institute for Christian Economics, Tyler, TX, 1984), pp. 27,28.

[5] Cijela Biblija je „istina“, ali postoje stvari u Bibliji koje nisu istinite. Kako ovo može biti? Kada Biblija bilježi čovjeka koji govori, ona bilježi ono što je rekao i stoga je to „istiniti“ zapis onoga što se dogodilo. Ali to ne znači da su riječi koje je taj čovjek izgovorio istina. Ljudi mogu biti potpuno u krivu, kao kada su vjerske vođe rekli za Isusa: „Opsjednut je Balzevuvom, uz pomoć vladara demona istjeruje demone!“ (Marko 3:22). Može se desiti i da bi čovjek govorio putem otkrivenja o određenoj situaciji, ali ono što je rekao nije primjenjivo u svakom slučaju. Eliša je rekao Namanu da će, ako pet puta uroni u rijeku Jordan, biti izliječen od gube (2. Kraljevima 5). Ipak, očigledno je da se svi gubavci ne čiste pranjem u Jordanu, pa iako je Elišina izjava bila tačna za Namana, nije tačna (tj. ne odnosi se) na sve. Još jedan primjer za to je kada je David rekao za Saula: „Sam će ga Gospod udariti.“ (1. Sam. 26:10) Ovo nije bio dio Mojsijevog zakona, a David očigledno nije vjerovao da je to istina za svakog zločinca, jer je David pogubio čovjeka koji je tvrdio da je ubio Saula (2. Sam. 1:15,16) i ljude koji su ubili Išbošeta, Saulovog sina (2. Sam. 4:12). David je izričito govorio o Saulu, a ne o tome kako voditi pravosudni sistem vlade.

[6] R. C. H. Lenski, The Interpretation of St. Matthew’s Gospel (Augsburg Publishing House, Minneapolis, MN, 1943), pp. 244,245.

[7] Danas je uobičajeno omalovažavati Bibliju, ali svjedočanstvo Pisma je da je „Bogom nadahnuta“ (2. Tim. 3:16) i postoji mnogo dokaza koji potkrepljuju tu tvrdnju. Naravno, to je predmet kontroverzi. Kakvu bolju strategiju Đavo može imati nego da diskredituje Riječ Božju tako da je ljudi ignorišu?