Smrtna kazna i ljubav II

Moralni zakon i građanski zakon

Prije svega, treba da imamo na umu vrhovni nepromjenljivi Zakon univerzuma, a to je Božji moralni zakon, čija šesta zapovijest (prvih četiri se bave odnosom sa Bogom, a ostalih šest međuljudskim odnosima) glasi „Ne ubij“.[1] Tačno tako? Ne baš, ako pogledamo originalni smisao hebrejskog jezika. Ta zapovijest glasi „Ne počini zločin ubistva.“ Bilo bi besmisleno da Bog sam sebi protivrječi i u svom vrhovnom Zakonu kaže „ne ubij“, dok na drugim mjestima nalaže izvršenje smrtne kazne.

Za koja krivična djela je Bog naredio sprovođenje smrtne kazne i zašto?

Šta je Božji stvarni cilj, da pogubi život ili da ga spasi? Naravno ovo drugo (vidi Ezekiel 33:11). Da bi čovjek mogao vrednovati i uopšte razumjeti i prihvatiti Plan spasenja, mora biti relativno, prije svega duhovno (mentalno), a i fizički zdrav i „normalan“ (ako tako možemo reći u ovim uslovima, a moramo). I ne samo zbog toga. Zakon grijeha je samouništenje. Ako se ne trudimo oko svog života, nastupiće smrt, ako nemamo organizaciju, imaćemo rasulo, ako nemamo zakone dobićemo anarhiju, ako ne štitimo moral podavićemo se u sopstvenoj bljuvotini…

Već smo rekli, slobodnom voljom odlučujemo gdje ćemo usmjeriti svoja htjenja, planove, hoćemo li ostati u pobuni („nezavisni“ mali „bogovi“) ili ćemo se pomiriti sa svojim Stvoriteljom i Iskupiteljem. Svi ljudi nijesu, ne prihvataju i neće prihvatiti Dar spasenja. Šta Bog može da uradi u takvoj situaciji? Pravno, On može da obezbijedi podršku i zaštitu svima onima koji mu na bilo koji način teže u životu (mnogi to čine a da i ne znaju!). Da bi Bog sačuvao što se sačuvati može (ili želi da bude sačuvano), On mora preventivno djelovati. Kako se to u praksi ostvaruje? Najprije, u nama su stvaranjem ugrađeni mehanizmi savjesti, kao i duhovnog i fizičkog bola ako nešto ne radimo kako treba, protiv sebe ili drugih. Ako sve to zanemarimo zbog narkomanske „ljubavi“ prema grijehu, ili toliko činimo što ne valja da na kraju izgubimo predstavu o dobru i zlu, mogu i imaju pravo da nas sankcionišu sledeći faktori: naša porodica (uža ili šira), društvena zajednica (država, vjerska zajednica) i sam Bog. I upravo sve to lijepo piše u zakonima koje je Bog dao svome narodu.

Da li je Bog u prošlosti preventivno intervenisao? Svakako da. Najveća intervencija te vrste bio je globalni Potop. O tom događaju možete čitati u knjizi Postanja 6-9 glava. Ti dugovječni silni ljudi bili su se toliko iskvarili da su mislili samo o zlu (Postanje 6:5). Da bi sačuvao čovječanstvo od potpune propasti, Bog je upotrijebio svoje prirodno oružje i kaznio zločince smrću. Moralne implikacije ovog čina su toliko velike da se zvanična nauka svim silama trudi da zataška i prikrije očigledne istorijske i geološke dokaze o stvarnosti ovog događaja. Drugi drastični slučaj, desio se lokalno zatiranjem iskvarenih gradova Sodoma i Gomora sa okolnim naseljima.[2] Glavni sodomski grijeh bio je drski otvoreni nemoral (homoseksualni odnosi, polno opštenje sa životinja, bludničenje i orgijanje, bezobzirnost i drugo). Imajte to na umu, može vam zatrebati kad budete glasali za određena „ljudska prava“ koja se danas agresivno promovišu.

Prije neki dan u dnevnoj štampi pročitao sam vic o (famoznom) Perici koji otprilike ide ovako: Pita Perica učiteljicu: „Da li je Tihi okean uvijek tih?“ „Perice, možeš li postaviti gluplje pitanje?“ reče na to učiteljica. „Evo: kad je umrlo Mrtvo more?“ pobjedonosno će Perica. Dakle, obavještavamo Pericu i njegovu učiteljicu da je Mrtvo more „umrlo“ istog dana kad i gradovi Sodom i Gomor. Perica se može školovati i to lijepo istražiti ako hoće. Ali neka sačeka da prvo dobije diplomu pa se upusti u tu naučnu ekspediciju, inače na svaki nagovještaj Božjih aktivnosti bio bi isključen iz „akademskih krugova“.

No da se vratimo Bogu i kažnjavanju zla. U istorijskim starozavjetnim izvještajima nalazimo brojne primjere individualnih i kolektivnih kazni smrću po Božjem nalogu. Egzekutori su bili anđeli ili ljudi. Kao dio svog vaspitno-popravnog programa, Bog dopušta okupaciju svog naroda od strane njegovih neprijatelja ne bi li se dozvali pameti. To treba razlikovati od međusobnog krvoprolića i ratova naroda u osvajačke svrhe, zbog pohlepe ili drugih ciljeva, koji isto tako mogu poslužiti pojedincima da, pritisnuti zlom, potraže istinu i obrate se Bogu, što im vjerovatno ne bi palo na pamet u uslovima relativnog blagostanja.

Kad i zašto je, dakle, Bog naložio kažnjavanje prijevremenom prvom smrću? Te kazne mogli bismo podijeliti u dvije kategorije:

1) kazna smrću zbog drastičnih prekršaja moralnog Zakona, kao preventivno djelovanje za zaustavljanje ili iskorjenjivanje širenja destrukcije i smrti;

2) kazna smrću zbog nepoštovanja, omalovažavanja ili izopačavanja prikaza Plana spasenja. Tipska obredna služba upravo zbog toga bila je detaljno propisana.

Dakle, ako činimo zla djela, mi ne nanosimo štetu samo sebi, već svojim činjenjem i uticajem takođe druge navodimo i šaljemo u smrt. Ako pogrešno prikazujemo Boga i Plan spasenja (jevanđelje), mi opet druge guramo u smrt. A ti „drugi“ su naša braća i sestre, za koje je Bog takođe platio otkup. Drugim riječima, najvažnije što treba da čuvamo je sam život, duhovno, fizičko i mentalno zdravlje, kako svoje tako i naših bližnjih, i Božju objavu. Ako to ne radimo, stojimo na strani promotera destrukcije i smrti i njihovih duhovnih upravitelja, Sotone i demona.[3]

I kao što (normalan) hirurg nije kasapin, tako ni egzekutor nad zločincem nije ubica, ili recimo branitelj svoje porodice od napasnika. Međutim, u svijetu u kakvom živimo i hirurg može biti nenormalan, a tako i sudija veći zločinac od okrivljenog, ali to je druga priča. U takvim slučajevima konačnu pravdu zadovoljiće Božji sud sa vječnim konsekvencama.

 

Božja ili naša bitka sa zlom?

Ovo je jako važno. Mi nijesmo u stanju sprovoditi nikakvu pravdu ukoliko se sami ne dovedemo u red. Bog je svoj narod uputio da vjeruju u Njega i poštuju Njegove zakone, a On će se brinuti za zaštitu od spoljnih neprijatelja. Ovo posebno dobija na težini kad znamo da se stvarni rat vodi na duhovnom planu, protiv natprirodnih sila.[4] To znači da mi ne treba da bijemo Božje bitke, već svoje, tj. ne smijemo preuzimati na sebe Božji posao.

Osvetoljubivi i ratoborni porivi takođe su grijeh pred Bogom.[5]

 

Zakoni na zemlji i kazna smrću

Da li je, dakle, prihvatljivo postojanje pravosudnog sistema koji će neke zločine kažnjavati smrću? Sve dok je grijeha na zemlji, svakako da jeste. Činjenica je da zakonodavstvo u mnogim državama koje danas nose epitet „demokratskih“ prosto podstiče kriminal, ohrabruje i štiti zločince. Neke države u kojima se drži do časti i morala imaju vrlo nisku stopu kriminala, čak i kad je to samo u domenu tradicije, da ne pominjemo obzir prema Bogu.

 

Smrtna kazna pod starim i novim savezom

Hrišćanska paradigma donijela je svijetu svjetlost kakvu nije bilo šta drugo u istoriji prije nje. Sam Bog je izvršio dugo najavljivanu Misiju iskupljenja i boravio među nama kao jedan od nas. Sila i uticaj tog događaja promijenili su istoriju čovječanstva. Ali bitka dobra i zla tu se nije završila. Sotona je toliko lukav i moćan protivnik da je od falsifikovanog hrišćanstva napravio najubojitije oružje protiv Boga i Njegovog naroda. Kako? Pa naravno izopačavanjem. Kroz prošle vjekove, i danas takođe, stvorile su se toliko snažne predrasude da se riječ protiv njih smatra svetogrđem. Tako se Isusove izjave pogrešno tumače, poenta Njegovih izlaganja izvrće, a novozavjetni spisi krivo tumače izdvajanjem iz konteksta cijele Biblije (mnoge vjerske organizacije čak dijele ili prodaju Novi Zavjet kao zasebnu knjigu, jer „stari“ je po njima prevaziđen i skoro pa nepotreban).

Sve te zablude mogle bi se sažeti u jednu: Isus je uveo demokratiju. On je umro za naše grijehe a mi samo treba da vjerujemo u to i nema problema šta god radili, On je ukinuo Zakon koji sada više ne važi, On je dozvolio da jedemo šta nam se prohtije jer je „očistio svu hranu“, mi ne smijemo nikome da sudimo jer smo svi isti, On je poništio pravičnu naknadu „oko za oko, zub za zub“, On je ukinuo kažnjavanje i smrtnu kaznu, itd.

Ovdje nemamo prostora za detaljnu analizu šta je Isus sve rekao i u kom kontekstu, ali proučavajte Bibliju za sebe, kopajte dublje i samo će vam se kazati. Imajte na umu da Bog nikad ne protivrječi samome sebi niti ide protiv zakona koje je sam uspostavio, inače bi sam sebe negirao i urušio kao Vrhovnog Suverena. Druga stvar su obredni tipski zakoni, čija svrha je bila živi prikaz Plana spasenja i ukazivanje na različite faze službe našeg Spasitelja. Gospod pod starim savezom je isti onaj pod novim! Jedina stvarna promjena koja se desila je Isusovo preuzimanje konkretne antitipske službe pomirenja nakon prinošenja velike Žrtve, jednom zauvijek. To je podiglo zahtjeve Zakona i potrebu za posvećenjem na još veći, duhovniji nivo. Ali mi smo i dalje ostali na zemlji sa istim problemima, Sotonom i demonima bješnjim nego ikad[6], zločinima i zločincima, i uopšte dobrim i lošim stvarima kao i ranije. Na primjer, Isus nije nikakav čarobnjak koji je pretvorio nečistu i neadekvatnu hranu u jestivu, tako da sad, kako neki tvrde, možemo jesti šta hoćemo. Shvatate koliko je to glupo? Zapazite da je Sotona bijesan na one koje drže zapovijesti Božje. Oni koji to neće ili smatraju da nije potrebno nalaze se pod njegovom zastavom, jer jedna od osnovnih namjera Sotone je obaranje Božjeg Zakona i uspostavljanje apsolutne satanističke kontrole makar u jednom dijelu svemira (na planeti Zemlji) ne bi li se kako ovjekovječilo zlo.

Dakle, za nas u ovom životu suštinski se ništa ne mijenja dokle Bog ne učini kraj zlu. Mnogi će navesti poznati slučaj izvođenja žene uhvaćene u preljubi pred Isusa zapisan u Jovanu 8. glava. Ali ko je doveo tu ženu? Izvještaj nam kaže, Isusovi najveći neprijatelji, književnici (navodni poznavaoci Svetog Pisma) i fariseji (sveštenici) koji su neprekidno nastojali da ga diskredituju i napokon ubiju. Ovaj slučaj je demonstracija božanske mudrosti, jer ti ljudi su bili neuporedivo veći zločinci od žene koju su osuđivali. Isus je upro prstom u njihove grijehe tako da su se morali povući. A ženi je rekao: „Idi, sestro, od sada vlada demokratija“. Ili nešto drugo? „Ni ja te ne osuđujem, idi, i od sada više ne griješi.“ U kom smislu je On „ne osuđuje“? Objasnio je to na drugom mjestu: „Jer Bog ne posla Sina svog na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz Njega.“ (Jovan 3:17; vidi takođe Luka 9:54-56) Ta žena se mogla pokajati za razliku od onih koji su je priveli. Ono o čemu ovdje Isus govori nije opravdanost ili neopravdanost smrtne kazne, već On naglašava cilj svoje misije na zemlji. Taj cilj svakako nije bio obračun sa pojedincima i njihovo kažnjavanje, već nešto daleko daleko uzvišenije.

Mi ne smijemo Božju Riječ koristiti za dokazivanja koja nam se sviđaju. To se obično radi pogrešnom primjenom i izvlačenjem izjava iz konteksta. A pravi specijalisti za to su nominalni hrišćani. Jevreji na svoj način takođe. Ne nasijedajte na te zamke, jer bi vas mogle na kraju odvesti na potpuno pogrešan put.

Generalno, Isus je govoreći svojim savremenicima o Zakonu isticao sledeće dvije dimenzije:

1) dalekosežnost i dubinu Zakona;

2) zloupotrebu Zakona proizvedenu kroz sebičnost i nedostatak ljubavi (agape).

I kao što je to činio pod starim savezom, Gospod je i u novom najavio kazne i preventivu za dvije osnovne kategorije zločina protiv Boga i čovjeka koje smo ranije pomenuli.[7] Provjerite to u vašim Biblijama.

Da vidimo sada da li su apostoli vjerovali da je smrtna kazna ukinuta i nepotrebna. „Iako dobro poznaju Božju pravednu odredbu – da oni koji tako postupaju zaslužuju smrt – oni ne samo da tako postupaju nego i odobravaju takve postupke onima koji ih čine.“ (vidi Rimljanima 1:18-32) Ali, neko će reći, Pavle je možda mislio na konačnu drugu smrt kao kaznu od Boga (naravno da nije mislio jer se poziva na Božje odredbe iz Tore). Da vidimo na drugom mjestu: „A ako sam zaista učinio nešto loše i počinio nešto što zaslužuje smrt, ne bježim od smrti. Ali ako su neosnovane sve te optužbe koje ovi iznose protiv mene, niko me ne može njima predati samo da bi im time ugodio. Pozivam se na cezara!“ (Djela 25:11) Ovo je izjava istog čovjeka, jednog od najvećih, najumnijih i najpobožnijih ljudi koji su hodali na zemlji. I nenadmašnog poznavaoca Zakona. On je, kao što vidimo, vjerovao da postoje zločini koji zaslužuju smrtnu kaznu.

 

Smrtna kazna u teokratiji i izvan nje

Kad shvatimo šta je zapravo teokratija, nestaće i ova dilema, ukoliko je uopšte ima. Teokratija je Božja vladavina – mjesto gdje vlada Bog. To može obuhvatiti cijeli jedan narod, kao u slučaju drevnog Izraela, koji je bio određen za vršenje Božje službe i prikazivanje Plana spasenja. I to je generalna slika. Ali u stvarnosti nijesu svi koji su živjeli u teokratskoj državi prihvatali Božju vladavinu. Mnogi su se bunili i ginuli zbog toga. Štaviše, velika većina kroz veći dio istorije Izraela. Toliko da je Bog konačno morao podvući crtu i postaviti vrijeme milosti sa ograničenim rokom.[8] Razlikuje li se to suštinski u nečemu sa hrišćanskom zajednicom? Naravno da nema razlike. Opet tamo gdje vlada Bog imamo teokratiju i posvećenje Njegovim prisustvom. Božji cilj nije nikakvo zemaljsko carstvo (država) u grešnom ambijentu, već konačno i vječno carstvo mira i ljubavi![9] Druga stvar je potreba za odvajanjem Božjeg naroda od grijeha i svijeta. To moramo razlikovati, da ne bismo brkali babe i žabe.

 

Opasnost od nepravednog suda

Nepravedni sud potencijalno mogu izvršiti i pripadnici Božjeg naroda. Zakoni koje je Bog dao regulišu i ova pitanja. Isus je takođe upozorio svoje sledbenike na takvu opasnost.[10] Mi ne znamo sve pobude ljudskog srca, okolnosti niti budućnost, pa tako ni ko je prešao granicu bez povratka a ko nije (ne smijemo izigravati Boga). Ali ono što znamo i možemo je primjena pravednog suda za krivična djela.

Najveća demonstracija nepravednog suda događa se kad nemoralni i lažno pobožni ljudi drže vlast i zakon u svojim rukama. Tada i najveći među nama mogu biti nepravedno osuđeni i pogubljeni. Biblija je puna svjedočanstava o takvim slučajevima.[11] I to je strašno izopačenje i zloupotreba pravde i suda.[12] Ali ne i najstrašnije, koje se dogodilo kada su osudili i kaznili najsurovijom smrću samog Sina Božjeg – Spasitelja svijeta.[13]

Zašto Bog dozvoljava takve stvari? Jedan od razloga je da koncept mješavine dobra i zla (Sotonin koncept) pokaže svoje pravo lice. Drugi razlog je što Bog preuzima na sebe konačnu brigu o svakom stvorenju. Stvarna opasnost za nas nije prva smrt, već druga![14] Da li je neko nepravedno ubijen i time prijevremeno prekinut njegov ovozemaljski život, nije od većeg značaja ukoliko će biti podignut na vječni život, a Bog će svakako naplatiti taj zločin počiniocu. Štaviše, ponekad sam Bog može da nas skloni prije vremena da bi nas sačuvao od većeg zla ili nas samih.[15]

 

Druga smrt i ljubav

Liberali i ateisti će rado iskoristiti jedan neobičan argument protiv Boga. Vjerovatno ste već čuli primjedbu kako to da će Bog ljubavi kazniti svoja stvorenja vječnim paklom (suludo i pogrešno vjerovanje) ili vječnom smrću (ispravno vjerovanje). Nadam se da vam je odgovor iz onoga što smo već rekli jasan. Drugom smrću bićemo kažnjeni samo ako smo se sami opredijelili za propast i smrt. Na neki način Bog verifikuje i sprovodi našu odluku, i to je takođe čin samilosne ljubavi.

Dakle, koncept suda i kazne je neminovnost i potreba kako u ovom životu tako i na kraju realizacije Plana spasenja. U prvom slučaju radi sprječavanja širenja destrukcije i zla, a u drugom radi njihove konačne eliminacije. Drugačije ideje udaljile bi nas od Božje Riječi i uvele u teorije „vječnog“ iščekivanja pokajanja i pružanja šansi ili predestiniranog spasenja za sve ljude.

Pavle Simović