„Spasi svoj život…“ pod lupom

Serija predavanja koju je održao Zdravko Vučinić juna 2017. pod naslovom „Spasi svoj život dok još nije kasno“ predočena je publici kao predstavljanje dubljeg razumijevanja problema grijeha i njegovih manifestacija u ličnom životu, te Plana spasenja iz jedne drugačije perspektive, i primjene istog u ličnom životu. Na žalost, sva ova predavanja prožeta su nebiblijskom i suptilno obmanjivačkom koncepcijom. To nipošto ne znači da je sve pogrešno što se iznosi u spornim predavanjima. Stoga ćemo se samo zadržati na onim stavovima predavača koji su pogrešni, sporni i predstavljaju otrov koja vodi nebiblijskom vjerovanju i nebiblijskoj praktičnoj primjeni te vjere. Zbog novog koncepta predavač opoziva sav svoj prethodni rad i počinje sve iznova.

Kroz formiranje izopačene percepcije o Bogu i izopačenih gledišta o čovjeku u grijehu, predavač pokušava u takvoj vizuri ukalupiti svoje jevanđelje. To je generalna slika ove serije predavanja.

Napominjem da ova analiza nikako nije usmjerena protiv ličnosti iz revanšizma ili bilo kakvih pogrešnih motiva, već je izraz odgovornosti, prvo pred Bogom, a zatim pred ljudima koji prate naš rad.

 

Predavanje 1: Bog, Božje carstvo i pobuna

U prvom predavanju izlagač polako uvodi svoj koncept prikazom Boga čije carstvo počiva na ljubavi jer je „Bog ljubav“ (1. Jovanova 4:8,16). Ovdje se previđa činjenica da je ljubav sila vodilja koja se manifestuje, pokazuje, ispoljava, o čemu govori cijeli kontekst 1. Jovanove 4:7-21. Fraza „Bog ljubav“ je jednostavno sažetak misli da je svaka Boža akcija motivisana ljubavlju, ali ljubav sama po sebi nije isto što i Božja ličnost, kao što ljubav ili mržnja nije naša ličnost, već im daje kakvoću. Ličnost čini integrisani sklop međusobno povezanih složenih osobina. Ljubav sama za sebe bila bi apstraktna i besmislena bez svrhovitosti i namjere samog Boga i svega stvorenog što počiva na precizno utvrđenom poretku koji definiše i realizuje Božji razum i Božja logika. Takav poredak definiše Božji duhovni Zakon kao primarni i set prirodnih zakona za ustrojstvo i održavanje sistema kao sekundarni. U prirodnim zakonima takođe postoje podjela na primarne i sekundarne.

Oko 8:00 citat: „Božja djeca u kojima Bog lično živi svojim Duhom ne trebaju bilo kakav pisani zakon, pravilo ili vodič u životu jer žive prema Božjoj volji zasnovanoj na ljubavi.“

Evo razloga insistiranja samo na ljubavi, o čemu će kasnije biti više riječi. Predavač već konstatuje „nema zakona na Nebu, kakav Zakon kad Bog živi u tebi. Bog je zakon, Bog je ljubav… U Božjem carstvu nema Zakona, nema pravila, nema ništa, jer Bog živi u vama.“

Da predavač zaista ozbiljno stoji na ovom stavu, potvrđuje i njegova izjava u prepisci na jednoj društvenoj mreži: „Zakon nije realnost u Božjem carstvu. Nikad na nebu neće biti zakona niti bilo šta slično, kao što nikad nije ni bilo.“

Ovo je toliko nevjerovatna izjava da na prvo slušanje možemo da previdimo njen značaj, koji je prethodno amortizovan isticanjem ljubavi.

Predavač istu tezu primjenjuje na prilike u kojima se nalazio Adam prije pada u grijeh. Evo njegove izjave sa društvene mreže: „Koji je zakon Adam ispunjavao u Edenu ili po kojem je zakonu Adam živio u Edenu, prije pada, kada je bilo Božje carstvo? Ni jedan zakon nije ispunjavao, niti je živio po bilo kojem zakonu niti je uopšte bilo zakona. U njemu je živio Bog lično, Bog mu je bio vodič i Adam je bio sudionik Božanske prirode – tu nema zakona, niti bilo šta slično.“

Oko 9:20 citat: „U savršenom Božjem carstvu da li postoji potreba za kaznenim odredbama i prijetnji silom za slučaj da neko Božje dijete slobodnom voljom izabere život nezavisan od Boga?“ „Odgovor: NE, jer onda ne bi postojala slobodna volja.“

Na ovo bismo odgovorili pitanjem, u savršenom Božjem carstvu koje ne leluja na oblacima ljubavi nego je vrlo kompleksan sistem, da li postoji potreba za zaštitom samog sistema i drugih stvorenih bića u slučaju posezanja nekog moralnog bića za alternativnom? Logično da postoji, i Bog je to upravo obezbijedio kroz svoj Zakon kao kompletni paket, što se vidi i kroz pobunu Lucifera i kroz pobunu čovjeka. U oba slučaja Zakon se „aktivira“ protiv grešnika, koji se okreće sebičnosti, čija svrhovitost postaje izopačena i čija volja više nije izraz Božje volje i karaktera. Zakon grešniku pokazuje da je bezakonik i osuđuje ga, uz primjenu određenih sankcija. U slučaju Lucifera, to je progon sa Neba, u slučaju čovjeka progon iz Edena, zabrana pristupa drvetu života, te cijeli niz posledica, počevši od podložnosti propadljivosti i smrti, uz posledice u materijalnom okruženju na sekundarnom nivou. Božji Zakon ne predstavlja ograničenje slobodne volje, već, pored pozitivne svete uredbe, prevenciju zla u slučaju zloupotrebe slobodne volje. To je velika razlika u odnosu na tezu predavača.

 

Predavanje 2: Šta je grijeh (dublje razumijevanje)?

Oko 28:00 predavač uvodi tezu razdvojenosti od Boga kao „realnu silu, princip ili načelo grijeha koje onemogućava život u Božjem carstvu.“ To je značajno za kasnije teze.

 

Predavanje 3: Posljedice grijeha u ličnom životu

Generalno, ovo je jedno najkvalitetnijih u seriji predavanja.

U uvodu ovog predavanja govornik dokazuje da je čovjek od rođenja, po Adamu, tjelesan, razdvojen od Boga, nesposoban da čini išta drugo osim grijeh, uključujući i pravedna djela, koja su samo izraz sebičnosti i licemjerstva. Zbog toga ni Bog teoretski nema prava da nas osudi, jer ne možemo činiti ništa drugo do manifestovati grijeh.

Međutim, iako ovo jeste istina u smislu da se sami ne možemo izbaviti iz grijeha, nije puna istina. Citirajući Jeremija 13:23, predavač namjerno preskače naglasak na drugi dio stiha koji kaže „ne možete činiti dobro kad ste navikli činiti zlo.“ Upravo zbog opšte Božje blagodati date cijelom čovječanstvu kroz Plan spasenja, čovjek i pod uslovima vladavine grijeha može da izabere da ne služi grijehu nego da se bori protiv iskušenja i čini što je pravo pred Bogom (vidi: 5. Mojsijeva 10:12; 12:28; Titu 2:12; Ezekijel 3:18-21; 18:24).

„Rekao ti je, o čoveče zemaljski, šta je dobro. Da li Gospod, Bog tvoj, traži od tebe išta osim da postupaš pravedno, da voliš dobrotu i da skromno hodiš sa njim?“ (Mihej 6:8)

Gdje nam je to Gospod rekao? Kroz Njegovu objavu, Njegov Zakon sa podukom, uputstvima, opomenama… koji jeste formulisan skladno uslovima u grijehu, ali i predviđa konkretne sankcije za prestupnike, uključujući i krajnju mjeru – smrtnu kaznu. Kako to, ako Bog nema prava da nas osudi jer smo „nepopravljivo grešni“ i „začeti u grijehu“? Da li je Bog nepravedan ili je Njegova ljubav selektivna i nije postojana, ili mi imamo odgovornost koju ne možemo pravdati „beznadežnom grešnošću“? Naravno ovo treće je slučaj.

Na osnovu čega je Gospod tretirao stanje pretpotopnih ljudi? Kakvo je imao pravo da ih uništi? Očigledno na osnovu standarda Njegovog Zakona. Tretira li Božji Zakon samo grešna djela? „Gospod je vidio da čovjek čini veliko zlo na zemlji i da je svaka misao njegovog srca uvijek usmjerena ka zlu.“ (Postanje 6:5) Gospod prosuđuje svaku pobudu: „…ti, Gospode nad vojskama, sudiš pravedno, ti ispituješ najdublja osjećanja i srce.“ (Jeremija 11:20) Pretpotopno čovječanstvo je bilo kažnjeno zbog činjenja zla i zloupotrebe opšte Božje blagodati konkretnom kaznom. Stanovnici okruga Sodom i Gomor takođe, kao i razni narodi i pojedinci u različitim vremenima. I to nije sve, nego ih čeka i izvršni sud Božji (2. Petrova 2:4-6).

Čovjek nije ostavljen bespomoćan u grijehu, već sa voljom i mehanizmima za njegovo prepoznavanje i predupređivanje. Zato je i odgovoran ukoliko neće da iskoristi te mehanizme koje mu je Bog obezbijedio i voljno se prepušta grijesima (Rimljanima 1:21-32).

„Jer koji god su zgriješili bez Zakona, bez Zakona će izginuti, i koji god su zgriješili u Zakonu, po Zakonu će im biti suđeno. Jer pred Bogom nisu pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će vršioci Zakona biti opravdani.“ (Rimljanima 2:12,13)

To ne znači da se možemo spasiti kroz svoja djela (Titu 3:5), ali djela otkrivaju karakter onoga ko smo mi i kojim putem idemo ovdje i sada, bilo pod opštom ili spasonosnom blagodaću.

U daljem izlaganju predavač insistira na ropstvu u grijehu koje navodno i onemogućava našu slobodnu volju, prema kojoj tezi možemo napraviti izbor za Boga ali nemamo slobodnu volju.

Šta je zapravo volja? Volja je vladajuća sila u čovjekovoj prirodi, koja dovodi sve ostale sposobnosti pod svoj uticaj. Volja nije ukus ili sklonost, već moć odlučivanja na poslušnost ili neposlušnost Bogu. Volja se, kao i sve drugo, može upotrijebiti (predati Bogu) ili zloupotrijebiti (prepustiti kontroli Sotone). Iako je tačno da mi svojom voljom ne možemo riješiti problem grijeha, moć volje i moć samokontrole čini snagu našeg karaktera. Mi možemo i trebamo svoju volju predati Božjoj volji i tada ona postaje sigurna, ali Duh Božji ne zauzima mjesto naše volje u htjenju i djelovanju. Duh Božji ne stvara u nama nove sposobnosti već radi na odlučnoj promjeni i primjeni postojećih sposobnosti. Preko volje grijeh zadržava vlast nad nama. Pokoravanje volje je predstavljeno kao vađenje oka ili kidanje ruke (Matej 5:29,30). Hrist ne kaže da On to radi za nas, nego mi za sebe. Mi ne možemo kontrolisati svoje pobude, svoje emocije, ali možemo kontrolisati volju tako što ćemo je staviti na Božju stranu, gdje će se očistiti i profiniti.

 

Predavanje 4: Božji plan spasenja iz drugačije perspektive

Predavač u solidnom uvodu opet ima tendenciju poistovjećivanja ljubavi kao pokretačke sile sa ličnošću.

Dalje, on citira dva biblijska teksta, objašnjavajući kako Bog rješava problem grijeha i šta je grijeh: 1. Jovanova 4:10 i Matej 1:20,21. Po njemu, taj grijeh je jedan, i to je razdvojenost od Boga. Međutim, u oba citata, ta imenica je u množini (grijesi). To potvrđuje i 1. Jovanova 2:2; 3:5; 4:10, , Galatima 1:4, Jevrejima 9:28…

Zašto se u ovoj tezi insistira na samo jednom grijehu – razdvojenosti od Boga, što uopšte nije grijeh nego stanje? Već smo mogli shvatiti da je razlog za to negiranje Zakona.

Međutim, Zakon kakav je izložen u Bibliji ne previđa našu situaciju u Adamu, već upravo u toj situaciji tretira konkretne i lične grijehe za koje smo objektivno i subjektivno odgovorni i koji, kao što smo vidjeli, podliježu sankcijama u ovom životu i, ako ostanu nepokajani, konačnoj osudi o izvršnom sudu. To je učenje Biblije. Izraelci se nijesu kajali za Adamov grijeh za koji nijesu bili odgovorni ili za razdvojenost od Boga, već za svoje lične konkretne prestupe, uključujući i nehotične grijehe, za koje su bili odgovorni, i svi ti grijesi su „procesovani“ u Svetinji.

Da vidimo sada kako Biblija definiše razdvojenost od Boga i vraćamo se daljoj analizi: „Nego su prestupi vaši postali ono što vas razdvaja od Boga, i zbog vaših grijeha on je okrenuo svoje lice od vas da ne čuje.“ (Isaija 59:2)

Dakle, redosled je sledeći: počinjen grijeh uzrokuje razdvajanje kao stanje. Jer je grijeh bezakonje (1. Jovanova 3:4). Stanje nije bezakonje, već posledica bezakonja.

Između otprilike 15-45 minuta predavanja slijedi vrlo kvalitetna dionica, do ponovnog insistiranja na samo jednom grijehu koje je, po njemu, razdvojenost od Boga, što smo konstatovali da je izvrtanje teza. Zašto onda u Jovanu 1:29 stoji da Hrist „uzima grijeh svijeta“ u jednini sa određenim članom (vidjeli smo u ranije citiranim tekstovima da je gotovo uvijek množina)? Hrist kao Jagnje Božje uzima na sebe grijeh cijelog svijeta, ne razdvojenost nego konkretan i objektivan grijeh, uzima ga jednom kao Zastupnik čovječanstva, cijelog svijeta. To je grijeh u jednini u istom smislu o kojem se govori o grijehu u Rimljanima 5:12 – kroz jednog grijeh jednog čovjeka ušao je grijeh u svijet (Adama), odnosi ga drugi opšti Čovjek (drugi Adam). Pošto je ovaj grijeh zahtijevao žrtvu Jagnjeta Božjeg i Njegovu smrt, poistovjećivanjem sa tom smrću grijehu (Rimljanima 6:10) mi se takođe možemo smatrati mrtvim grijehu u Hristu (Rimljanima 6:11)! I mi smo umrli u Hristu (vidi 2. Korinćanima 5:21). Grijeh u jednini se odnosi na kompletni problem, dok se grijesi u množini odnosi na konkretne grijehe. Uzgred, predavač za konkretne grijehe tvrdi da nijesu grijesi nego „simptomi“ ili „manifestacije“ razdvojenosti od Boga koje prirodno čini osoba okrenuta sebi. Zatim je preskočio da komentariše Isaija 53:6,11 gdje se grijesi pominju kao „bezakonja“ (dakle akti suprotni Zakonu ili prekršaji Zakona). Što se tiče teksta u 2. Korinćanima 5:21 gdje stoji da je Hrist učinjen grijehom radi nas, on ima isto značenje kao Isusova izjava u Jovanu 3:14 gdje se pominje podizanje zmije u pustinji (4. Mojsijeva 21:9; vidi: Isaija 53:6; Danilo 9:24; Galatima 3:13). Kad su na Hrista položeni grijesi svijeta, On je „učinjen grijehom“. To polaganje grijeha je osnov da bismo mi mogli primiti pravdu u Njemu. Pojam „pravda“ ili „pravednost“ opet nas upućuje na zakonsku pravdu koja je bila izgubljena zbog bezakonja (ne zbog razdvojenosti za šta smo više puta konstatovali da je stanje). Kad se riješi problem grijeha, razdvojenost (stanje) samo po sebi se mijenja u spojenost, neprijateljstvo u pomirenje.

Nadam se da čitalac shvata kakvo je suptilno izvrtanje teza ovdje napravljeno.

Objašnjavajući Hristovo iskušenje u duševnoj agoniji na krstu u časovima tame od 12-15h (po našem računanju vremena), predavač ulazi u neke suptilne ali važne razlike u odnosu na stvarne događaje, značenje „čaše“ i same Isusove smrti. Oko 55 min predavač konstatuje da je Isus donio odluku da umre i nikad više ne vidi svog Oca, da se u tom času odrekao sebe za vječnost i da mu je puklo srce. Da li je bilo tako i da li je Isus stvarno umro na takav način i bez nade?

„Bezakonje svih nas stavljeno je na Hrista kao na našeg zamjenika i našeg jemca… Krivica svih Adamovih potomaka pritiskala je Njegovo srce. Gnjev Božji zbog grijeha, strašni znaci negodovanja Božjeg zbog bezakonja ispunjavali su dušu Njegovog Sina užasom…

Sotona je najžešćim iskušenjima navaljivao na Isusovo srce. Spasitelj nije mogao da sagleda ono iza groba. Nada mu nije govorila da će izaći iz groba kao pobjednik, ni o tome da je Otac primio žrtvu. On se užasnuo od pomisli da je grijeh toliko mrzak Bogu da će njihov rastanak biti vječan. Hristos je iskusio onaj duševni strah koji će osjetiti grešnik kad se milost više ne bude zalagala za grešni ljudski rod. Svijest o grijehu koji je navukao gnjev Božji na njega kao čovjekovog zamjenika, učinila je tako gorkom čašu koju je morao da ispije, i skrhala srce Sina Božjeg… Krst je obavila potpuna tama kao mrtvački pokrov… U tom gustom mraku bilo je sakriveno prisustvo Božje… Bog i njegovi sveti anđeli bili su kraj krsta. Otac je bio sa svojim Sinom. Ipak Njegovo prisustvo nije bilo otkriveno… Tako u tom užasnom času Hristu nije mogla biti pružena utjeha Očevog prisustva. Sam je morao da gazi u kaci, i niko od Njegovih nije bio s Njim… Bog je gustom tamom obavio poslednju ljudsku agoniju svog Sina… U deveti čas tama se povukla sa naroda, ali je još uvijek obavijala Spasitelja. To je bio simbol patnje i muka koje su pritiskale Njegovo srce… Tada povika Isus iza glasa govoreći: Eli, Eli, lama azavtani? (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?).

Iznenada se tama podigla sa krsta i glasom zvučnim kao truba, koji kao da je odjekivao kroz beskrajnu vasionu, Isus je uzviknuo: Svršeno je. Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh! Svjetlost je obavila krst, a Spasiteljevo lice je zasijalo slavom kao sunce. Zatim je spustio glavu na grudi i izdahnuo. Usred strašne tame, prividno napušten od Boga, Hristos je ispio poslednje kapi iz čaše ljudskih patnji. U tim užasnim trenucima On se oslanjao na dokaze koje mu je Otac ranije dao o tome da ga prihvata. On je poznavao karakter svog Oca. Shvatio je Njegovu pravdu, milost i Njegovu veliku ljubav. Vjerom se oslanjao na Boga, koga je uvijek sa radošću slušao. I kad se pokorio, predao u ruke Božje, nestalo je onog osjećanja da je izgubio naklonost Očevu, Zahvaljujući vjeri Hristos je postao Pobjednik.“[1]

Zbog strašnih okolnosti u kojima se nalazio sa položenim bremenom grijeha svijeta, Isusova nada nije mogla vidjeti dalje od groba, i to je bilo najveće moguće iskušenje Njegove vjere, iz kojeg je, kao što se vidi iz Biblije i nadahnutog svjedočanstva, izišao kao pobjednik.

Oko 58:30, Predavač pita publiku zašto je Isus morao da umre, da li je to neka kazna plaćena, gdje vide da je na krstu ispunjena neka pravda ili zakon? On insistira da nam Hrist prenosi potpuno iskustvo odricanja od svoje volje kako bi nas opet okrenuo iz položaja suprotnog od Boga u koji nas je doveo Adam, što navodno znači da je pred Njim bila vječna smrt.

Biblija i Duh proroštva opet demantuju ovo pojednostavljeno viđenje koje po svaku cijenu izbjegava susret sa Zakonom.

„Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi Zakona ispunili na nama koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu.“ (Rimljanima 8:3,4; vidi takođe 2. Korinćanima 5:21)

„Hristos je svojim životom i smrću dokazao da pravda Božja ne uništava Njegovu milost, nego da grijeh može biti oprošten; da je Zakon pravedan i da mu se čovjek može savršeno pokoravati. Opovrgnute su Sotonine optužbe. Bog je pružio čovjeku nesumnjiv dokaz o svojoj ljubavi.

Sada je imala da se pojavi jedna nova obmana. Sotona tvrdi da sada milost zamjenjuje pravdu, da je smrt Hristova ukinula Očev Zakon. Da je bilo mogućno promijeniti ili ukinuti Zakon, Hristos ne bi morao umrijeti. Ali bi ukidanje Zakona značilo ovjekovječenje prestupa i stavljanje svijeta pod vlast Sotone. Hristos je i podignut na krst baš zato što je Zakon nepromjenljiv, što se čovjek može spasti jedino pokoravajući se njegovim odredbama. Međutim, Sotona je tako prikazao stvari kao da se Zakon poništava baš onim sredstvima kojima ga je Hristos utvrdio. Upravo će na tom području doći do poslednjeg sukoba u velikoj borbi između Hrista i Sotone.

Sotona sada istupa sa tvrđenjem da je Zakon, izrečen Božjim glasom, pogrešan; da su neke njegove odredbe ukinute. To je poslednja velika obmana koju će on ponuditi svijetu.“[2]

Da li je sada jasno čitaocu zašto predavač po svaku cijenu izbjegava Zakon i zakonske konotacije krsta? Evo još jedne njegove izjave iznijete na društvenoj mreži: „Ne postoji U REALNOSTI nikakva zakonska krivica, zakonska žrtva, potvrđivanje zakona na krstu, vječni zakon i zakon koji je potreban hrišćanima. Zakonski sistem i svu tu priču oko zakonske krivice, zakonske žrtve, potvrđivanja zakona i slično Bog je upotrijebio da tipološki, u slikama i sjenkama prikaze realnost, da približi to narodu, ali to nije realnost.“

On je svjestan da ulazi u nepremostivi problem ako uvede Zakon u svoje teze i zato ga odmah u startu sklanja kao da zapravo nikad nije ni postojao, a sve biblijske izjave o Zakonu pripisuje tipologiji i načinu izražavanja u to „staro vrijeme“. Evo još jedne njegove izjave sa društvene mreže: „To što su neki vjerni ljudi u prošlosti govorili o zakonu prije pada u grijeh ili zakonu na nebu ili o zakonu u srcu, to je ono najbolje što su oni razumjeli u to vrijeme da bi pojasnili život po Duhu, život koji Bog vodi u svojim stvorenjima, itd.“

Jedna od teza predavača je tvrdnja da ne možemo biti istovremeno pod Zakonom (koji je za njega pogrešan i staromodan termin) i pod milošću. Vidjeli smo koliko se to slaže sa nadahnutim svjedočanstvom.

Koliko je promijenjen stav predavača prema spisima Elen Vajt i Bibliji uopšte, vidi se u sledećoj izjavi na društvenoj mreži: „Onaj ko u DANAŠNJE vrijeme ozbiljnije gradi svoja vjerovanja i život na osnovu spisa EGW taj je postao ili rob njenih spisa, ili sektaš ili legalista, jer ne vidim da ima nešto drugo kod takvih, a upoznao sam mnoge. Mi danas imamo veću svjetlost i bolje razumijevanje spasonosnih istina. U ono vrijeme bi to bilo u redu, isto kao što je bilo u Starom zavjetu u redu da David mrzi svoje neprijatelje itd, itd. I EGW i David će biti spašeni zbog svoje vjere, ali to ne znači da mi treba da gradimo život na način kao i oni, jer mi živimo DANAS. EGW nije bila propovjednik jevanđelja, ali to ne znači da nije bila Božji glasnik. Ona je imala drugu misiju i ono čime se bavila. Njeni spisi su danas korisni INFORMATIVNO itd, pod uslovom da razumiješ jevanđelje, ali ako se ti spisi nepravilno upotrijebe i još ne razumiješ jevanđelje onda te ti spisi pretvaraju te u roba, sektaša ili legalistu, isto kao što je Tora (čitav zakon iz SZ) korisna informativno pod uslovom da razumiješ jevanđelje, ali ako drugačije upotrijebiš Toru pretvoriće te u roba, sektaša ili legalistu. Ovo su činjenice koje vidimo oko nas i čiji smo mnogi svjedoci.“

Kako na to odgovaraju Biblija i Duh proroštva, pogledajmo u sledećem citatu:

Ali, ljudi ne mogu nekažnjeno da gaze Božju riječ. U pogledu svoja dva svjedoka Gospod je objavio: „Ako neko hoće da ih povrijedi, iz njihovih će usta izaći vatra i proždrijeti njihove neprijatelje. Ako neko bude htio da ih ozlijedi, tako će biti ubijen.“ Otkrivenje 11:5. Značenje ove strašne prijetnje je objavljeno u završnom poglavlju knjige Otkrivenja: „Svjedočim svakom ko čuje riječi proroštva ove knjige: Ako neko nešto doda ovome, Bog će njemu dodati zla koja su zapisana u ovoj knjizi. A ako neko oduzme nešto od riječi koje su u knjizi ovog proroštva, Bog će mu oduzeti njegov dio od drveta života, i od grada svetog, i od onoga što je zapisano u ovoj knjizi.“ Otkrivenje 22:18,19.

Takva su upozorenja koje je dao Bog da bi ljude sačuvao od bilo kakvog mijenjanja onog što je On otkrio i naredio. Ove ozbiljne prijetnje odnose se na sve one koji svojim uticajem navode ljude da olako gledaju Božji zakon. One treba da nagnaju na strah i drhtanje sve one koji drsko izjavljuju da nije važno da li smo poslušni Božjem zakonu, ili ne. Svi koji uzdižu svoja sopstvena mišljenja iznad pisane riječi, svi koji bi izmijenili jasna značenja pisma da odgovaraju njihovim sopstvenim uvjerenjima, ili radi prilagođavanja svijetu, preuzimaju na sebe strašnu odgovornost. Pisana riječ, Božji zakon, mjeriće karakter svakog čovjeka i osuditi sve one koji ovaj nepogrešivi ispit proglase lakim. (Ellen G. White – 4 Spirit of Prophecy, The Great Controversy between Christ and Satan, chapter 11, The Two Witnesses, pp. 189-190)

Predavač u nastavku objašnjava kako je Hrist sve obezbijedio, već predeterminisan život, suprotan od onog u Adamu, uključujući i vjeru kao dar, tako da je samo potrebno da se složimo s tim i primimo Njegov duh, da gledamo samo na krst, te da nema potrebe da filozofiramo, i da nam nijesu potrebne nikakve doktrine, da su to hrišćanske priče koje nemaju veze s mozgom.

Oni koji su uživo pratili predavanja (među ostalima i autor ove analize), naveče su prisustvovali još jednom izlaganju predavača koje je takođe snimano, ali taj snimak iz nekih razloga nije objavljen. I u tom izlaganju bilo je interesantnih izjava i teza. Između ostalog, predavač je napravio jednu „tehničku grešku“, tvrdeći da je apostolu Pavlu trebalo 14 godina pripreme dok nije izašao kao propovjednik jevanđelja. 14 godina se pominje u Galatima 2:1, ali se odnosi na Pavlov drugi dolazak u Jerusalim (vidi Galatima 1:15-24). Pošto predavač sam za sebe ističe da do skora nije znao ni osnovne istine, a nije kao apostol Pavle svjetlost primio direktno od Gospoda (vidi Djela 9:1-22), već vlastitim proučavanjem i zaključcima za koje je nalazio satisfakciju u sličnim ili identičnim učenjima nekih zapadnjačkih sekti (tzv. „ministry“ sa zvučnim imenima), ako je Pavlu trebalo 14 godina, onda bi ovome trebalo najmanje 28 godina da se osposobi za javne nastupe. No izašao je odmah i već za sobom odvojio grupu pristalica.

U smislu spoznaje „nove savremene istine“, evo šta on poručuje svojim sledbenicima (citat uzet sa društvene mreže): „Za početak, da počnemo proučavati ove teme i uopšte Bibliju iz pozicije da do sada ustvari nijesmo znali ni OSNOVNE istine nego da smo prihvatali ono što smo kroz život čuli (ili pročitali) od drugih i onda pravili neku svoju teologiju i neko svoje mišljenje. Ako tako ne uradimo, u glavi ćemo imati ono što želimo a ne ono što Bog hoće da nam kaže. Zatim da shvatimo da smo mi fariseji iz one priče a ne carinik, ali stvarno, ne samo deklarativno, i iz te pozicije tražiti pomoć od Boga. Otvoriti se Bogu potpuno, kao otvorena knjiga i na taj način se zbližiti sa njim. Zatim ne opirati se kad Bog hoće da nas osvjedoči u neke istine.“

Ovo je potpuna suprotnost onome što nam uči Božja Riječ i relevantno iskustvo Božjih slugu iz prošlosti, uključujući protestantsku reformaciju.

„Ovako kaže Gospod: ‘Stanite na puteve i gledajte. Pitajte za stare puteve, pitajte gdje je pravi put, i idite njim, pa ćete naći mir svojim dušama.’“ (Jeremija 6:16)

Zdrava vjera je postojana i gradi se na provjerenim i sigurnim, biblijski potvrđenim temeljima, ona nije nestabilna i podložna radikalnim promjenama, ali logično jeste progresivna u smislu dubljih spoznaja istine i ličnog napretka.

„Ljubazni, starajući se istrajno da vam pišem o našem zajedničkom spasenju i životu, imao sam potrebu da vam pišem preklinjući vas da se borite za vjeru koja je jednom predata svetima.“ (Juda 1:3)

„Jedno je tijelo i jedan duh – kao što je i jedna nada na koju ste pozvani – jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje.“ (Efescima 4:4,5)

Kao što vidimo, Biblija ne ohrabruje niti podržava samostalne izlete i vjerske eksperimente, „originalne“ lične vjerske koncepte i slične stvari.

 

Predavanje 5: Kako da lično doživimo spasenje

U solidnom izlaganju o spasenju, miru i životu u Hristu, nakon 19:00 predavač izjavljuje da vjeruje da je spasen, i da je dokaz za to njegova vjera, da je spasenje zagarantovano, i da ima sigurnost spasenja, i kao primjer navodi apostola Pavla. Da li je Pavle baš tako vjerovao?

„Zato ja ne trčim besciljno i ne udaram pesnicom kao da bijem vazduh, nego krotim svoje tijelo i držim ga u pokornosti kao sluge, da ne bih kako propovijedajući drugima i sam bio diskvalifikovan.“ (1. Korinćanima 9:27; vidi takođe Filipljanima 2:12)

Očigledno je da Pavle nije mislio da mu je samo njegova vjera garancija spasenja bez dobre borbe i istrajnosti na hrišćanskom putu u poslušnosti toj vjeri. Teza da je vjera sama po sebi dokaz je apsurdna. Na taj način mogla bi se dokazivati bilo koja vjera. Predavač takođe insistira na subjektivnom iskustvu života po Duhu 24h na dan bez potrebe gledanja u „slovo Zakona“. Međutim, Biblija kao znak raspoznavanja ističe rodove odnosno praktične pokazatelje vjere (Matej 7:16). Biblijsko učenje takođe nalaže da i duhove podvrgnemo testu Božje Riječi (1. Jovanova 4:1; vidi takođe Jeremija 14:14).

 

Nakon ove analize, da li i dalje smatrate da su ova predavanja za preporuku? Suština i stvarna težina iznesenih teza otkriva se provlačenjem kroz filter Božje Riječi, što je urađeno u ovoj kratkoj analizi. Nije mjerilo oduševljenje koje ona izazivaju.

Najveća negativna posledica određenih i ovdje navedenih zabluda predavača rezultirala je u odvajanju od hrišćanskog tijela kojem je donedavno pripadao i povlačenju velikog broja ljudi za sobom, mahom mladih i neiskusnih u vjeri. Kroz taj čin ispoljila su se najmanje dva „tjelesna djela“ opisana u Galatima 3:19-21, i to podjele i jeresi.

Pavle Simović

______________________
Detaljno obrazlaganje jeretičkih učenja Dejvida Klejtona i njegovih ekspozitura: Harizmatske jeretičke grupe (David Clayton, Hrišćanska mreža i drugi) (pdf)

[1] Elen G. Vajt, Želja vjekova, „Golgota“, str. 752-756.

[2] Elen G. Vajt, Želja vjekova, „Svrši se“, str. 762-763.