Spiritualističke i okultne poveznice Elen Vajt

Odgoj i rana faza karijere u ekstremnom harizmatizmu

Prije nego što se uključila u milerizam, Elen Harmon (kasnije Vajt) odrasla je u Metodističkoj crkvi. Ovo je uobičajeno pozivanje na koje mnogi adventisti upućuju kada žele da dodaju legitimitet adventizmu sedmog dana kao produžetku Reformacije. Adventistički istoričar Džordž Najt piše:

„Treća orijentacija koja je činila značajan dio teološkog konteksta ranog adventizma bio je metodizam. Metodistički ili Veslijanski pokret ima poseban značaj za adventiste sedmog dana jer je njegov treći osnivač, Elen G. Vajt, odrasla u Metodističkoj episkopalnoj crkvi.“[1]

Ali ono čega mnogi nisu svjesni je da članovi porodice Elen Harmon nisu bili samo metodisti, već posebno metodisti vikači, što je izraz skovan u 19. vijeku za metodiste poznate po svojim nastupima vike i naricanja. Ono što je započelo kao glasni uzvici ka nebu pretvorilo se u izlive pljeskanja i ljuljanja nogama. Vikanje je tada postajalo ples pun pljeskanja, skakanja i pohvala. Ali najčešće bi se upuštali u „vikanje u prstenu“.

Obrazovali bi prstenove ili krugove i mahnito vikali što je moguće glasnije vjerujući da će one koji najglasnije viču, Bog čuti i izliti obilje Duha svetoga. Na to se nije gledalo kao na čin molitve, već obožavanja i hvale.

Dakle, metodisti vikači bili su poznati po svom „ekstremnom entuzijazmu“, koji je uključivao vizionarski trans, gubljenje svijesti, padanje u nesvijest (tzv. „pogubljenja u duhu“), valjanje, skakanje, vrištanje, vikanje, puzanje na rukama i koljenima, glosolaliju (govorenje u jezicima), stvaranje životinjskih zvukova, iscjeljenja, kao i svete zagrljaje i svete poljupce. Ovo su sve tipične manifestacije harizmatskih fanatika.

Za one koji možda nisu upoznati, harizmatske manifestacije su spiritualistički falsifikat natprirodnih duhovnih darova koji su bili prisutni u ranoj hrišćanskoj zajednici. Iako postoji obilje šarlatana među harizmaticima koji se prepoznaju po samoindukovanom entuzijazmu i euforiji, mnoge pojave u tim zajednicama ne mogu se objasniti bez učešća natprirodne (demonske) sile. Ipak harizmatski duhovni darovi uglavnom nisu uspješni u praksi (ili su prividno uspješni), baš kao što je bio slučaj u vrijeme i sa Elen Vajt.[2] Bizarne prakse harizmatika sa pratećom duhovnom narkomanijom zapravo su izvrgavanje ruglu Božjeg djela i hrišćanstva uopšte. Postoje i harizmatske grupe koje prepoznaju lošu reklamu u ekstremnim ispoljavanjima „duha“, ali su jednako nepopravljivo umišljeni da su na višem nivou duhovnosti.

Naravno metodisti vikači nisu bili jedini harizmatici. U to vrijeme, pod uticajem drugog velikog probuđenja, mnogi su upražnjavali ili makar vjerovali u autentičnost takvih iskustava, uključujući i milerite. „Proroka“ i „vizionara“ bilo je posvuda.

Neki istoričari umjesno primjećuju da su vjerski pokreti kao što su milerizam i mormonizam tokom Drugog velikog probuđenja takođe „zaslužni“ za širenje spiritualizma, iako se nisu povezivali sa spiritualizmom. Mnogi su mislili da je moguća direktna komunikacija s Bogom ili anđelima. I kad vjernici teže za takvim kontaktima, događa se u suštini isto kao kad insistiraju na natprirodnim duhovnim darovima.

To je bilo rano okruženje u kojem je odrasla adventistička proročica i donijela ga sa sobom u milerizam gdje je bilo više fanatizma u pogledu eshatologije i apokalipse. Kada se porodica Harmon uključila u mileritski pokret i pokušala da odnese adventnu poruku Vilijama Milera u Metodističku crkvu u ulici Čestnat, izbačeni su zbog dugog izostajanja sa službi i kao remetioci zbog pokušaja infiltracije doktrina koje nisu bile u skladu s metodizmom, o čemu su pismeno obaviješteni.

Po pričanju i selektivnom sjećanju Elen Vajt, ona tvrdi da su izbačeni jer su vjerovali u doslovni drugi dolazak Isusa Hrista i da im niko, čak ni pastor, iz Biblije nije mogao pokazati da griješe. Ali to se ne protivi onome što uči Metodistička crkva. Ono što je milerizam promovisao bio je određen datum Hristovog povratka, što se na osnovu Svetog pisma može tretirati kao jeres (Matej 24:36). Elen Harmon i njena porodica su to širili u metodističkoj skupštini nastojeći da preobrate ljude u milerizam.

Rana mladost Elen Harmon Vajt obilježena je uranjanjem u harizmatične ekscese i iskustva u jednoj fanatičkoj sekti za drugom.

Elen Harmon je kao djevojčica od 13 godina došla na tzv. „tjeskobno sjedište“ Čarlsa Finija, tražeći posebnu molitvu tokom sastanka Vilijama Milera u proljeće 1840. u hrišćanskoj crkvi u ulici Kasko, u Portlandu, Mejn. Ovo je, međutim, najčešće bilo praćeno dubokim emocionalnim izlivima i ekstatičnim prikazom koji je emocionalno uticao ne samo na one „tjeskobne“, već i na ostatak prisutnih ljudi.

Godine 1842. Elen Harmon je krštena u metodizam. Na svom krštenju je tvrdila da je doživjela neku vrstu ekstatične manifestacije. „Kada sam ustala iz vode“, prisjećala se ona, „moja snaga je skoro nestala, jer je sila Gospodnja počivala na meni. Osjećala sam da od sada nisam od ovoga svijeta, već́ da sam ustala iz vodenog groba u novi život.“[3] To je bio početak hrišćanskog života koji će biti praćen mnogim vizionarskim i drugim iskustvima. Ovo je najvjerovatnije trenutak kad se u život mlade Elen uključuje njen „anđeo pratilac“, ili kako ga drugi harizmatici nazivaju – duh – koji preuzima vođstvo.

U jednom od svojih najranijih traktata, Iskustva i pogledi, uključila je dio pod naslovom „Opozicija formalne braće“, gdje je klasičnim jezikom metodiste vikača opisala kako se Bog odnosio prema nekima od njenih kritičara.

„Ponekad je Duh Gospodnji počivao na meni u takvoj sili da mi je snaga bila oduzeta. Ovo je bilo iskušenje za neke od onih koji su izašli iz formalnih crkava… Oni nisu vjerovali da se iko može toliko ispuniti Duhom Gospodnjim da izgubi snagu… Ali ubrzo je jedan iz porodice koja je najviše istupala u suprotstavljanju meni, dok se molio pao ničice kao mrtav. Njegovi prijatelji su strahovali da umire, ali… povratio je snagu da slavi Boga i viče trijumfalnim glasom… Dok sam bila na večernjem sastanku, bila sam mnogo blagoslovena, i ponovo sam izgubila snagu. Još jedan iz pomenute porodice rekao je da nema vjere da je Duh Božji bio na meni… Brat R. je odmah pao na pod, i čim je mogao da izrazi svoja osjećanja, izjavio je da je to od Boga.“[4]

Elen je dijelila stavove metodista vikača, izjavivši kako je „vidjela“ da je vikanje dobra praksa za tjeranje đavola:

„Pjevanje, vidjela sam, često je otjeralo neprijatelja i vikanje bi ga suzbilo nazad.“^[5]

Gospođa Lusinda Bodž Burdik se dobro upoznala sa Elen Harmon i Džejmsom Vajtom kada su njih troje nekoliko puta boravili zajedno 1845. godine u kući Džosaje Litla (ujaka Burdikove) u Saut Vindhamu, Mejn, nekoliko milja od kuće Harmonovih u Portlandu.^[6] Gđa Burdik je 1874. godine u listu The World’s Crisis dala sledeću izjavu:

„U vrijeme mog prvog poznanstva s njima [Džejmsom Vajtom i Elen Harmon] početkom 1845. bili su u divljem fanatizmu – sjedili su na podu umjesto na stolicama i puzali po podu kao mala djeca. Takve nakaznosti su se smatrale znakom poniznosti.“^[7]

Odmah pošto se priključila mileritima, Elen Harmon se isticala kao „vizionarka“. Ubrzo je postala uključena sa starješinom Izraelom Damonom u ekstremne harizmatske aktivnosti, zbog čega se ova grupacija našla na udaru zakona i hapšena.[8]

Elen Vajt je izvijestila o detaljima ranih sastanaka u svojim ličnim pismima. Jedan sastanak je ovako opisala:

„I brat i sestra Ralf su ležali ničice i ostali bespomoćni neko vrijeme… Dok sam bila u viziji, došao je doktor, čuo je viku u viziji i nije htio ući.“^[9]

Ona je opominjala jednu adventističku skupštinu 1850. godine: „Vidjela sam da treba da ustanete zajedno, i da ujedinjeno pobijedite sile tame i pjevate i kličete u slavu Božju.“^[10]

Dana 7. novembra 1850., Elen Vajt je opisala konferenciju dvadeset i osam adventista u Topšemu, Mejn, kojoj je nedavno prisustvovala:

„U nedjelju je sila Božja došla na nas kao snažan vjetar. Svi su ustali na noge i hvalili Boga iz sveg glasa… Glas plača nije se mogao razaznati od glasa vikanja. Bilo je to pobjedonosno vrijeme… Nikad ranije nisam bila svjedok tako moćnog vremena.“^[11]

Rani adventistički sastanci bili su izuzetno slični harizmatskim sastancima koji se danas održavaju u raznim crkvama. Elen Vajt opisuje jedan takav skup u pismu:

„Naša poslednja konferencija bila je jedna od dubokog interesa… To je bilo moćno vrijeme kakvom sam ikada svjedočila. Božja sila pogubljenja bila je u našoj sredini. Povici pobjede ispunili su stan. Čini se da se sveci ovdje uzdižu i rastu u milosti i poznanju istine.“^[12]

Očevici su vjerovali da su svjedočili natprirodnim događajima u njenim vizijama, uključujući manifestacije koje su tipično povezane sa seansama, kao što su „pokretanje stolova“.^[13]

Prema Ronu Grejbilu, „1870-ih, osjećaj je još uvijek bio napet u nekim prilikama“; i on citira pismo Elen Vajt njenim dječacima iz 1872:

„Blagoslov i sila Božija počivala je na tvom ocu i majci. Oboje smo pali na pod. Tvoj otac, dok se dizao na noge da hvali Boga, nije mogao da izdrži. Blagoslov Božiji je počivao na njemu sa izuzetnom snagom… Starješina Lafboro je osjetio Božju silu u cijelom svom tijelu. Soba je djelovala sveto… Uzvikivali smo uzvišene hvale Bogu.“^[14]

Nakon što je isključena iz crkve metodista vikača i marginalizovana od nekih adventista zbog svog angažmana sa starješinom Izraelom Damonom, prepoznala je svoju potrebu da se distancira od ekstremnog entuzijazma. Konačno, Elenine ekstremne pozicije zasnovane na vizijama, kao što su izbjegavanje zemaljskih ljekara, zatvorena vrata, zatvaranje vremena probe i neuspjeh sedmogodišnje teorije (projektovanje Hristovog dolaska na 1851.), sve je uzrokovalo da Elen Vajt bude razotkrivena i osramoćena na način koji je zahtijevao nepošteno prikrivanje od nje i njenih suosnivača, i potrebu da se njen proročki status učini manje poznatim, sve dok kontroverza nije prohujala. Nakon toga, njene ekstatične „vizije“ bi se smanjivale i nestajale, tako da se latila prepisivanja od drugih autora, često zasnivajući svoja svjedočanstva na pričama iz druge ruke, a zatim ih plasirala kroz „vizije“ koje je pripisivala Bogu.

Ironično, nakon što je godinama energično branila harizmatsku praksu, sama Elen Vajt postala je neprijateljski raspoložena prema drugim izrazima harizmatske/pentekostalne religije, kako unutar tako i izvan adventizma, osim sopstvenog iskustva.[15] Te pojave nazivala je „fanatizmom“, iako nikada nije ulazila u dublju kritičku analizu, jer bi tako raskrinkala i sebe. To je postao i stav denominacije, koja je dosledno branila „vizije“ Elen Vajt kao čudesno natprirodno djelo Božje, preko slabog, nejakog, neobrazovanog ljudskog instrumenta, osuđujući i suprotstavljajući se harizmatskim crkvama i harizmatskim aktivnostima i unutar i izvan adventizma.

 

Spiritualističke „vizije“ i iskustva

Iako je Elen Vajt osuđivala spiritualizam, njena vlastita iskustva nikada nije preispitivala.

Dva specifična primjera su „magična“ zelena vrpca i korištenje radiestezije.

Elen ovako opisuje jednu svoju ranu „noćnu viziju“:

„Upravo tada su se vrata otvorila, i ušla je osoba lijepog oblika i lica. Pogledao me je sažaljivo, i rekao: ‘Želiš li vidjeti Isusa? On je ovdje, i možeš ga vidjeti ako to želiš. Uzmi sve što imaš i slijedi me.’

Čula sam ovo sa neizrecivom radošću i rado prikupila moju malu imovinu, svaku dragocjenu sitnicu, i pratila sam svog vodiča. Vodio me uz strmo i naizgled krhko stepenište. Kada sam počela da se penjem uz stepenice, upozorio me je da držim oči uprte uvis, da mi se ne zavrti u glavi i ne padnem. Mnogi drugi koji su se penjali strmim usponom pali su prije nego što su došli do vrha.

Konačno smo stigli do poslednje stepenice i stali ispred vrata. Ovdje me uputio moj vodič da ostavim sve stvari koje sam ponijela sa sobom. Veselo sam ih položila. Zatim je otvorio vrata i rekao da uđem. U trenutku sam stala pred Isusa. Nije bilo greške na tom prekrasnom licu; taj izraz dobroćudnosti i veličanstva nije mogao pripadati nikome drugom. Dok je Njegov pogled počivao na meni, odmah sam znala da je upoznat sa svim okolnostima mog života i svim mojim unutrašnjim mislima i osjećajima.

Pokušala sam da se zaštitim od Njegovog pogleda, osjećajući da nisam u stanju da izdržim Njegove ispitivačke oči; ali On se približio sa osmijehom položio Njegovu ruku na moju glavu i rekao: ‘Ne boj se.’ Zvuk Njegovog slatkog glasa oduševio je moje srce srećom koju nikada ranije nisam doživjela. Bila sam previše radosna da bih to iskazala riječima, već sam, obuzeta emocijama, pala ničice pred Njegove noge. Dok sam bespomoćno ležala, prizori ljepote i slave prošli su preda mnom, i činilo se da sam stigla do sigurnosti i mira na nebu. Najzad mi se snaga vratila i ja sam ustala. Isusove oči pune ljubavi i dalje su bile uprte u mene, a Njegov osmijeh je ispunio moju dušu radošću. Njegovo prisustvo probudilo je u meni sveto poštovanje i neizrecivu ljubav.

Moj vodič je sada otvorio vrata i oboje smo izašli van. Rekao mi je da opet uzmem sve stvari bez kojih sam ostala. Ovo je urađeno, a on mi je pružio usko namotanu zelenu vrpcu. Ovo me je uputio da stavim pored svog srca, i kada poželim da vidim Isusa, uzmem je iz svojih njedara i razvučem je do kraja. Upozorio me je da je ne ostavljam namotanu za bilo koji vremenski period, kako ne bi postala čvor i teško se ispravila. Postavila sam je blizu mog srca, i radosno se spustila niz uske stepenice, hvaleći Gospoda i govoreći svima koje sam srela gdje mogu naći Isusa. Zatim sam se probudila.“[16]

Pored snažnog utiska da je ovaj „susret sa Isusom“ potpuno besmislen, u ovoj viziji ona je tvrdila da joj je anđeoski vodič rekao da sve svoje stvari ostavi na vratima prije nego uđe u sobu u kojoj se nalazio Isus – što je i učinila. Čemu uopšte nošenje stvari? Po izlasku iz sobe, ovaj vodič dao joj je tada zelenu vrpcu, koju, kada zaželi vidjeti Isusa, može razvući i to će se ostvariti. Međutim, ako je ostavi da miruje na neko vrijeme, mogla je postati čvor i teško se ispraviti.

U okultizmu, kanapi, vrpce i čvorovi imaju značajnu istoriju po tome što su se koristili za bacanje čini. Jedna vikanska sveštenica objašnjava kako da „napunite“ vrpcu tako što preko nje izgovorite namjeru za koju će se koristiti i zapečatite to ponavljanjem namjere i vizualizacijom onoga što želite od vrpce. Boje (crvena, zelena i dr.) su takođe važne.[17]

Ova „vizija“ je navodno data u junu 1842. Ništa u vezi ovoga nije biblijsko i nema razloga da hrišćanin vjeruje da je tako nešto u skladu s Božjom Riječju. Bog ne radi i ne komunicira s ljudima na ovaj način.

Odbrana za ovo je bila da je Elen Vajt jednostavno bila u viziji i da nije dobila bukvalno zelenu vrpcu. Međutim, to ne negira činjenicu da je pripisivala primanje ove vizije Bogu. Što znači da bismo trebali vjerovati da je Bog komunicirao direktno s Elen Vajt u viziji, poslao joj glasnika/vodiča koji je podučio da se paganskim, okultnim praksama povezuje sa „Isusom“.

„Isus“ se i kasnije volšebno pojavljivao za potrebe gđe Vajt kada joj je prijetila ozbiljna opasnost od razotkrivanja razmjera plagijarizma. Prilikom jedne od svađa sa svojom literarnom pomoćnicom Fani Bolton, ukazala joj se sledeća vizija:

„Iznad mene su se pojavila zlatna kola i srebrni konji, a Isus je, u kraljevskom veličanstvu, sjedio u kočijama… Zatim su se s Isusovih usana s kočija skotrljale riječi koje su se spuštale preko oblaka: ‘Fani Bolton je tvoja protivnica! Fani Bolton je tvoja protivnica!’ ponovljene tri puta.“^[18]

Kako se čini, „Isus“ se pojavio na tako bajkovit i spektakularan način samo da potvrdi gđi Vajt ono što je već znala. Gđici Bolton izvjesno bi imponovalo saznanje da je toliko bitna u univerzumu.

Kasnije je Elen rekla: „imala sam istu viziju prije sedam godina, kada je moja nećakinja Meri Mek Kalaf bila na mojim spisima.“

Elen Vajt ni na koji način nije mogla da podnese da drugi ljudi upiru prstom u njene spise, sugerišući da nešto nije u redu. U takvim slučajevima nije se suzdržavala od lažne zakletve u ime Gospodnje, tvrdeći da „nebeske vizije“ potkrepljuju njeno nepoštenje. Nije prezala da učini Isusa saučesnikom u nepoštenju.

Godine 1902., nakon njenog povratka iz Australije u Ameriku, gospođa Vajt je tvrdila da joj je pokazana vizija u vezi s kupovinom zgrada u južnoj Kaliforniji i da će one biti dostupne Adventističkoj crkvi po cijeni mnogo nižoj od njihove tržišne cijene. Ove zgrade su trebale da se koriste za stvari kao što su sanatorijumi daleko od gužve u gradu, kaže ona.

Ono što je fascinantno u vezi s tim je da njen unuk, Artur Vajt, dokumentuje neke detalje oko kupovine ove zgrade u svojoj knjizi The Elmshaven Years, gdje objašnjava da ove zgrade nisu imale adekvatan pristup vodi za opsluživanje potreba ljudi, te da je bilo potrebno iskopati novi bunar. Do ljeta 1904. godine su pretrpjeli ozbiljne probleme zbog suše.

Rješenje Elen Vajt bilo je da unajmi „kopača bunara“ kojeg je poznavala po imenu Salem Hamilton koji je živio u Nebraski. Artur Vajt zatim objašnjava da, kada je angažovala ovu osobu, on je pregledao tlo i pokušao da locira vodu pomoću „čarobnjačkog štapa za vodu“ – što je takođe poznato kao radiestezija.[19] Iako je tvrdila da joj je „anđeo“ pokazao ovo imanje, Elen Vajt je unajmila rašljara/okultistu (vidi: Osija 4:12, NRP) da im pomogne da lociraju gdje na imanju mogu pronaći vodu.

Još jednom imamo „anđela Božjeg“ koji navodno vodi Elen Vajt u procesu koji koristi prakse za koje je Gospod jasno rekao da su zabranjene i odvratne u Bibliji.

U adventističkom časopisu Instruktor za mlade od 29. avgusta 1961. godine, crkva govori o praksi rašljarenja za nalaženje vode, gdje je ona povoljno naslikana u dijelu pitanja i odgovora.

„Pitanje: Kakav stav ima crkva o onima koji vještičare za vodu račvastim štapom vrbe? Moj muž i ja mislimo da je to spiritizam.

Savjetnik: U radu s nepoznatim kvantitetima nemoguće je dati čvrstu i brzu izjavu. Čini se da je ova stvar ‘vještičarenja’ za vodu nešto o čemu nemamo dovoljno informacija da donesemo čvrstu odluku. Lako je direktno Bogu ili direktno đavolu pripisati one stvari koje ne razumijemo. Prije samo nekoliko decenija električna energija se smatrala proizvodom neke natprirodne sile. Da smo porijeklom iz određenih kultura, zamislili bismo da bi slika koja dolazi iz fotoaparata bila duša ili duh osobe koja je fotografisana. Nije mudro donijeti odluku o onome što nam se čini natprirodnim kada nemamo sve činjenice.

Biblija ne raspravlja o ovom problemu, kao ni Duh proroštva. Bog je, u svojoj želji da postanemo zreli u umu, kao i u duhovnim stvarima, ostavio mnoge stvari našim vlastitim umovima da otkrijemo. Stoga se ovo pitanje čarobnjaštva vode mora zadržati sve dok ne dođemo do potpunijeg razumijevanja njene prirode ili izvora, jer je sasvim moguće da je riječ o prirodnom fenomenu.“[20]

Autor čak nastavlja u članku da navodi da postoje „inteligentni, pobožni ljudi koji tvrde da imaju sposobnost da otkriju vodu metodom ‘čarobnjaštva za vodu’“.

Kasnije, u izdanju Adventist Review od 9. aprila 1998., takve prakse koje se oslanjaju na kristale i gatarske štapove (što je čarobnjački štap, rašlje, za vodu) su osuđene, nazivajući ih paganskim i odbacivanjem istine koju je Hrist došao donijeti. To bi značilo, po kasnijem priznanju organizacije, da su rani adventisti, kao i sama proročica, odbacili istinu koju je Hrist došao donijeti i bavili se paganskim običajima.

 

Sumnjivi anđeo – duhovni mentor Elen Vajt

„Sanjala sam kako je mladi čovjek plemenitog izgleda ušao u sobu gdje sam ja bila… Ova ista osoba mi se ukazivala i s vremena na vrijeme davala upute u važnim snovima tokom zadnjih 26 godina.“^[21]

Elen Vajt je identifikovala ovog mladog čovjeka kao nekog koga je već vidjela prije u „važnim snovima“. Isti taj anđeo je pogrešno potvrdio kad počinje subota,[22] da bi se naknadno korigovao kad su adventistički vođe konačno ustanovili početak subote o zalasku sunca. Tada je došla „vizija“ od anđela koji je potvrdio novi stav.[23] Zbunjena, ispitivala je svog duhovnog vodiča, tražeći neku vrstu objašnjenja: „Pitala sam zašto je to tako, da u ovaj kasni dan moramo promijeniti vrijeme početka subote. Anđeo je rekao: ‘Shvatićeš, ali ne još, ne još.’“^[24] Nema indicija da je ikada shvatila.

To je bila osoba koja ju je, do 1875. vodila i upućivala već 26 godina! Bila je jako dobro upoznata sa ovim mladim čovjekom. Stalno ga je zvala svojim „anđelom pratiocem“, njenim anđeoskim vođom u vizijama i snovima:

„Upitala sam svog anđela pratioca o onome što sam čula.“ Rani spisi, str. 38, 1851;

„Moj anđeo pratioc mi je naredio da pogledam…“ Ibid, str. 45;

„Moj anđeo pratioc.“ Ibid, str. 77;

„Moj anđeo pratioc reče…“ Ibid, str. 243;

„Anđeo Božiji je pokazao…“ Svjedočanstva, tom 4, str. 306, 1879;

„Anđeo Božiji je bio pored mene…“ Svjedočanstva, tom 5, str. 68, 1882;

„Anđeo koji je stajao pored mene…“ Svjedočanstva, tom 9, str. 92, 1909;

„Kako sam primila od svog (anđeoskog) instruktora.“ Ibid, str. 94.

Ona je bila vrlo bliska sa ovim „mladim čovjekom“; njen „anđeoski vođa“ iz vizija i snova ju je takođe vodio, čuvao i upućivao kroz njen stvarni svakodnevni život:

„Već sam imala jednog anđela čuvara koji je stalno bio uz mene, ali kad je bilo potrebno, Gospod bi poslao i drugog…“ Svjedočanstva, tom 1, str. 67, 1867.

Zapazimo da je Elen Vajt tvrdila kako su njeni susreti sa anđelima bili kako u vizijama i snovima tako i u stvarnom životu. I ti anđeli ne samo da su joj davali razne informacije, nego su je čak i izliječili od nerazumijevanja Božije riječi (Svjedočanstva, tom 1, str. 207, 1904)! Bez ikakve dileme, ova anđeoska bića su odigrala presudnu ulogu u službi Elen Vajt tokom njenog života. Elen Vajt tvrdi da je imala razgovore sa anđelima uzastopno tokom 71 godinu, kako u vizijama, tako i u realnom životu.

Međutim, veliki problem je što su brojne „proročke“ objave Elen Vajt, sa ovim anđelom kao mentorom, kasnije izbrisane ili povučene, posebno iz ranih radova između 1842-1851.

Slično je uklonjena i izjava o „najgorem grijehu“ amalgamacije ljudi i zvijeri prije i poslije Potopa koja je stvorila takvu kontroverzu da je White Estate odlučio da im je važno da daju objašnjenje za propuste. Njen sin Vilijam K. Vajt piše:

„Što se tiče dva pasusa koja se nalaze u Duhovnim darovima i u Duhu proroštva u vezi sa amalgamacijom i razlogom zašto su izostavljeni iz kasnijih knjiga, i pitanjem ko je preuzeo odgovornost da ih izostavi, ja mogu govoriti sa savršenom jasnoćom i sigurnošću. Njih je izostavila Elen G. Vajt. Niko povezan sa njenim radom nije imao nikakva ovlašćenja nad takvim pitanjem, i nikada nisam čuo da joj je neko nudio savjet u vezi sa ovim pitanjem.

U svim pitanjima ove vrste, možete postaviti kao sigurnost da je sestra Vajt bila odgovorna za izostavljanje ili dodavanje stvari ove vrste u kasnijim izdanjima naših knjiga.

Sestra Vajt ne samo da je imala dobro rasuđivanje zasnovano na jasnom i sveobuhvatnom razumijevanju uslova i prirodnih posledica objavljivanja onoga što je napisala, već je mnogo puta imala direktne instrukcije od anđela Gospodnjeg o tome šta treba izostaviti, a šta treba da bude dodano u novim izdanjima.“^[25]

Zašto bi joj anđeo dao te „vizije“ kao nadahnute da bi joj zatim rekao da ih ukloni? Anđeo Elen Vajt se očito ponašao kao vrdalama. Vjerujete li da su Božji anđeli vrdalame, da ih Bog šalje sa teškim proročkim dezinformacijama i da opozivaju ono što je jednom dato kao „istina“?

Elen Vajt kaže (Letter 56, 1911) da je često osjećala prisustvo Božjih anđela dok je bila u toku pisanja knjige Velika borba. Međutim, utvrđena je nepobitna činjenica da vrlo malo materijala u ovoj knjizi potiče od Elen Vajt. Knjiga je u velikoj mjeri sastavljena (plagirana) iz različitih izvora. Teško je zamisliti svete anđele Božje koji okružuju Elen Vajt dok je praktikovala svoju književnu kleptomaniju i krala materijal od drugih autora ne dajući im priznanje, kako bi ga objavila pod svojim imenom. Da li Bog odobrava takvu praksu?

Da li je iko u Bibliji imao slično iskustvo? Da li je i jedan biblijski prorok imao posebnog anđela vodiča tokom više decenija? Sličnu tvrdnju iznio je arapski prorok Muhamed.

Činjenice govore da od približno 3250 ljudi pomenutih po imenu u Bibliji, samo je njih 29 jednom ili nekoliko puta razgovaralo s anđelima ili čulo kako im se anđeo obraća ili uopšte vidjelo anđela.

Elen Vajt tvrdi da je vidjela mnoge pod uticajem zlih anđela, naročito svoje oponente ili one od kojih je prijetila opasnost da je raskrinkaju kao prevaranta. Ali ona nam takođe kaže kako je jednom njena soba bila ispunjena legionima demona:

„Legioni zlih anđela su bili u toj sobi, i da se nisam vjerom uhvatila za Gospoda, ne znam šta bi bilo sa mnom. Rekla sam kako neću zvati nikoga, jer ‘ovo će biti između mene i ovih zlih duhova.’“^[26]

Nema sumnje da je Elen Vajt često spominjala prisustvo zlih duhova i zlih anđela u svom životu. Tvrdila je kako su ova demonska bića pokušavala da joj oduzmu život kako bi je spriječili u njenoj službi.

Doktor Džon Harvi Kelog, koji je bio veoma blizak sa Vajtovima, prisjetio se jedne opaske Džejmsa Vajta na duhovna iskustva svoje supruge:

„Rekao je [Džejms Vajt]: ‘Brate Kelog, to je čudesno; moja žena ponekad ima najnevjerovatnija iskustva; Gospod joj se približava i ona ima najneobičnija iskustva; a onda opet sam đavo ulazi i preuzima je.’“^[27]

 

Vantjelesna iskustva Elen Vajt

„Dok sam radila u Salamanki, 3. novembra 1890. godine, tokom mog noćnog razgovora sa Bogom, bila sam uzeta i odnesena van sebe na skupove u različitim državama, gdje sam ranije odnijela stroge ukore i upozorenja. U Batl Kriku su bili okupljeni propovjednici i odgovorni ljudi iz izdavačke kuće i čula sam ih u nimalo blagom duhu i žustrih emocija kako se ubjeđuju oko mjera koje su trebale biti usvojene, što me je sve ispunilo zabrinutošću i tugom.“^[28]

Kad god se adventisti susretnu sa pričama koje sadrže fenomen vantjelesnog iskustva, oni to odmah označe kao đavolji posao. Ali šta ćemo sad sa tim što je Elen Vajt tvrdila za sebe da je imala vantjelesna iskustva? Da li činjenica da se ovo desilo Elen Vajt sad mijenja porijeklo ovog fenomena?

Uporedimo iskustvo Elen Vajt sa Biblijom. Da li je i jedan biblijski prorok imao vantjelesno iskustvo? Ne – ni jedan, niti jednom!

Ali to nije sve. Pomnije istraživanje okolnosti oko vizije i navodnog „ispunjenja“, baca ozbiljne sumnje u iskrenost Elen Vajt.

Ukratko, navodno je dobila viziju 3. novembra 1890. godine, koje se nije mogla sjetiti. Četiri mjeseca kasnije (8. marta 1891.) tvrdila je da ju je probudio anđeo usred noći (onaj fini „mladić“?) koji ju je uputio da zapiše viziju koju je primila četiri mjeseca prije toga, ali koje se nije mogla sjetiti.

Prethodne večeri, 7. marta 1890., Generalna konferencija je održala važan sastanak iza zatvorenih vrata. U pitanju je bio časopis The American Sentinel (Američki stražar), preteča današnjeg Liberty Magazina. Neki ljudi su tvrdili da bi The American Sentinel trebao umanjiti naglasak na ime i šabat kako bi se stekao uticaj među političarima i drugim vodećim ljudima u Sjedinjenim Državama.

Rano ujutro, u 5:30 sledećeg dana (8. marta), nekoliko sati nakon što je Elen Vajt navodno probudio anđeo i uputio ju da zapiše viziju koju je dobila četiri mjeseca ranije, Generalna konferencija je krenula održati sastanak propovjednika. Ubrzo nakon što je O.A. Olsen, predsjednik GK, otvorio sastanak, Elen Vajt je ušla u prostoriju, u pratnji svog najmlađeg sina Vilija. Zatim je pročitala rukopis koji je zapisala prema uputama koje joj je anđeo dao tokom noći. Ispričala je kongregaciji da je četiri mjeseca ranije u Salamanki dobila viziju o tome šta će se dogoditi tokom sastanka prethodne noći, te da se tokom ovog sastanka manifestovao težak i nehrišćanski stav.

Kada je Elen Vajt završila sa čitanjem svog rukopisa, Albion F. Balindžer je bio prvi čovjek koji je ustao i priznao da su išli pogrešnim kursom tokom sastanka. I drugi ljudi su dali slična priznanja. Ovo se smatralo direktnom Božjom intervencijom kako bi se spriječila greška u vezi sa The American Sentinel, i moćnim dokazom za proročki dar Elen Vajt. Uostalom, vidjela je u viziji četiri mjeseca ranije šta se zapravo dogodilo tokom sastanka prethodne noći, ali joj je naloženo da zapiše viziju nekoliko sati prije jutarnjeg sastanka i pročita je pred propovjednicima.

Analiza ove vizije i okolnosti oko nje može se pročitati u Adventist Currents, iz septembra 1986., u članku Daglasa Heklmana. Zaključak je neizbježan: Elen Vajt je i lagala i ponašala se kao varalica sa „vizijom iz Salamanke“.

Dnevnik Elen Vajt iz tog vremena pojavljuje se sa pogrešnim zapisima i stvarima kasnijeg datuma koje su očigledno bile stavljene u prethodne zapise kako bi se stvorio utisak da je kasnija stvar ranijeg porijekla. Stvar u dnevniku koja je pogrešno datirana na 21. novembar 1891. ne daje nikakvog razloga za tvrdnju da je to bilo „otkrovenje“ od Boga i da je oslikavala sastanak koji će se održati četiri mjeseca kasnije. Pogrešno je datirala četiri pasusa u svom dnevniku kako bi stvorila utisak da je znala za stvari prije nego što je zapravo saznala za njih. Imala je naviku stavljati stvari kasnijeg datuma u ranije stvari u svom dnevniku. Daglas Heklman kaže:

„Pojava zla je tada jaka. Očigledno lažno datiranje ovih je ozbiljan posao koji bi trebao postati osnova za opsežnije proučavanje rukopisa White Estatea kako bi se utvrdio obim ove prakse.“[29]

U svom dnevniku, 4. novembra 1890. godine – dan nakon „vizije“ – napisala je da je bila veoma frustrirana jer nije bila u stanju da se sjeti vizije, ili da zapiše ono što joj je pokazano. Ali u pismu W.P. Burkeu (oktobar 1891.), ona piše o ovom iskustvu i da je „odmah počela da ga zapisuje“ u svoj dnevnik. Međutim, to danas niko ne može pronaći – barem ne sa jasnim osvrtom na Salamanku.

Elen Vajt vrlo jasno kaže da joj niko ništa nije rekao prije nego što je tokom noći 8. marta 1891. zapisala viziju iz 1890. Prisjećajući se ovog iskustva, ona kaže:

„Okolnosti su bile takve da se ovom prilikom nije mogao koristiti izgovor ‘NEKO JOJ JE REKAO.’ Niko nije imao priliku da me vidi ili razgovara sa mnom između večernjeg sastanka [7. marta] i jutarnjeg sastanka kojem sam prisustvovala [8. marta].“ (EGW Dnevnik, 20. maj 1905. Citirano u Adventist Currents, septembar 1986.)

Pošto je Elen Vajt tokom jutarnjeg sastanka mogla da opiše šta se dogodilo tokom večernjeg sastanka prethodne noći, postavlja se pitanje: odakle, ili od koga je dobila informacije? Postoje samo dvije mogućnosti: ili su informacije potekle iz vizije od prije četiri mjeseca, za koju je dobila instrukcije da zapiše nekoliko sati prije jutarnjeg sastanka, ili joj je neko rekao. Ona, međutim, jasno kaže da niko nije imao priliku da je obavijesti, jer „niko nije imao priliku da me vidi ili razgovara sa mnom između večernjeg sastanka i jutarnjeg sastanka kojem sam prisustvovala“.

„Anđeo“ je probudio negdje između 01:00 i 04:00 ujutro. Edna K. Stil, koja je spavala u sobi pored sobe Elen Vajt, prisjetila se da je Elen rekla svojoj sekretarici, Sari Mek Enterfer, oko pet ujutro da nema namjeru da bude prisutna na jutarnjem sastanku, i da je ona (Sara) jednostavno mogla spavati. Očigledno, Elen iz nekog razloga nije željela da njena sekretarica bude prisutna u to vrijeme.

Izjava Elen Vajt da niko nije imao priliku da razgovara sa njom između večernjeg i jutarnjeg sastanka, ne poklapa se sa izjavom u knjizi Životni događaji Elen G. Vajt (1915) o istom događaju.

„U nedjelju ujutro, oko 5:20, braća A.T. Robinson, V.K. Vajt i Eleri Robinson prolazili su pored stana gospođe Vajt na putu do ranog sastanka. Vidjeli su svjetlo u njenoj sobi, a njen sin je pritrčao da se raspita za njeno zdravlje. Zatekao ju je kako se bavi pisanjem. Ona mu je tada rekla da ju je anđeo Božiji probudio oko tri sata i dao joj nalog da ode na sastanak propovjednika i prenese neke stvari koje su joj pokazane u Salamanki. Rekla je da je brzo ustala i pisala je oko dva sata.“[30]

Stoga postaje jasno da Elen Vajt sama sebi protivrječi u tom pogledu. Njen sin Vilijam Klarens („Vili“) bio je sa svojom majkom rano ujutro i pratio je na sastanak.

Dokumentacija pokazuje da je Vili bio sa svojom majkom prije jutarnjeg sastanka, te da je imao dovoljno prilika da razgovara s njom i da joj dâ informacije o tome šta se dešavalo na večernjem sastanku prethodne noći, kojem je prisustvovao. Ovo je u suprotnosti sa pismom Elen Vajt iz 1905. godine, gdje ona oštro odbacuje bilo kakve tvrdnje da je neko mogao da je obavijesti jer, kako je rekla, niko nije imao priliku da razgovara sa njom između dva sastanka.

Okolnosti u vezi sa ovom „vizijom iz Salamanke“ toliko su pune kontradiktornih izjava, netačnosti, nedatiranih i pogrešnih unosa u dnevnik Elen Vajt, kao i kasnijih stvari koje su umetnute u raniju stvar u dnevniku, da se njena sopstvena verzija cijele priče mora uzeti sa velikim prstohvatom soli. Odbrambeni igrači Elen Vajt hvataju se za slamku kada koriste „viziju iz Salamanke“ kao dokaz da je unaprijed „vidjela“ stvari koje su kasnije tačno „ispunjene“.

Kada je Daglas Heklman pisao Arturu Vajtu 1982. godine tražeći kopiju rukom pisanog dnevnika Elen Vajt za period od 3. novembra 1890. do 8. marta 1891. (period za „viziju Salamanke“ i kasnije sastanke Generalne konferencije), nikada nije dobio odgovor od Artura Vajta. Međutim, otkrio je da je njegov zahtjev stvorio neku aktivnost u White Estate. Kasnije te godine gospodin Heklman je otišao u Vašington DC i posjetio White Estate kako bi dobio priliku da vidi ovaj dnevnik. On je, međutim, unaprijed nazvao Zaostavštinu da se raspita. Tokom ovog poziva, Zaostavština ga je obavijestila da dnevnik vjerovatno neće biti tamo kad on stigne. Obavijestili su ga da neko istražuje u vezi sa dnevnikom i da je pozajmljen. Gospodin Heklman je istakao da to ne bi bilo u skladu sa politikom Zaostavštine. Originalni rukopisi nikada ne bi bili uklonjeni iz trezora – samo kopije. Međutim, gospodin Heklman je iskoristio svoju priliku i otišao u White Estate. Kada je stigao, rekli su mu da neće dobiti dozvolu da vidi dnevnik. Izrazio je svoje čuđenje i rekao im da su svi koji su pitali ima li u trezorima nečega što ne bi smjeli vidjeti, bili obaviješteni da članovi crkve mogu samo ući i vidjeti sve što žele – uključujući i tzv. „Z-dokumenta“, koja sadrže osjetljivi materijal.

Očigledno, princ trezora nije imao čiste ruke u pogledu ovog konkretnog dnevnika – a možda i drugih stvari u trezorima. Međutim, osoba koja u stvarnosti nije imala čiste ruke bila je sama Elen Vajt, autorka dnevnika.

 

Miris ruža

Nigdje nam Biblija ne govori da su proroci osjetili miris cvijeća tokom svojih vizija. Elen Vajt je, međutim, iskusila takve pojave s vremena na vrijeme tokom svojih „vizija“.

„U domu brata Hiksa, gdje se bavila, posjetila ju je starica kojoj se njen muž žestoko protivio u hrišćanskom životu. Ovaj razgovor je trajao sat vremena. Posle ovoga, umorna, slaba i zbunjena, pomislila je da bi se povukla u svoju sobu i pomolila. Penjući se uz stepenice, kleknula je pored kreveta, i prije nego što je bila ponuđena prva riječ, osjetila je da je soba ispunjena mirisom ruža. Podigavši pogled da vidi odakle miris dolazi, vidjela je sobu preplavljenu mekim, srebrnim svjetlom. Odmah je nestala zbunjenost i obeshrabrenost, a nada, utjeha i mir ispunili su njeno srce. Zatim gubeći svu svijest o njenom okruženju, pokazane su joj u viziji mnoge stvari koje se odnose na napredak djela u različitim djelovima svijeta, te uslovi koji su pomagali ili ometali rad.“[31]

Ovaj incident se dogodio 1890. Zanimljivo je da se takvi događaji, povezani sa svjetlima i mirisom ruža, često dešavaju unutar psihičkih fenomena i spiritizma. Takođe tokom Marijinih ukazanja, oni koji su u transu često osjete miris ruža. Osim toga, zabilježeno je da pacijenti koji pate od određenih epileptičkih poremećaja osjećaju miris cvijeća tokom napada.

 

Povezanost sa masonima

Nejasno je u kom stepenu su ključne adventističke vođe, uključujući Elen Vajt, bile pod uticajem masonerije. Ali nekoliko njih, uključujući i proročicu, kasnije će biti optuženo da su slobodni zidari, uprkos osudi učlanjivanja hrišćana u tajnim društvima[32] od Elen Vajt.

Kritičari koji tvrde da su osnivači adventizma bili masoni, uglavnom zasnivaju ovu tvrdnju na sledećim dokazima: (1) Vilijam Miler, osnivač adventizma, bio je slobodni zidar; ali se činilo da je smanjio njegovo učešće u organizaciji 1831. (2) Slike ranih vođa adventista sedmog dana sa pozom skrivene šake ispod sakoa ili jakne, koja je masonski znak; (3) Elen Vajt koristi fraze koje se mogu naći u masonskoj literaturi, kao na primjer izraz „svevideće oko“;[33] (4) Masonski logo korišten prilikom sahrane Elen Vajt; (5) Litografija Džejmsa i Elen Vajt „Način života“ iz 1873, koja sadrži svevideće oko; (6) Nadgrobni spomenik Džejmsa i Elen sa masonskim egipatskim obeliskom.

Poput većine negativnih optužbi iznesenih protiv Elen Vajt i njenog vođstva, ove zabrinutosti su takođe demantovane i odbačene od strane apologeta proroka. Uobičajeni izgovor je da je članstvo u masonskim ložama bila opšta praksa „uglednijih“ ljudi tog vremena.

Stara poslovica koja se obično koristi kada se neko sam odaje u lažima glasi: „Ako laže koza, ne laže rog“. U našem slučaju kao „rog“ će poslužiti autentične fotografije.

 

 

 

 

 

Zaključak

Za kultiste Elen Vajt, posebno osobe kojima je godinama sistematski ispiran mozak u Adventističkoj crkvi, ili one kojima je članstvo u toj crkvi samo interes zbog posla i različitih privilegija, nikakvi dokazi nisu dovoljni. Za objektivnog istraživača, upoznatog sa osnovama teologije, koji želi slijediti istinu, već sama pozadina odgoja i iskustva Elen Vajt je dovoljna za jasan zaključak da ona nije Božji prorok, već spiritualista i prevarant. Najefikasniji (i najmanje sumnjiv) način za unošenje spiritualizma pod plaštom hrišćanstva je preko harizmatskih „duhovnih darova“. Osim toga, ona je bila i vješta pozerka koja se pretvarala da prima direktne informacije od Boga za sva moguća pitanja. Kakve god joj druge zasluge ili „dobra“ mogli pripisati, te činjenice stoje. To je suštinska prevara cijele njene karijere i prevara Adventističke crkve koja je sve vrijeme ponaša kao sekta koja nešto krije. I zaista je krila.

 

_________________________

[1] George Knight, A Search for Identity: The Development of Seventh-day Adventist Beliefs, p. 32. Glavni osnivači crkve Adventista sedmog dana, pored Elen Vajt, su Džejms S. Vajt (1821-1881) i Džozef Bejts (1792-1872).

[2] Za detalje, vidi „Skrivena istina o Elen Vajt“, podnaslov „Koliko su harizmatski duhovni darovi uspješni u praksi?“, str. 136-141, Institut za izučavanje religije, 2024.

[3] Life Sketches, 25.

[4] E. G. White, Spiritual Gifts, 2:26–28.

[5] Ellen White, Manuscript 5a, 1850; July 1850 from East Hamilton, N.Y.

[6] Burdick, izjava zavedena kod notara, 26 September 1908.

[7] Burdick, Crisis, 1 July 1874.

[8] Za detalje, vidi „Skrivena istina o Elen Vajt“, poglavlje 1, „Harizmatska iskustva Elen Vajt“, Institut za izučavanje religije, 2024.

[9] Ellen White, Letter 1, 1848.

[10] Ibid.

[11] Ellen White to “The Church in Brother Hasting’s house,” Letter 28, November 7, 1850.

[12] Ellen White, Letter 30, 1850.

[13] Ransom Hicks, in a letter dated Sept. 3, 1854, published in the Messenger of Truth, vol. 1 no. 3 p. 3, Oct. 19, 1854.

[14] Ellen White to sons Edson and Willie, 7 December 1872, as quoted in Ronald D. Graybill, The Power of Prophecy: Ellen G. White and the Women Religious Founders of the Nineteenth Century, doctoral dissertation (John Hopkins University, Baltimore, MD.: 1983), p. 96.

[15] E. G. White, Spiritual Gifts, 2:58.

[16] Ellen G. White, Spiritual Gifts, Vol. 2, p. 18.

[17] Brandy Williams, Cord Magic, pp. 171, 234, 235.

[18] Ellen G. White letter to Marian Davis, Oct. 29, 1895; Letter 102, 1895, p. 42.

[19] Ellen White: Woman of Vision, pp. 459-462.

[20] The Youth’s Instructor, August 29, 1961.

[21] Ellen G. White, The Signes of the Times, November 11, 1875.

[22] Vidi: James White, “Time to Commence the Sabbath,” Review and Herald, 31 (25 February 1868): 168.

[23] Vidi: Ellen G. White, Testimonies, vol. 1, p. 116.

[24] Ibid.

[25] W.C. White, Selected Messages, Vol. 3, p. 452.

[26] Manuscript 25, 1910., citirano u Ellen White, by Arthur L. White, vol. 6, p. 284.

[27] Interview at Dr. J. H. Kellogg’s House, October 7, 1907.

[28] Life sketches, p. 319.

[29] Douglas Hackleman, Adventist Currents, Sept. 1986.

[30] Life Sketches p. 315. (1915. edition).

[31] Life Sketches (1915-edition), p. 310.

[32] Prema pisanju Artura L. Vajta, u priči pod naslovom „G. Folkhed i tajni znak“, objavljenoj u Pregledu i Glasniku 31. marta 1955., u Australiji gđa Vajt je susrela Nataniela D. Folkheda, koji je kao istaknuti mason u nekoliko loža prihvatio troanđeosku poruku, i koji joj je navodno bio pokazan u snovima. Folkhed je bio skeptičan prema proročkom daru Vajtove. Ali na njihovom dugo odlaganom sastanku stvari su se promijenile. Naime, gđa Vajt je tokom razgovora u više navrata pokazala tajne znake, poznate samo članovima lože. Kazala je da nije bila svjesna toga i da je to učinio njen anđeo pratilac preko nje. To je navodno uvjerilo Folkheda da je ona Božji prorok i on je doživio obraćenje, uz obećanje da će napustiti sve lože… Da je Elenin unuk ipak „uljepšao“ ovo prepričavanje kako bi baki podigao proročki rejting, svjedoče dokazi da je Folkhed ostao član nekih loža sve do svoje iznenadne smrti 1923. godine, kada je sahranjen po masonskim obredima.

[33] Vidi: Early Writings 233.2; Special Testimonies on Education, October, 1893. {FE 230.2}; 5T 94-96255, Counsels for the Church (1991), p. 177, par. 2; Lift Him Up (1988), p. 287, par. 2. itd.

[34] Vidi: Evangelism, Secret Societies, pp. 617-623.

[35] Spectrum, June 8, 2020, Ellen White the Bold Seer. Evo i linkova iz arhive White Estate za ostale originalne fotografije: Slika2. – Reno, Nevada, 1888; Slika 3. – Džejms Vajt u Hornesvilu 1880; Slika 4. – posjeta EGW Industrijskoj školi Oukvud u Hantsvilu, Alabama, 1904.