K.G. Jung (C.G. Jung), doktor medicine (1875-1961)
Vjerovatno najpoznatije ime u oblasti psihijatrije i psihologije jeste ime Karla Gustava Junga, doktora medicine, švajcarskog psihijatra. Njegovo ime je priznato u cijelom svijetu i povezuje se i sa disciplinom psihologije. On se rodio u Kesvilu, u Švajcarskoj, na jezeru Konstans, 26. jula 1875, kao sin Pola Junga (Paul Jung) i Emili Prajsverk (Emilie Preiswerk). Njegov otac, Pol, bio je pastor u švajcarskoj Reformatorskoj crkvi; njegova majka je poticala iz porodice sa mnogo pastora – njen otac i osam stričeva su svi bili pastori.
Prva žena Karlovog djeda po majci, paroha Samuela Prajsverka, umrla je, a on je otada, jednom nedjeljno, vodio razgovore sa njenim duhom, na nezadovoljstvo svoje druge žene. Samuelova druga žena, Agusta, Karlova baba po mami, bila je nadarena sposobnošću da vidi duhove.
Emili, Samuelova i Agustina ćerka, takođe je imala dar da vidi duhove. Njen otac bi je postavio da stoji iza njega, dok je pripremao propovjedi, kako bi spriječio duhove da ga uznemiravaju, dok je proučavao. Emili, Karlova majka, čuvala je dnevnik u kojem su bila navedena sva čudna iskustva sa kojima se susrela. Ona je o tome pričala kao o „jezivim“ pojavama i čudnim slučajevima. Karl je jednom prilikom vidio nešto što je dolazilo iz spavaće sobe njegove majke.
„Spavao sam u očevoj sobi. Nešto zastrašujuće se dešavalo u majčinoj sobi. Noću je majka bila čudna i tajanstvena.
Jedne noći sam vidio da se iz njene sobe pojavljuje blago svjetlucava, nejasna figura, čija se glava odvojila od vrata i lebdjela je ispred, u vazduhu, kao mali mjesec. Odmah se stvorila druga glava, a onda se i ona ponovo odvojila. Taj postupak se ponovio šest ili sedam puta.“[1]
Karl je, kao i svi ljudi, sanjao, međutim, on je čitavog života bio opčinjen tumačenjem snova. Prvi san kojeg se sjeća došao mu je kada je imao između tri i četiri godine. U svojoj knjizi Sjećanja, snovi i razmišljanja, on za taj san kaže: „…opsjedaće me čitavog života“. U tom snu je bio neki falusni simbol, visok 5 metara i oko pola metra u prečniku, postavljen na zlatni presto, u prostoriji koja se nalazila duboko ispod zemlje. U snu je čuo majčin glas kako govori: „Da, samo ga pogledaj, to je proždirač ljudi“. Za taj simbol je kasnije utvrdio da predstavlja „mračnog Gospoda Isusa i jezuitskog sveštenika“. On kaže da ga je san proganjao godinama i nikada to nije podijelio ni sa kim.
„U svakom slučaju, falus iz tog sna je izgleda podzemni bog „čije se ime ne spominje“ i takav je ostao tokom čitave moje mladosti, ponovo se pojavljujući kad god je neko previše pričao o Gospodu Isusu. Gospod Isus za mene nikada nije postao sasvim stvaran, nikada sasvim prihvatljiv, nikada sasvim drag, jer bih se iznova i iznova sjetio njegove podzemne kopije – strašnog otkrivenja koje mi je bilo dato, a da ga nisam ni tražio. ‘Maskiranje’ u jezuitu baca sjenku na hrišćansku doktrinu kojoj sam bio učen. … Gospod Isus mi je, na neki način, izgledao kao bog smrti, koristan, doduše, zato što je rastjerivao užase noći, ali on sam je bio jeziv, razapet i krvav leš…“[2]
Prije nego što je Karl naučio da čita, njegova majka mu je čitala Svijet u slikama (Orbis Pictus), staru, ilustrovanu dječju knjigu, koja sadrži prikaz egzotičnih religija, prvenstveno hinduizma. Tu su prikazane ilustracije glavnih bogova Indusa; Brama, Višnu i Šiva su za njega bili „neiscrpan izvor interesovanja“. On je osjećao naklonost prema tim ilustracijama i povezivao ih je sa svojim prvim otkrivenjem – svojim najranijim snom.
U proleće 1895. Karl je započeo svoje studije medicine na Univerzitetu u Bazelu. Njegov otac je umro 1896. Šest nedjelja nakon očeve smrti, on je sanjao kako se njegov otac vratio i kako je stajao pred njim. U snu se njegov otac oporavio i vratio se kući. San se ponovio nekoliko dana kasnije; djelovao je stvarno i natjerao je Karla da razmišlja o životu posle smrti.
Na kraju drugog semestra na fakultetu, Karl je u biblioteci oca svog kolege otkrio knjigu iz 1870-ih o spiritualističkim pojavama. To je bio zapis o počecima tadašnjeg spiritualizma. Njega su mučila pitanja koja su se ticala te teme i pročitao je mnogo djela okultista: Zelnera (Zöllner), Kruksa (Crooks), Kantove Snove jednog vidovnjaka, nekoliko drugih autora i sedam knjiga Svedenborga (Swedenborg), čuvenog spiritualiste.
Godine 1897, Karl Gustav Jung je držao predavanje u klubu univerziteta, iznoseći svoje stavove da postoji duša, da je inteligentna, besmrtna, a vjerovao je i u realnost duhova i spiritualizma, na osnovu činjenica o okultnim aktivnostima, vjerovao je u hipnozu, predviđanje događaja, telepatiju, telekinezu, vidovitost, proročke snove, poruke umirućih ljudi, horoskopske proračune, istraživao je levitaciju. (Pronađeno u predgovoru za K. G. Jung, Psihologija i okultno)
Tokom ljetnjeg raspusta 1898., desilo se nešto što je Karl zabilježio u Sjećanjima, na str. 104 i 105, a što će „duboko uticati na njega“. On je sjedio u jednoj sobi, učeći, a u sobi pored je njegova majka sjedila i plela, dok su vrata između te dvije sobe bila otvorena. Odjednom se začula neka buka, poput pucnja pištolja. Karl je otkrio da se ploča velikog stola od orahovine iznenada rascijepila posred tog masivnog drveta, čak u klimi sa mnogo vlage, tako da sto nije ni bio pretjerano isušen. Dvije nedjelje kasnije, stigao je kući, da bi majku, sestru i sluškinju našao u stanju uzrujanosti. Ponovo je došlo do glasnog pucanja, međutim, u stolu se nije mogla naći nikakva nova pukotina. Buka je dolazila sa kuhinjske komode (kredenca), starog komada namještaja u kojem se držao hljeb i kuhinjski pribor. Karl je pronašao nož za hljeb izlomljen na mnogo djelova. Dao je nož stručnjacima za čelik, da ga ispitaju, i rečeno mu je da čelik u sebi nije imao nikakve nepravilnosti.
Uskoro je saznao da su njegovi rođaci učestvovali u prizivanju duhova okretanjem stola (table turning) i imali koristi od seansi koje je vodila petnaestogodišnja rođaka-medijum. On se dvije i po godine subotom uveče pridruživao rođacima na seansama za stolom. Komunikacija se ogledala u glasnom kucanju po zidovima i stolu. Osim medijuma, ostalima je bilo teško da razumiju pomijeranje stola, tako da je on prihvatio da postoji povezanost između glasnog kucanja i komunikacija na seansi. Na osnovu ovih iskustava i komunikacija na seansama on je napisao svoj naučni rad. U Sjećanjima navodi sledeće:
„Sve u svemu, ovo je bilo jedno veliko iskustvo koje je poništilo svu moju raniju filozofiju i omogućilo mi da ostvarim psihološki pristup.“
To je doprinijelo Jungovom odabiru psihijatrije, kao specijalnosti, uprkos tome što su i ljekari i oni koji nisu bili ljekari, u to vrijeme, na psihijatriju gledali prezrivo. Doktori su tek nešto više od laika znali o psihijatrijskim oboljenjima, a mentalna bolest je bila neka beznadežna i kobna situacija koja je bacala sjenku na reputaciju psihijatra. 10. decembra 1900. Karl Jung je radio kao pomoćnik u bolnici za mentalne bolesti Burgholcli (Burghölzli) u Cirihu, gdje je počeo da živi i praktikuje psihijatriju koja će uticati na svijet, na bolje ili na gore.
Jung nam u Sjećanjima govori da je u ranoj fazi svog rada koristio hipnozu, ali uskoro je odustao od nje, jer je smatrao da jeste doprinijela radu sa nepoznatim uzrocima mentalnih poremećaja, ali vidljivi pozitivni rezultati često nisu potrajali. On je odlučio da analizira sve aspekte života pacijenta i na taj način dođe do vjerovatnog porijekla uzroka i posledice psihijatrijskih poremećaja. Tako je Jung počeo da razvija svoj psihološki pristup, kako bi terapija kod mentalno oboljelih bila djelotvorna. Liječenje mentalnih poremećaja početkom 20. vijeka bilo je veoma ograničeno; više truda se ulagalo u dijagnozu, nego u terapiju, pošto gotovo ništa nije bilo poznato, što se tiče etiologije mentalnih abnormalnosti i toga šta bi se moglo učiniti da se popravi stanje. Hipnoza se naširoko koristila kao terapija u drugoj polovini devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka.
Kroz Sjećanja, snove i razmišljanja Jung govori o različitim snovima i svojim pokušajima da ih protumači. Godine 1914. sanjao je tri sna o kojima piše u poglavlju Suočavanje sa nesvjesnim i kaže da je pod tolikim stresom, da je vježbao jogu, kako bi svoje emocije držao pod kontrolom.
Jung govori o nekim fantazijama koje je razvio, poput onih o biblijskim likovima Ilije i Salome, kao i o velikoj, crnoj zmiji. Zatim se pojavio još jedan lik iz fantazije, za kojeg Jung kaže da dolazi iz nesvjesnog, a to je Filimon. Filimon je u ovoj priči bio paganin i donosio je uticaj starog Egipta i gnosticizma. Jung navodi da su to bile ličnosti u njegovoj psihi, koje on nije stvorio maštom niti na bilo koji način. Filimon je bio jedan od njih; Filimon je predstavljao silu koja nije od sebe. Jung je rekao da je on u svojim fantazijama vodio razgovor sa Filimonom.
„Psihološki gledano, Filimon je predstavljao onoga koji je imao bolji uvid. On je za mene bio tajanstveni lik. S vremena na vrijeme mi se činio prilično stvarnim, kao da je živa ličnost. Šetao sam sa njim gore-dolje po vrtu i za mene je on bio ono što Indijci zovu guruom.“
Petnaest godina nakon prve pojave Filimona u Jungovom životu, on je razgovarao sa Gandijevim prijateljem koji mu je rekao da je njegov guru (guru Gandijevog prijatelja) drevni hinduistički učitelj; Jung ga je pitao da li misli na duha? On je odgovorio potvrdno i Jung tvrdi da je u tom trenutku on mislio na Filimona. Gandijev prijatelj Indus je izjavio da postoje i živi gurui i gurui duhovi.
Jung u Sjećanjima govori da je oko 1916. u njemu počela da se dešava unutrašnja promjena, osjetio je potrebu da nečemu da formu. Bio je iznutra prisiljen da izrazi ono što je njegov duhovni vodič, Filimon, mogao reći, i za tri noći je napisao Sedam propovjedi mrtvima. Prije nego što je počeo da piše, imao je osjećaj da je vazduh ispunjen sablasnim bićima. Činilo se da je njegova kuća ukleta, a njegova ćerka je vidjela neku bijelu figuru kako prolazi kroz sobu. Njegova druga ćerka je izjavila da je tokom noći njen pokrivač dvaput bio zbačen; a njegov devetogodišnji sin je imao uznemirujući san u kojem se našao i đavo. Sledećeg dana, u 17h, zvono na vratima je počelo da zvoni, a da ga niko nije pritisnuo.
„Kuća je bila ‘prepuna duhova’, viknuo je Jung, ‘Pobogu, šta je ovo?’ Onda su duhovi odgovorili: ‘Vratili smo se iz Jerusalima, gdje nismo našli ono što smo tražili.’
… Nabili su se uz sama vrata, a vazduh je bio tako gust, da se jedva moglo disati… Onda je to počelo da izlazi iz mene i tokom tri večeri stvar je napisana. Čim sam uzeo olovku, cio sablasni skup je ispario. Soba je utihnula i vazduh se očistio. Opsjedanje se završilo.“[3]
Sedam propovjedi mrtvima bilo je jedno od Jungovih ključnih djela. Ono je bilo odgovor duhova na „prirodu boga“, univerzuma, i čovjeka, i sadržalo je sjeme za njegove buduće spise iz psihologije. Jung je imao fantaziju da je on pastor mrtvima. U Sjećanjima je objasnio ovu čudnu ideju, rekavši da duša uspostavlja odnos sa nesvjesnim, koje odgovara mitskoj zemlji mrtvih. To mrtvima omogućava da se pokažu kroz medijuma.
K.G. Jung je, kao i Frojd, ove duhove i glasne zvuke (poltergajst), kao i snove, objasnio kao nešto što potiče iz nesvijesti, koju svaka osoba ima u sebi. On nije prihvatao uticaje i moć koji dolaze od palih anđela (demona). Odbacio je veliki sukob između Sotone i Isusa Hrista, kao nepostojeći, i nastojao je da okultno objasni na temelju nesvijesti uma. Ovaj koncept se razvio u doktrinu o „sopstvu“, koja danas toliko preovladava u oblasti psihologije.
Jung je između 1918. i 1926. proučavao gnostičke pisce koji su, po njemu, takođe imali koncept nesvjesnog. Izjavio je da je u godinama između 1918-20. počeo da razumije da je cilj psihičkog razvoja SOPSTVO. Dok je bio komandant logora u Švajcarskoj, tokom Prvog svjetskog rata, on je počeo da crta mandale. Ovi simboli su okruglog oblika i čitav simbol usmjerava našu pažnju na centar mandale. Centar je predstavljao gore spomenut koncept sopstva. Godine 1927. Jung je sanjao san koji je zaokružio njegovo formiranje doktrine o sopstvu. On je izjavio da je, kroz san, razumio da je sopstvo princip, usmjeravanje i smisao u procesu razvoja svijesti. Simboli zodijaka su povezani sa arhetipovima za koje ga je duhovni vodič, Filimon, podsticao da vjeruje da su opsjedali kolektivno nesvjesno.
Zato je Jung imao veliko poštovanje prema astrologiji i koristio ju je u svojim analizama. „U slučaju teških dijagnoza, ja obično konsultujem horoskop“, napisao je Jung.
Bilo mu je potrebno prvih 45 godina života, sa svim snovima, okultnim pojavama, duhovnim vodičima (Filimon), unutrašnjim simbolima, levitacijama, Sedam propovijedi mrtvima itd, da formira svoju teoriju o nesvijesti. Analitička psihologija je proizvod svih Jungovih napora da, tokom svog života, probije praznu ljušturu psihološke terapije. On je osjećao potrebu da ojača i podupre ovu teoriju o svijesti, nesvijesti i kolektivnoj svijesti, za koju je pretpostavio da je istinita. Osjećao je da je tu dodatnu snagu pronašao kada je proučavao gnosticizam, a zatim je bio fasciniran proučavanjem alhemije. Osjećao je da mu je alhemija, uz znanje o gnosticizmu, dala istorijsku osnovu da učvrsti teoriju o nesvjesnom. Ona je donijela istorijsku povezanost sa prošlošću, a predstavljala je i most ka budućnosti, ka savremenoj psihologiji nesvesnog.
„Dok sam radio sa svojim fantazijama, saznao sam da nesvjesno trpi ili proizvodi promjene. Tek nakon što sam se upoznao sa alhemijom, shvatio sam da je nesvjesno proces i da se psiha transformiše (preobražava) ili razvija putem odnosa ega prema nesvjesnom. U pojedinačnim slučajevima, taj preobražaj se može pročitati iz snova i fantazija. U kolektivnom životu, ona ostavlja svoj trag, uglavnom u različitim religioznim sistemima i njihovim promjenljivim simbolima. Kroz proučavanje tih procesa kolektivne transformacije i kroz razumijevanje alhemijske simbolike, došao sam do centralnog koncepta svoje psihologije: procesa individualizacije.“[4]
Jung je napisao mnogo članaka o okultnim pojavama, a knjižica Psihologija i okultno sadrži tri Jungova eseja: 1) O spiritualističkim pojavama, 2) Psihološke osnove vjerovanja u duhove, 3) Duša i smrt.
Psihologija i istok je knjiga koja se sastoji od radova doktora Junga. Bio je zamoljen da pregleda određene drevne spise istočnjačkih religija i ti pisani komentari čine ovu knjigu. Ovi komentari su uzeti iz njegovih Sabranih djela i prevedeni na engleski. Komentar na početku knjige Psihologija i Istok, Sabrana djela K.G. Junga, daje Alfred Plaut, doktor medicine, i on navodi sledeće:
„Po prirodi, Jung je bio bliži istočnjačkom stavu o introvertnosti, a time i ‘Bogu unutra’. To mu omogućava da razumije istočnjačko stavljanje naglaska na odvojenost i unutrašnji vid i da uporedi ovo drugo sa slikom kolektivnog nesvjesnog, sa kojim je čovjek na Istoku, čini se, u direktnom i gotovo stalnom kontaktu.“[5]
On piše komentare o Alhemijskim studijama i Tajni zlatnog cvijeta i iz tih komentara shvatamo da je alhemija još jedna lažirana priča o otkupljenju, na način da naglašava transformaciju fizičke materije, kao što je pretvaranje običnog metala u zlato i, tako čineći, čovjek može postići besmrtnost. Takođe je napisao Psihološke komentare o Tibetanskoj knjizi mrtvih. Autor Nandor Fordor, u svojoj knjizi Frojd, Jung i okultizam primjećuje da mnoga Jungova uvjerenja proističu iz Tibetanske knjige mrtvih. Jung je izjavio da je ona bila njegov stalni saputnik još od njenog objavljivanja 1927.
„Knjiga daje uputstva mrtvima i umirućima i služi kao vodič mrtvima tokom 49-dnevnog putovanja u raj i pakao, između smrti i ponovnog rođenja.“[6]
Jungovo djelo, Psihološki komentari o Tibetanskoj knjizi mrtvih, sadrži neke nevjerovatne ideje koje se razmatraju u njegovim Sabranim djelima:
1) Psiha (duša) ima božansku kreativnu energiju unutar same sebe.
2) Kreativno tlo svih metafizičkih tvrdnji je svijest, nevidljiva, neopipljiva manifestacija duše.
3) Duša zasigurno nije mala, već je odsjaj sâmog božanstva.
4) Bardo Todol (Bardo Thödol – Tibetanska knjiga mrtvih) je… svojevrsni proces inicijacije čiji je cilj da vrati duši božansko koje je ona izgubila na rođenju.
Jung kaže da je primjena te spiritualističke teorije bila osnova Frojdove psihoanalize. Isto tako, kada Evropljanin prolazi kroz ovu frojdovsku oblast, njegovi nesvjesni sadržaji analizom izlaze na vidjelo i on zatim, kroz svijet infantilno-seksualne fantazije, putuje nazad u matericu. Jung nastavlja:
„Prvobitno je ova terapija imala oblik frojdovske psihoanalize i uglavnom se bavila seksualnim fantazijama. To je dimenzija koja odgovara poslednjem i najnižem stanju Barda, poznatom kao Sidpa Bardo, gdje mrtvac, u nemogućnosti da izvuče korist iz učenja Čikaj (Chikhai) i Čonjid Barda (Chönyi Bardo), postaje plijen seksualnih fantazija i privlači ga da posmatra parove koji imaju seksualne odnose. Konačno se useljava u neku matericu i ponovo rađa u zemaljskom svijetu. Evropljanin prolazi kroz ovu specifičnu frojdovsku dimenziju, gdje njegovi nesvesni sadržaji izlaze na vidjelo, pod uticajem analize, ali on se kreće u suprotnom pravcu. On putuje nazad u matericu, kroz svijet infantilno-seksualne fantazije. U psihoanalitičkim krugovima se čak nagovještava da je sâmo iskustvo rođenja najveća trauma od svih – i više od toga, psihoanalitičari čak tvrde da mogu da prodru toliko unazad, sve do sjećanja na unutarmaterično porijeklo.
… Frojdova psihoanaliza, s jedne strane, vodi svjesni um pacijenta nazad u unutrašnji svijet sjećanja iz djetinjstva, a s druge strane u želje i nagone koje svijest potiskuje. Ova druga tehnika je logičan slijed ispovjedanja. Ona ima za cilj vještačku introverziju, kako bi nesvesne komponente subjekta učinila svjesnim.“[7]
Danas imamo „popularne psihologe“ koji tvrde da čovjeka vraćaju u matericu procesom dubokog disanja i time oslobađaju zamišljene psihološke grčeve izvornog iskustva rađanja, za koje se smatra da su doveli do stvaranja uznemirenosti, frustracija itd., koje taj čovjek doživljava. U nastavku su navedena neka objašnjenja u pogledu toga šta se danas naziva „ponovnim rođenjem“.
(…) Ponovno rođenje je američki oblik prana joge koji je najbliži krija jogi. Naučno se može nazvati ritmom disanja ili duhovnim disanjem. Jednostavno opisano, to je opušten, intuitivan, povezan ritam disanja, u kojem je udisaj povezan sa izdisajem i unutrašnji dah se stapa sa spoljašnjim. Ovo stapanje čiste životne energije sa vazduhom šalje vibracije kroz nervni i kardiovaskularni sistem, čisteći tijelo, čovjekovu auru, i hrani i stabilizuje čovjekov um i tijelo. Ponovno rođenje – Maha joga: Duhovno disanje, Leonard Or (Leonard Orr).
…Ponovno rođenje se zove ponovno rođenje zato što je mnogo puta potiskivanje, koje se pojavljuje i oslobađa, povezano sa traumom rođenja. Kada ponovno rođenje oslobodi dovoljno potisaka (obično u 10 do 20 sesija), oni ovladaju disanjem i osjećaju se dovoljno sigurnim što se tiče procesa da se ponovo rode kad god žele. Šta je ponovno rođenje? Rasel Dž. Mizmer (Russell J. Miesemer) (http://www.apologeticsindex.org/r08.html)
Uporedite gore navedenu filozofiju – psihologiju, sa biblijskim referencama o ponovnom rođenju.
Spasitelj je rekao: „Ukoliko se čovjek ne rodi odozgo“, ako ne bude primio novo srce, nove želje, namjere i pobude, koji vode u nov život, „on ne može vidjeti Božje kraljevstvo“ (Jovan 3:3). „Ne čudi se što ti kažem, morate se ponovo roditi“ (1. Korinćanima 2:14; Jovan 3:7).
Veoma je zanimljiv jedan komentar K.G. Junga u vezi sa autogenim treningom (koji se kasnije naziva biofidbekom) njemačkog ljekara Johana Šulca (Johannes Schultz), za koji je Jung rekao da se dosledno spaja sa jogom. Šulcov glavni cilj je, kaže Jung, da razbije „svjesni grč“ i potiskivanje nesvjesnog koje je on prouzrokovao. Jung za svoju metodu kaže da je izgrađena na ispovijedanju, slično Frojdovoj, i on takođe koristi analizu snova, ali se njih dvojica razlikuju po pitanju filozofije o nesvjesnom umu. On nesvjesno vidi kao kolektivnu psihičku dispoziciju, koju po prirodi karakteriše kreativnost.
Pogledajmo sada Božje upute u knjigama Zakona vezano za snove:
„Ako se među vama pojavi neki prorok ili čovjek koji sanja snove i on ti pokaže neki znak ili učini neko čudo, pa se taj znak obistini ili se dogodi čudo o kom ti je govorio, i on ti kaže: ‘Hajde da idemo za drugim bogovima, koje ne poznaješ, i da njima služimo’, ne slušaj riječi tog proroka ni čovjeka koji je sanjao taj san, jer vas Gospod, vaš Bog, iskušava da bi znao da li volite Gospoda, svog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom. Za Gospodom, svojim Bogom, idite i njega se bojte, njegova uputstva držite i njegov glas slušajte, njemu služite i njega se držite. A onaj prorok ili čovjek koji sanja snove neka se pogubi, jer vas je nagovarao da se pobunite protiv Gospoda, svog Boga.“ (5. Mojsijeva 13:1-5)
Dodatni biblijski tekstovi nam otkrivaju Božja upozorenja u vezi s tumačenjem snova.
„Dolazim na proroke koji lažne snove snivaju, govori Gospod, koji ih pričaju i moj narod zavode svojim lažima i svojim hvalisanjem. Ja ih nisam poslao, niti sam im dao ikakve upute. Zato nisu ni od kakve koristi ovom narodu, govori Gospod.“ (Jeremija 23:32).
„Jer ovako kaže Gospod nad vojskama, Izraelov Bog: Ne dajte da vas prevare vaši proroci koji su među vama i vaši gatari. Ne slušajte ih kad vam govore šta su sanjali. Lažno vam prorokuju u moje ime. Ja ih nisam poslao, govori Gospod.“ (Jeremija 29:8,9).
„Jer kućni idoli iznose natprirodne objave, gatari dobijaju lažne vizije, objavljuju ništavne snove i uzalud tješe. Zato će narod kao stado otići, i biće u nevolji, jer nemaju pastira.“ (Zaharija 10:2).
Paralele za tumačenje svog „kolektivnog nesvjesnog“ Jung posebno vidi u jogi, kundalini jogi, tantra jogi, lamaizmu i taoističkoj jogi iz Kine. Njegova je namjera da učini sve što je moguće, a što će isključiti svjesni um, kako bi se omogućilo da se pojavi nesvjesni um. To postiže korišćenjem aktivne imaginacije, slikama i vizualizacijom u posebno uvježbanoj tehnici za isključivanje svijesti.
Poslednji članak u Psihologiji i Istoku, iz Jungovih djela koji ćemo razmotriti jeste „Psihologija istočnjačke meditacije“. Kako bi se bolje razumjela duhovnost Indijca sa Istoka, prikazano je kako on razumije dušu. Jung to objašnjava govoreći nam da je za Indijca svijet iluzija, fasada, a njegova stvarnost je bliža onome za šta mi kažemo da je mit ili san. Hrišćanin gleda prema gore i prema spolja, ka božanskoj sili Boga Stvoritelja, dok istočnjak gleda prema dolje i prema unutra, u samoponiranje kroz meditaciju. Smatra se da je Bog u svemu, uključujući i čovjeka, tako da će Hindus, da bi pristupio Bogu, svoj oltar u hramu postaviti u neko duboko udubljenje ili rupu, a neće ga podići iznad vjernika, kao što mi činimo na zapadu.
Za Indijca, istinska stvarnost – duša, sasvim je drugačija od onoga što hrišćanin podrazumijeva pod dušom. Biblijska duša obuhvata tijelo, um i duh živog bića. To je sve jedno, a smrću duša prestaje da postoji. Tijelo se vraća u prah, nema pomisli, a život koji je Bog dao tijelu vraća se Bogu da ga On čuva. Obratite pažnju na sledeće biblijske stihove koji prikazuju ovakvo shvatanje:
„Gospod Bog je oblikovao čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah života, i čovjek je postao živa duša.“ (1. Mojsijeva 2:7). „Tako je i napisano: Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša…“ (1. Korinćanima 15:45). „Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti više imaju platu, jer je spomen na njih zaboravljen. I ljubavi njihove i mržnje njihove i ljubomore njihove nestalo je, i više nemaju udjela ni u čemu što se čini pod suncem.“ (Knjiga propovednika 9:5,6). „I drugi anđeo je izlio svoju čašu na more. I ono se pretvorilo u krv, kao što je krv mrtvaca, pa su izginule sve žive duše, sve što je bilo u moru.“ (Otkrivenje 16:3). „Sve su duše moje. I očeva duša i sinovljeva duša meni pripadaju. Duša koja zgriješi, ona će umrijeti.“ (Ezekijel 18:4).
U istočnoj misli istinska stvarnost – duša – duh, smatra se sastavnim dijelom univerzalne energije, prane, čija, itd.; za fizičko tijelo se kaže da sadrži božanstvo u sebi, duša ne prestaje da postoji smrću tijela, već prelazi u stanje nirvane ili nastavlja da živi prelaskom u drugo tijelo – reinkarnacija. Upražnjavanje i vježbanje joge je takođe način da se dosegnu unutrašnje dubine ovog božanstva u sebi – sopstva. Joga je mnogo starija od budizma; sam budizam je rođen iz duha joge.
Joga je čin bogosluženja u istočnjačkim religijama; to je sveti čin, sličan onome što je za hrišćanina okupljanje u pjesmi, hvali, propovjedi i molitvi. Pozivati na hrišćansku jogu ili je koristiti kao rekreativnu fizičku aktivnost (vježbe joge) je krajnje neukusno i svetogrdno za istočnjački um. Jung nastoji da izgradi most za koji se nada da će voditi Evropljanina ka razumijevanju joge, a da bi to učinio, koristi niz simbola.
Sunce, naš izvor toplote i svjetlosti, centralna je tačka u vidljivom svijetu. Kao izvor toplote i energije, od čega naš svijet zavisi, Sunce ili njegova slika su od strane mnogih u svijetu prihvaćeni kao božanski i, kao takvi, obožavani. U svakoj istočnjačkoj kulturi postoje posebne vježbe meditacije i joge posvećene Suncu. U Bibliji se Sunce koristi kao upućivanje na Isusa Hrista, kao u alegoriji. Istočnjački um se u meditaciji okreće Suncu, nastojeći da se „spusti do izvora psihe, u sâmo nesvjesno“. Indijac voli da uđe u majčinske dubine prirode, dok Evropljanin želi da se uzdigne iznad svijeta.
Vježbe (solarne) joge posvećene Suncu počinju koncentracijom prilikom zalaska ili izlaska sunca. Sunce se posmatra sve dok ne ostane vidljiva slika i nakon što se oči zatvore. Jung spominje da se metoda hipnoze olakšava gledanjem u neki svijetli objekat i smatra da gledanje u Sunce, kako je objašnjeno, ima za cilj da proizvede sličan hipnotički efekat. Razmišljanje (meditacija) o okruglom Suncu mora pratiti usredsređenost na njega. Na kraju meditant doživljava sebe kao jedinu stvar koja postoji, poprimajući najviši oblik svijesti. Da bi se postigao ovaj cilj, potrebno je proći kroz gore navedene vježbe mentalne discipline, da bi se oslobodili iluzija o svijetu i stigli na mjesto gdje je psiha (duša) jedno sa univerzumom.
U sledećem citatu Jung poredi ove istočnjačke metode sa duhovnim vježbama Ignacija Lojole, osnivača reda Jezuita:
„Exercitia spiritualia teži istom cilju. U stvari, obje metode nastoje da postignu uspjeh pružajući meditantu objekat za razmatranje i pokazujući mu sliku na koju treba da se usredsredi, kako bi isključio navodno bezvrijedne fantazije. Obje metode, i istočna i zapadna, pokušavaju da dostignu cilj direktnim putem…“[8]
K.G. Jung nastavlja sa pokušajima da zapadnjačkom umu prenese razumijevanje joge. On to radi zato što zaključuje da je teorija o „psihologiji nesvjesnog“, koju je pokrenuo Frojd, a on sam (Jung) dalje razvio u „psihologiju kolektivnog nesvjesnog“, za Zapad ono što je joga za Istok. Jednostavnije rečeno: one su istog porijekla. Ovaj zaključak je još više pojašnjen Jungovim zapažanjima u njegovoj knjizi Čovjek u potrazi za dušom. On kaže da je zapadnjačka teozofija samo amaterska imitacija Istoka; da se ponovo pojavljuje interesovanje za astrologiju, a to je za istočnjake nasušna potreba. Studije o seksualnom životu su Hindusi odavno prevazišli. Ričard Vilhelm (Richard Wilhelm) je pokazao Jungu da su određeni složeni procesi, otkriveni analitičkom psihologijom, zapravo opisani u drevnim kineskim tekstovima. Ponovo spominjemo paralelu između joge sa Istoka i psihoanalize, na šta je ukazao Oskar A. H. Šmic (Oskar A. H. Schmitz).
U završetku svog eseja Psihologija istočnjačke meditacije, Jung naglašava, kao suštinski važan, kontrast između meditacije, joge i istočnjačke misli, što je paralela Frojdovoj i njegovoj vlastitoj teoriji o psihologiji nesvjesnog, i hrišćanske misli utemeljene na Bibliji, s druge strane. Hrišćanin postiže svoj cilj spasenja kroz vjeru, na osnovu zasluga prolivene krvi Isusa Hrista, božanskog Sina Božjeg, dok istočnjački um postiže nirvanu, postiže da bude jedno sa univerzumom – Samadi (Samadhi), zadiranjem duboko u SEBE, kako bi se sjedinio sa duhovnim svijetom Brame.
U frojdovskom i jungovskom konceptu nesvjesnog nalazimo porijeklo unutrašnjeg djeteta, unutrašnjeg JA, unutrašnjeg iscjeljenja (iscjeljenja duše), božanskog djeteta (Jung) itd. Dž. Bird (J. Beard) ukazuje da je unutrašnje iscjeljenje izdanak frojdovskih i jungovskih teorija ukorijenjenih u okultizmu. One su se sa polja psihologije prenijele u crkvu.
Raznolikost psihoterapija za „liječenje sjećanja“ se maskira hrišćanskom terminologijom i okreće hrišćane od Boga ka sebi. Među najsmrtonosnijim su ‘regresivne’ terapije, namijenjene tome da ispitaju ‘nesvjesno’ u pogledu zakopanih sjećanja koja, navodno, izazivaju sve, od depresije do izliva bijesa i seksualno nedoličnog ponašanja i stoga moraju biti otkrivena i ‘izliječena’.
Vidljivo je da je u prvoj polovini 20. vijeka taj aspekt spiritualizma, „sopstvo – božanstvo u nama“ bio podstican i promovisan filozofijom i djelima ovdje prikazanih ličnosti. U psihologiji tokom druge polovine 20. vijeka pristupa izlaganju o suptilnom i neprimjetnom razvoju teme „sopstva“.
Iz knjige Razotkrivanje spiritualističke prakse u savremenoj sekularnoj psihologiji, Edwin A. Noyes (adaptirano)
__________________________
[1] Jung, C.G., Memories, Dreams, and Reflections, recorded and edited by Aniela Jaffe’; translated from the German by Richard and Clara Winston, Random House, Inc. (1989), p. 18.
[2] Ibid., p. 13
[3] Ibid., pp. 190, 191.
[4] Jung, Memories, p. 209
[5] Jung, C.G., Psychology and the East, Princeton University Press, (1978). Jacket cover back side.
[6] Fodor, Nandor, Freud, Jung, and Occultism, University Books, Inc., New Hyde Park, New York, (1971) p. 157.
[7] Jung, C.G., Psychology and the East, from The collected Works of C.G. Jung, Volumes 10,11,13,18, Princeton University Press, (1978) p. 65
[8] Ibid., p. 171.
