Kao konačnim bićima na Zemlji i u ograničenom svemiru, gotovo nam je nemoguće zamisliti što je Bog radio prije vremena i materije kakvu znamo da je stvorena. Da li je Bog bio sam? Da li nam Biblija daje bilo kakve naznake kakav je bio život prije postanka našeg univerzuma?
Ko su sinovi Božji?
Djeca se često pitaju: „Šta je bilo prije nego što je Bog stvorio svijet?“ Većina odraslih odgovorila bi da je Bog bio tamo. To je istina, ali nepotpuna. Bog je imao društvo.
Biblijski odgovor je da je nebeska vojska bila sa Bogom prije stvaranja Zemlje i svemira. U stvari, bili su svjedoci toga. Ono što Bog kaže Jovu u Knjizi o Jovu 38:4–7 jasno je po tom pitanju:
„Gdje si bio kad sam zemlju utemeljio? Reci mi, ako to razumiješ. Znaš li ko je odredio mjere njene, i ko je nad njom mjerno uže rastegao? Na čemu su uglavljena postolja njena, i ko joj je kamen ugaoni položio, dok su zvijezde jutarnje u veselju zajedno pjevale, i svi sinovi Božji klicali od radosti?“
Kad je Bog postavio temelje zemlje, tamo su bili „sinovi Božji“ koji su klicali od radosti. Ali ko su sinovi Božji? Očigledno nisu ljudi. To je prije stvaranja svijeta. Mogli bismo ih smatrati anđelima, ali to ne bi bilo sasvim tačno.
Nevidljivi svijet ima hijerarhiju. Tu hijerarhiju nam je ponekad teško razaznati u Starom savezu, jer nismo navikli na nevidljivi svijet gledati kao na dinastičko domaćinstvo, kao što bi Izraelac procesovao određene izraze koji se koriste za opisivanje hijerarhije. U drevnom semitskom svijetu, sinovi Božji (hebrejski: benej elohim) je fraza koja se koristi za identifikaciju božanskih bića s odgovornostima ili nadležnostima na višem nivou. Pojam anđeo (hebrejski: malʾak ) opisuje važan, ali ipak manji zadatak: dostavljanje poruka.
U Jovu 38. glava, sinovi Božji se nazivaju „jutarnje zvijezde“. Isti taj opis nalazi se izvan Biblije u drevnim tekstovima iz biblijskog svijeta. Drevni ljudi su mislili da su zvijezde živa bića. Njihovo razmišljanje je bilo jednostavno: Mnoge zvijezde su se preselile. To je drevnom umu bio znak života. Zvijezde su bile sjajna slava živih bića.
Zvijezde su takođe naseljavale božansko kraljevstvo – doslovno, u smislu da su postojale izvan zemlje. Drevni ljudi su vjerovali da božanska bića žive daleko od ljudi, u udaljenim mjestima gdje ljudsko stanovanje nije bilo moguće.
Najudaljenije mjesto od svih bilo je nebo, nebesa.
Jutarnje zvijezde su zvijezde koje se vide preko horizonta neposredno prije nego što se Sunce ujutro pojavi. One signaliziraju novi život – novi dan. One prenose pravu misao. Izvorne jutarnje zvijezde, Božji sinovi, vidjeli su početak života kakav poznajemo – stvaranje Zemlje.
Božja božanska porodica
Dakle, možemo zaključiti da je prije stvaranja Zemlje i našeg univerzuma Bog imao društvo – druga božanska bića, Božje sinove. Većina rasprava o onome što se događalo prije stvaranja izostavlja članove nebeskog domaćina. To je pogrešno, jer su Bog i sinovi Božji, božanska porodica, prvi djelovi mozaika.
Do sada smo jedva stigli do stvaranja i već smo otkrili neke važne istine iz Svetog Pisma koje mogu uticati na našu teologiju na jednostavne, ali duboke načine. Njihova važnost, ako još nije jasna, brzo postaje očigledna:
- Pomenuti Božji sinovi pripadaju nekom prethodnom stvaranju, oni nisu ljudi. Sinovi Božji bili su svjedoci stvaranja Zemlje mnogo prije nego što je bilo ljudi. Oni su inteligentna neljudska bića. Oni su takođe imali svoje sabore pred Bogom i pošto je Zemlja stvorena (vidi Jov 1:6). Pozivanje na Božje sinove kao zvijezde takođe jasno pokazuje da su oni božanski. Iako je jezik metaforičan, on je i više nego metaforičan.
- Oznaka „sinovi“ je porodični pojam – i to ni slučajno ni nebitno. Bog ima porodicu izvan našeg univerzuma – ali to još uvijek nije Njegova izvorna porodica. Logika je ista kao i ona iza Pavlovih riječi u Djelima na Marsovom brijegu (Areopag) da su svi ljudi zaista Božje potomstvo (Djela 17:28). Bog je stvorio mnoštvo neljudskih božanskih bića čiji je domen (sa aspekta naših ograničenih mogućnosti) „nevidljivo“ područje. Vrlo je važno primijetiti da pojam „nevidljivo“ ne podrazumijeva nerealnost ili imaginaciju. I zato što ih je stvorio, za njih tvrdi da su Njegovi sinovi, na isti način na koji vi tvrdite da su vaša djeca sinovi i kćeri jer ste vi imali ulogu u njihovom stvaranju.
Iako je jasno da su Božji sinovi bili sa Bogom prije stvaranja, o njima postoji mnogo toga što nije jasno. Biblija nam ne daje takve informacije jer one za nas za sada nisu bitne.
Na pitanje zašto nemamo ti svjetovi nemaju sada kontakt sa nama Zemljanima, odgovor je zbog pobune i stanja „karantina“ u kojem se nalazimo dok se ne realizuje Plan spasenja. Dotle imamo posredni kontakt sa anđelima kao „službenim duhovima“ (Jevrejima 1:14) koji su uključeni u djelo spasenja. Zato apostol Pavle izjavljuje da smo „postali prizor koji gleda svijet, i anđeli i ljudi“ (1. Korinćanima 4:9). Kad bi se svi držali ove biblijske činjenice, svijet ne bi trošio ogromna sredstva u pokušajima za „uspostavljanje kontakta sa vanzemaljcima“ (jedini „vanzemaljci“ s kojima tako mogu doći u kontakt su pali anđeli sa svojim šemama obmane).
Bog je, dakle, stvarao prije Zemlje i našeg univerzuma i negdje u prostoru izvan našeg univerzuma, postoji ne samo Božje prebivalište već i drugi svjetovi sa inteligentnim bićima, pored anđela, koji čine Božju porodicu.
Šta je bilo prije stvaranja pomenutih „sinova Božjih“?
Sveto Pismo jako puno govori o dvije božanske ličnosti u smislu posjedovanja božanskih atributa – o Ocu i Sinu. Ako pažljivo ispratimo neke vrlo važne tekstove, možemo rekonstruisati same početke stvaranja.
Bog je vrhovno samopostojeće vječno Biće (Isaija 40:28), stvoritelj i vladar univerzuma i svega što postoji. On je Vrhovno Biće univerzuma koje je konačni izvor svega, Onaj koji je bio prije svega drugog i od kojeg je sav život potekao. Bog je „jedini koji ima (APSOLUTNU) besmrtnost, koji prebiva u nedostupnoj svjetlosti, koga niko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti“ (1. Timoteju 6:16). Biblija i sam Hrist opisuju Boga kao stvarnu Osobu, iako je On duhovno biće (Jovan 4:24). Realno je očekivati da je Bog stvarna osoba jer mi smo stvoreni po Njegovom obličju i prilici (Postanje 1:26). U Jevrejima 1:3 saznajemo da je Isus Hrist jasni izraz Božjeg obličja. Stoga Bog mora biti osoba jer i Isus Hrist je stvarna osoba takođe. Jevrejima poslanica nam puno pomaže za rekonstrukciju slike o Ocu i Sinu.
„Bog… u ovim poslednjim danima obratio se nama preko Sina, koga je postavio za naslednika svega i kroz koga i eone stvori. Koji budući sjajnost slave i jasno obličje bića Njegovog, i noseći sve u riječi sile svoje, učinivši sobom očišćenje grijeha naših, sjede s desne strane prestola veličanstva na visini, i postao je toliko veći od anđela koliko je ime koje je naslijedio uzvišenije od njihovog imena.“ (Jev. 1:1-3)
U ovih par redaka i nešto dalje, saznajemo nekoliko suštinski bitnih stvari:
- Bog je Vrhovno biće koje je postojalo prije svega drugog, uključujući Njegovog Sina.
- Sin je JASNO OBLIČJE svog Oca, što podrazumijeva lik, karakter i božansku prirodu Oca. To takođe znači da Sin NIJE STVORENO BIĆE, već doslovni Sin Božji.
- Sina je postavio za naslednika SVEGA. To konkretno znači da ne postoji ništa nad čim i Sin kao Očev božanski naslednik nema ingerencije (Kol. 1:16)!
- Kroz Sina su stvoreni i eoni, vremenski najduže odrednice koje se često (pogrešno) u Bibliji prevode u terminima vječnosti. „On (Hrist) je slika nevidljivog Boga, prvorođeni prije svakog stvaranja. „Jer je kroz njega sve bilo stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo da su to prestoli ili uprave ili poglavarstva ili vlasti. Sve je stvoreno kroz njega i za njega.“ (Kološanima 1:15,16)
- Sin Božji sjedi „s desne strane“ Božjeg prestola, što znači da je sledeći u autoritetu do Boga. Otac je, logično, veći od Sina. „Jer je Otac moj veći od mene.“ (Jovan 14:28)
- Njegovo ime (božansko ime tj. karakter Sina Božjeg) je veće od anđela, jer On to ime nosi NASLEĐEM kao Sin.
- Sin Božji je „prvorođeni prije svakog stvaranja“! „I opet kad uvodi Prvorođenog u svijet kaže: ‘Neka mu se poklone svi anđeli Božji.’“ (Jev. 1:4) Termin „prvorođeni“ takođe znači da je Sin Božji morao imati početak u svojoj ličnosti. Mi svakako ne možemo govoriti o načinu kako je vječni Bog učinio tu prvobitnu reprodukciju svog božanskog Bića i života, ali ono što je potpuno izvjesno je da je to uradio na principu PORODICE. Sin Božji je takođe „jedinorođeni“, jedinac Božji u ko-božanskim terminima (Jovan 1:14,18; 3:16,18; 1. Jovanova 4:9). Tako je prvobitna božanska porodica PROTOTIP za stvaranje drugih božanskih moralnih bića, baš kao što je to bio slučaj prilikom stvaranja Adama i Eve (Postanje 1:26-27).
- Sin Božji ima pravo da po nasleđu nosi i naziv „Bog“. „A za Sina kaže: ‘Tvoj je presto, Bože, u vijek vijeka i žezlo tvog kraljevstva žezlo je čestitosti.’“ (Jev. 1:8) „U početku je bila Riječ, i Riječ je bila sa Bogom, i Bog je bio Riječ. Ona je bila u početku sa Bogom. Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo.“ (Jovan 1:1-3) Međutim, ta činjenica ne mijenja status Boga Oca kao Vrhovnog božanskog Bića. Sveto Pismo je po tom pitanju vrlo decidno (Jovan 17:3). Bog Otac je izvor svega uključujući Njegovog Sina. „Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:6) BOG OTAC JE BOŽANSKI IZVOR SVEGA, A NJEGOV SIN BOŽANSKI KANAL KROZ KOGA JE SVE. Ovaj obrazac se nikad ne može promijeniti, i to je nešto o čemu je sam Isus govorio vrlo jasnim jezikom i takođe obrazac po kojem se ponašao kao Sin čovječiji na zemlji i po kojem se ponaša na Nebu. Božanska autorizacija i inicijativa UVIJEK I BEZ IZUZETKA POTIČU OD OCA (Matej 28:18; Jovan 5:19; 6:38; 10:18).
- Biblija govori i o jednoj vrsti nebeske inauguracije odnosno pomazanja Sina Božjeg. „Zato te je Bog, tvoj Bog, pomazao uljem radosti…“ (Jev. 1:9) Ova inauguracija opisana je metaforičkim jezikom kao uvođenje MUDROSTI u Izrekama Solomonovim 8. glava (nemojte da vas zbuni što je imenica „mudrost“ u ženskom rodu).
- Zbog svih navedenih činjenica, Biblija pravi jasnu razliku ličnosti Oca i Sina, kao što pravi razliku u njihovom porodičnom odnosu i božanskoj hijerarhiji. Pogledajmo, na primjer, stih u Judinoj poslanici 1:4: „…koji se odriču jedinog Gospodara Boga, i našeg Gospoda Isusa Hrista.“ Za Boga se koristi izraz „despotos“ na grčkom, što znači gospodar ili vlasnik u apsolutnom smislu, onaj kojima ima potpunu jurisdikciju nad svime. Ovaj izraz primjenljiv je samo na Boga Oca (vidi takođe: Luka 2:29; Djela 4:24; Otk. 6:10; 2. Pet. 2:1), dok se termin „Kirios“ (Gospod) može odnositi i na Hrista (kao u ovom stihu). Ali Bog je taj koji je svog Sina autorizovao da bude „Kirios“ (Djela 2:36)! Dakle, i Bog i Sin Božji su konkretne različite ličnosti koje poduzimaju dalje stvaralačke poduhvate na širenju Božje porodice i Njegove tvorevine.
- Takođe moramo zapaziti kvalitativnu i hijerarhijsku razliku između termina „Sin Božji“ – u doslovnom smislu – i „sinovi Božji“ u smislu stvorenih bića po Božjem obličju.
- Izjava da je „sve stvoreno kroz njega i za njega (Sina)“ pomaže nam da bolje razumijemo Božje razloge stvaranja. Taj kreativni potencijal dat je i nama ljudima pa tako ako razumijemo osnovne principe porodice neće nam biti teško da napravimo neke paralele.
Ograničene predstave o Bogu i vremenu
Na temu Bog, vrijeme i prostor ranije smo govorili. Jedan od razloga koji ljudi daju za odbacivanje mladog svemira je taj što misle da to nekako ograničava Boga.
Kad govorimo o našoj Zemlji i univerzumu koji datiraju prije nešto više od 6.000 godina ljudi često znaju kazati: „Ali nema smisla vjerovati u mladi svemir. Napokon, šta je Bog radio sve to vrijeme prije nego što je stvorio Zemlju?“
Ovo pitanje odražava „zabrinutost“ da je Bog jednom imao puno vremena u rukama bez ikakvih aktivnosti. Moramo biti svjesni da je Bog oduvijek postojao i da je zato besmisleno pitati: „Što je Bog radio sve to vrijeme prije nego što nas je stvorio?“ Bez obzira koliko daleko išli da se vratite u prošlost, i dalje ćete imati beskrajno puno vremena prije nego što je On stvarao! Dakle, čak i da je naš svemir star milijardama, bilionima ili kvadrilionima godina, i dalje biste mogli postaviti isto pitanje.
Za nas, vrijeme je stvoreno sa našim Univerzumom, uključujući parametre za računanje protoka vremena (Post. 1:14). Bog je stvorio svemir prostor-masa-vrijeme. Prostor i materija moraju postojati u vremenu, a vrijeme zahtijeva prostor i materiju. Vrijeme ima smisla samo ako postoje fizički entiteti i događaji imaju svoj linearni vremenski slijed.
Međutim, pošto je Bog stvarno Biće, prostor i vrijeme u, da tako kažemo, apsolutnoj dimenziji je nešto što podrazumijevano proizilazi iz Njega i oko Njega. Logično je zaključiti da je taj prvobitni prostor beskonačan kao sam Bog. Ono što bismo mogli definisati kao apsolutnu vječnost svakako je period od momenta kad je Bog poduzeo prvi stvaralački poduhvat vezano za anđele, neki drugi svijet ili sistem, pa unazad u beskonačnost. To je ono što se ne može izraziti mjernim jedinicama za vrijeme na bilo koji način. Upravo to je nešto što ljudi, kao konačno stvorena bića, nikada zapravo ne mogu u potpunosti razumjeti. Zbog toga Biblija jasno pokazuje da u našem razumijevanju Boga uvijek postoji aspekt „vjere“, koliko god bili razumni i pragmatični. Naravno biblijska vjera nije protiv razuma, ali takve stvari nadilaze naše poimanje.
U Psalmu 90:2 čitamo: „Prije nego što su se gore rodile, prije nego što si zemlju i plodno tlo sazdao, od nedogleda do nedogleda ti si Bog.“ (Biblija Novi revidirani prevod) Ako se pitate otkuda ovakav prevod, treba znati da se u hebrejskom originalu koriste termini koji izražavaju upravo to – nedogled u smislu kao kad posmatrate horizont i vaš pogled ne može da dokuči njegove granice!
Dakle, šta je bilo „prije“ stvaranja ičega? Bog koji postoji od nedogleda do nedogleda – Bog u vječnosti.
Šta je Bog rekao Mojsiju kad je pitao kako da predstavi Boga za koga treba da kaže da ga je poslao da izvede svoj narod iz egipatskog ugnjetavanja?
„Tada Bog reče Mojsiju: ‘Ja sam Onaj koji Jeste.’ I još reče: ‘Ovako kaži Izraelovim sinovima: Onaj koji Jeste poslao me je k vama.’“ (Izlazak 3:14).
Bog je veliki „JA JESAM“. On postoji u vječnosti.
Isaija 43:10 bilježi ove riječi od Boga: „Vi ste moji svjedoci, govori Gospod, i moj sluga kog sam izabrao, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja onaj isti. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen, niti će biti posle mene.“
Drugim riječima, pogrešno je govoriti o onome što je Bog radio „prije stvaranja“, jer pojam vremena (prije, za vrijeme i nakon) mogao je imati smisla samo nakon prvog Božjeg stvaralačkog djela za ona bića (sinove Božje) koji su tada bili stvoreni. Za nas ljude i naš univerzum, vrijeme počinje prvim danom stvaranja opisanim u knjizi Postanja. Iz tog razloga moramo praviti razliku između našeg poimanja vremena i vremena koje važi za druga stvorena bića od beskonačnosti odnosno vječnosti u apsolutnom smislu koje važi za Stvoritelja. Biblija jasno pokazuje da je Božje postojanje odvojeno od istorije ovog svemira koja je započela u Postanju 1:1 ili bilo čije druge istorije prije toga. Što se nas tiče, istorija je započela kada je prvi put zabilježena – prvi stih Postanja.
Bog planira i djeluje u vremenu koje protiče linearno
Kako možemo biti sigurni u ovo? Naravno najprije iz logične pretpostavke da sve što se dešava, dešava se u kontinuumu prostor – vrijeme, uključujući planove i aktivnosti Božje.
Planiranje stvaranja slobodnih moralnih bića po Božjem obličju zahtijevalo je i pretpostavku o mogućnosti zloupotrebe te slobode. Stoga je Bog morao imati plan u slučaju da se to dogodi. Pogledajmo neke stihove koji to potvrđuju.
„On nas je spasao i pozvao nas svetim pozivom, ne zbog naših djela, već zbog svoje namjere i blagodati, koja nam je prije mjerljivih vremena data u Hristu Isusu.“ (2. Timoteju 1:9; uporedi sa Efescima 1:4,5) Apostol Petar za Hrista kaže da je „bio predviđen prije postanka svijeta“ (1. Petrova 1:20) To znači da su Otac i Sin imali Plan spasenja u pripravnosti prije čina stvaranja! Kojeg konkretno stvaranja? Naravno prije stvaranja NAŠEG univerzuma i Zemlje.
Da Bog zaista djeluje u vremenu koje ima svoj linearni protok pokazuje i ovaj tekst: „Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da iskupi one koji su pod Zakonom, kako bismo mogli dobiti posinaštvo.“ (Galatima 4:4,5)
Pogledajmo sada jedan Isusov odgovor: „Tada su ga upitali: ‘Ko si ti?’ A Isus im je odgovorio: ‘Početak, kao što vam rekoh.’“ (Jovan 8:25; uporedi sa Otkrivenjem 3:14) Kao što Hrist sebe naziva „početkom“ svega, tako i Božji Plan spasenja ima svoj začetak, osmišljavanje u Božjem umu, početak tj. aktivaciju kad se ukazala konkretna potreba odnosno po padu u grijeh, svoje različite faze realizacije, i imaće svoj svršetak. „A kad mu (Hristu) sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve svima.“ (1. Korinćanima 15:28)
Ali u ovoj Hristovoj izjavi moramo primijetiti i nešto jako važno. On za sebe kaže da je POČETAK. Čega? SVEGA što postoji. Kad je bio taj „početak“? Svakako prije mjerljivih vremena za bilo koji stvoreni svijet, ali je ipak bio početak. Međutim, ova izjava ne bi se mogla primijeniti na Boga Oca jer On nema početak.
Faktor propadljivosti i ograničenosti kao prepreka u shvatanju Boga i nebeskih realnosti
Svjedoci smo da zbog svojih ograničenja i poremećaja u uslovima posle pada čovjek ima problema sa razumijevanjem stvari. Kad se „ovo smrtno … obuče u besmrtnost“ (1. Korinćanima 15:53) i kada sama materija ne bude više podložna propadanju zbog gubitka slave Božje, tada ćemo i mi napokon u pravoj svjetlosti posmatrati svijet koji nam je Bog prvobitno bio namijenio. „Jer materija iščekuje otkrivanje Božjih sinova. Jer materija je podložna ništavosti – ne svojom voljom, nego preko onoga koji ju je pokorio u iščekivanju; jer i sama materija će biti oslobođena iz ropstva raspadljivosti u slavnoj slobodi Božje djece. Jer znamo da sva tvorevina stenje, naprežući se u patnji zajedno s nama.“ (Rimljanima 8:9-12)
„Jer sada vidimo kao kroz staklo koje ne daje jasnu sliku, a tada ćemo vidjeti licem u lice. Sada je moje znanje djelimično, a tada će moje znanje biti potpuno, kao što je potpuno Božje znanje o meni.“ (1. Korinćanima 13:12)
Pavle Simović