Adam i Eva, kao „prototipovi“ muškarca i žene, stvoreni su sa potencijalom vječnog života. Oboje su stvoreni kao odrasla, potpuno funkcionalna i za život osposobljena bića: „I Bog je stvorio čovjeka po svom obličju, po obličju Božjem stvorio ga je – muškarca i ženu stvorio ih je.“ (Postanje 1:27) U namjenskoj lokaciji zvanoj Edenski vrt, Adam i Eva su imali na raspolaganju različitu biljnu hranu, a za specijalne namjene postojala su i dva osobita drveta. „Tako je Gospod Bog učinio da iz zemlje nikne raznovrsno drveće prijatno za gledanje i čiji je plod dobar za jelo, kao i drvo života usred vrta i drvo spoznanja dobra i zla.“ (Postanje 2:9)
Dok o „drvetu života“ nema detaljnijih informacija, „drvo spoznanja dobra i zla“ je očigledno imalo namjenu testa poslušnosti čovjeka Bogu, kao slobodnog moralnog bića koje može napraviti izbor. „Tada je Gospod Bog dao čovjeku ove upute rekavši: ‘Sa svakog jestivog drveta u vrtu jedi. Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umrijeti.’“ (Postanje 2:16-17) Pored toga što nam ovaj tekst otkriva da je čovjeku dat uslovan trajni život, koji zavisi od njegovog integriteta u poslušnosti Bogu i poretku života, u domenu svrhe koja je data ljudskom rodu, odavde izvlačimo još nekoliko postavki:
- Plod sa drveta spoznanja dobra i zla takođe je bio jestiv.
- U plodu samom po sebi nisu se nalazili nikakvi sastojci koji bi konzumacijom prouzrokovali smrt čovjeka – drvo je jednostavno bilo test poslušnosti.
- Plod tog drveta nije bio nužan za ljudsku ishranu.
Po padu u grijeh (Postanje 3. glava) nije se dogodila doslovna smrt Adama i Eve zbog konzumiranja ploda sa drveta spoznanja dobra i zla, ali se dogodilo odvajanje od Boga i gubitak Božje slave. Čovjek je duhovno raskinuo zajednicu sa Tvorcem i nepovratno oštetio taj kontrolni centar svog bića. Dakle, čovjek je pao u grijeh zbog opredjeljenja za pobunu. Sam čin jedenja „zabranjenog“ ploda bio je samo potvrda tog izbora. Nakon pada, drvo spoznanja dobra i zla je izgubilo svoju funkciju tako da bi teoretski bilo svejedno da li će ljudi dalje konzumirati njegov plod ili ne, iako se to u praksi nije dogodilo zbog zabrane pristupa Edenu. Da se pad nije dogodio, jednom, kad bi se završio test za čovjeka, to drvo bi opet izgubilo svoju funkciju, premda vjerovatno ne bi bilo nikakve potrebe da se fizički odstranjuje iz Edena.
Drvo života i njegova svrha
Ali sa drvetom života stvari su se razlikovale. Nakon pada u grijeh, zabrana pristupa Edenu bila je postavljena upravo zbog „drveta života“, uz sledeće obrazloženje: „A sada, da ne bi ispružio svoju ruku pa i sa drveta života uzeo plod, jeo ga i živio vječno…“ (Postanje 3:22)
Iz ove izjave može se steći utisak da su ljudi i po padu grijeh mogli obezbijediti sebi vječni život ako bi imali pristup „drvetu života“. Da li je ovo tačna pretpostavka ili nije? Postavićemo par premisa:
- Vječni život čovjeka je primarno zavisio od njegove usklađenosti sa Božjim poretkom života tj. nalaženju u domenu svrhovitosti koje je Bog odredio za ljudski rod.
- Vječni život čovjeka je zavisio od pristupa drvetu života, bez obzira na status njegovog odnosa sa Bogom.
Kako da znamo koja premisa je tačna? Jednostavno na osnovu onog što je Bog kazao. Bog nije rekao: „Ako ne jedete sa drveta života, sigurno ćete umrijeti.“ Bog je rekao: „Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umrijeti.“ Dakle, jedenje sa „drveta spoznanja dobra i zla“ – opredjeljenje za pobunu – je donijelo smrtnost.
Nakon pada aktivirani su mehanizmi propadanja i smrti koji se nisu odnosili samo na čovjeka nego na kompletnu tvorevinu (vidi: Postanje 3:17-19). „Jer materija iščekuje otkrivanje Božjih sinova [tj. obnovu Božje slave i konačno spasenje]. Jer materija je podložna ništavosti – ne svojom voljom, nego preko onoga koji ju je pokorio u iščekivanju; jer i sama materija će biti oslobođena iz ropstva raspadljivosti u slavnoj slobodi Božje djece. Jer znamo da sva tvorevina stenje, naprežući se u patnji zajedno s nama.“ (Rimljanima 8:19-22)
Ovdje dolazimo do sledećeg pitanja: Da li bi ljudi, da im je ostavljen pristup drvetu života, održali besmrtnost i vječitost, uprkos aktiviranim mehanizmima degeneracije i smrti u njima samima i u njihovom okruženju? Ako bukvalno shvatimo prevod iz Postanja 3:22 da bi čovjek „živio vječno“ izgleda da je tako, uprkos velikoj nelogičnosti koja se sama po sebi nameće. Ako bi to bila istina, odatle proističu daljnje premise:
- Pristup drvetu života zapravo je imao prioritetan značaj za održanje vječnog života.
- Pristup drvetu života mogao je anulirati Božju presudu čovjeku (čovjek bi vječno živio, a sve ostalo oko njega umiralo).
- Povezanost sa Bogom nije jedini način za posjedovanje vječnog života, ako čovjek ima pristup „pravoj stvari“ koja mu omogućava to isto.
- Nadahnuta izjava apostola Pavla u Rimljanima 5:22 ne bi imala smisla: „Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili…“ jer smrtnost nije nužno posledica stanja grešnosti.
Da bismo riješili ove dileme, moramo imati više informacija o „drvetu života“. Takve podatke nalazimo u Otkrivenju 22:1-2, stihovima koji opisuju uslove na obnovljenoj Zemlji: „I pokazao mi je rijeku vode života, bistru kao kristal, kako teče iz Božjeg i Jagnjetovog prestola posred glavne gradske ulice. A s jedne i s druge strane reke nalazilo se drveće života koje je godišnje donosilo dvanaest rodova – svakog mjeseca davalo je plod. Lišće tog drveća bilo je za liječenje naroda.“
Prema ovom tekstu, osnovna funkcija drveta života su regenerativna i iscjeliteljska svojstva koja sadrže njegovi listovi, a očito i plodovi. To znači da bi pristup drvetu života palom čovjeku izvjesno omogućio usporavanje procesa propadanja i starenja, što bi prolongiralo ljudski vijek do granica koje bi dovele do kvarenja Božjih namjera u planu spasenja i grešnicima dalo alibi da istraju na putu grijeha i nimalo se ne obaziru na Božje upute. Tako drvo života ne bi imalo više legitimnu upotrebu već zloupotrebu pa otuda i nužnost zabrane pristupa istom.
Da je ljudima ostavljena mogućnost pristupa drvetu života, nije teško zamisliti budući scenario:
- Pali čovjek bi se osjećao potpuno sigurnim i nezavisnim.
- Boga bi percipirao kao nepotrebno i strano ili sebi ravno biće.
- Oholost čovjeka porasla bi do granica samog Lucifera (Sotone).
- Ljudi bi ugušili i eliminisali svaku potrebu za spasenjem.
- Jači (veći i ambiciozniji grešnici) bi uskoro uspostavili monopol nad drvetom života koje bi postalo objekat sukoba i krvoprolića među ljudima, sve žešćih kako bi rasla populacija.
- Rast populacije bi bio potpuno nekontrolisan, što bi uz ograničenje staništa samo na Zemlju, izazvalo velika međusobna istrebljenja.
Dakle, vrlo su jasni Božji razlozi zabrane pristupa „drvetu života“ po padu u grijeh.
Sada da se vratimo Adamu u nepalom stanju. Da li je logično da je čovjeku bio neophodno drvo života koje je imalo svrhu regeneracije i iscjeljivanja? Apsolutno da, jer čovjek je stvoren kao materijalno biće (za razliku od anđela) čiji tjelesni kapaciteti bi se vremenom trošili i imali potrebu za regeneracijom ili iscjeljenjem u slučaju povrede.
Napokon, moramo se složiti da termin „živio vječno“ u Postanju 3:22 nije najbolji prevod i da da pojam „vječno“ moramo razumjeti u datom kontekstu, baš kao što je to slučaj na brojnim drugim mjestima u Svetom pismu. U Bibliji Novi revidirani prevod date su vrlo koriste fusnote u tom pogledu, kao na primjer u 2. Timoteju 1:9. U pomenutom tekstu u Postanju 3:22 nalazimo riječ „olam“ (לעלם) za „vječno“. Evo pregleda biblijskih tekstova u kojima se javlja hebrejska riječ „olam“: 1. Mojsijeva 3:22; 6:3; 2. Mojsijeva 3:15; 15:18; 21:6; 31:17; 32:13; 3. Mojsijeva 25:46; 5. Mojsijeva 5:29; 32:40; 1. Kraljevima 1:31; 2:33; 9:5; 10:9; Jov 7:16; Psalam 45:17; 75:9; 92:8; 136:3. Ako pažljivo pogledamo sve ove stihove, postaje očigledno da „olam“ možemo bezbjedno prevesti kao „zauvijek“ ili „vječno“ samo u kontekstu vezanom za Boga. U svim ostalim slučajevima ovaj termin ima kakvoću dugoročnosti ili punoće određenog vremena ili kontinuiteta, u svakoj slučaju dugotrajnosti.
Tako bi najprikladniji prevod za Postanje 3:22 glasio: „…A sada, da ne bi ispružio svoju ruku pa i sa drveta života uzeo plod, jeo ga i živio dovijeka…“ „Dovijeka“ naravno ne podrazumijeva vječno trajanje u budućnosti.
Imajući u vidu pretpotopnu dugovječnost patrijarha i bez pristupa drvetu života koja se kretala do skoro hiljadu godinu, teško nam je zamisliti koliko se bi se to prolongiralo uz pristup drvetu života. Ono što izvjesno možemo pretpostaviti je da bi se određeni stepen degeneracije čovječanstva ipak morao događati sa vremenom i da bi se čak i ta dugovječnost neminovno smanjivala. Ali koliko bi vremena trebalo u takvim hipotetičkim okolnostima da se ljudi okrenu Bogu i Spasitelju, teško je i zamisliti, štaviše nemoguće, jer bi stopa moralnog propadanja brže došla do tačke bez povratka.
Napokon, možemo zaključiti da je uslovna besmrtnost slobodnih moralnih bića direktno povezana sa ostajanjem u živoj vezi sa Bogom – Izvorom života, a da je drvo života prije pada u grijeh imalo sekundarnu namjenu regeneracije i iscjeljivanja koju će takođe imati na obnovljenoj Zemlji.
Pavle Simović
