Šta je ekumenizam?

Prema definiciji, ekumenizam je pokret za ujedinjenje svih hrišćanskih crkava i njihovo približavanje ostalim religijama svijeta. U korijenu ove grčke riječi nalazimo značenje „opšti“, „vaseljenski“, „univerzalni“.

Kako se crkve mogu ujediniti? Postoji samo jedan način: putem kompromisa.

To je osnov na kojem se hrišćanske crkve i ostale religije svijeta ujedinjuju. Cilj je okupljanje pod isti krov svih vjerskih i ideoloških pravaca. Pošto okosnicu lažirane religije čine religijski biznis i duhovni monopol, u tom smislu ekumenizam predstavlja udruživanje na korporativnom nivou.

Suština poruke ekumenizma je da svi putevi vode bogu. Ekumenizam je važan segment procesa globalizacije na duhovnom i ideološkom planu radi uspostavljanja efikasnijeg sistema kontrole nad ljudima.

Ko želi kontrolisati svijet? Ovo je vrlo ozbiljno pitanje. Biblija jasno kaže da je to Sotona.[1] Ovaj svijet njemu i njegovim demonima potreban je za borbu protiv Boga Stvoritelja, ne bi li kako ovjekovječili zlo i obezbijedili sebi trajni kutak u univerzumu. Međutim, ono što im stoji na putu kao glavna prepreka je Božji Plan spasenja, čijim prihvatanjem svaki čovjek na zemlji se može pomiriti sa Bogom i kvalifikovati za vječni život. Da bi to spriječili, demoni neprekidno nastoje držati ljude u stanju duhovne i ideološke indoktrinacije. U tu svrhu kroz vjekove građen je sistem lažnih religija i ideologija koje su imale i imaju monopol nad čovječanstvom. Sotona bi takođe morao osigurati da niko u stvari ne želi Boga i spasenje, već njega, što bi mu teorijski dalo puno pravo na našu planetu. Najdjelotvornija metoda za uspješno funkcionisanje i sprovođenje ovih planova je mješavina istine i laži, tako što se laži dodaje onoliko istine koliko je dovoljno da bi izgledala vjerodostojno.

Iz ovog i mnogih drugih razloga, teološka pismenost je životno važna. To podrazumijeva poznavanje originalne izvorne Božje religije zapisane u kompilovanim spisima koje nazivamo Biblijom. Da bismo se bavili otkrivanjem falsifikata, neophodno je poznavati original. To je prosta logika. Stoga je razumljivo da svakoj lažnoj religiji Božja Riječ nije stvarni autoritet, iako se mogu simulantski pozivati na nju, kao što je to činio Sotona prilikom kušanja Isusa Hrista.[2]

Da bi kontrolisali svijet, Sotoni i demonima potrebna su ljudska oruđa kao neposredni izvršioci. Prema istom obrascu nagodbe koji je Sotona pokušao da podvali Hristu u jednom kušanju (ako mislite da je to alegorija ili mit, u velikoj ste zabludi), „elita“ na zemlji dobija određene privilegije, moć, bogatstvo i vlast, kao i veliku pomoć svojih duhovnih mentora, za sprovođenje plana kontrole zemlje i njenih stanovnika. Mali broj upoznatih sa stvarnim gazdom na Zemlji uglavnom organizuju i vuku konce tajnih društava ili se nalaze na pozicijama od velikog uticaja.

Osnovne potrebe čovjeka mogu se svrstati u dvije kategorije: duhovne i tjelesne. To znači da je na ideološkom planu potrebno kontrolisati religiju i filozofiju, što takođe uključuje vaspitno-obrazovni sistem, medije i politiku, dok se na planu biološkog opstanka kontrolišu ekonomija i prirodni resursi, za šta je potreba politička i vojna sila koja se sprovodi preko državnih aparata i međunarodnih organizacija.

Savremeno društvo i tehnološki razvoj višestruko su uvećali izglede za ostvarivanje globalne kontrole, što je u ranijoj istoriji bilo teško izvodljivo zbog fizičkih barijera. Stoga se moderno doba upravo kreće ka uspostavljanju dva jedinstvena cilja:

i)  stvaranje jedne svjetske religije;

ii) stvaranje jedne svjetske vlade (Novi svjetski poredak).

 

Koliko je ekumenizam star?

Odmah da kažemo mnogo je stariji nego se obično misli.

Izvorno hrišćanstvo napravilo je pravu revoluciju u tadašnjem civilizovanom svijetu. To je bila sila Božja koja se fizičkom represijom nije mogla zaustaviti. I to su shvatili zemaljski duhovni, politički i vojni stratezi. Šta mislite koji je najdjelotvorniji metod da pobijedite „nepobjedivog“? Pa naravno, ako ga ne možete pobijediti, pridružite mu se! Ili još bolje, predstavite se kao on. To su metode samog Sotone u borbi sa Bogom.

Već u 2. i 3. vijeku nove ere pojavili su se vjerski učitelji (tzv. crkveni oci) sa ciljem da ujedine hrišćanstvo i pagansku filozofiju, kao što je recimo bio Origen iz Aleksandrije. Hrišćanstvo je konstantno podrivano lažiranom teologijom i učenjima, tako da je broj istinski vjernih ljudi opadao i oni su vremenom postajali sve izolovaniji i nepoželjniji u sistemu. Konačno, pod imperatorom Konstantinom Velikim, kompromisna religija dobila je svog velikog pokrovitelja u Rimskoj imperiji.

Tako je nastao „hrišćanski“ monopol sa svojim nasleđem koje se baštini do današnjih dana. Logična posljedica ovog udruživanja bio je obračun sa „jereticima“ koji se mogu svrstati u dvije grupe:

i) jeretici unutar sistema;

ii) jeretici izvan sistema.

Prvu grupu čine različite frakcije i klanovi koji imaju pretenzije za prevlašću i uticajem u crkvi, dok su „najopasniji“ jeretici izvan sistema oni koji istrajavaju u čistoj vjeri i svojim primjerom predstavljaju svjetlost svijetu. Najveća opasnost po sistem ipak je bila Božja Riječ – Biblija – koju su pod različitim izgovorima uspjeli staviti u indeks zabranjenih knjiga tj. van domašaja naroda u 5. vijeku.[3]

Na ovom mjestu takođe je važno zapaziti da svaka kompromisna religija i ideologija stvara razdor i trvenja sama po sebi, najprije zato što nije vođena Božjim Duhom jedinstva, poniznosti i poslušnosti, već duhom koji, pod plaštom demokratije, teži dominaciji, sili i porobljavanju. Stoga su strah i prinuda jedini način da se ona održava, udruženi sa harizmom sotonske sile koja stvara duhovno sljepilo.

Tako u ranoj istoriji pseudo hrišćanske crkve nalazimo sedam ekumenskih sabora, koji počinju sa Nikejom 325. godine i završavaju na istom mjestu 789. godine.

 

Istorija se ponavlja

Protestantska reformacija opet je „aktivirala“ Bibliju i usmjerila pažnju ljudi na Božju Riječ. I još jednom, to se pokušalo spriječiti primjenom terora i sile od strane lažnih duhovnih autoriteta. I kako rezultati te „akcije“ nijesu bili u skladu sa očekivanjima, posegnuli su za najubojitijim oružjem: kompromisom. Različiti protestantski pokreti vješto su vraćani u sistem putem osnivanja crkava koje su vremenom dobijale veća „prava“ i privilegije u svijetu, žrtvujući načela istine i morala.

Zatim, kad su svjetski stratezi počeli ozbiljnije da rade na projektu globalizacije, to je, između ostalog, donijelo i neo ekumenski pokret, početkom druge decenije 20. vijeka. Razni interdenominacijski sabori i konferencije doveli su do stvaranja Svjetskog saveza crkava 1948. godine. Pored ove, ustanovljene su i brojne druge ekumenske organizacije.[4]

 

Katolička crkva i ekumenizam – svi putevi vode u Rim

Zvanični Vatikan se u početku protivio ekumenizmu. Ali interesi i određene relacije uvijek su postojali. Godine 1964. na Drugom vatikanskom koncilu RKC je usvojila Dekret o ekumenizmu. Iako Katolička crkva zvanično nije član Svjetskog saveza crkava, ona je njegov glavni pokrovitelj i svim silama radi na tom planu. Razlog je jasan: ova crkva sebe smatra Majkom crkvom i duhovnim liderom oko kojega ostali trebaju da se ujedine.

 

Vavilon

U ovom članku nećemo se baviti detaljima ekumenskog pokreta niti za to ima potrebe. Naš apel i naglasak je na teološkom „opismenjavanju“ iz Božje Riječi, upoznavanju sa našim Stvoriteljom i Iskupiteljem, što će nam omogućiti da razlikujemo pravedno od nepravednog, čisto od nečistog, Božje od demonskog.

Bog nas je u svom predznanju kroz Bibliju informisao o svemu ovome[5] tako da nema mjesta bilo kakvom iznenađenju.

Organsko sjedinjavanje svijeta u različitostima predstavlja zbrku ili duhovni Vavilon. I dok lažni vjerski, politički i drugi autoriteti pozivaju na jednu svjetsku religiju i jednu svjetsku vladu, Božja Riječ upućuje suprotan apel: „Izađite iz nje, narode moj, da ne budete saučesnici u njenim grijesima i da vas ne zadese njena zla!“ (vidi Otkrivenje 18; takođe poredi sa Otkrivenje 14:9-11).

 

Karakteristike jedinstva koje Gospod želi da imamo nasuprot ekumenskom jedinstvu

Na kraju, uporedićemo biblijsko jedinstvo sa ekumenskim jedinstvom.

Kada čitamo o jedinstvu u Novom savezu, šta vidimo? Razmotrite nekoliko tačaka:

• Jedinstvo za koje se Isus molio zasnovano je na modelu jedinstva kakvo postoji između Oca i Sina, čija načela su poučavali Njegovi apostoli (Jovan 17:20-21).
• Poruka koju su apostoli pronosili bila je za „svijet“ (Marko 16:15), a oni su trebali poučiti učenike da „drže sve čemu ih je [Hrist] uputio“ (Matej 28:20).
• Svaki oblik lažnog jevanđelja nalazi se pod Božjim prokletstvom (Galatima 1:6-12).
• Hrišćani su pozvani da čuvaju vjeru koja je „jednom predata svetima“ (Juda 1:3).
• Hrišćanska vjera je nespojiva sa kompromisima: „Jedno je tijelo i jedan duh – kao što je i jedna nada na koju ste pozvani – jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac svih, koji je nad svima i kroz sve i u svima vama.“ (Efescima 4:4-6)
• Ono što su apostoli učili svoje učenike bilo je isto „svuda u svakoj skupštini“ (1. Korinćanima 4:17).
• Članovi ovih skupština trebali su se složiti da „svi jedno govorite i da među vama ne bude podjela, nego da budete potpuno ujedinjeni istim umom i istim načinom razmišljanja“ (1. Korinćanima 1:10).
• Braći koju su poučavali apostoli – poput Timoteja – je rečeno da im „uzor budu zdrave riječi koje si čuo od mene u vjeri i ljubavi“ (2. Timoteju 1:13). Ova ista poruka bi se zatim prenosila s jedne generacije na drugu (2. Timoteju 2:2).
• Svako ko „ne bi ostao u Hristovom učenju nije od Boga“. Takve lažne učitelje ne treba primati, inače će oni koji tako postupaju biti krivi za učešće u „njegovim zlim djelima“, što znači da bi izgubili svoje zajedništvo s Bogom. (2. Jovanova 1:9-11)
• One koji bi predavali poruku „suprotnu učenju“ apostola trebalo je označiti i izbjegavati (Rimljanima 16:17).
• Trebalo je izbjegavati i one koji ne bi hodili prema učenjima koja su prenijeli apostoli (2. Solunjanima 3:6).

Mnogi drugi odlomci bi se mogli dodati ovoj listi, ali ovi su dovoljni da shvatimo šta je biblijsko jedinstvo i šta nije. Da li se savremeni koncept ekumenizma uklapa u gore navedene principe? Ne!

• Umjesto da se zasniva na riječi koju su naučavali apostoli, ekumenizam je moguć samo zanemarivanjem istina otkrivenih u Svetom Pismu.
• Umjesto da se Božja načela odnose na sve ljude posvuda, ekumenizam tvrdi da postoje različiti standardi za različite ljude.
• Dok su apostoli učili istu stvar u svakoj skupštini, ekumenizam prihvata da svaka crkva uči različite stvari.
• Umjesto da uče isto što i apostoli iz generacije u generaciju, zagovornici ekumenizma tolerišu svaku novu doktrinu koju ljudi žele promovisati.
• Umjesto da ostane u Hristovom učenju, da održava zajedništvo s Gospodom i jedni s drugima, ekumenizam nastoji održati zajedništvo čak i sa onima koji su potpuno izopačili biblijske doktrine.
• Iako su apostoli naglasili da one koji predaju drugačiju doktrinu treba obilježavati i izbjegavati, ekumenizam kaže da one koji predaju drugačiju doktrinu treba pozdraviti i prihvatiti.

 

Zaključak

Ekumenizam nije jedinstvo koje je opisano u Novom savezu. U stvari, to je vrsta zajednice na koju su apostoli stalno upozoravali u svojim spisima. To je zapravo ujedinjenje u otpadu gdje se traže najniži zajednički imenitelji. Umjesto da mislimo da trebamo prihvatiti bilo koga i svakoga bez obzira na naše razlike, moramo biti „jednodušni“ i „jednako razmišljati“ (Filipljanima 2:2) kako bismo mogli da „održimo jedinstvo duha u svezi mira“ (Efescima 4:3).

Pavle Simović