Praštanje nije slabost, praštanje je snaga. Praštanje nije glupost, već mudrost. Praštanje je, u svojoj suštini, plemenitost. Praštanje je hrišćanska, biblijska kategorija.
Obično se praštanje vezuje za hrišćanstvo. Međutim, dobri poznavaoci Biblije naći će srž praštanja kroz Božje postupanje sa Njegovim narodom, tipsku službu koja je ilustrovala Plan spasenja, kao i kroz brojne primjere. Božje opraštanje podrazumijeva čišćenje grijeha (3. Mojsijeva 16:30; vidi takođe Psalam 32:1,2), što je istovremeno i pročišćenje čovječjeg unutrašnjeg bića (Psalam 51:1,2,7).
Ko je Bog kao što si ti, koji oprašta krivicu i prelazi preko prestupa ostatka svog nasledstva? Neće on zauvijek biti gnjevan, jer milost rado pokazuje. Ponovo će nam se smilovati, pogaziće naše prestupe. Sve njihove grijehe bacićeš u morske dubine. (Mihej 7:18,19) Kod tebe je, Gospode, Bože naš, milosrđe i opraštanje. (Danilo 9:9)
Božji oproštaj ima iskupiteljski karakter (Psalam 130:7,8), što rezultira preobražajem ličnosti (Isaija 1:8). Takav oproštaj je stvaran i potpun jer ne povlači za sobom zlopamćenje:
Rasuo sam kao gustu maglu tvoje prestupe, i kao oblak tvoje grijehe; vrati se k meni, jer sam te otkupio. (Isaija 44:22)
Grijesi zaista jesu teret koji nas obavija poput guste magle i nadvija se nad nama kao teški oblaci, sprječavajući tako da nas obasja dragocjena svjetlost sa nebesa, od Boga, prosvijetli nam srca i umove.
Ali Bog je Bog pravednosti i postoji zalog putem kojeg nam On može oprostiti grijehe.
Oprostiću im njihov prestup i više se neću sjećati njihovog grijeha. (Jeremija 31:34; vidi takođe Jeremija 33:8; Ezekijel 36:33)
Ali ako nemamo iskustvo vjere na biblijskim osnovama, Božje opraštanje može izgledati apstraktno, čak i ironično, posebno ljudima koji ne razumiju problem zla u svijetu i to koriste da bi optužili Boga ili negirali Božje postojanje. Osim toga, puno iskustvo Božjeg praštanja imaćemo tek o faktičkom ulasku u Božje kraljevstvo, zajedno sa svim drugim blagoslovima koje Plan iskupljenja donosi, dok je to sada stvar vjerskog iskustva i povjerenja u Boga, u prirodi koja će biti u borbi do samog kraja.
Božje praštanje izvjesno je dobilo svoj puni izraz kroz misiju, službu i učenje Isusa Hrista. Kroz Njegov primjer takođe najbolje možemo shvatiti fini odnos koji mora postojati između pravednosti, istine, ljubavi i milosti. To znači da praštanje na štetu nekog od navedenih temeljnih atributa Božjeg karaktera, te time i karaktera čovjeka stvorenog po Božjem obličju, ne nosi sa sobom kakvoću božanskog oproštaja, već je prije proizvod ljudske sentimentalnosti ili, još vjerovatnije, mehanizama za samozavaravanje i psiholoških trikova.
Moralna čistota i psihologija praštanja
Moralna čistota jedna je od onih vrlina koje ljudi najmanje vole. Međutim, ima još jedna vrlina koju ljudi još manje vole. Radi se, naime, o biblijskom pravilu: „Voli bližnjega svojega kao samoga sebe.“ (3. Mojsijeva 19:18; Marko 12:32).
Svi govore da je opraštanje divna stvar sve dok se ne nađu sami u situaciji da nekome nešto oproste. Ponekad, ako samo spomenemo opraštanje, svi će nas odbojno pogledati. Nije u tome što ljudi smatraju da je to nedostižna i teška vrlina – naprotiv, oni je često preziru i mrze.
Međutim, kao što smo već istakli, tajna istinske moralne veličine nalazi se u mudrom kombinovanju pravednosti, dobrote i praštanja. Biblijsko opraštanje nije isto što i tolerantnost na grijehe i povlađivanje grijesima. Mnogi liberalni hrišćani su nesvjesni ove razlike i stoga pojam opraštanje poistovjećuju sa onim što bismo mogli nazvati „naivnim liberalizmom“.
Evo nekih pokazatelja praštanja kao psihološkog mehanizma samoodbrane koji ne daje prave rezultate:
- Opraštajući, primoravate sebe da suzbijete sva osjećanja koja vas tište. Radite u svojoj sili. Pitanje je vremena i sličnih okolnosti kad ćete opet pasti u to iskušenje.
- Opraštajući, stavljate do znanja da i sami odobravate grijeh ili odustajete od onoga što se dogodilo.
- Olakim opraštanjem faktički ohrabrujete krivca da ponovi istu grešku.
- Opraštanjem abolirate krivca od krivice zbog nanesene štete ili patnje.
- Olakim oproštajem ne dozvoljavate krivcu da prepozna i preuzme odgovornost.
- Opraštanje nije praćeno pokazivanjem kajanja ili izvinjenjem osobe kojoj praštamo.
Istina je da mi ne bismo mogli uvesti praštanje u svoj moralni i religijski kodeks kada ono ne bi imalo uporište u samoj potrebi ljudskog bića za praštanjem, odnosno za dobrotom. Jer, kao što osveta ima svoj korjen u agresiji, tako praštanje ima svoj korjen u dobroti. Praštanje rasterećuje, vraća ljepotu življenja, okrenuto je ka životu, a ne ka destrukciji, agresivnosti, povređivanju i smrti.
Ljudska pala priroda je kontradiktorna i stoga ima kontradiktorne tendencije. Kao što svaki čovjek ima potrebu da bude osvetnik, tako ima još veću potrebu da oprosti. Ako istrajavamo na želji za osvetom, rađa se mržnja, a mržnja više troši samog mrzitelja nego objekt mržnje. Kroz prizmu takvih osjećanja, mi postajemo nesposobni da racionalno rezonujemo i vidimo kvalitete koja možda ta osoba ima. Mrzeći drugog, inficiramo se mržnjom i postajemo nesrećni. Kada mrzimo, naša pažnja je usredsređena samo na to, pa ništa lijepo ne možemo da vidimo i doživimo, ništa lijepo ne može da nas usreći.
Opraštanje je najbolji lijek za mržnju. To je neka vrsta reparacije odnosno ponovnog uspostavljana cjelovitosti objekta koji smo mrzjeli, koji nam je učinio nešto nažao ili nam se zamjerio u bilo kom pogledu, i njegovo sagledavanje kao dobrog, a ne lošeg objekta.
Za razliku od mržnje, opraštanje traži ulaženje u suštinu problematike ljudskog bitisanja pod grijehom. Ono, prvo, traži spoznavanje sebe, poniranje u vlastito sopstvo i susret sa samim sobom, sa svojim kapacitetom za dobro, za ljubav. Potom, znači sagledavanje zla u kontekstu prolaznosti života, te svijest o potrebi da zlo zajednički pobijedimo dobrim, da se stavimo u funkciju širenja dobra a ne zla, čak iako je to protivno našim privremenim (sebičnim) interesima. Dobro je to koje se žrtvuje, zlo neće nikada.
Praštanje govori o veličini nečije ličnosti i unutrašnjoj snazi. Da bi ono funkcionisalo u praksi, mi moramo napraviti razliku između hrišćanskog praštanja i mehanizama samoodbrane, kao što je potiskivanje problema.
Šta je praštanje sa aspekta biblijske religije?
Bog ima najbolje rješenje za praštanje. „Voljeti bližnjega svojega kao samoga sebe“ nećemo moći ako zanemarimo primarni uput da „volimo Gospoda, svog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom i svom svojom snagom“ (Marko 12:30). Samo povezanošću sa Izvorom života i ljubavi možemo odražavati tu ljubav nebeskog porijekla. To je koncept života koji daje praktične rezultate. Samo tada čovjek može da iskusi mir i harmoniju. A integralni dio tog mira nalazi se svakako u praštanju.
Praštanje koje dobijamo od Boga pokazujemo našom spremnošću da i mi praštamo drugima. Jedan dio Isusove uzor molitve tiče se upravo toga:
Kako to funkcioniše u praksi, Isus je objasnio u priči o dužnicima zabilježenoj u Mateju 18:23-35. Samo uz svjesnost o veličini Božjeg praštanja prema nama možemo i sami njegovati i ispoljavati takav duh. Ako, međutim, dopustimo da nas obuzme duhovna oholost i samopravednost, tada se takođe postepeno gasi i umire duh praštanja u nama.
Kako naučiti šta je zaista praštanje?
Svakako, oprostiti je teško, ali u tome bi nam mogle pomoći dvije stvari. Kad počnete učiti matematiku, ne počinjete odmah s integralima, već s običnim sabiranjem. Mogli biste početi tako, što ćete oprostiti mužu/ženi, roditeljima, djeci, drugu, komšiji… nešto što su vam skoro učinili ili rekli, a što ste vi doživjeli kao nepravdu. Drugo, dobro bi bilo da razmislimo šta znači voljeti svog bližnjeg kao samog sebe. Kako to ja volim samog sebe?
Kad o tome bolje promislimo, ako smo objektivni, ne bismo baš mogli reći da se sami sebi sviđamo, štaviše možda uopšte ne uživamo u vlastitom društvu. Očigledno, voljeti bližnjeg ne podrazumijeva privlačnost i ljubav u svjetovnom smislu tih pojmova. Čak i ako o sebi mislimo najbolje, da smo dobri ljudi, takvo mišljenje o samom sebi nije razlog zbog kojeg sami sebe volimo. U stvarnosti je obrnuto – zbog svog samoljublja, mislimo da smo dobri.
Tako, kad Isus kaže da trebamo voljeti svoje neprijatelje (Matej 5:44), to nipošto ne znači da ih trebamo smatrati dobrima. Time se jednostavno pokazuje Božji karakter opšte blagodati prema svim ljudima. Zapazite Isusovo obrazloženje u zaključku:
Dakle, opraštanje u ovom kontekstu znači duhovnu zrelost, nalik onoj koju ima naš nebeski Otac. To nije isto što i psihološki trik u proglašavanju dobrim ono što nije i ne može biti dobro i pravedno. To je veliko olakšanje. Mnogi ljudi, naime, misli da oprostiti neprijatelju, znači priznati kako on, na kraju krajeva, i nije tako loš, mada smo uvjereni u suprotno.
Osvjedočenje od Boga najbolje nas osvješćuje kakvi smo zaista (1. Jovanova 1:8,9). Tada ne samo da ne mislimo da smo dobri ljudi, već uviđamo da smo opaki. U životu smo učinili dosta toga čega nas je sramota. Imamo misli i želje od kojih nas je sramota. Prema tome, nije problem ako preziremo i mrzimo grijeh i zlo koje rade naši neprijatelji. Ali mi ne smijemo mrziti ljude – grijeh da, ali ne grešnika kojemu treba pomoći, pružiti mu šansu, kao što Bog daje priliku i svoja dobra svim ljudima. Cilj praštanja je davanje prilika za razvijanje dobra koje vodi spasenju i stoga je praštanje izdašno i velikodušno (Matej 18:21,22).
Mnogi ne prave ovu razliku i upućuju primjedbu kako čovjek može mrziti grijeh, a ne mrziti počinitelja? Kako ovo da riješimo? Moramo se prisjetiti da smo se upravo tako ponašali prema jednoj osobi cijeli svoj život – prema samome sebi. Koliko god smo mrzjeli svoje nedostatke i grijehe, kukavičluk, taštinu ili pohlepu, nismo prestajali sebe voljeti. U tome nas ništa nije moglo spriječiti. Zbog ljubavi prema sebi bili smo žalosni kad smo shvatili šta smo sve u stanju da napravimo. Shodno tome, religija od nas ne traži da ublažimo odbojnost koju osjećamo prema zlim djelima. Sve što je o grijesima rečeno stoji i dalje. Međutim, religija od nas ne traži da grešnike mrzimo na isti način na koji mrzimo grijeh, već da žalimo onoga koji čini zlo i da se nadamo da će se ta osoba, ako je ikako moguće, jednom negdje i na neki način, uz Božju pomoć, obratiti i izmijeniti.
Pored toga, moramo paziti kakav sud donosimo o ljudima. Ako vidite samo crno, tada je to prvi korak, koji će vas, ako tako nastavite, pretvoriti u dežurnog manologa i „đavola“. Tada čovjek počinje željeti da ono crno bude još crnje. Ne odupremo li se tome, uskoro ćemo željeti da sivo vidimo kao crno, a na kraju ćemo čak i bijelo vidjeti kao crno. To vodi ultimativnoj mržnji i zlovolji kada ćemo tvrditi da je sve loše – svijet u kojem živimo, naši bližnji, mi i čak sam Bog. Tjelesna ljudska priroda u mržnji i negativnosti može pronaći toliko bolesnog zadovoljstva kojeg se odriče jednako teško kao i omiljenih poroka.
Dakle, kad proučavamo Božju ljubav, shvatamo da trebamo voljeti i one koji kao da u sebi nemaju ničega što bi bilo vrijedno ljubavi. No da li u nama ima nečega zbog čega bi nas trebalo voljeti? Sebe volimo jednostavno zato jer smo mi u pitanju. Bog želi da budemo duhovno zreli i volimo sve ljude, gledajući u njima potencijal za spasenje, a ne za smrt. On nam je pokazao model kako možemo naučiti da volimo druge, čak i svoje neprijatelje. Način na koji smo tretirani od Boga, kroz iskustvo Njegovog oproštenja, moramo primijeniti i na druge ljude. Treba da se često prisjećamo činjenice da nas Bog voli, ne zbog nekih dobrih, privlačnih osobina koje možda posjedujemo, već zato što je takav Njegov karakter, što želi da nas spasi i primi natrag u nebesku porodicu. Samo ako se vodimo tim načelom i gajimo takav duh, moguća su iskustva iskrenog praštanja kao u priči o izgubljenom sinu (Luka 15:11-32).