Šta znači obratiti se Bogu

Prvi naš izlazak u svijet je bolno i traumatično iskustvo, ali u isto vrijeme ispunjeno srećom onih koji su nas dočekali. Ne treba nam mnogo da shvatimo da smo stigli na mjesto gdje smo izloženi različitim opasnostima i neprijatnim okolnostima, da su nam potrebni ljubav, zaštita i briga porodice koja nam otvara osjećanja vjere i nade u budućnost.

Naš život počinje da se kreće u granicama između duhovne i mentalne, emotivne i materijalne spoznaje, ispunjen očekivanjima, nadom i strahom, protivrječnim osjećanjima i doživljajima. Vidimo život koji cvjeta, vene i propada i znamo da smo i sami dio toga, postajemo svjesni da i nas čekaju starost i smrt, mračni ponor preko kojeg nijesmo u stanju ništa dalje vidjeti. Naše vrijeme protiče kao da nam je neko uključio štopericu, a mi bismo htjeli puno toga da postignemo. Život se pretvara u grozničavu trku za zadovoljavanjem svojih potreba, stvarnih i umišljenih. Tražimo, borimo se, čeznemo, patimo. Želimo sigurnost i ljubav, ispunjenje, materijalno utočište… Vidimo da slično rade i svi ostali. Shvatamo da svijet ima neki svoj sistem vrijednosti, ali isto tako duboko u sebi naziremo da je nešto tu vrlo pogrešno. Kao da se ciljevi stalno izmještaju i remete a mi ih bezuspješno pokušavamo stići i dovesti u red. Čini nam se da je ljubav na dohvat ruke, a stalno nam izmiče. Nikako da uhvatimo trajnu sreću. Kao da smo u neprekidnoj potrazi za neuhvatljivim. Znamo i osjećamo da je moguće ali nije ostvarivo.

 

Utapanje u životnu kolotečinu i drogiranje

Naša htjenja i želje proističu iz ličnih stvarnih ili umišljenih potreba, ambicija, sistema vrijednosti koje postavlja okruženje i drugi ljudi. Protivrječnosti u nama i protivrječnosti u svijetu oko nas dovode nas u stanje konfuzije i zbrke, te se stoga najradije držimo određenih smjernica koje su drugi postavili. Počevši od porodice, preko škole, naučnih, vjerskih i drugih ustanova, mi primamo određena znanja. Međutim, i u tim ustanovama koje su postavljene kao autoriteti zapažamo promjene, borbe, trvenja, kontradiktorne, nelogične i nerazumne stvari. Velika većina ljudi u toj situaciji kažu sebi: „Najbolje je da idem linijom manjeg otpora i izvučem iz svega što mi odgovara.“ I tako lagano upadamo u kolotečinu života, postajemo nepošteni u manjoj ili većoj mjeri, i što je možda najgore od svega, ugrožavamo sopstveno zdravlje i razum. Kratkoročni sebični ciljevi postaju nam prioriteti radi kojih smo spremni žrtvovati mnogo toga, uključujući i gaženje preko drugih. Trudimo se da nađemo sebi razne vidove zanimanja i zabave. Mnogi se žene i udaju zato što se to „očekuje“ od njih, sade i grade, učlanjuju u razne interesne grupe, udruženja i sl.

Međutim, čak i površni posmatrač brzo će ustanoviti da je sistem koji su ljudi izgradili duboko bolestan. Ako želite „napredovati“ u njemu, prinuđeni ste gaziti po savjesti i razumu, često se priklanjajući volji koja nije vaša. Tako dolazi do poremećaja naše duhovne, mentalne i fizičke ličnosti, i čovjek ulazi u fazu neke vrste drogiranja preko sva tri pomenuta aspekta ličnosti. Ne samo što fizički živimo nezdravo, već se mentalno i duhovno hranimo otrovima. Odbrambeni mehanizmi štite nas dokle mogu, ali to nije dovoljno ukoliko sami nemamo volju za radikalnom promjenom kursa. Čak i kad bismo htjeli ne znamo kako da savladamo prepreke koje se nalaze pred nama.

 

Varalica

Ukoliko majka ne želi dojiti svoje dijete, šta će uraditi? Pa da, pored toga što će posegnuti za vještačkom dječjom hranom kao što je „bebi-lak“ i slično, kupiće mu predmet izrađen od gume i plastike u obliku ženske dojke, zvani „varalica“. Tako nas već kao bebu može „prevariti“ neko ko bi po pretpostavci trebao biti poslednja osoba na svijetu koja bi to uradila.

Šta mislite koliko je više sistem spreman da nas prevari? Da, postavljene su nam „varalice“ gdje god da krenemo, jer u ovakvom svijetu „najuspješniji“ su oni koji su se najbolje „snašli“ tj. koji su najvještije varali, otimali i prisvajali što im ne pripada. I oni nastoje držati pod kontrolom ostale. Oni kreiraju politku, stvaraju podjele, izazivaju sukobe, vode ekonomiju, ustanovljavaju obrazovanje, pišu istoriju… Nije teško zapaziti da sve to funkcioniše na principu mješavine dobra i zla. Da bi se bezakonje, korupcija i obmana suzbili ili makar donekle ograničili, u sistemu postoji određena međusobna kontrola koja je i sama problematična ali koliko-toliko doprinosi sprječavanju opšteg haosa. Teza i antiteza.

Čovjek ovakav kakav jeste postavlja pravila, sudi šta je ispravno i pogrešno, imenuje sebi autoritete, „posvećuje“ objekte i osobe, veliča i ponižava. Koliko on to može dobro i pošteno obavljati, prosudite sami.

Mi kao pojedinci vremenom srastamo sa sistemom, postajemo dio njega, ili, ako nam pravda i istina išta znače, pokušavamo da se odupremo, ne shvatajući šta se zaista dešava. Ponekad možemo pasti u očajanje i pitati se zašto mora tako biti, zašto nema pravde, zašto nevini stradaju, zašto se vode ratovi, itd. Isto tako, ne treba nam puno da shvatimo da nije poželjno da budemo drugačiji, da se izdvajamo, inače će početi da nas prozivaju, izruguju se ili nas šikaniraju. U ljudskom rodu prisutan je taj fenomen da jedna ovca drugu vraća natrag u stado, tako da „pastiri“ skoro nemaju potrebe truditi se oko toga.

 

Opšte karakteristike našeg stanja

• U našem biću postoji sukob, mi smo nedorečeni, nedovoljno razumni, nestabilni, nepouzdani.
• Potencijalno čovjek može počiniti svaki zločin.
• Ne postoji nijedno ljudsko biće savršenog karaktera, potpuno uravnoteženo na duhovnom, mentalnom i fizičkom planu – svi smo pokvareni, manje ili više.
• „Dobra djela“ koja činimo sa stanovišta motivacije vrlo su diskutabilna.
• Izloženi smo procesu propadanja, starenja i smrti.
• Nijesmo usklađeni sa prirodom, živimo u okruženju sa kojim nemamo zdrave odnose.
• Djelujemo usamljeno i izgubljeno u širem prostoru koji nazivamo univerzum, i o kojem veoma malo znamo.
• Zvanični obrazovni sistem ne nudi nam odgovore na ključna pitanja naše egzistencije i sudbine. Ili je istina možda nepoželjna ili se skriva iz nekih razloga?
• Zvanične vjerske ustanove takođe su nepouzdane i iskompromitovane, sa međusobno suprotstavljenim stavovima, vjerovanjima i dogmama, i često dijametralno suprotstavljenim stavovima sa naukom, logikom i zdravim razumom.
• „Dobri“ međuljudski odnosi i „mir“ u svijetu zasnivaju se na kompromisima i nemaju trajan karakter.
• Ljudi u isto vrijeme navodno rješavaju i nagomilavaju svoje probleme.
• Rukovodeće strukture uvijek iznova lansiraju lažna obećanja i nerealne nade u svijetlu budućnost.

 

Potencijalna nada i vjera u dobro

Pored svih nespornih fakata koje smo prethodno izložili, život ima svojih veoma lijepih i uzvišenih momenata. Bilo da se okrenemo sebi ili prirodi, možemo zapaziti povremene bljeskove ljubavi beskrajne kao vječnost. Nježni pupoljak cvijeta, pjesma ptica, veličanstveni izgled šumskog drveća, zvjezdano nebo, blistavi zraci sunca… sve su to znaci koji nam govore da postoji nešto mnogo veliko i divno što smo propustili ili ga iz nekih razloga ne možemo jasno vidjeti i spoznati.

 

Istina

Volimo li mi ovakvi kakvi jesmo istinu? Zanima li nas ona uopšte? Čeznemo li za trajnom ljubavi, pravdom, savršenstvom? Ili nam se više sviđa da se drogiramo i umremo kao narkomani?

Postoji li uopšte neko ko nam može skinuti „crne naočare“ i otvoriti oči da vidimo? Životne okolnosti mogu nas natjerati da očajnički tražimo ove odgovore. Ako postoji tamo neki Bog koji nas je stvorio neka nam konačno objasni šta se dešava.

 

„Meni se to objašnjenje ne sviđa i prema tome ne može biti tačno“

Zvuči li vam ovo poznato? Čovjek traži istinu, i kad se napokon suoči sa njom, ona mu nije prijatna, jer razobličava motive i želje iskvarenog srca. Prljavštinu u tami jedva da ćemo nazirati sve dok ne upalimo svijetlo. U uslovima tame, ona nam neće čak ni smetati. U mraku možemo biti i goli da niko ne vidi.

Šta biste odgovorili nekome ko bi vam kazao da u vama nema ničeg dobrog, da je sva vaša tzv. pravednost kao prljava odjeća? Prva reakcija obično se svodi na pokušaj samoodbrane. „Ko, ja? Pošteni od poštenoga, nemoj mi se obraza doticati! Ja, rođeni pravoslavac (Jevrej, musliman). Pa znaš li ti ko sam ja?“ Može biti da ja ne znam baš najbolje, ali zna Bog. Iza toga mogu uslijediti blaži oblici pokušaja samoopravdanja tipa „nijesam nikoga ubio, ništa nijesam ukrao, nijesam se kurvao…“ Ali može li biti da nešto od navedenog nijesi uradio/la samo zato što ti je nedostajala dobra prilika ili si se plašio/la neposrednih posljedica? Nezgodno zaista.

 

Mjerilo istine

Biblija je jedinstvena knjiga po mnogo čemu. Tako na dva mjesta nalazimo konstataciju da nešto piše u „knjizi Istinitoga“[1] te se stoga ima smatrati vjerodostojnim. Čovjek zvani Isus Hrist[2] po kojemu računamo godine nove ere kazao je za sebe „Ja sam Put, Istina i Život“.[3] To je moćna izjava, koja ne ostavlja prostora za neutralnost. Postoje dvije mogućnosti: ili je Isus bio najveći vjerski fanatik kojeg je svijet ikad upoznao ili je zaista govorio istinu i on sam predstavljao oličenje Istine. Da li ste ikad istraživali ovo pitanje? Ili ga ignorišete, pravite se kao da ga nema? „Srce je prevarno više svega i opako: ko će ga poznati?“[4] Majstor za izbjegavanje i razne oblike kamuflaže. Da, naše srce, o njemu govorim. Vidjeli smo medvjeda i pravimo se da smo mrtvi. Ali šta ćemo ako trik ne upali?

Kad nas Bog suoči sa istinom, mi, zavisno od toga kakav smo karakter, možemo kao zlo govedo da tražimo gdje ćemo da provalimo i opet se izgubimo, ili možemo da zastanemo i kažemo sebi: „Ne mogu poreći da je istina pa bolje da to istražim i vidim o čemu se radi.“ Možemo i da se oduševimo, da nas pokrenu snažna osjećanja. O različitim reakcijama na spoznaju istine možete čitati u priči zapisanoj u Mateju 13. glava.

Dakle, kao pouzdano mjerilo istine nijesu dovoljni naš razum i savjest, već to može biti samo entitet koji je sve stvorio, uredio materiju, prostor, vrijeme i sam život. Takva Ličnost na poseban, jedinstven i neuporediv način otkriva nam se u kompilovanim spisima koje nazivamo Biblija. Svi ostali vjerski izvori su nepouzdani, djelimično ili potpuno falsifikovani i izopačeni na blaži ili teži način. To je realnost koja vam se može svidjeti ili nesvijedjeti, ali koja uopšte ne zavisi od vaših subjektivnih utisaka, želja, htjenja, favorizovanja ili pripadnosti ovoj ili onoj strani, narodu, vjeri…

 

Sumnjiva religija

„U toj religiji (crkvi, kultu, sekti) ja sam pronašao/la sebe!“ Ovo je siguran pokazatelj da se radi o izmanipulisanoj vjeri koja ugađa željama nepokorenog srca i ljudskoj sujeti. Ako „pronađeš sebe“, pronašao si osobu koja ti trajno ni u čemu ne može pomoći niti riješiti tvoje osnovne probleme. Isto tako, ne može ti pomoći ni tvoj vjerski učitelj, sveštenik, duhovnik, guru, šta god.

Sumnjivi religijski koncepti svi imaju neke tehnike dolaska Bogu ili lažne posrednike. Međutim, nema potrebe da se bavimo religijskim obmanama ukoliko spoznamo original.[5]

Kako, dakle, prepoznati istinsko obraćenje i povratak vjeri i Bogu? Šta je uopšte obraćenje?

 

Suočavanje sa istinom i pokajanje

Istina koja dolazi od Boga je istovremeno i gorka i slatka. Gorka jer nas suočava sa činjeničnim stanjem i razobličava naše skrivene motive, udara u samu srž pokvarenosti, ruši idole, naziva stvari pravim imenom… Slatka jer napokon počinjemo spoznavati svoju pravu svrhu, dobijati odgovore na sva naša pitanja, upoznavati se sa Ljubavlju trajnom koliko i vječnost.

Ali hajdemo redom. Najprije da definišemo termin „pokajanje“, jer u Crnoj Gori ta riječ se često koristi umjesto pojma „sahrana“ (drugačije akcentovana). Naravno nije teško skontati da se zloupotreba termina sastoji u tradicionalnom vjerovanju u zagrobni život kada, prilikom sahrane, sveštenik kroz obred navodno „usmjerava“ dušu mrtvaca na putu prema raju, ali i pored toga svi su opet skloni kazati da je „otišao na vječni počinak“.

Srž poruke Jovana Krstitelja bila je „Pokajte se“, Isus je takođe svoju misiju otpočeo sa istom porukom, apostol Petar, nakon što je svoje slušaoce suočio sa činjenicama o grijehu i Hristu, pozvao je narod da se pokaju.[6] Pokajati se znači promijeniti mišljenje, pomijeniti stav prema nečemu, promijeniti um. Grčka riječ „metanoia“ nalazi se 24 puta u Novom Savezu (Matej 3:2; Marko 1:14, 15; Luka 15:7, 10), a glagol „metanoeo“ 35 puta, i nemaju ništa sa emocijama. Međutim, termin „metamelomai“, koji se javlja 6 puta u Novom Savezu (Matej 27:1-3; 2. Korinćanima 7:8-11), znači žaliti ili osjećati žalost zbog nečega. Da bismo bolje uvidjeli razliku, citiraćemo Pavlove riječi: „Zato, ako sam vas i ražalostio svojim pismom, nije mi žao (metamelomai). Ako mi je i bilo žao (metamelomai) – vidim da vas je to pismo ražalostilo, ali samo nakratko – sada se radujem, ne zato što ste se ražalostili, nego zato što vas je ta žalost navela na pokajanje, jer ste se ražalostili u skladu s Božjom voljom, i zbog nas niste pretrpjeli nikakvu štetu. Jer žalost koja je u skladu sa Božjom voljom podstiče na pokajanje (metanoia) koje vodi u spasenje, zbog čega ne treba žaliti (metamelomai), a žalost svojstvena ovom svijetu donosi smrt. Jer, evo, upravo to što ste se ražalostili u skladu s Božjom voljom urodilo je gorljivošću u vama, pa očišćenjem, pa ogorčenjem, pa strahom, pa iskrenom željom za pokajanjem, pa revnošću, pa ispravljanjem onoga što je neispravno. U svakom pogledu ste pokazali da ste u tome čisti.“

Jako je važno da uočimo ovu razliku. Ukoliko se naše pokajanje zasniva na promjenljivim osjećanjima, mi ćemo danas možda žaliti zbog nečega da bismo već sjutra pod drugim utiscima to zaboravili ili postali ravnodušni. Lažno pokajanje je zapravo žaljenje zbog posljedica grijeha, ne i voljnost da se problem sasiječe u korjenu ili stvarna želja za uspostavljanjem odnosa sa Bogom. Biblijski primjeri ovoga su Juda Iskariotski (vidi Matej 27:3-5) i Ahab (Jošua 7. glava). Božja Riječ nas ne poziva da promijenimo nestabilna osjećanja već stanovište uma. Samo takvo pokajanje može biti po Božjoj volji. Pavle jasno kaže da žalost svojstvena ovom svijetu donosi samo smrt. Prema kome ili prema čemu trebamo promijeniti odnos? Prema Isusu Hristu, našem Spasitelju, i Bogu! Ovo se ne može prenaglasiti. To je srž pokajanja, a Bog se bavi onim što nama, samima po sebi, nije moguće! (vidi 2. Mojsijeva 34:5-7; Psalam 103:10; Isaija 44:22; Jovan 1:29; Rimljanima 5:12; 1. Korinćanima 15:3; Galatima 1:3-4; Jevrejima 8:12; 10:17; 1. Petrova 2:24; 3:18; 1. Jovanova 2:2; 3:5; Otkrivenje 1:4-5).

Do pokajanja vodi nas Božja dobrota (Rimljanima 2:4; 2. Mojsijeva 34:6-7; Jovan 6:44-45).

Samo Isus, Mesija, naš Spasitelj i Gospod, može nas izbaviti iz stanja u kojem se nalazimo. O toj zamjeni govori cijela Biblija, počevši od knjige Postanja 3. glava, preko kompletne tipske službe, proroka, jevanđelja, Djela apostolskih sve do Otkrivenja. To je srž i suština Božje poruke čovječanstvu. Pokajanje, priznanje (vidi 1. Jovanova 1:9), vjera u Boga i Njegovo Spasenje i vječno nasleđe.

 

Obraćenje

U Petrovom pozivu narodu koji smo već citirali stoji da odmah nakon pokajanja slijedi obraćenje.[7] Obratiti se doslovno znači okrenuti se prema Bogu, u suprotnom smjeru od onoga kada smo bili vođeni maticom sveopšteg kursa čovječanstva o kojem smo pisali na početku ovog članka.[8] Biblija je vrlo jasna u kojem smjeru se trebamo obratiti. Razlog našeg obraćanja ili obraćenja Bogu je potreba za očišćenjem od grijeha. Ukoliko nijesmo voljni to da učinimo, naši grijesi ostaju i moraćemo sami odgovarati za njih (vidi Jovan 9:39-41; 15:22-25; 3. Mojsijeva 23:29; Ezekiel 18:25-32; Efescima 5:5-8; Jovan 5:29; Otkrivenje 20:12-15).

Odakle se mi to možemo obratiti? Generalno postoje dva tabora, naizgled različita, iz kojih možemo preći pod Gospodnju zastavu. Jedan je svijet sa svojim drangulijama (vidi 1. Jovanova 2:16; Efescima 2:1-3), a drugi neki oblik lažne religije. Izvanredan primjer za ovo drugo je obraćenje apostola Pavla (vidi Galatima 1:13-16; Djela 8:3; 9:1-30; 26:4-5; 1. Timoteju 1:12-13). Zapazimo da Pavle svoju izopačenu religiju prije obraćenja poistovjećuje sa nevjerstvom, iako su Jevreji tvrdili da su oni jedini pravi čuvari vjere na zemlji i Božjeg Zakona.

Obraćenje podrazumijeva poznanje Istine koja je u Hristu![9] Ta spoznaja je proces stalnog rasta u vjeri i poslušnosti Bogu. Bog obraćenika osvjedočava preko svog svetog Duha u istinu.[10] Umjesto nečistih demonskih duhova koji navode neobraćenog čovjeka na različite oblike zla i hule na Boga, sada naše tijelo postaje živi hram Duha Božjeg. Stoga Biblija govori o važnosti očuvanja zdrave ličnosti u svim njenim aspektima, uključujući naravno i tjelesno zdravlje. I, već pogađate, stoga se i sile tame ovoga svijeta trude na sve načine da što više onesposobimo sebe za primanje Božjeg Dara spasenja, čak i da čujemo samu poruku Božju.

Obraćenje je spoznaja Boga koji je naš Stvoritelj, koji je ponudio sebe da nas izbavi iz prestupa, predao sebe za nas još dok smo bili u grijehu.[11]

Dakle, da bismo se valjano teologijom i Biblijom uopšte, neophodan preduslov je da budemo obraćeni. U protivnom možemo da mudrujemo, da favorizujemo neku crkvu ili naciju, zavisimo od lažnih posrednika, navodnih duhovnika i sl.

Naše „ja“ mora umrijeti da bismo živjeli.[12] Ako to odbijamo, znači da nijesmo shvatili poruku jevanđelja. Ili nijesmo razumjeli da ne postoji nikakav način da se sami izbavimo iz ponora grijeha u koji smo upali. Ili možda još uvijek umišljamo da se umjesto u ponoru nalazimo u klubu za noćni provod (stanje duhovnog sljepila i neke vrste hipnotisanosti – vidi 2. Korinćanima 4:4).

Obraćenje se takođe poistovjećuje sa novorođenjem (vidi Jovan 3:3; 2. Korinćanima 5:17; Galatima 6:15; Efescima 2:4-6; 1. Petrova 1:23; Ezekiel 18:31; 36:24-27; Jeremija 4:4; 5. Mojsijeva 10:16). Gospod je taj koji nas izbavlja od neminovnosti smrti (vidi Rimljanima 7. glava)!

Dalje slijedi ono što se zove rast u vjeri, posvećenju (vidi Efescima 4. glava; Kološanima 2:2-3; 2. Petrova 3:14-18; 2. Korinćanima 3:16-18), poslušnosti Gospodu (vidi Jovan 14:15; 5. Mojsijeva 6:5; 11:1, 13) i ljubavi prema drugim ljudima (vidi 3. Mojsijeva 19:18; 1. Jovanova 2:1-12).[13]

Pavle Simović