Iako to možda ne bismo izgovarali naglas i mogli bismo pobožno poreći da smo ikada imali takve misli ako ih otvoreno pitamo, prečesto mi kao hrišćani mentalno optužujemo Boga da je nepravedan prema nama. Uvijek postoji neko koga smatramo „blagoslovenijim“ od nas – bilo finansijski ili fizički, bilo po moći ili popularnosti.
U dvije parabole o izgubljenom sinu (Luka 15:11–32) i radnicima (Matej 20:1–16), nailazimo na neke loše primjere hrišćanske ljubavi i praštanja. To su stariji brat izgubljenog sina i nezadovoljni radnici. Ljudi iz ovih parabola su mislili da se prema njima nepravedno postupa od strane oca, odnosno gospodara kuće. Ovo je paralelno sa istim tihim optužbama koje bacamo na Boga u našim trenucima egocentričnosti.
Stariji brat izgubljenog sina
Rasipni sin je jedna od najomiljenijih i najpoznatijih poređenja koje je ispričao Isus. Kao grešnici spašeni kroz Hristovo otkupiteljsko djelo i Božjom milošću, lako se možemo poistovjetiti sa izgubljenim sinom. U našim životima prije nego što nas je Bog spasio, nismo željeli imati ništa sa našim nebeskim Ocem. Bili smo zabrinuti samo za svoje zadovoljstvo. „Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je volio, još dok smo bili mrtvi u grijesima – oživio nas je zajedno sa Hristom – blagodaću ste spaseni.“ (Efescima 2:4-5) Međutim, koliko god ne volimo da razmišljamo o tome, mi smo često više kao stariji brat izgubljenog sina: ogorčeni, uvrijeđeni i – nadamo se nesvjesno – optužujemo Boga za nepravednost.
Kada pažljivo proučimo parabolu, možemo izdvojiti nekoliko motiva za optužbe starijeg brata. Takođe možemo vidjeti da se isti grijesi koje gajimo odražavaju u onome što on kaže.
Razlozi starijeg brata da optuži svog oca
Ljubomora: Stariji brat žali zbog činjenice da je, dok je njegov mlađi brat živio vani, marljivo radio. Ali šta je pravi razlog iza njegove ljutnje? Nije li to ljubomora? Želio je da se priređuju zabave za njega i njegove prijatelje. Iako se isticao da je odgovoran brat, duboko u sebi žudio je za mnogim istim stvarima za koje je ljutito optužio svog brata (Luka 15:28–29).
Radio je kao sluga, a ne kao sin: Stariji sin se požalio ocu na mnogo godina koje je radio za njega bez ikakve očigledne nagrade. Služimo li Bogu iz ljubavi i zato što je to pravedno i istinito ili zbog nagrade?
Samopravedan stav: Stariji brat automatski pretpostavlja najgore za svog mlađeg brata.[1] Bez znanja o činjenicama, optužuje ga da je svoj novac trošio na prostitutke. Iako se u Luki 15:13 spominje „nepromišljen život“, ne pominje se posjećivanje prostitutki (Luka 15:28–30).
On vjeruje da njegov otac pokazuje pristrasnost: Stariji brat hrabro kaže da nikada nije imao takav povlašćeni tretman kao njegov mlađi brat od strane njihovog oca. Ovo zapravo dovodi u pitanje motive i nepristrasnost njegovog oca (Luka 15:29–30).
On potajno želi užitke ovoga svijeta više od Božjih stvari: Stariji brat, dok je spolja marljivo služio svom ocu, činio je to iz dužnosti, a iznutra je gajio želje za zadovoljstvima svijeta (Luka 15:29).
Nedostatak ljubavi i brige za suhrišćane: Starijeg brata nije bilo briga što je njegov brat pronađen – više bi volio da je i dalje izgubljen. Kakva užasna stvar za razmišljanje, da bismo bili toliko zaokupljeni sobom da bismo poželjeli štetu ili čak smrt svome bratu radi vlastite koristi (Luka 15:30-32).
Stariji sin ne priznaje svog brata kao brata: Stariji sin nikada nije priznao mlađeg sina za svog brata. Otac kao i sluga su ga nazvali „tvojim bratom“ (Luka 15:27), ali ga je stariji sin nazvao samo „ovim sinom tvojim“ (30. stih). Stariji sin je bio ljut kada je čuo za bratov povratak i očevu srdačnu dobrodošlicu. Ovakav stav sugeriše da nije bio zabrinut zbog onoga što se dogodilo njegovom bratu – izgleda da nikada nije želio njegov siguran povratak. Ne dijeleći očevu zabrinutost, stariji sin je svjesno negirao činjenicu da njegov otac i dalje voli izgubljenog sina i da željno iščekuje njegov povratak. To nam govori da on nikada nije bio sin svog oca u pravom smislu riječi.
Grešni ponos u našoj službi Bogu: Ne ponašamo li se svi ponekad kao stariji brat? Služio je ocu, ali samo zbog onoga što je mogao izvući iz toga. Vrijeđao ga je njegov umjeren način života, ali je bio veoma „zabrinut“ gubitkom očeva novca – novca koji nije bio njegov; otac ga je dao mlađem sinu. Ovaj odgovor je bio stav srca koje kaže: „Bože, umoran sam od služenja tebi i još ništa od toga“ (Luka 15:29).
Početak ove vrste misaonog procesa moguće je vidjeti u Asafovom psalmu: „Zaista, uzalud sam srce svoje očistio, i nevinošću prao ruke svoje. Zlo me po cio dan pogađa, svakog jutra opomenu dobijam.“ (Psalam 73:13–14) Ali Asaf ne nastavlja u samosažaljenju i zavisti prema svjetovnim i bezbožnim osobama; on je u svetilištu Božjem razmišljao i shvatio istinu! Umjesto toga, on skida pogled s drugih i sa sebe i gleda prema Bogu, u isto vrijeme shvatajući koliko je njegov stav prema Bogu bio pogrešan.
„Jer mi je u srcu bila gorčina, oštar bol probadao je bubrege moje. Nerazuman sam bio i nisam mogao shvatiti; poput životinje bio sam u očima tvojim. Ali ja sam uvijek s tobom, ti prihvataš desnicu moju. Savjetom svojim vodićeš me, a posle ćeš me u slavu uvesti. Koga imam ja na nebu? Osim tebe, druge radosti ja na zemlji nemam. Klonulo je tijelo moje i srce moje. Bog je stijena srca moga i nasledstvo moje dovijeka. Jer gle, oni koji odstupaju od tebe propašće. Ti ćeš ućutkati svakog ko ti nevjeru čini ostavljajući te. A meni je dobro biti blizu Boga. Gospod je utočište moje. Objaviću sva djela tvoja.“ (Psalam 73:21–28)
Do kraja parabole o izgubljenom sinu, stariji brat još nije došao do ove spoznaje. Ali kao hrišćani koji sada imaju potpuno otkrivenje Svetog Pisma, trebali bismo priznati da je davanje svega sebe Bogu samo naša razumna služba (Rimljanima 12:1) i da naši životi nisu naši (Galatima 2:20). Stariji brat je primio brojne blagoslove i obećano mu je bogatstvo njegovog oca u budućnosti (Luka 15:30), ali je zanemario ove stvari jer je njegov um bio usredotočen na trenutno zadovoljstvo i očevu slabost u tom pogledu – isti način razmišljanja i umni sklop na koji se žalio kod svog mlađeg brata.
Ogorčeni radnici iz Mateja 20
Iako nije toliko poznata kao parabola o izgubljenom sinu, parabola o „nezadovoljnim“ radnicima nosi mnoge iste teme kao i ona o starijem bratu izgubljenog sina. Međutim, ova parabola bi mogla više pogoditi one koji su već dugo hrišćani.
Razlozi radnika za optuživanje gospodara kuće za nepravednost
Ljubomora: Radnici koji su se žalili bili su ljubomorni. Zamjerili su posjedniku koji se velikodušno ponašao prema drugima jer su (pogrešno) vjerovali da je to na njihov račun (Matej 20:15).
Uvjerenje da je zemljoposjednik pokazao pristrasnost: Radnici koji su radili cijeli dan optužili su zemljoposjednika za nepravednost. Gledali su na druge radnike koji su radili manje vremena i pretpostavili da će biti plaćeni više, iako su se već dogovorili da rade za određenu cijenu (Matej 20:11–13).
Nedostatak ljubavi i brige za suhrišćane: Radnici se nisu radovali sa onima koji su se radovali (Rimljanima 12:15), njihovim saradnicima. Njihove misli su bile da drugi radnici ne nose isti teret (uključujući dnevnu vrućinu) kao oni i da im nisu jednaki. U našoj službi Bogu, nikada ne smijemo gledati na svoju braću i sestre u Hristu i žaliti se da se ne trude kao mi, niti što se nisu trudili toliko dugo (Matej 20:11-12).
Ako se anđeli na nebu, koji nikada nisu zgriješili, raduju kada se jedan grešnik pokaje (Luka 15:7-10), koliko bi više trebali hrišćani, koji znaju da su i oni nekada bili neprijatelji Božji i da su se pomirili sa Bogom smrću Sina njegovog, raduju kada vide izgubljenu ovcu kako se vraća Hristu?
Grešni ponos na svoj rad i osjećaj da imaju pravo: Poput starijeg brata rasipnog sina, pokazali su svoja prava srca negodovanjem zbog posla koji su obavili. U svojim mislima, vjerovatno su mislili da su i sami mogli sjediti cijeli dan i još uvijek zaraditi isti iznos!
Hrišćani koji su dugo vjerni treba da se čuvaju ovakvog stava. Često možemo početi kritički razmišljati o onima koji su tek primili vjeru. Nisu izdržali iste teškoće kao mi, niti su se žrtvovali kao mi, i mogli su da „uživaju“ u zadovoljstvima svijeta dok smo se mi trudili za Boga! Želimo da se ugojeno tele zakolje za nas. Želimo da se zabavimo. Skidamo pogled s Isusa i prenosimo svoje želje na stvari svijeta i svoju ljutnju usmjeravamo na našu braću. 1. Korinćanima 4:6–7 i Jakov 3. glava govore protiv ovih vrsta želja i postupaka.
Kakav je Božji odgovor na optužbe?
U parabolama, Bog (u liku oca rasipnika ili gospodara kuće) je strpljiv i ljubazno odgovara, a ipak kori starijeg brata i radnike. On ih ne grdi zbog njihove službe, ali ih podsjeća da su za svoju službu primili poštenu platu i da će dobiti još više. I s ljubavlju ih podsjeća da je i drugima potrebna njegova briga i opskrba. Budući da parabola pretpostavlja da je Božja Riječ istina, to takođe znači da bismo trebali pogledati u Sveto Pismo kako bismo razumjeli misli iza „nezadovoljnog“ starijeg brata i radnika.
Ljubomora je zlo i spada u tjelesna djela.
„Nego se obucite u Gospoda Isusa Hrista i ne razmišljajte o tome kako da udovoljite željama tijela.“ (Rimljanima 13:14)
„Jer ste još tjelesni. Jer dok među vama ima ljubomore i svađe, zar niste tjelesni i zar ne postupate kao i drugi ljudi?“ (1. Korinćanima 3:3)
„Jer se bojim da vas, kad dođem, možda neću naći onakve kakve bih želio i da ja prema vama neću biti onakav kakav biste htjeli da budem, nego da ću možda zateći svađu, ljubomoru, gnjev, prepirke, klevetanja, ogovaranja, oholost, nered.“ (2. Korinćanima 12:20)
„Ništa ne radite iz častoljublja niti iz sujete, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe, i ne gledajte samo na svoju korist nego i na korist drugih.“ (Filipljanima 2:3–4)
Mi nismo sami po sebi pravedni – naša pravednost milosrdno dolazi od Boga, a zatim se manifestuje kao plod Duha svetoga.
„Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave, a opravdavaju se darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, kojega odredi Bog da bude žrtva pomirenja kroz vjeru u njegovu krv, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, u dugom trpljenju Božjem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove. Dakle, imamo li razloga za hvalisanje? Nemamo.“ (Rimljanima 3:23–27)
„Spasao nas je – ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, nego po svom milosrđu – kupanjem preporođenja i obnovom Duha svetog.“ (Titu 3:5)
Kako se Božja Riječ odnosi na naše egocentrične optužbe?
„Bog nije pristran, već milostiv.“ Vidi Rimljanima 2:11, 9:14–16; Jakov 1:16–17.
Trebali bismo samo Boga željeti. Vidi 1. Petrovu 2:1–2; Isaija 26:8–9; Psalam 63:1–4.
Gospod nas upućuje da volimo jedni druge. Vidi Matej 22:37–40; 1. Jovanova 4:7, 10–11, 19–21.
Bog nam omogućava i upućuje nas da mu služimo. Vidjeti Rimljanima 12:1–5; Filipljanima 2:12–16.
Zaključak
Dok rastemo u milosti i spoznaji Gospoda Isusa Hrista (2. Petrova 3:18), mi kao hrišćani takođe moramo biti svjesni svoje sklonosti da budemo poput starijeg brata izgubljenog sina ili radnika koji se žale. Moramo se stalno čuvati od gunđanja, prigovaranja i prezira prema drugima – posebno prema hrišćanskoj braći i sestrama. Ove dvije Isusove parabole pokazuju nam našu naslijeđenu grešnu prirodu i nude nam uvid u naša vlastita pala srca. Oni služe kao upozorenje da priznamo svoje grijehe kada nismo u skladu s Božjim savršenim standardom (1. Jovanova 1:9) i trebaju nas podstaknuti da volimo jedni druge i da hodimo po Duhu, a ne po tijelu.
„A vi ste, braćo, pozvani na slobodu. Samo neka vam ta sloboda ne služi kao podsticaj grešnom tijelu, nego u ljubavi robujte jedni drugima. Jer se sav Zakon ispunjava u jednoj riječi: ‘Voli svog bližnjeg kao samog sebe.’ Ali, ako jedni druge grizete i izjedate, pazite da jedni druge ne istrijebite. Kažem vam dakle: Po Duhu živite, pa nećete udovoljavati požudi tijela. Jer tjelesna požuda se protivi Duhu, a Duh se protivi tijelu. Zaista, oni se protive jedno drugom, tako da ne činite ono što biste željeli.“ (Galatima 5:13–17)
U suštini postoje samo dva pogleda na svijet: povjerenje u (i procjena stvari kroz) Božju Riječ (biblijska vjera) ili u ljudsku riječ (humanizam). Biblijski pogled na svijet pretpostavlja Božju dobrotu i čovjekov pad, što je u potpunosti prikazano u ove dvije parabole.
U našem hrišćanskom hodu takođe postoje samo dva izbora: hodanje u Duhu ili hodanje po tijelu. Ali kao hrišćani, kada hodimo po tijelu, mi smo, kao što Pavle kaže u 1. Korinćanima 3:3 tjelesni, što je u suštini pokušaj sinkretizacije Božje Riječi s ljudskom riječju ili onog što je Božje sa onim što je svojstveno paloj ljudskoj prirodi. To je upravo slika koju oslikavaju dvije spomenute parabole: služenje Bogu, a ipak uz nadanje i želju za svjetskim užitkom, odobravanjem i statusom, što je u stvari nepovjerenje u Boga i igranje na „obje karte“ (i ovaj svijet i spasenje) i sumnja u obećanja našeg Stvoritelja u njegovoj Riječi (Rimljanima 8:28).
_________________________
[1] Postoji nekoliko različitih tumačenja koga predstavlja stariji brat. Neki tvrde da se on predstavlja tadašnje vjerske vođe, budući da je ova parabola ispričana nakon što su se požalili Isusu da je on s carinicima i grešnicima. Drugi vjeruju da stariji brat predstavlja Izrael kao cjelinu, dok treći vjeruju da je Isus razmišljao unaprijed te je tako poučavao buduću zajednicu o pitanjima ljubomore i ogorčenosti. Za potrebe ovog članka koristimo potonji stav, ali ne odbacujemo primjenjivost ove parabole na vjerske vođe ili narod Izraela tokom Isusove službe. Međutim, razmatranje složenosti svakog pojedinog pogleda je izvan djelokruga ovog članka.
