Isus je došao propovijedajući jevanđelje o Kraljevstvu Božjem. Poruka je bila toliko snažna i drugačija od tradicije Jevreja da im se činila kao nešto novo. U tom kontekstu data su i poređenja o „novoj zakrpi na staroj haljini“ i o „novom i starom vinu“, zapisana u jevanđeljima po Mateju i Luki.
„Niko ne stavlja zakrpu od sirovog sukna na stari ogrtač jer bi zakrpa razvukla ogrtač pa bi rupa postala još veća. Ni novo vino se ne sipa u stare mješine jer bi se mješine pocijepale, vino prosulo, a mješine propale. Nego, novo vino se sipa u nove mješine pa se oboje sačuva.“ (Matej 9:16-17)
„Zatim im je ispričao jedno poređenje: Niko ne siječe zakrpu od nove haljine da bi je prišio na staru haljinu. Inače se nova zakrpa iscijepa, a i zakrpa od nove haljine ne odgovara staroj. I niko ne stavlja novo vino u stare mjehove. Inače će novo vino pocijepati mjehove i proliće se, a mjehovi će propasti. Nego se novo vino mora staviti u nove mjehove, i oboje će se sačuvati. Niko ko je pio staro vino ne želi odmah novo jer kaže: ‘Staro je dobro.’“ (Luka 5:36-39)
Prvo što valja zapaziti je da ovim parabolama prethodi rasprava o tradiciji. Isusu i Njegovim učenicima upućeni su prigovori zbog neslijeđenja određenih ustaljenih praksi.
Zbog snažnih predrasuda, navika i tradicije, Jevreji su teško prihvatali Hristove poruke. Oni su bili navikli da piju „odležano vino“. Staro su smatrali boljim. Njihovo staro vino (tradicije i doktrine) bilo je poznatije; razvili su ukus za to. Hrist kaže da čovjek naviknut na staro vino smatra da mu je prijatno, da mu godi i da to smatra dovoljnim. Neće promijeniti svoje stare navike. Ova parabola ilustruje duboke predrasude fariseja.
Potrebno je, dakle, izvjesno vrijeme da se ljudi oslobode starih predrasuda, jer rijetki to čine odmah. Kada se jevanđelje Isusa Hrista prvo čuje, ono može izazvati mnoge reakcije u srcu slušaoca. Snaga Božje riječi prodire kroz simuliranu religiju svijeta koju su oblikovala mišljenja i vjerovanja nespašenih. Trenutni odgovor na ovaj drugačiji „ukus“ obično nije prihvatanje, već nelagoda. Tek kada srce odluči da primi Hristovo jevanđelje i vjerom mu se preda, ono „novo“ može da zamijeni „staro“.
Upravo iz tog razloga „krpljenje“ novog na staro nije prikladno, jer će rezultat biti lošiji. Isus nije došao da popravi „staru haljinu“ koju je činio sistem spoljašnjih pravila i uredbi – ljudskih tradicija – prišivajući nove zakrpe tu i tamo, već da preobrazi ljudska srca i obuče nas u nove haljine.
Detaljnija analiza
Dok razmišljamo o poređenju za vino, prvo pitanje koje moramo postaviti je zašto bi novo vino pucalo u mijehu[1] starog vina? Mješine za vino uglavnom su bile napravljene od životinjske kože. Ako bi došlo do fermentacije, kora stare vinske ljuske bi popucala i eventualno pukla. Šta će novi mijeh učiniti za novo vino? Novo vino će pružiti FLEKSIBILNOST ako novo vino zahtijeva fermentaciju. Zbog toga se stara mješina uglavnom suši i gubi fleksibilnost.
Šta se može smatrati „novim vinom?“ Da li je Isus govorio o različitim procesima fermentacije za pravljenje soka ili alkohola? Ne, govorio nam je parabolu – priču u poređenjima. „Novo vino“ je Isusovo jevanđelje. To je novo otkrivenje Njega kao Mesije. Kroz istoriju, Bog je svom narodu davao novo znanje ili otkrivenje o Planu spasenja na progresivan način. Bog daje ljudima s mjerom, sve u svoje vrijeme. Med je sladak i dobar, ali ako pojedemo cijelu teglu, razbolimo se. Dakle, da li je Novo vino uvijek bilo novo? Nekima može biti novo, ali drugima nije toliko novo, zavisno o njihovom nivou rasta i vjere u Gospoda.
Pogledajmo kada je Isus hodao zemljom. On je bio Novo vino. On je donosio novo otkrivenje. Ljudi su govorili: „On govori sa autoritetom!“ (Marko 1:22)
„Svi su bili toliko zapanjeni da su se raspravljali među sobom: ‘Šta je ovo? Neko novo učenje, jer ima vlast da zapovijeda čak i nečistim duhovima, i oni se pokoravaju.’“ (Marko 1:27)
Isus je govorio tako nove i čudne riječi kao što su: „Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina čovečijeg i ne pijete njegovu krv, nemate života u sebi. Ko se hrani mojim telom i pije moju krv, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u poslednji dan.“ (Jovan 6:53,54) Sveto Pismo kaže da je to mnogim učenicima bilo teško prihvatiti i mnogi učenici su se povukli od Njega i vratili se svom starom životu i putevima.
Stoga, moramo sebi postaviti pitanje. Hoćemo li biti stari mijeh za vino ili novi vinski mijeh kada se toči Novo svježe vino? Šta ćemo biti? Možda je Novo vino teklo, ali ste ga već odbili.
Kada je Isus činio i govorio takve stvari, fariseji, iako su bili svjedoci natprirodnih manifestacija i iskusili Njegov autoritet, pitanje je bilo kako će reagovati. Budući da su oni bili „stare mješine“ koji su bili toliko dogmatski u svojim načinima, moći, učenju i tradiciji, toliko su se zavjerili protiv Istine da su bili riješeni da je ubiju. Fariseji su izrazili jednu od najočitijih karakteristika ljudske prirode. NISU ŽELJELI DA NAPUSTE SVOJU ZONU KOMFORA. Nisu bili voljni da promijene ni sebe ni svoju ustaljenu paradigmu. Bili su zadovoljni establišmentom. Oni su već izgradili svoja kraljevstva ljudskim naporima i ljudskim tijelom unutar svojih službi. Njihov ponos i strah nisu im dozvolili da se ponize da to urade na drugi način. Zašto? Jer je potreba za promjenom srca – novim rođenjem – bila očita, kao što je Isus objasnio Nikodimu (Jovan 3), a ne samo promjena forme ili paradigme. Neki ljudi će brzo pristati na promjenu forme ili zamijeniti svoju religiju nekom drugom, ali samo zato što su vidjeli neku korist od toga ili se „pronašli“ u novoj vjeri. Ali kad se radi o suštinskoj karakternoj promjeni i radikalnoj promjeni kursa kakvu zahtijeva Hristovo jevanđelje, mnogi se povlače.
Isto je i danas. Crkve i dalje zatvaraju svoja vrata istinskoj i živoj nauci i nastavljaju da primaju Božju Riječ sa svojim starim vinskim mjehovima. Fariseji nisu bili voljni da idu drugim putem. Ovaj drugi put je bio Božji put – kurs trasiran najvećim autoritetom živog Mesije Spasitelja. Stari mijeh judaizma nije mogao sadržavati dinamičnu novu SADAŠNJU ISTINU izraženu kroz Isusa Hrista.
Šta predstavlja „nova mješina“? Nova vinska mješina, kao što je prethodno spomenuto, predstavlja sposobnost fleksibilnosti. Predstavlja hrišćanina, bez obzira da li ste grupa, organizacija ili pojedinac, koji se može podučiti, ispraviti, biti sposoban za kontinuiranu poniznost, brz na pokajanje, brz za poslušnost i voljan za PROMJENU, posebno ako uvidi da je bio na krivom putu!
Mnogi hrišćani žele preporod ili veliki napredak, ali ne razumiju da je potreban preduslov. Preduslov je revolucija u njihovom srcu. Ne možete dobiti oživljavanje osobe ako još uvijek pokušava da ulije novo vino u staru mješinu. Ako je potrebno, morate biti spremni da očistite sto od svega što ste naučili i pustite da vas Božja Riječ nauči iznova. Naravno Bog još uvijek koristi svoje sluge da nas pouči. Ako smo zaista iskreni, On nas vodi do onih koji su već primili i vjerno drže Njegova otkrivenja fundamentalnih istina i sadašnje istine.
Hrišćanski hod je onaj koji bi nas trebao osloboditi dok rastemo u blagodati. Hrišćanski hod NIJE hod koji je teorija. To je hodanje u novom čovjeku u kojeg smo se „obukli“ prilikom obraćenja (vidi: 2. Korinćanima 5:17).
Bog je izlivao probuđenja kroz istoriju da nas navede da se PROMIJENIMO! Ali u mnogim slučajevima, sve što smo učinili bilo je da smo ta iskustva dodali našem starom vinskom mijehu, a zatim dodali podoznaku našim hrišćanskim naslovima. Ali ne možete imati Gospoda i vaš stari svijet, makar se taj „svijet“ zvao „crkva“.
Ispravna spoznaja i tretiranje „starog“ i „novog“ saveza
Riječ „staro“ podrazumijeva prethodno postojanje ili nastavak upotrebe tokom dužeg vremena. Takođe često označava nešto zastarjelo u smislu da je nešto više od upotrebe ili je zastarjelo. Trebali bismo paziti da ne nametnemo moderna značenja biblijskoj upotrebi kada je u pitanju razumijevanje namjere i svrhe biblijskog jezika.
U Novom savezu, Jevreji koji su primili Isusa Hrista i Njegovo jevanđelje činili su jezgro Zajednice (vidi: Matej 18:17). Tako je kontinuitet između Izraela i Božjeg naroda, „ostatka izabranog blagodaću“ (Rim. 11:5), jasno naznačen u Novom zavjetu. Nevjerni Jevreji su, s druge strane, prikazani kao „otvrdnuti“ (Rim. 11:7), ne čineći pravi Izrael.
Hebrejski izraz za „novi savez“ kao u Jeremiji 31:31 često znači (1) „obnoviti“ i (2) nešto „novo“ što još nije bilo prisutno na isti kvalitet ili način prije. Odražavajući oboje, „novi savez“ je jednostavno „obnovljeni“ savez, plus onaj koji sada ima karakteristike koje nisu prisutne na isti način ili kvalitet kao prije.
Novi savez ima novinu živog Duha Božjeg i Hristovog, za razliku od „starine slova“ (2. Korinćanima 3:6), domena spoljašnjeg pisanog kodeksa čije formalističko držanje ne može dovesti do spasenja. Ali i jedan i drugi savez se nalaze u okviru Božjeg Plana spasenja i „vječnog“ tj. trajnog saveza. Razliku čini progres Plana spasenja. Od suštinskog je značaja da ovo imamo na umu.
Napokon, treba naglasiti da Novi savez ne propovijeda novo jevanđelje. Iz Galatima 1:6-9 i Jevrejima 4:2 sasvim je jasno da postoji samo jedno jevanđelje. Napraviti radikalnu razliku između „starog“ i „novog“ saveza značilo bi stvoriti dvije odvojene metode spasenja – jednu kroz zakon, a drugu kroz milost. Zakon je osnova oba saveza, i jednako obavezujuć pod oba saveza, bilo da je dat na kamenim pločama ili upisan „u srcu“ (ovo drugo je neophodnost). Pavle to snažno argumentuje u 2. Timoteju 3:14 -15: „Ali ti ostani u onome što si naučio i u šta si se uvjerio, budući da znaš ko te je svemu tome poučio i da od ranog djetinjstva poznaješ svete spise koji te mogu učiniti mudrim na spasenje kroz vjeru koja je u Hristu Isusu.“ Sveto pismo na koje se Pavle poziva jeste hebrejski Tanah ili Stari savez. Stoga je Stari savez osnova za spasenje – i „korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za vaspitavanje u pravednosti.“ (st. 16)
I to je upravo ono što je Isus htio da prenese u ovoj izjavi:
„Zato je svaki pismoznalac koji je poučen o Kraljevstvu nebeskom sličan domaćinu koji iz svoje riznice iznosi i novo i staro blago.“ (Matej 13:52)
________________________
[1] Mijeh ili mješina je cijela koža oderane životinje (ovce, koze, govečeta…) obrađena solju, štavljenjem i slično da bude gipka. Vezana i zašivena s jedne strane upotrebljavala se na različitim stranama svijeta za čuvanje i prenošenje tekućina i sipkih tvari, kao na primjer grožđa, vode, vina (tj. grožđanog soka), te za sir ili kajmak.
