Subotna godina

Subota je sedmi dan u sedmici, dan odmora prema Božjem zakonu, od prve sedmice Stvaranja. Ali zakonske uredbe, uspostavljene u Mojsijevo vrijeme u Izraelu, takođe govore o šabatnoj godini. Levitski zakonik 25:1-7 daje uputstva za subotnu godinu koja se trebala držati nakon što su se Izraelci naselili u Obećanoj zemlji.

Levitski zakonik 25:2-5 objašnjava šta treba učiniti – ili, bolje rečeno, šta ne treba činiti subotne godine: „Kaži Izraelovim sinovima: Kada dođete u zemlju koju vam ja dajem, neka zemlja drži Šabat posvećen Gospodu. Šest godina sij svoju njivu i šest godina orezuj svoj vinograd i sakupljaj rod zemlje. Ali sedme godine neka bude Šabat, vrijeme potpunog odmora za zemlju, Šabat u čast Gospodu. Ne sij svoju njivu niti orezuj svoj vinograd. Ne žanji ono što nikne iz zrnevlja koje se prosulo u toku žetve, i ne beri grožđe s neorezane loze. Neka to bude godina potpunog odmora za zemlju.“ (Subotna godina se takođe spominje u Izlasku 23:10-11.)

Ako Izraelci ne bi sadili tokom subotne godine, šta bi jeli? Levitski zakonik 25:6-7 objašnjava: „Ono što zemlja rodi tokom tog Šabata neka vam bude za hranu, tebi, tvom robu, tvojoj robinji, tvom najamniku i došljaku koji je s tobom, onima koji s tobom žive kao došljaci, i tvojoj stoci i divljim životinjama što su u tvojoj zemlji. Sav njen rod neka bude za jelo.“

Hrana za Izraelce, njihove sluge i stoku trebala je doći od žetve „prirodnog“ roda subotne godine – ubiranja žetve koja je rasla sama od sebe u sedmoj godini. Levitski zakonik 25:20-22 anticipira pitanje ljudi: „Ali ako kažete: ‘Šta ćemo jesti sedme godine, pošto ne možemo ni da sejemo ni da sakupljamo letinu?’ znajte da ću vam dati blagoslov u šestoj godini, tako da će zemlja dati roda za tri godine. Osme godine ćete sijati, ali ćete jesti od starog roda do devete godine. Dok ne prispije njen rod, ješćete stari.“ Drugim riječima, Izraelci nisu imali razloga za brigu. Bog je obećao da će se pobrinuti za njih, samo ako Mu vjeruju.

Očito, ove uredbe su bile date ne samo da usade u umovima Božjeg naroda svijest o povjerenju u Boga, već i kao preventiva protiv straha ljudi da mogu „ostati gladni“ ili bez sredstava za život.

Ponovljeni zakoni 15. glava takođe govori o subotnoj godini. U ovom odlomku date su još neke instrukcije: opraštanje svih dugova i otpuštanje svih slugu Izraelaca: „Svake sedme godine proglasi opraštanje dugova. A opraštanje neka bude na ovaj način: svaki zajmodavac neka oprosti dug kojim se njegov bližnji zadužio kod njega. Neka ne tjera svog bližnjeg ili svog brata da mu vrati dug, jer je proglašeno opraštanje dugova u čast Gospodu. Tuđinca možeš tjerati da ti vrati dug, ali sve tvoje što se nađe kod tvog brata neka mu oprosti tvoja ruka. Ne bi trebalo da iko među vama bude siromašan, jer će te Gospod blagosloviti u zemlji koju ti Gospod, tvoj Bog, daje da je uzmeš u nasledstvo.“ (Pzn. 15:1-4) Ako bi Izraelci poslušali ove upute, imali su još jedno obećanje: „Gospod, tvoj Bog, blagosloviće te samo ako budeš slušao njegov glas i držao i tvorio sav ovaj nauk koji ti danas dajem. Blagosloviće te Gospod, tvoj Bog, kao što ti je obećao, pa ćeš mnogim narodima pozajmljivati uz zalog, a sam nećeš uzimati u zajam. Vladaćeš nad mnogim narodima, a oni nad tobom neće vladati.“ (Pnz. 15:5, 6)

Bog je takođe zamislio da se putem ovakvih i sličnih uredbi kontroliše izraženo društveno raslojavanje u staleže i amortizuje razliku između (materijalno) bogatih i siromašnih. Opraštanje dugova bila je škola velikodušnosti. „Ako neko od tvoje braće osiromaši u nekom od tvojih gradova, u zemlji koju ti daje Gospod, tvoj Bog, nemoj da ti srce otvrdne i da budeš škrt prema svom siromašnom bratu. Nego darežljivo otvori svoju ruku i pozajmi mu uz zalog ono što mu nedostaje, koliko mu god treba. Pazi da ti se u srcu ne pojavi pokvarena misao, pa da kažeš: ‘Približava se sedma godina, godina opraštanja dugova’, i da ti oko ne bude škrto prema tvom siromašnom bratu, pa da mu ništa ne daš. On će zavapiti Gospodu žaleći se na tebe i to će ti biti grijeh. Daj mu i neka ti srce ne bude škrto kad mu daješ, jer će te zbog toga Gospod, tvoj Bog, blagosloviti u svim tvojim djelima i u svemu čega se prihvatiš. Jer siromašnog nikada neće nestati iz zemlje. Zato ti dajem uput: Darežljivo otvori svoju ruku prema svom bratu u oskudici i siromašnom u svojoj zemlji.“ (Pnz. 15:7-11)

Pokazivanje humanog bogobojažljivog odnosa prema slugama bila je još jedna važna lekcija u Gospodnjoj školi oblikovanja karaktera: „Ako se tvoj brat, Jevrejin ili Jevrejka, proda tebi i služi ti šest godina, sedme godine otpusti ga od sebe kao slobodnog čovjeka. Ako ga otpustiš od sebe kao slobodnog čovjeka, nemoj ga otpustiti praznih ruku. Daruj mu nešto od svoje stoke, sa svog gumna i iz svoje prese za ulje i vino. Kao što je Gospod, tvoj Bog, blagoslovio tebe, tako i ti daj njemu. Sjećaj se da si i ti bio rob u egipatskoj zemlji i da te je Gospod, tvoj Bog, otkupio. Zato te upućujem ovoj riječi danas.“ (Pnz. 15:12-15) Možete li zamisliti koliki bi blagoslov bio za društvo kad bi savremeni poslodavci i „gazde“ primjenjivali ovakve uredbe?

Praćenje subotne godine bio je važan znak povjerenja u Gospoda, a pratili su ga i veliki blagoslovi. Odbijanje vršenja ovih instrukcija, upozorio je Bog, dovelo bi do prokletstva: „A vas ću rasijati među narode i protiv vas ću izvući mač iz korica. Vaša će zemlja postati pustoš, a vaši gradovi puste ruševine. U to vrijeme zemlja će nadoknaditi svoje Šabate za sve dane dok bude pusta, dok vi budete u zemlji svojih neprijatelja. Tada će zemlja imati Šabat, jer mora da nadoknadi svoje Šabate. Sve dane dok bude pusta imaće Šabat, zbog toga što nije imala Šabat za vrijeme vaših Šabata dok ste živjeli u njoj.“ (Levitski zakonik 26:33-35)

Nažalost, Izrael, među ostalim stvarima, nije ispoštovao subotne godine. Oni su nastavili obrađivati i žeti svoju zemlju i sedme godine kao i ostalih godina. Kao rezultat tog i drugih grijeha, Bog je doveo Asirce i Vavilonjane protiv Izraela, a Božji narod je uklonjen iz Obećane zemlje na neko vrijeme. Biblijski istoričar primjećuje značaj deportacija: „Sve je to bilo da bi se ispunila Gospodnja riječ koju je objavio preko Jeremijinih usta, dok zemlja nije nadoknadila svoje Šabate. Zemlja je počivala sve dane dok je bila pusta, dok se nije navršilo sedamdeset godina.“ (2. Dnevnika 36:21 ).

Jubilarna godina

Riječ „jubilej“ – bukvalno „ovnujski rog“ na hebrejskom — definisana je u Levitskoj 25:8-9 kao šabatna godina nakon sedam ciklusa od sedam godina (49 godina). Pedeseta godina je trebala biti vrijeme slavlja i veselja za Izraelce. Ovnujski rog je trubio desetog dana sedmog mjeseca da bi započela pedeseta godina sveopšteg otkupljenja.

Godina jubileja uključivala je godinu oslobođenja od dugova (Levitska 25:23-38) i svake vrste ropstva (stihovi 39-55). Svi zatočenici i zarobljenici su oslobađani, svi robovi su oslobađani, svi dugovi su opraštani, a sva imovina vraćana prvobitnim vlasnicima. Osim toga, svaki rad je trebao prestati na godinu dana, a oni koji su bili vezani ugovorima o radu bili su oslobođeni. Jedna od dobrobiti jubileja bila je da su se i zemlja i ljudi mogli odmoriti.

Jubilej ne samo što je uključivao vrlo praktične, korisne i humane uredbe, već predstavlja prelijepu sliku novosaveznih tema otkupljenja i oproštenja. Hrist je Otkupitelj koji je došao da oslobodi one koji su robovi i zarobljenici grijeha (Rimljanima 8:2; Galatima 5:1; 3:22). Dug grijeha koji dugujemo Bogu Isus je ponio na krst i umro kao posrednička Žrtva u naše ime (Kološanima 2:13-14, Rimljanima 6:2-4, 7-11). Više nismo u ropstvu, budući da smo oslobođeni od Hrista, i zaista možemo ući u odmor koji Bog pruža kada prestanemo da radimo kako bismo postali prihvatljivi Bogu svojim vlastitim djelima (Jevrejima 4:9-10). Međutim, kao što je slijeđenje Božjih instrukcija bio uslov za obećani blagoslov starom Izraelu, tako je i slijeđenje Hrista i Plana spasenja uslov za primanje blagoslova duhovnog Izraela. Kao što su stari Izraelci bili obavezani da pokažu vjeru, strpljenje i velikodušnost, tako smo i mi na hrišćanskom putu.