Odbori vole kriviti izvršne direktore i učiniti ih svojim žrtvenim jarcima. Izvršni direktori vole kriviti odbore kada se mogu izvući. Ali Elen Vajt je kao proročica mogla okriviti izvršne direktore, predsjednike, odbore, urednike i bilo koga drugog da bude žrtveni jarac, bez odmazde, jer je uvijek imala Boga kao izvor njene atribucije. Većina ovog poglavlja će se fokusirati na njene spisateljice, Fani Bolton (Fannie Bolton) i, u manjoj mjeri, Merien Dejvis (Marian Davis). Teret koji je proročica stavila na ove žene bio je patološki nevjerovatan.
Razotkrivena od strane sekularne štampe
Elen Vajt je obimno krala ideje iz svih dostupnih izvora. No problem je što su misli i pretpostavke drugih pisaca postajale Božji apsolut kroz Elen G. Vajt. Često je ponavljala fraze „vidjela sam“ ili „pokazano mi je“ da ostavi utisak da Bog govori kroz nju, dok je u stvarnosti kopirala misli i utiske drugih ljudi, pa čak i pretpostavke, nagađanja i fantazije drugih nenadahnutih pisaca, često od riječi do riječi, ne pridajući priznanje njenim ljudskim izvorima.
Jedan od razloga zašto je Elen pobjegla u Australiju skoro deset godina bio je taj što je sve više napadana zbog svoje prakse plagiranja u Sjedinjenim Državama. Dana 20. marta 1889. godine, prva javna optužba ili optužba za plagijat protiv Elen Vajt koja se pojavila u štampi objavljena je u Healdsburg Enterpriseu. Ovaj optužujući članak imao je naslov „Da li je gospođa E.G. Vajt plagijator?“ Počinje citiranjem Vebsterove definicije plagijatora, „onaj koji krade spise drugog i odlaže ih kao svoje.“ Zatim se nastavlja sa prikazima ponovljenih primjera Eleninog kopiranja iz djela kao što su The Life of William Miller, History of the Waldensees, The Sanctuary, History of the Reformation, and History of the Sabbath. Članak na pet stranica je zatim zaključio da se „bilo koji književni kritičar“ ili običan čovjek suočio sa ovim dokazima morao bi priznati da je gđa Vajt plagijator, književni lopov.“[1] U članku je takođe jasno da je ovo samo mali uzorak onoga što se moglo pružiti.
1880-e i 1890-te su se pokazale kao veoma teške decenije za proročicu jer njen plagijat ne samo da je bio razotkriven u „Vavilonu“ od strane sekularne štampe, već je bio sve više ispitivan i napadan od strane adventističkih insajdera, uključujući i prorokove vlastite urednike, ili spisatelje (eng. bookie), kako ih je nazivala. Posebno su njene spisateljice, Merien Dejvis i Fani Bolton, imale najsofisticiranije razumijevanje kako proročica djeluje, ali nije bio njihov posao da određuju iz kojih izvora je Elen tajno posuđivala u privatnosti njene vlastite biblioteke. Umjesto toga, one su morale pokušati napraviti smisao od neurednih rukopisa koje bi im prorok predavao i očekivao da će ih srediti. Niko u vrijeme Elen Vajt nije shvatio koliko je opsežan njen plagijat u poređenju sa onim što znamo danas. Čak je i insajder iz White Estatea poput Vorena Džonsa izdao sledeće službeno saopštenje o Eleninom kopiranju.
„Dokazi za književno posuđivanje mogu se potkrijepiti u gotovo svih devet tomova (1) Svjedočanstava za Crkvu, u njenim (2) člancima u Pregledu i Glasniku i Znacima vremena (3) svim knjigama objavljenim tokom njenog života. Jedini izuzetak mogu biti Rani spisi. U ovo vrijeme, nisam svjestan bilo kakve značajnije književne pozajmice u tom djelu, ali ne bi bilo čudno da ona izađe na vidjelo.“[2]
Zapanjujuće je razmišljanje o tome kako je crkva tvrdila da je šezdeset i šest knjiga koje je navodno napisala Elen (više od sto kada uključite kompilacije), pet hiljada periodičnih članaka i pedeset hiljada stranica rukopisa dokaz je da je Bog natprirodno djelovao kroz ovu povrijeđenu ženu koja je završila samo peti razred. Kada uzmete u obzir to da su ove knjige prevedene na više jezika nego bilo koja knjiga osim Biblije (distribuirane na dvadeset miliona adventista širom svijeta) i donijele velike svote novca za Elen Vajt, njenu porodicu i crkvu, nije pretjerano reći da je Elen Vajt bila najuspješniji plagijator i prevarant svih vremena. Ali koristila je i zlostavljala mnogo ljudi da stigne tamo, a Merien Dejvis zajedno sa Fani Bolton vjerovatno su bile njene dvije najistaknutije žrtve.
Priča o dvije spisateljice
Merien Dejvis je imala samo četiri godine kada je njena majka postala adventistkinja 1851. Ona je bila mlada žena krhkog zdravlja čiji život je zadesila tragedija 1876. godine kada su njena sestra Grejs i njena majka Elmira umrle u razmaku od deset dana. Merien je bila školovana nastavnica kojoj je učionica teško uticala na njeno delikatno zdravlje, pa je radila kao lektor u Izdavačkoj štampariji Review and Herald prije nego što ju je Elen zamolila da postane njen literarni asistent, kada je Merien imala trideset dvije godine. Njihovo prvo zajedničko putovanje bilo je u Kolorado, vagon-vozom, 1879. godine. I radile su zajedno tako dobro da je Elen pitala da postane njen trajni partner. Merien je bila vrijedan radnik i izuzetno savjesna, želeći ugoditi proročici u svemu što je radila i osigurati da pedantno prikaže Elenine spise što je savršenije moguće.
U početku su činili sretan i produktivan tim, dok je Merien pratila proroka na svim njenim putovanjima po svijetu. Putovale su u Kaliforniju 1882, u Evropu tri godine kasnije, u Mičigen 1889, i pridružila se Elen u godinama u Australiji počevši od 1891. Ubrzo je proročica s ljubavlju govorila o Merien kao o njenoj spisateljici, napominjući da Merien uzima sve njene „objavljene članke“ i „kopira ih u prazne knjige.“ Ona takođe ima kopije „svih pisama koja pišem“ u više od trideset registratora materijala, koje ponekad kombinuje s drugim „opštim vjerskim informacijama“ kako bi „pomogla u njenim spisateljskim aktivnostima“.[3] Opšte vjerske informacije na koje je Elen mislila bili su materijali koje je preuzela od drugih autora bez ikakvih atribucija, i što je Merien postajala bliže upoznata s ovim procesom, to joj je bila neugodnija uloga koju se očekivalo da igra.
Proces koji je sve više mučio Merien je to što Elen uvijek davala rukom pisane rukopise koji su sadržavali neke navodnike u kojima je prepisivala riječ po riječ od drugih autora (bez odgovarajuće napomene izvora). Ali ti isti rukopisi izostavili su navodnike gdje su trebali biti uključeni, a sadržavali su i velike količine materijala drugih autora, minimalno parafraziranih, bez referenci i priznanja. Merien, koja je bila vrlo vješta urednica, postajala je sve nespokojna zbog ove situacije kako je postajala svjesnija koliko je pozajmica obimna, pa se pozabavila tim pitanjem s Elen i njenim sinom Vilijem. Proročica i njen sin su priznali problem, ali su odlučili da će zbog javne potražnje za Eleninim knjigama biti potrebno previše vremena za proučavanje svakog odlomka i ispravno dokumentovanje izvora, pa je donijeta odluka da se „u potpunosti izostave navodnici.“[4] Realnost je bila da da je došlo do odgovarajuće atribucije, autor ne bi ništa značajno doprinio. Elen je bukvalno svu svoju istoriju, teologiju, misli i druge sadržaje preuzimala od drugih autora bez pripisivanja referenci. Ideja da je od Boga dobijala suštinski sadržaj jednostavno je lažna.
Izostavljanje znakova navodnika i referenci u potpunosti je racionalizovano kako bi se zadovoljila potražnja za ovim plagiranim knjigama da dovrše djelo Božje na zemlji. I pošto „svaka dobra stvar dolazi od Boga,“ i „Zemlja je Gospodnja“, sve ove informacije su smatrane da pripadaju Bogu, koji ih je davao Elen, i, prema tome, bile su njene. Ovo je uključivalo vrlo velikodušne naknade za autorstvo knjiga i profite koji su dolazili proroku. Ovakvo razmišljanje može opravdati krađu komšijinog automobila ili kamp kuće. Ova odluka je samo dodala stresu i tjeskobi koju je Merien osjećala, jer je smatrana odgovornom i na nju je stavljena odgovornost da sastavlja knjige. Tako su tenzije između Elen i njene spisateljice počele rasti. I što su više rasle, Elen bi je više nazivala jadnom malom Merien, a ne svojom spisateljicom. Proročica je napisala pismo svojoj snahi Meri, žaleći se da je Merien bila tako pedantna i savjesna da dosađuje njenom sinu Viliju sa svakom sitnicom.
„Merien će otići kod njega zbog nekih sitnica koje bi, čini se, mogla sama riješiti. Ona je nervozna i užurbana, a on toliko umoran da mora samo stisnuti zube i držati živce koliko god može. Razgovarala sam s njom i rekla joj da mora sama riješiti mnoge stvari koje je nosila Viliju.“
Elen i njen sin donose odluku da flagrantno plagiraju radove drugih, a zatim se frustriraju na Merien i okrivljuju je što ima pitanja i brige o tome kako sprovesti tako nemoguć zadatak. Proročica je dalje u pismu sugerisala da bi Merienina izbirljivost mogla biti smrt i nje i Vilija. Očigledno, ovo je bila vježba projekcija. Jer upravo je Elen bila ta koja je svog književnog asistenta gurala na ivicu nervnog sloma.
„Ona mora samo da nosi neke od ovih stvari koje pripadaju njenom dijelu posla, a ne da ih iznosi pred njega niti da zabrinjava njegov um o tome. Ponekad mislim da će nas oboje ubiti, sve nepotrebno, sa svojim malim stvarima koje može srediti jednako kao i da ih iznese pred nas. Svaku malu promjenu riječi ona želi da vidimo. Umorna sam od ovog posla.“[5]
Elen je bilo muka i smor od toga što je njen urednik knjiga pokušavao da je spasi od optužbi za plagijat i da bude tužena ili strpana u zatvor. Merien je bilo dosta svega, ali nije se imala gdje okrenuti, jer su Vajtovi već odlučili da je njihova književna krađa Bogom određena. I mada je istina da je Merien pod pritiskom pristala na rješenje Vajtovih za njihov problem, da se jednostavno uključi opšte priznanje drugih izvora bez navođenja istih u predgovoru njenih knjiga, ova nepoštena strategija našla se pod žestokim napadima i kritikama do te mjere da je Merien svake noći plakala, a njena porodica je postala izuzetno zabrinuta za njeno krhko zdravlje. Jedan od Eleninih nesimpatičnih biografa, Dadli M. Kenrajt, pomenuo je Merien u ovom periodu ovim riječima.
„Jednog dana se čula kako stenje u svojoj sobi. Ušavši unutra, druga radnica se raspitivala o uzroku njene nevolje. Gospođica Dejvis je odgovorila: ‘Voljela bih da mogu umrijeti! Voljela bih da mogu da umrem!’ ‘Zašto, šta je bilo?’ upitala je druga. ‘Oh’, rekla je gospođica Dejvis, ‘ovaj užasan plagijarizam.’“[6]
Na Merien je palo da pokuša da sakrije koliko je Elen opsežno i u kojoj mjeri plagirala od drugih, a to je, zajedno sa veoma velikim opterećenjem na nju, bio ogroman teret. Bilo je protiv karaktera Merien i novinarske obuke i integriteta da izvrši ovaj zadatak, ali jako je voljela Elen i adventni pokret. Kako bi pokušala izaći na kraj sa svojom situacijom, povjerila se dr Čarlsu Stjuartu, ljekaru u Batl Kriku, i zamolila ga da zadrži njen identitet u tajnosti. Kasnije je on u pismu izrazio svoje frustracije na Elen Vajt bez njenog imena. Napisao je: „Obaviješten sam iz veoma pouzdanog izvora, da je bilo veoma teško urediti stvari za vaše knjige na takav način da spriječite čitaoce da otkriju da su mnoge ideje preuzete od drugih autora.“[7] Merien je znala da se to od nje očekuje, i to ju je toliko opterećivalo, zajedno s njenim sve većim poslom, da je bila blizu sloma kada je Elen odlučila da olakša njen teret angažovanjem druge spisateljice.
Tragični slučaj Fani Bolton
Jedan od najtužnijih i najtragičnijih primjera duhovnog zlostavljanja u životu Elen Vajt bio je način na koji se ponašala prema svojoj književnoj pomoćnici Francis Evgeniji „Fani“ Bolton. Fani je bila vrlo nadarena mlada žena koja je rođena u Čikagu, bila je kćerka metodističkog službenika i diplomirala je na Pripremnoj gimnaziji škole Sjeverozapadnog univerziteta u Evanstonu, Ilinois, gdje je održala vrlo moćno obraćanje, pod naslovom „Let Bogova.“ Dalje je pohađala Žensku bogosloviju na fakultetu u Evanstonu, i dobila prestižan posao kao dopisnik ubrzo nakon završetka koledža za Chicago Daily Inter-Ocean, prethodnika Chicago Tribune. Nju je pastor Džordž B. Star 1885. preobratio u adventizam i postala je vrlo odana članica crkve koja je savjesno pokušavala da živi po svim spisima Elen Vajt.
Ona je bila oduševljena što će ne samo imati privilegiju susreta sa Elen lično na sastanku u kampu u Springfildu, Ilinois, 1887. godine, već je takođe izvještavala o njoj kao reporterka i pisala priče o njenim propovijedima u novinama. Proročica je bila vrlo impresionirana sa njenim pisanjem, i odlučila da bi ona bila savršen pomoćnik za prezaposlenu Merien, tako da joj je ponudila posao. Dvadesetosmogodišnja Fani je u početku bila polaskana i uzbuđena što je dobila ovu priliku sa prorokom njene nove vjere. Ali nije prošlo dugo kada je Fani postala šokirana i zbunjena onim što će vidjeti. Elen je pitala Fani da li bi je dočekala u depou u Čikagu kako bi mogle otputovati zajedno nazad u Kaliforniju. Kako sama nije mogla pronaći proročicu, Fani će kasnije pisati o traumi koju je doživjela kada su ona i njen pastor tražili Elen. „Starješina Star je lovio okolo dok je nije našao iza paravana u restoranu veoma zadovoljnu što jede velike bijele ostrige sa sirćetom, biberom i solju.“
I na istom putovanju, Vili Vajt je ušao u njihova kola s „debelim komadom krvavog bifteka“ za Saru Mek Enterfer, drugu uposlenicu Vajtovih. Ovo je bilo nevjerovatno za Fani, koja je pedantno „sa svom vjernošću živjela po svjedočanstvima, odbacujući meso, puter, ribu, živinu i obrok za večeru, vjerujući da, kako ‘Svjedočanstva’ kažu, ‘niko ko jede meso neće biti preveden na nebo.’“[8] Psihološki je fascinantno istražiti kako je Elen mogla biti toliko neoprezna sa svojim licemjerjem oko novog zaposlenika kojeg nije dobro poznavala, a koji bi funkcionisao u njenom najužem krugu. Čini se da se proročica tako dugo izvlačila sa toliko toga, da se, u ovom trenutku svoje karijere, osjećala neranjivo i vjerovala da inherentno zaslužuje privilegije. Ali ovo ne znači da Fani nije bila podvrgnuta vrlo temeljitoj orijentaciji o tome kako su stvari funkcionisale kada su stigli na odredište.
Jednom u Kaliforniji, Fani je dobila orijentaciju za svoju novu poziciju od Vilija Vajta i Doresa Robinsona, Eleninog unuka, koji je želio osigurati da se njihov novi urednik dobro uklopi. Ona je bila informisana da će raditi pod Merieninim vođstvom kako bi joj olakšala posao na bilo koji mogući način. Takođe je bila orijentisana na prirodu Eleninih vizija, prema Vajtu i Robinsonu. Oni su pojasnili da „stvari otkrivene gospođi Vajt u viziji, nisu bile pripovijedanje od riječi do riječi o događajima sa svojim poukama, već da su to uglavnom bile bljeskalice ili panoramski pogledi na razne prizore u iskustvima ljudi, ponekad u prošlosti, a ponekad u budućnosti.“[9] Ovaj opis vizionarskih iskustava svakako je više u skladu s tipičnim post-novozavjetnim vizionarima, ali to nije bila vrsta direktnog Božjeg otkrivenja kojem su adventisti poučavani ili navođeni da vjeruju o Elen Vajt.
Jedna od profesorica moje doktorske komisije u Klermontu, Ann Taves, napisala je odličnu knjigu pod naslovom Fits, Transs and Visions: Experiencing Religion and Explaining Experience from Wesley to James. Ona dokumentuje koliko su trans i „vizije“ bili uobičajeni u devetnaestom vijeku, i detaljno istražuje kulturne, emocionalne, filozofske, psihološke i religiozne faktore koji su doprinijeli ovim fenomenima. Vjerujem da je Elen doživjela neki oblik „vizija“ i transa dok je bila u visoko emotivnoj i harizmatičnoj zajednici Metodista vikača. Više nije stav ovog autora da je to nužno došlo od Boga. Ali kada je prešla u adventističku subkulturu, koja je uopšteno bila neupućena, pa čak i sumnjičava prema takvom iskustvu, vidjela je svoju priliku da iskoristi ovo neznanje i da iznosi vizionarske tvrdnje koje su je promovisale na mjesto lidera u pokretu.
Tokom mog dugogodišnjeg angažmana u crkvi John Wimber’s Vineyard, i u svom proučavanju harizmatskog vjerskog iskustva od 1985. godine, vidio sam mnogo toga što se može nazvati i relativno zdravijim i nezdravim harizmatskim iskustvom. Moje zapažanje kao studenta adventističke istorije je da je Ana Rajs Filips, o kojoj smo već govorili, mnogo bliža zdravom proročkom vizionaru nego bilo šta što nalazimo u životu Elen Vajt. U Eleninom slučaju, što objektivnije znate, to ste više prisiljeni zaključiti da je ona bila prevarant i to vrlo uspješan prevarant, te da je imala mnogo nevinih žrtava koje su puno propatile zbog njenih lažnih tvrdnji. Fani Bolton bila je samo jedan od najistaknutijih primjera prorokovih žrtava. Jedan nadareni adventistički biograf Boltonove napravio je pronicljivo zapažanje.
„Da je Elen Vajt bila pronicljiva, nikada ne bi zaposlila Fani Bolton ili Merien Dejvis kao svoje urednice. Niti bi napisala pisma Fani i Merien koja su se pojavila u ‘The Fani Bolton Story: A Collection of Source Documents’ koju je objavio Ellen G. White Estate 1982. Ali nije znala kraj od početka; i kao rezultat toga, borba oko mračne tajne koju su dijelili bila je da to neopozivo pripada analima crkve Adventista sedmog dana.“[10]
Fascinantno je primijetiti da je Bog navodno dao Elen Vajt „vizije“ i božanske uvide u sve zamislive teme, kao i u privatne živote prijatelja i neprijatelja. Ali On ju je potpuno iznevjerio i ćutao o problemima koji bi se pojavili s njom i Merien, a o Fani da i ne govorimo. Zašto je Bog nije upozorio da će te žene postati strašna smetala i sukobljavati se oko njenog plagijarizma? Zašto je nije odveo do pomagača koji nisu bili savjesni i koji bi rado profitirali potpomaganjem prorokove prevare? Odgovor je očigledan. Elen nikada nije dobila takve „vizije“ i poruke od Boga o bilo čemu, a Bog nije u poslu partnerstva sa prevarantima.
Budući da je i Merien i Fani bilo dopušteno da uđu u unutrašnje svetište prorokovog svijeta i da se očekivalo da će pisati za nju, obje su postale intimno svjesne kako proročica djeluje, a kada su njih dvije bile zajedno, prirodno su saosjećale i konsultovale se o njihovim zapažanjima šta se događa. Za većinu prve godine dok su Fani i Merien radile zajedno, Elen, Vili i Dores bili su puni superlativa u svojim pohvalama Fani. Bili su oduševljeni sa njenim sposobnostima, i nisu bili svjesni da je objema urednicama bilo veoma neugodno zbog onoga što se od njih tražilo. 13. februara 1888. Elen je napisala: „Fani Bolton je za mene blago. Složni smo, svi radimo zajedno i u ljubavi.“[11]
Vili i Dores su izgledali podjednako impresionirani, kako su se prisjetili mnogo godina kasnije. Fani je „preporučena [Elen] kao mlada žena rijetkih talenata, dobrog obrazovanja i iskrena hrišćanka.“ Njen izbor za zaposlenje u početku se pokazao veoma korisnim za Elen, Merien i Fani. Zapravo, Fani se „pokazala kao briljantna i zabavna, i, iako donekle povremeno nestalna, bila je voljena od ostalih članova porodice.“[12] Ali ovo nije moglo potrajati, jer su i Merien i Fani postajale sve svjesnije da ono što je prorok tražio od njih da urade bilo pogrešno, neetički, nepošteno, nemoralno i, u mnogim slučajevima, nezakonito. Fani, budući da je mlađa, profesionalnije obučena u novinarskoj etici i sklonija da bude uzbunjivač od svoje starije koleginice, počela je govoriti i razgovarati s drugima na načine koji su izazvali veliki strah od razotkrivanja proročice.
Elen je sve više postajala svjesna da su njene dvije spisateljice ojačavale međusobne sumnje u ono što je očekivala da urade, i više je krivila Fani za ono što je smatrala Merieninom promjenom stava. Elen se u pisanoj formi požalila da će Fani „razgovarati sa mojim radnicima, posebno Merien, i uzburkati je tako da se jedva mogu slagati s Merien. Bila je kao druga osoba, prožeta duhom koji je bio uzbuđujuć i neobjašnjiv.“[13] Bože sačuvaj da bi se iko uzbudio zbog toga što mu se traži da plagira i objavi poznata djela drugih pod tuđim imenom, dok je ta osoba tvrdila da dobija informacije od Boga! I koju su njeni sledbenici pozdravili kao velikog proroka.
Za Merien i Fani je rečeno da su svojim sjajnim proznim i montažerskim vještinama natjerale Eleninu Čežnju vjekova da pjeva. Ali realnost je bila da je Elen kopirala od poznatih autora kao što su Vilijam Hana, Džon Haris, Alfred Ederšejm, Daniel Marč i Henri Melvil. Potom je predavala svoje neuredne rukopise Merien i Fani, a od njih se očekivalo da pretvore materijal u snažnu prozu, skrivajući pritom činjenicu da su informacije plagirane od drugih. Elen je takođe krala materijal iz propovijedi koje je čula od strane adventističkih i neadventističkih propovjednika podjednako, i opet bez atribucije, tvrdeći da je ovaj materijal primila od Boga. Merien i Fani su obje bile dovoljno pametne da shvate da mogu same objaviti ove knjige tako što će kopirati od velikih autora i izrezati posrednike, Elen i Boga, koji zapravo ništa ne doprinose.
Okrivljavanje žrtava
Nije ni čudo što su Merien i Fani bile „uzbuđujuće“, kao i užasnute obmanama i prevarama koje se od njih tražilo da ovjekovječe za male plate kao učesnici. Ipak, nekako u prorokovom svijetu, ono što su radili završilo je njihovom krivicom. Eleninim istinskim vjernicima ispran je mozak da misle da su Merien i Fani jednostavno prepisivači, kako su ih nazivali, čiji je rad bio ograničen na mehaničko uređivanje pravopisa, gramatike, i interpunkcija, a da je sav sadržaj došao od Boga. Elen je i sama promovisala ovo razmišljanje, i počela je da se raspada kada njene prave spisateljice više nisu htjele ostati tihe. Dakle, iako je Bog nikada nije upozorio da ne zaposli Merien ili Fani, sada je Bog brzo dao njene pogodne „vizije“ osude da stavi ovo dvoje na njihovo mjesto.
Kad god bi stvari zaista postale teške za Elen, ona je izvlačila svoje tajno oružje, svoj proročki adut, specifične „vizije“ od Svemogućeg. I obično je to činila u kontekstu fizičke krhkosti, bolesti ili slabosti da naglasi kako je ona bila samo skromno oruđe. Ona nije bila ta koja je osuđivala svoje neprijatelje. Bog je bio taj koji je otvorio nebesa da opravda svog pogrešno tretiranog proroka. Upravo to se dogodilo kada su stvari postale prevruće s Merien i Fani. Merien se dugo osjećala krivom u ulozi koju je igrala, prikrivajući Elenin plagijarizam, ali je o tome šutjela. Fani nije bila tako ljubazna i smatrala je svojom dužnošću da razočara vođe u crkvi lažnim informacijama koje su dobili o prorokovom nadahnuću. Pokušavala je da bude suptilna, ali što je više učila od Merien, postajala je više uznemirena.
Jedno od prvih otkrića koje ju je najviše uznemirilo dogodilo se kada je Merien pokazala rukopis na kojem je radila, a Dejvis ju je pitala da li je uporedila hronologiju u materijalima gospođe Vajt sa Ederšejmom ili bilo kojim drugim standardnim vjerskim djelom. Iznenađena, Fani je odgovorila da je Gospod sigurno „tačan istoričar“. Merien je odgovorila: „To je možda istina, ali Elen nije.“[14] Fani je postala dodatno zaprepaštena kada je otkrila, dok je upoređivala Elenine riječi sa standardnim radovima, da se događa direktan plagijarizam. „Bila je šokirana i zaprepaštena suočivši se sa pasusom baš kao što je onaj u članku koji je kopirala, iako u člancima nije bilo znaka da je to citat, a pri okretanju stranice pronašla je cijelu stranicu koja je u člancima izmijenjena samo toliko da se spriječi da bude tačan citat.“[15]
Ovo je otvorilo vrata da dovede Fani do otkrića da je Elen višestruko koristila autore bez davanja priznanja, i da ni Merien ni Fani na bilo koji način nisu bile priznate u Eleninim knjigama za veliki dio originalnog rada kojem su doprinijele. Kada je Merien vidjela koliko je njena mlađa koleginica uznemirena ovim činjenicama, pokušala je da smiri Fani racionalizacijom koju je bila primorana da usvoji kako bi opravdala sopstveno ćutanje. Rekla je Fani: „Zemlja je Gospodnja i sve što je u njoj.“[16] Ali to nije utješilo njenu partnerku, jer je Fani smatrala književnu krađu za ozbiljnu stvar. Odlučila je da ode direktno kod Elen Vajt kako bi se suočila sa njom.
Uzimajući ovaj biblijski pristup, ona je izrazila svoje duboko uvjerenje da je ono što se od nje tražilo nepošteno i u suprotnosti sa književnom etikom. Ona je apelovala na proroka da se pridržava „načela obične pravde i književnog poštenja… istine radi“[17] i da primjenjuje moralna pravila pisanja. Nema sačuvanog zapisa o tome kako je Elen reagovala, ali ništa se nije promijenilo u njenim metodama, i ubrzo nakon toga, u junu 1889., pokušala je da založi Fani kao zaposlenu za Čarlsa Džonsa i njegov Pacific Health Journal, ali bezuspješno.
Fani je nastavila vjerovati i insistirati da „sestra Vajt treba da oda priznanje svojim urednicima i svakom izvoru iz kojeg je dobila sugestiju ili izraz.“[18] A u jesen 1890. Elen ju je otpustila, uprkos njenom talentu i produktivnosti, koja je bila dvostruko veća od bilo kojeg drugog radnika. Otpuštanje je bilo poražavajuće za Fani, jer je adventizam postao njen identitet. Ona je prije svega otišla da radi za proroka jer je vjerovala da će je to ojačati duhovno i učiniti vjerovatnijim da bude spasena. Napisala je Elen:
„Osjećala sam da ste sluga Božiji, i da ako sam s vama, bilo bi više nade u moje spasenje, nego da sam ostala u bilo kojoj drugoj grani posla. Mislila sam da ako uređujem vaše spise, da bih se našla u vrijeme suda dajući meso u pravo vrijeme.“[19]
Sada se Fani našla zbunjena, konfliktna i ispunjena duhovnom nesigurnošću. Osjećala je da je crkveni prorok nepravedno pogrešno tretira jer je ona stajala za moralni princip i književnu etiku. Ipak, toliko se poistovjetila s adventizmom da se bojala napustiti ga. Elen je iskoristila ovu situaciju optužujući Fani za nelojalnost i gomilala krivicu na nju. Umjesto da ispravi vlastite nemoralne i neetičke postupke, Elen je okrivila žrtvu, kao svaki tipični zlostavljač. Trebala joj je Fani, ali pod njenim uslovima. Nije se namjeravala promijeniti. Između 1887. kada je prvi put zaposlila Fani i 1897. kada se poslednji put zaklela svom zlostavljanom pomagaču: „Odsjeći ću uticaj tvog jezika na svaki mogući način,“[20] Elen je unajmila i otpustila Fani četiri različita puta.
Sve dok je Fani služila njenim ciljevima, Elen je koristila njene značajne talente. Ali u trenutku kada bi Fani postavila pitanja o njenom plagijarizmu ili o tome pričala drugima, Elen bi tvrdila da ima vizije, napadala je, osuđivala je, pa čak i optuživala da je „opsjednuta demonima“.[21] Elen se nikada nije pozabavila osnovnim problemom vlastitog nepoštenja, prevare i plagijarizma, osim što je izrekla jedno odricanje, da ljudi nisu dovoljno duhovni da razumiju njene metode.
„Ako bih pokušala da opravdam svoj put onima koji ne cijene duhovni karakter posla koji je položen na mene, to bi samo i mene i djelo izložilo pogrešnom shvatanju i predstavljanju. Izložiti stvar pred drugim umovima bilo bi beskorisno, jer je malo onih koji su zaista tako povezani sa Bogom [koji] vide ispod površnog izgleda kako bi to razumjeli. Ovaj rad ne mogu da objasnim.“[22]
Govoriti o duhovnom karakteru njenog rada, dok je u velikoj mjeri bio zasnovan na plagijarizmu i prevari, treba mnogo živaca. Sugerisati da drugi nisu mogli razumjeti prirodu njenog posla jer nisu bili dovoljno „povezani sa Bogom“ je još gore i uvreda za Boga. Naravno, Elen nije mogla objasniti svoj rad, jer nema objašnjenja, opravdanja ili racionalizacije za književnu krađu, grubu obmanu i pripisivanje takvih stvari Svemogućem. Elen je imala mnogo toga da izgubi jer su članovi crkve postali svjesni njenih zlih puteva. I znala je da je Fani bila za nju najveća prijetnja u tom pogledu. Kao što je priznala Meritu Kelogu 1896. godine, prije nego što se odvojila od Fani po četvrti i poslednji put, „Fani Bolton nikada neće napisati još jedan red za mene. Ona me može povrijediti kao što nijedna druga osoba ne može.“ Kako je Kelog primijetio, „Nekoliko dana kasnije gospođica Bolton je vraćena u Ameriku, od tog dana do danas su mi oči bile otvorene.“[23]
Znamo šta je Elen uradila pogriješno da izazove ponovljene razdore između nje i Fani. Lagala je, obmanjivala, plagirala i lažno predstavljala Boga. Tražila je od Merien i Fani da plagiraju za nju, i da pišu članke preuzete od drugih autora pod njenim imenom, ne pridajući im i njenim urednicima ikakvo priznanje, i ostavljajući utisak da te misli dolaze direktno od Boga. Fani je bila skrhana ovim, kako je opisao Merit Kelog.
Rekla je… da je „sve vrijeme pisala za sestru Vajt.“ Nadalje, rekla je da je većina onoga što je napisala „objavljeno u Review and Heraldu… kao da je napisala sestra Vajt pod Božjim nadahnućem… Jako sam uznemirena zbog ove stvari, jer osjećam da se ponašam varljivo. Ljudi su prevareni o nadahnuću onoga što pišem. Smatram da je velika greška da sve što napišem izlazi pod imenom sestre Vajt kao članak posebno nadahnut od Boga. Ono što napišem trebalo bi izaći preko mog vlastitog potpisa; onda bi se zasluge dale tamo gdje zasluga pripada.“[24]
Ono što Fani ovdje predlaže činilo bi se zdravim razumom. Ali šta je Fani učinila da navuče gnjev proroka? Identifikovala je prorokovo nedjelo i razgovarala s njom o tome. Kada nije dobila pozitivan odgovor, izrazila je zabrinutost još nekima. Ovo je bio njen pravi „grijeh“, ali Elen je krivila Fani tvrdeći da nije potpuno obraćena.
„Moj molitva je da Bog obrati to jadno dijete [Fani], da ona može razumjeti vođstvo Njegovog Svetog Duha.“[25] „Jadno dijete“ nije u potpunosti umrlo sebi, kao što je prorok pretpostavljao da je ona sama, i stoga je Elen uvijek imala nešto zbog čega bi se Fani osjećala krivom. Psihološki, nije teško vidjeti šta se dogodilo s Fani i Elen Vajt. Elen je bila zaokupljena političkom pozicijom i moći, ali je željela da je doživljavaju isključivo kao velikog duhovnog vođu.
Ona je imala ličnost koja traži odobravanje, patila je od zablude božanske veličine, i koristila je Boga kako bi osigurala da je njeni sledbenici drže na pijedestalu i da njeni klevetnici budu temeljno osuđeni. Znala je da je Fani sposobna da sruši cijelu ovu kulu od karata i razotkrije njene prevare efikasnije od bilo koga drugog. Dakle, razlog zbog kojeg je nastavila da je zapošljava, nakon otpuštanja, bio je da je drži pod kontrolom. Ali kad god je Fani bila u stanju da bude otpuštena, Elen je dobijala „vizije“ koje su je osuđivale, sve dok nije dala izjavu o pokajanju. Na kraju krajeva, ko zaista može 100 posto umrijeti sebi, osim samog posvećenog proroka? Dakle, uvijek je bilo nečega zbog čega Fani mora da se pokaje. Vidimo da se ovaj obrazac iznova ponavlja sa ove dvije, dok Fani nije konačno fizički slomljena, dovedena do psihičkog sloma i hospitalizovana u azilu u dvije različite prilike.
Prvi put kada je Fani dobila otkaz, što ju je šokiralo, odlučila je da se vrati u školu na Univerzitetu Mičigen i pokušala da završi rukopise u njenom posjedu kojima je bilo potrebno uređivanje. Elen je ovo iskonstruisala kao negativnu i obmanjujuću stvar, optužujući Fani da čuva ove rukopise kao izgovor da drugima ostavi utisak da je još uvijek zaposlena, dodajući „Sada vidim svoju ludost.“ Fani je bila užasnuta ovom optužbom i pokušala je da se pomiri sa proročicom, napisavši sledeće pismo izvinjenja u nadi da će pomiriti.
„Ne mogu a da vam ne pišem jer mi je Bog toliko pomogao otkako sam vas zadnji put vidjela. Osjećala sam se tako tužno što sam odvojena od vašeg posla kada sam postala tako pomirljiva, tako nestrpljiva da to uradim; ali sve svoje nedoumice bacam na Boga.“[26]
Elen je imala Fani baš tamo gdje ju je željela, tražeći da se vrati u prorokovu milost. Nije odgovorila Fani godinu dana, znajući da njen bivši zaposlenik želi da se vrati na njen posao. Ali na iznenađenje čitavog svog osoblja, Elen je odlučila pozvati Fani da otputuje s njom u Australiju umjesto Sare Mek Enterfer koja nije mogla zbog malarije. Elen je Fani dala priliku da nastavi svoj posao, nadajući se da je naučila lekciju o skretanju pažnje na prorokove plagijate. I u početku su stvari krenule dobro, jer je Fani nastavila da proizvodi nevjerovatnu količinu posla za proročicu. Sve dok je ćutala, prorok je imao ogromne koristi od njenih talenata i činjenice da je bila radoholičarka. Ali, nakon dvije godine ogromne produktivnosti, Fani je bila spremna za pauzu i prisustvovala je januarskom kampu u Melburnu. U njenim diskusijama tamo sa prijateljima i zainteresovanim stranama, ona se ponovo vratila na svoje stare navike otkrivanja Eleninih metoda pisanja drugima. Ovo je došlo do Elen i proročica je odmah imala „viziju“ koju je otkrila pastoru Džordžu Staru i Merien.
„Iznad mene su se pojavila zlatna kola i srebrni konji, a Isus je, u kraljevskom veličanstvu, sjedio u kočijama… Zatim su se s Isusovih usana s kočija skotrljale riječi koje su se spuštale preko oblaka: ‘Fani Bolton je tvoja protivnica! Fani Bolton je tvoja protivnica!’ ponovljene tri puta.“[27]
Elen nije gubila vrijeme kažnjavajući svoju pomoćnicu zbog toga što je rekla istinu. Dana 6. februara 1894. napisala je pismo Fani, otpuštajući je po drugi put. „Sada, sestro moja, ne želim da budeš više povezana sa mnom u mom poslu. Mislim sada, za tvoje dobro, da nikad ne bi trebala imati još jednu priliku da radiš kao što si radila u prošlosti.“[28] U ovom pismu Elen insistira na tome da Fani „nije dovoljno duhovna“ da razumije njene metode, jer se „ne mogu objasniti“, i optužuje je da „nije sigurna“ (što znači da nije pouzdana da čuva njene nemoralne tajne), da joj nedostaje „samokontrola“ i da je „prevarena“.
Ali ona čuva svoju pravu ljutinu i osudu Fani za pisma koja istovremeno šalje predsjedniku Generalne konferencije Olsonu i njenom sinu Viliju. Dan ranije, 5. februara, napisala je Olsonu upoređujući Fani sa Luciferom. „Njena žarka ljubav prema pohvalama i ambicijama bila je vrlo slična onoj koja mi je predstavljena u vezi sa djelovanjem Sotone u nebeskim dvorovima kako bi unio nezadovoljstvo među anđele.“[29] Elen je željela izvršiti kontrolu štete, s obzirom na nedavne napade na nju koji su se pojavili u javnoj štampi optužujući je da je plagijator. Znala je da Fani ima sve za sebe i mogla je potpuno diskreditovati njene proročke tvrdnje. Dakle, namjeravala je prvo uništiti i diskreditovati Fani, uz pomoć „vizija“ od Boga.
Sledećeg dana napisala je svom sinu Viliju, insistirajući, zbog Fanine „ljubavi prema ambiciji“ i „hvali“, da je „Sotona ušao ne samo da uništi njenu dušu, već i da ugrozi djelo koje mi je dao Bog.“ Ona je sebe uporedila sa Mojsijem a Fani sa „Aronom i Mirjam“, koje je Svemogući kaznio zbog pobune protiv „naimenovanih od Boga“. Zato što je Fani bila prevarena „Sotoninim sugestijama,“ ona je morala postati „oslijepljena od neprijatelja.“[30] Ali Elen nije završila. Ona će uskoro pisati i Merien da je informiše o „viziji“ Fani i dodatno uništi reputaciju njenog bivšeg radnika. Merien, koja je tako blisko sarađivala sa Fani, je napisala:
„Ona [Fani] povremeno postaje zaista opsjednuta demonima kao što su bila ljudska bića u dane Hristove. A kada su ovi paroksizmi na njoj, mnogi misle da je nadahnuta od Boga. Tečna je, riječi joj dolaze guste i brze, a pod kontrolom je demona.“[31]
Malo je reći da Elen demonizuje svoju mladu pomoćnicu. Proročica ne štedi napade na njen karakter i dušu. „Sotona“ je izvršio „uništenje njene duše“ i ona je doslovno postala „opsjednuta demonima“ kao oruđe zloga. Elen pokreće ove atentate na karaktere ad hominem bez trunke introspekcije, sumnje u sebe, samorefleksije ili čak samosvijesti da je njeno vlastito nepoštenje i nemoralno ponašanje dovelo Fani u ovu poziciju. Njena sociopatska ravnodušnost ne brine za svoju žrtvu, već samo za sebe. Ali, kako biste se osjećali kada bi vas prorok i osnivač vaše religije osudio i poslao u pakao? Fascinantno je vidjeti da je Fani nastavila da daje vjeru prorokovim navodnim „vizijama“ kada je bila blisko svjesna Eleninih metoda pisanja i plagijarizma. Fani je imala toliku duhovnu slabost i zavisnost o proročici da je bila uništena Eleninim uspješnim napadima, i bila predvidljivo bačena na koljena. Fani je još jednom priznala da nije u potpunosti umrla sebi i molila je Elen za oproštaj.
„Upravo mogu vidjeti kako je Sotona došao i uvijek je pronalazio nešto u meni čime bi mogao djelovati da uznemirava i žalosti one s kojima sam bila povezana. Svoje ja nikada nije potpuno umrlo i stoga su ostavljena vrata za ulazak neprijatelja. Suština svih mojih nevolja je svoje ja, a to je sotonsko… Radeći posao, gledala sam na ono što je bilo zbunjujuće, i baratajući time iz dana u dan, izgubila sam pravi osjećaj njegove svetosti, i počela gledati na to samo sa književnog stanovišta. Ne znam da li je sasvim pravedno to tako izraziti; jer sam imala osjećaj šta je to za mene, i za sve, iznad puke književne stvari… Moja vjera u svjedočanstva je danas jača nego ikad, i osjećam da želim svoj cijeli uticaj staviti na stranu izgradnje vjere Božjeg naroda u ovom velikom i svetom djelu.“[32]
Za sada, misija je obavljena. Elen je uspjela natjerati Fani da odvoji njene spise od književnih zakona i etike, i da ih vidi samo u vještačkom i varljivom duhovnom okrilju koji je ona kreirala. Sledećeg dana je napisala Fani s iznenadnom promjenom mišljenja. „Primila sam i pročitala tvoje pismo i uvjeravam te da mi je srce duboko dirnuto njegovim sadržajem. Prihvatam tvoje priznanje. Što se tebe i tvoje veze sa mnom lično tiče, opraštam ti i slobodno ti opraštam.“[33] Uprkos Eleninoj prethodnoj grdnji i tvrdnjama o demonizaciji, Fani je odmah ponovo zaposlena. Ovdje ponovo vidimo Eleninu bizarnu proročku šizofreniju. Svaki put kada se zavjetovala da nikad neće ponovo zaposliti Fani, preokrenula je svoj kurs kada je Fani kapitulirala pred njenim planom, koji se sastojao u kontroli jezika njene pomoćnice i osiguravanju da ne razotkrije prorokov plagijarizam i prevaru.
Neki čitaoci možda misle: „Ali, doktore, zar nije dobro što je Elen bila toliko voljna da oprosti i pruži milost Fani?“ Očigledan odgovor je da je zajednički imenitelj u Eleninom tretmanu Fani bio njen vlastiti lični interes. Kada je Fani bila van njenog zaposlenja, ili razotkrivala njene metode pred drugima dok je bila zaposlena, Elen ju je napadala na najopakiji i najekstremniji mogući način, demonizujući je na svaki način. Ali u trenutku kada je Fani predložila da će se vratiti da radi za Elen pod prorokovim uslovima, proročica je bila spremna na praštanje, milostiva i često ushićena u svojim pohvalama. Ako joj je Bog pokazao da je Fani njen „protivnik“ i ako je bila pod „kontrolom Sotone,“ zašto bi Elen povukla svoju riječ da je nikada više neće zaposliti, na osnovu pisma? Jasan odgovor je da proročica nije primila ove poruke od Boga, i da je bila potpuno vođena sopstvenim interesom u načinu na koji se odnosila prema Fani. Jer oduvijek je bila svjesna, kao što je priznala, da Fani ima sposobnost da je povrijedi kao niko drugi.
Kako su Elenino osoblje i uži krug reagovali na to što je Fani angažovana po treći put? Prvo, navikli su na Elenine političke zaokrete, jer su ih viđali više puta. Drugo, znali su za opasnost koju predstavlja Fani sa svojim poznavanjem Eleninih književnih metoda i koliko je važno da šuti. Konačno, Fani je bila najefikasniji i najproduktivniji radnik kojeg je Elen imala, i ako se mogla kontrolisati, bila je velika prednost za Elenin tim, kao što su i njeni sinovi isticali. Prema riječima Vilija njegovom bratu Edsonu, „Ona [Fani] ima izvanredan talenat i rješava majčine stvari vrlo inteligentno i brzo, obavljajući više nego dvostruko posla u datom vremenu bolje nego bilo koja druga urednica koju je majka ikada zaposlila.“[34] To mi baš ne zvuči kao osoba koja je opsjednuta demonima.
Ali dovođenje Fani opet nazad, nakon tvrdnje da je ona bila posjednuta demonima samo četiri dana ranije, pokazalo bi se još jednom ozbiljnom greškom za Elen. Činilo se da njeno ponašanje odražava filmski Dan mrmota, jer je stalno proživljavala iste frustracije. Kada je logorski sastanak krenuo sledeće godine, 1895., Fani se nije mogla suzdržati da ne kaže istinu kada su je pitali o Eleninoj književnoj praksi. A Elen je bila posebno bijesna što je njene metode izložila uticajnim crkvenim vođama poput dr Džona Harvija Keloga. Kasnije će Kelog pisati Edvardu Balindžeru o svojim razgovorima s Fani i o tome što je ona rekla o Eleninoj nasilnoj reakciji na njenu iskrenost. Fani je otkrila da je i njoj i Merien rečeno da pregledaju materijal koji je plagiran iz knjiga drugih pisaca „i transponuju rečenice i mijenjaju pasuse i drugačije nastoje da sakriju piratstvo“, a kao odgovor na Fanine prigovore, „Elen ju je ne samo otpustila, već je ošamarila po licu.“[35]
Elen je bila posramljena, ponižena, i ogorčena ovim otkrićem. Napisala je da je Fani bila „kao ovca koja bleji oko stada“. Zatim je poslala pismo Merien, čim se logorski sastanak završio, obavještavajući je da je ponovo otpustila Fani, tvrdeći još jednom da više nikada neće raditi s njom. Zatim je poslala naknadno pismo tri sedmice kasnije, potvrđujući istu stvar.
„Nisam ništa dala u Fanine ruke i ne očekujem da ću joj ikada dati drugu šansu da traži da me izda i okrene se kao izdajica. Dosta mi je ‘talenta’ i ‘sposobnosti’ da mi traju cijeli život… Odslužila sam svoje vrijeme sa Fani Bolton.“[36]
Ironično, Elen je pokušala da okrene ploču protiv Fani tokom ovog perioda pokušavajući da je optuži za prevaru i nepoštenje u fascinantnom slučaju projekcije. Prije nego što je otpustila Fani, treći put, zbog otkrivanja njenih tajni, postala je prilično iznervirana na svoju pomoćnicu u vezi s ljubavnim životom. Godine 1893. Elen je unajmila mladića po imenu V.F. Kaldvel da pomogne Fani s njenim teškim kucanjem. Kaldvel je bio razdvojen od svoje žene i dvoje djece tri godine prije nego što je njihov razvod postao zvaničan, ali tokom ovog perioda, on je počeo da pokazuje romantično interesovanje za Fani. Elen je to shvatila i pokušala je prekinuti ovu vezu u korijenu, optuživši Kaldvela, u pisanoj formi svom predsjedniku konferencije, da „ima naklonost prema društvu mladih djevojaka i da je pun nestašluka, ponašajući se kao dječak.“[37]
Takođe je pokušala uvjeriti Fani da odustane od ove veze tvrdeći da joj je Bog pokazao (omiljeni trik) da On, Svemogući, ima pravi problem sa Kaldvelom, za razliku od toga što ga Elen ne voli. Napisala je:
„Gospod ima spor sa bratom Kaldvelom. Njegova ljubav prema sebi, njegova ljubav prema samozadovoljstvu i njegova odlučnost da ima svoj put učinili su ga nerazumnim, nadmoćnim, diktatorskim. Njegova praksa prekomjernog jedenja opteretila je njegove probavne organe, nategla želudac i opteretila njegovu prirodu da izdrži teret koji je reagovao na mozak, a njegovo pamćenje je oslabljeno.“[38]
Ovo nema puno smisla, jer ako je Kaldvel bio „nerazuman, nadmoćan“ i „diktatorski“, ako je imao oštećenje mozga i nedostatak pamćenja, zašto bi ga Elen nastavila zapošljavati? Njena zabrinutost je bila da je ovo romantično interesovanje ometalo Faninu radnu produkciju, a poslednje što je željela za Fani bila je intimna veza, koja bi joj olakšala da se nekom povjeri u vezi Eleninih nepoštenih postupaka. U ovoj situaciji proročica više liči na gradski trač nego na proroka. Ona piše dr Džonu Harviju Kelogu, obavještavajući ga da su Fani i Kaldvel uspostavili „ljubavnu vezu“ i da su se „zavjetovali jedno drugom“ prije nego što je razvod bio konačan.[39]
Fani je u početku poricala da je veza ozbiljna kada ju je Elen pržila oko toga, vjerovatno, kao način da kaže: „Gledaj svoja posla i kloni se mog privatnog života.“ Ali Elen je znala da je njena radoholičarska pomoćnica pala u produktivnosti, pa je nastavila da je muči, sve dok Fani nije priznala da je „voljela Kaldvela svim svojim srcem“ i požalila se da joj je „tri puta ova čaša blaženstva [zaručenost] predstavljena, a zatim uzeta.“ Sada se bojala da će se to ponovo dogoditi, a Elen je bila odlučna da bude otmičar. Prorok je počeo da se dopisuje sa prijateljima osuđujući Fani zbog njenog nepoštenja i lošeg prosuđivanja. Proročica je napisala: „Ona [Fani] je stajala ispred mene u mom šatoru, i izjavila da nije bilo ništa u izvještajima. Godinu dana nakon ovoga, ona mi nije bila ništa, samo mrtav, težak teret.“[40] Mnogi koji su poznavali Fani bili su zabrinuti za njeno zdravlje, u vezi sa krivicom i tjeskobom s kojima se borila povezanim s Eleninim plagijarizmom. Sada je proročica vidjela priliku da okrivi Fani za njene vlastite zdravstvene probleme, i da skine toplinu sa svojih nepoštenih postupaka. Elen je napisala Vilardu A. Kolkordu da se bavi upravo ovim planom.
„To je praktikovanje kursa tajnovitosti i obmane i pogrešnog činjenja. To nisu zahtjevi postavljeni na nju, već je to paljenje vatre i hodanje po iskrama njenog vlastitog paljenja u vezi sa njenom divnom željom za mužem druge žene; ljubavni sentimentalizam.“[41]
Proročica se ni pred čim ne bi zaustavila kako bi osigurala da veza njene jadne pomoćnice ne preživi. Kopala je po prošlosti i počela napadati Faninog prethodnog romantičnog partnera, čovjeka po imenu Blekli. Opet je pisala dr Džonu Harviju Kelogu da je ova kalifornijska osoba dovela Fani u takvo stanje dok su se zabavljali u En Arboru u Mičigenu, da je skoro dovela cijelo osoblje u očaj. Blekli je na nju uticao na tako negativan način, prema Elen, da se „ponekad ponašala kao da je opsjednuta zlim duhom, a ona je krenula da nas sve učini jadnim… [i] ponekad je bila drska i optuživačka.“[42] U drugom pismu Kolkordu, Elen je insistirala da kada Blekli nije pisao Fani dok je bila u Australiji, njena pomoćnica je „skoro hulila na Boga.“[43]
Dakle, Elen zatrpava svog jadnog podređenog napadima koji je optužuju da je kriva za „tajnovitost i obmanu“, da ima „optužujući“, „demonski“ duh, i „skoro“ huli na Boga. Ovo su projekcije koje ošamućuju um kada se razmotri koliko je mnogo tajnovitosti i obmane Elen praktikovala u svom pisanju, kako je neprestano koristila navodne „vizije“ od Boga da optuži i osudi sve koji su joj prijetili, i kako je doslovno hulila na Boga svojim stalnim lažnim tvrdnjama koje su grubo pogrešno predstavljale Svemogućeg. U svakom slučaju, Elen je uspjela prekinuti Faninu vezu, uvjerivši je da je loše birala s muškarcima i osiguravši da će odustati od budućih veza s mogućim proscima.[44]
Proročica je bila odlučna da bilo pripitomi svoju protivnicu i natjera je na šutnju, ili da slomi njen duh i uništi njeno mentalno zdravlje. Nakon što su se stvari završile s Kaldvelom, Fanino zdravlje je počelo da se pogoršava, a pokazalo se još jednom da je Elen završila s njom. Možda je pretpostavila da je Fani ovog puta konačno bezbjedna da je otpusti zauvijek, jer je njena pomoćnica bila toliko slomljena načinom na koji se proročica ponašala prema njoj. Vrlo zgodnim riječima Alis Elizabet Greg:
„Nabivši tako Fani na njeno oštro pero, Elen je uspjela skrenuti pažnju s problema kopiranja na Fanin lik. Nigdje u zapisu Elen ne kaže Fani: ‘Hajde da odamo priznanje tamo gdje je zasluga dužna. Učinimo pravu stvar.’ Napad crvene haringe na Faninu ličnost bila je savršena taktika. Ovo je trebao biti kraj Faninog mandata. Povremeno, u periodu od sedam i po godina, Fani je radila za Elen. Sada, nekada ‘hristolika’, ‘briljantna’, ‘zabavna’, ‘talentovana’, ‘obrazovana’ i ‘produktivna’ Fani degenerisala se, prema Eleninim optužbama, u ‘jadnu, plitku dušu’, ‘blješteći meteor’, ‘praktičarku obmane’, ‘zaljubljenog sentimentalistu’, ‘pretencioznu glumicu’, ‘jadan, obmanut, izobličen lik’ i ‘farsu’ i rekla da je postala ‘zamorna’, ‘provokativna’, ‘jednostrana’, ‘impulsivna’, ‘nestalna’, ‘neuravnotežena’, depresivna, ‘kolebljiva’ i ‘nekontrolisana’.“[45]
Ali Elen je bila zabrinuta što je Fani nastavila da priča o njenom plagijarizmu i što je dobila saosjećajno saslušanje od nekih važnih ljudi. Koliko god to apsurdno i smiješno izgledalo, proročica je odlučila još jednom zaposliti Fani, po četvrti put. Njeno obrazloženje, za ono što je mnogima izgledalo kao smiješna odluka, bilo je njeno uobičajeno opravdanje za ono što je uradila – Bog joj je dao viziju.
Elen je tvrdila da joj je „nevidljivo prisustvo 20. marta 1895. godine“ reklo da će se Fani vratiti na posao:
„Ako se ona (Fani) sada odvoji od tebe“, rekao je duh, „Sotonina mreža je pripremljena za njene noge. Ona sada nije u stanju da bude prepuštena samoj sebi da bi samu sebe potrošila. Ona osjeća žaljenje i kajanje. Ja sam njen Otkupitelj, ja ću je obnoviti ako se neće uzvisivati i ne častiti i ne slaviti sebe. Ako sada ode od tebe, postoji lanac okolnosti koji će je dovesti u poteškoće koje će biti njena propast.“[46]
Elen je bila sjajna u podvrgavanju Fani patološkim dvostrukim vezama. Ili je trebala slijepo služiti proročici i ignorisati nezakonit i neetički plagijarizam i prevaru u kojima se očekivalo da će učestvovati, ili bi se mogla odvojiti od Elen i pasti u „sotoninu mrežu“ i doživjeti „svoju propast“ i vječno prokletstvo, na osnovu prorokove vizije. U stvarnosti, Elen zna da Fani ne može prestati pričati o prorokovoj književnoj krađi i njenom neuspjehu da pravilno prepozna Fanino vlastito djelo. Ali ona je nastavila da pogrešno predstavlja i pokušava da preoblikuje Faninu zabrinutost u „samouzvišenje“ i „veličanje“. Elen je lukavo usmjerila Fani niz kurs koji će na kraju dovesti do njenog konačnog pada. Do 1896. godine, Fanino zdravlje je narušeno, uglavnom zbog onoga kroz šta ju je prorok doveo, pa je napustila Elen i vratila se u Sjedinjene Države. Ali obje strane su nastavile da govore na njihovim pozicijama.
Proročici su se vratili izvještaji da Fani još uvijek izlaže drugima njen plagijarizam i neetičku književnu praksu. Stoga je na ove tvrdnje reagovala prijetećim i zastrašujućim pismom Fani, koje je uključivalo riječi „Odsjeći ću uticaj tvog jezika na svaki način na koji mogu“[47] i nekoliko mjeseci kasnije pokušala je diskreditovati uvide svoje bivše pomoćnice u pismu njenim prijateljima, Tenijevima. Proročica je napisala:
„Njena [Fanina] mašta je vrlo jaka i ona daje tako pretjerane izjave da njene riječi nisu pouzdane.“[48] Ne postoje istorijski dokazi da je Fani uopšte lagala, iskrivljavala ili preuveličavala svoje izvještaje o Eleninim metodama. Istina je bila toliko skandalozna da nije imala potrebe da dodaje na to. Bila je to istina koja je toliko prijetila proročici, i bila je to istina koju je bila odlučna da potisne, uguši i diskredituje. Fani je, s druge strane, bila dosledna u pitanjima i pritužbama koje je imala o Eleninim metodama. Njena nedoslednost imala je veze sa njenom slabošću u pogledu prijetnji proročice i pokušaja da je unajmi i kontroliše. Osvrćući se unazad, Fani je jasno stavila do znanja Elen da se njen stav o plagiranju i književnoj prevari nikada nije promijenio.
„Mislila sam kao što sam oduvijek mislila prije, da vi niste vidjeli moju nedoumicu, ili shvatili moju nevolju, da je vaše skrivanje istine o vašim spisima u nepriznavanju vaše uredničke pomoći, što je bilo u dnu svih nedoumica, i da vaše djelo nije bilo kako kažete da djelo Božje treba da bude ‘otvoreno kao sunčeva svjetlost’“.[49]
Ne tako „otvoreno kao sunčeva svjetlost“ počinje da opisuje nivoe obmane, plagijarizma i prevare u koje je prorok bio uključen i imao ogromna ulaganja u skrivanje. Problem sa Merien i Fani bio je taj što su bile duboko zbunjene i sukobljene oko Elenina identiteta. Ona je bila njihov šef i njihov crkveni prorok, a ipak, obje su znale da ona entuzijastično praktikuje plagijarizam i pogrešno predstavlja svoje spise kao da su od Boga. Na kraju, ovo je previše opterećivalo obje žene. Merien je umrla preranom smrću povezanom s njenom tjeskobom i krivnjom za ulogu koju je odigrala u objavljivanju Eleninog plagijata. A Fani je doživjela psihički slom i morala je biti institucionalizovana u dobi od pedeset i dvije godine, nikada opet ista. Njeno zdravlje je bilo slomljeno, njen um je bio slomljen, i njen duh je bio slomljen, sve to od strane proroka kojem je vjerovala da će je spasiti.
Zanimljivo je napomenuti da je Elen doživjela duboku starost od osamdeset i sedam godina, okružena ogromnim osobljem, velikim bogatstvom i raskošnim načinom života. Ipak, proročica je paradoksalno izrazila zabrinutost da će i Merien i Fani biti njena smrt. Nasuprot tome, Merienino zdravlje je narušeno u njenim pedesetim, i ona je umrla u ranoj dobi od pedeset sedam godina. Njene završne godine bile su okarakterisane velikom dozom žaljenja, kajanja i krivice zbog uloge koju je igrala u vezi sa Eleninim „strašnim plagijarizmom“. Zapravo, bila je toliko uznemirena optužbama za plagijat da je „plakala pred spavanje iz noći u noć“.[50] Bila je razumljiva njena krivica koju bi doživjela svaka osoba sa savješću, s obzirom da je književna krađa težak zločin i nemoral. Samo bi sociopata odbacio takvo ponašanje. Dakle, Merien se povjerila drugima o svojoj krivici. To se vratilo Elen, koja je bila na putovanju, i nekoliko puta je pokušala da je uvjeri preko pisama da nije imala zbog čega da se osjeća krivom.
Merien je prestala da jede i dramatično je gubila na težini. Njena krivica i tjeskoba bili su toliko veliki da se činilo da je potpuno nemoguće utješiti. Krajem avgusta 1904., Elen je napisala: „Neka ne dođe ni jedna zabrinuta misao u tvoj um.“[51] Ali Merien je nastavila patiti. Tri sedmice kasnije, proročica je napisala još jedan „recept“ za svoju bivšu spisateljicu, uvjeravajući je da nije učinila ništa loše ili vrijedno osude.
„Ožalošćena sam što si zabrinuta u umu… On [Gospod] nema takva osjećanja osude kao što ti zamišljaš. Želim da prestaneš da misliš da te Gospod ne voli… Ne moraš misliti da si uradila bilo šta što bi dovelo do toga da se Bog prema tebi odnosi sa strogošću. Ja znam bolje.“[52]
Međutim, opet Merien nisu utješile riječi onoga ko je bio daleko krivlji od nje za počinjenu krađu i prevaru. Konačno, kada se Elen vratila u Kaliforniju s putovanja u oktobru, pokušala je lično pomoći Merien i natjerati je da ponovo počne jesti, ali nije uspjela treći put. Dvije sedmice kasnije, 25. oktobra, Merien je preminula u 16h. Imala je pedeset sedam godina i samo pedeset sedam kilograma. Jedan izveštaj tvrdi da je umrla od tuberkuloze, ali je u njenoj umrlici naveden uzrok kao anemija. Iz naše današnje perspektive, to bi se smatralo slučajem anoreksije, jer kao što je jedan novinar/istoričar sugerisao: „Gladovanje je bio jedini izlaz iz situacije koju više nije mogla tolerisati.“[53]
Fanina smrt bila je još mučnija i zabrinjavajuća od onoga što je Merien doživjela. Kako joj se zdravlje pogoršavalo, imala je malo snage da se nosi sa napadima Elen i njenih pristalica. A ipak, napadi su se nastavili jer je Fani oličavala daleko najozbiljniju prijetnju razotkrivanju Elenine dobro skrivene tajne plagijarizma i prevara. U pokušaju da se pomiri sa svojim kritičarima i neprijateljima, Fani je 1901. izdala sledeću izjavu koja je Elen i njenim sledbenicima donijela veliko olakšanje i za koju su se uhvatili kao za Fanino službeno priznanje.
„Zahvaljujem Bogu što je spriječio sestru Vajt da slijedi moju navodnu superiornu mudrost i pravednost i spriječio je da prizna urednike ili autore; već je ljudima dala nepatvoreni izraz Božjeg uma. Da je uradila ono što sam željela da uradi, dar bi bio degradiran na zajedničko autorstvo, izgubio bi njegovu važnost, potkopao autoritet, i njegov blagoslov za svijet.“[54]
Ovo pismo je samo još jedan dokaz koliko je Fani bila zbunjena i konfliktna zbog pritisaka i dvostrukih veza koje je iskusila. Sada, ona piše da je Bog bio taj koji je spriječio Elen da „prizna urednike ili autore“ kojima je bila dužna. Bog je bio izvor njenog plagijata i prevare kako bi adventni pokret mogao rasti i napredovati. U to vrijeme Fani nije znala koliko je „nepatvorenog izraza Božjeg uma“ koji je pripisivala Eleninim „vizijama“ potpuno lažno (u nekim slučajevima smiješno i rasističko) i potpuno pogrešno predstavljanje i iskrivljavanje Božje istine. Ovo priznanje su Elen i njeni zagovornici iskoristili kao prijeko potreban način da odbace i diskredituju Fani. Fani će kasnije davati izjave koje su se činile u suprotnosti s priznanjem, ali njeni klevetnici bi se držali tog priznanja kao istine.[55]
Fani je bila toliko konfliktna i opterećena krivnjom da ne samo da je njeno fizičko zdravlje narušeno, već se i njeno mentalno zdravlje počelo ozbiljno degenerisati. U svojoj pedeset i drugoj godini, njeno mentalno i emocionalno stanje je do te mjere propalo da je bila primljena u Državnu bolnicu Kalamazoo, i nije puštena do 18. marta 1912., trinaest mjeseci nakon njenog prijema. Tamo je ponovo institucionalizovana dvanaest godina kasnije, samo dvije godine prije smrti. Ovo je bio poslednji ekser u njenom kovčegu, što se tiče njenih adventističkih kritičara. Oni su njenu bolest vidjeli kao božansku odmazdu za njene optužbe protiv proroka, a takođe i kao pokazatelj da je uvijek bila malo luda i neuravnotežena. Fani je bila uništena pokušavajući reći istinu, a ljudi koji su je uništili nisu joj ukazali milost.
Vrlo je vjerovatno da bi Fani živjela mnogo sretnijim, ispunjenijim i uspješnijim životom da nikada nije postala adventista. Bila je izuzetno nadarena, briljantna mlada žena koja je već imala veliku karijeru, prije nego što je uvučena u adventni pokret i uvjerena da je Elen Vajt veliki Božji prorok poslednjih dana. Neki adventisti su se pitali zašto bih napisao takvu knjigu kada je adventizam pomogao mnogim ljudima, čak i ako Elen Vajt nije ona za koju se predstavljala. Ali istina je istina, Bog može nadvladati zlo dobrim, ali to ne čini zlo dobrim. Istina je da su mnogi životi bili oštećeni i uništeni adventizmom, zajedno sa onima kojima je možda pomogao. Fani je možda najbolji primjer Elen i njenih sledbenika koji krive žrtve koje je koristila i zlostavljala. Nije ni čudo što je White Estate uskratio objavljivanje izvornih dokumenata o Fani koji su prikupljeni do 1982. godine, jer oni otkrivaju mnogo toga o Elen što ne žele da znamo.
Iz knjige Ellen G. White A Psychobiography by Steve Daily
_____________________________
[1] “Is Mrs. E. G. White a Plagiarist?” Healdsburg Enterprise (March 20, 1889).
[2] Warren Johns, Ellen G. White, Literary Dependence, and Science, Ellen G. White Estate.
Džons očigledno nije bio svjestan plagiranja Džozefa Tarnera povezanog sa Eleninom prvom vizijom u Ranim spisima, inače bi ovu knjigu uključio zajedno sa ostalima.
[3] Vidi Ellen White’s Selected Messages, 3:462–463. See also Ellen White to George Irwin, April 23, 1900, letter 61-a, 3; and Marian Davis to William C. White, March 29, 1893, 24.
[4] William C. White and Dores E. Robinson, Brief Statements Regarding the Writings of Ellen G. White (St. Helena: Elmshaven Office, August 1933), 16, quoted in Alice Elizabeth Gregg’s “Marian the ‘Bookmaker’: Part 2 of ‘The Unfinished Story of Fannie Bolton and Marian Davis,’” Adventist Currents (October 1983).
[5] Robert W. Olson, “How the Desire of Ages Was Written,” Ellen G. White Estate (May 23, 1979). Ellen White to Mary White, March 1889, letter 64-a, 22.
[6] Dudley M. Canright, Life of Mrs. E. G. White, Seventh-day Adventist Prophet: Her False Claims Refuted (Cincinnati: Standard Publishing Company, 1919), 204.
[7] Charles E. Stewart, A Response to an Urgent Testimony from Mrs. Ellen G. White, Concerning Contradictions, Inconsistencies and Other Errors in Her Writings, 81.
[8] The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, compiled by the Ellen G. White Estate, Washington, DC, General Conference of SDA (1982). Fannie Bolton to Mrs. E. C. Slawson, December 30, 1914, 108–109.
[9] William C. White and Dores E. Robinson, The Work of Mrs. E. G. White’s Editors (St. Helena: Elmshaven Office, August 30, 1933), 3.
[10] Alice Elizabeth Gregg, “Fannie’s Folly: Part 1 of ‘The Unfinished Story of Fannie Bolton and Marian Davis,’” Adventist Currents (October 1983), 1.
[11] Ellen White to Stephen N. Haskell and Mr. and Mrs. William Ings, February 13, 1888, letter 25, 1.
[12] William C. White and Dores E. Robinson, The Work of Mrs. E. G. White’s Editors, 3.
[13] Ellen White to her children, August 2, 1896, letter 154, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 72–73.
[14] Marian Davis and Fannie Bolton quoted in Edward S. Ballenger, ed., The Gathering Call (February 1932), 16–22, quoted from The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents.
[15] Ibid.
[16] Hugh Williams taped interview, June 18, 1980, in Alice Elizabeth Gregg’s “Fannie’s Folly: Part 1 of ‘The Unfinished Story of Fannie Bolton and Marian Davis,’” 1–2.
[17] Fannie Bolton, “A Confession Concerning the Testimony of Jesus” (circa April 1901), 102.
[18] Ibid.
[19] Fannie Bolton to Ellen White, February 9, 1894, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 32–33.
[20] Ellen White to Fannie Bolton, April 11, 1897, letter 25, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 74.
[21] Vidi Ellen White to Marian Davis, October 29, 1895, letter 102, 44. Vidi takođe Ellen White to John Harvey Kellogg, December 20, 1895, letter 106, 60. Page numbers are from The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents. Oba pisma se odnose na to da je Fani opsjednuta demonima. Elen pravi mnogo drugih referenci na Fani i demone, uključujući i tvrdnju da je demon kontroliše.
[22] Ellen White to Fannie Bolton, February 6, 1894, letter 7, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 27.
[23] Statement from Ellen White to Merritt Kellogg, 1896, documented statement by Merritt G. Kellogg (March 1908).
[24] Statement by Fannie Bolton to Merritt Kellogg, 1896, documented statement by Merritt G. Kellogg (March 1908).
[25] Ellen White to Fannie Bolton, February 1894, letter 7, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 20.
[26] Fannie Bolton to Ellen White, April 30, 1891, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 2–3.
[27] George B. Starr, “The Watchcare of Jesus over the Writings Connected with the Testimony of Jesus” (June 2, 1915), quoted in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 110. See also Ellen White to Marian Davis, October 29, 1895, letter 102, 42.
[28] Ellen White to Fannie Bolton, February 6, 1894, letter 7, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 20–27.
[29] Ellen White to Ole A. Olsen, February 5, 1894, letter 59, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 19–20.
[30] Ellen White to Willie White, February 6, 1894, letter 88, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 29, 32.
[31] Ellen White to Marian Davis, October 29, 1895, letter 102, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 44.
[32] Fannie Bolton to Ellen White, February 9, 1894, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 32–33.
[33] Ellen White to Fannie Bolton, February 10, 1894, letter 6, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 34.
[34] William C. White to J. Edson White, October 25, 1895, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 41.
[35] John Harvey Kellogg to Edward S. Ballenger, January 9, 1936, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 120. See also Alice Elizabeth Gregg’s “Fannie’s Folly: Part 1 of ‘The Unfinished Story of Fannie Bolton and Marian Davis.’”
[36] Ellen White to Marian Davis, November 12, 1895, letter 103; follow-up letter on November 29, 1895, letter 22-a, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 49, 53–54.
[37] Ellen White to President I. N. Williams, April 12, 1896, letter 104, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 70.
[38] Ellen White to Fannie Bolton, November 26, 1895, letter 115, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 52–53.
[39] Ellen White to John Harvey Kellogg, December 20, 1895, letter 106, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 60.
[40] Ellen White to Mr. And Mrs. George C. Tenney, July 1, 1897, letter 114, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 79–80.
[41] Ellen White to Willard A. Colcord, January 7, 1896, letter 21, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 62.
[42] Ellen White to Kellogg, December 20, 1895, letter 106, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 60.
[43] Ellen White to Willard Colcord, January 7, 1896, letter 21, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 62.
[44] Nakon što je Fanino zdravlje narušeno, nastavila je da ima udvarače i ponudu za brak, ali njeno zdravlje i prošla loša iskustva sa romansom naveli su je da odbije bilo kakve dalje romantične veze. Za više o ovome, vidi Hattie L. Porter to William A. Spicer, July 25, 1933, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 117–118.
[45] Alice Elizabeth Gregg, “Fannie’s Folly: Part 1 of ‘The Unfinished Story of Fannie Bolton and Marian Davis.’”
[46] Fannie Bolton to Ellen White, July 5, 1897, quoting from Ellen White’s Manuscript 12-c (April 1, 1896); in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 85.
[47] Ellen White to Fannie Bolton, April 11, 1897, letter 25, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 74.
[48] Ellen White to Tenney, July 5, 1897, letter 115, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 80.
[49] Fannie Bolton to Ellen White, July 5, 1897, in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 81.
[50] Marian’s quote about Ellen’s “terrible plagiarism” is found in Dudley M. Canright’s Life of Mrs. E. G. White, Seventh-day Adventist Prophet: Her False Claims Refuted, 204. Marian’s quote that she was “crying herself to sleep night after night” is found in Edward S. Ballenger’s The Gathering Call, 16–22. Quoted in The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 113–116.
[51] According to Canright in Life of Mrs. E. G. White, “it is said that before her death Miss Davis was greatly troubled over the connection she had had with Mrs. White’s plagiarism, for she knew how extensively it had been carried on.” The source for Ellen’s letters to Marian is Ellen White’s Selected Messages, 2:251–254.
[52] Ellen White’s Selected Messages, 2:251–254.
[53] Alice Elizabeth Gregg’s “Marian the ‘Bookmaker’: Part 2 of ‘The Unfinished Story of Fannie Bolton and Marian Davis.’”
[54] Fannie Bolton, “A Confession” (circa April 1901), The Fannie Bolton Story: A Collection of Source Documents, 106.
[55] Kasne 1914. godine, Fani je napisala: „Bila sam sa gospođom Vajt sedam i po godina kao duša na kamenu, zbog svih vrsta nedoslednosti, nepravde i smicalica.“ I dalje je bila u sukobu dugo nakon njenog priznanja 1901.
