U najranija vremena svaki muškarac, domaćin, bio je sveštenik u svom domu. Ko je zapravo Božji sveštenik i šta ga kvalifikuje za takvo zvanje? U 1. Mojsijevoj 14:18-20 nalazimo da je Abramu, nakon akcije spašavanja svog rođaka Lota i zaplijenjene imovine, u susret izišao Melhisedek, sveštenik Božji iz Salema, drevnog grada koji odgovara današnjem Jerusalimu. Abram je primio blagoslov i dao mu desetak, što znači da je prihvatio Melhisedekov sveštenički autoritet.
Bog je, nakon izvođenja svog naroda iz ropstva, postavio preko Mojsija pisane uredbe koje precizno definišu svešteničku službu. Ali i prije formalnog uspostavljanja svešteničke službe po Zakonu, u Mojsijevim knjigama pominje se prisustvo sveštenika (2. Mojsijeva 2:16; 3:1; 18:1; 2. Mojsijeva 19:22-24).
Šta pojam sveštenik konkretno znači? Najprije moramo razumjeti pojam svetosti. Prema Bibliji, apsolutno je svet samo Bog (Jakov 1:17; Otkrivenje 15:4). On je stvorio ljudski rod po svom obličju, što podrazumijeva uslovnu svetost. Padom u grijeh, čovječanstvo je izgubilo Božju slavu (Rimljanima 3:23). U uslovima vladavine grijeha, termin „svet“ na zemlji znači odvojen za svetu misiju ili poziv (ako je riječ o čovjeku), ili odvojen za svetu upotrebu (stvari), ili teritorijalno posvećenje Božjom prisutnošću (2. Mojsijeva 3:5; 5. Mojsijeva 23:14; Jošua 5:15). Plan spasenja omogućuje čovjeku da primi svetost od Boga preko Svetog Duha koji se nastanjuje u nama. Ali zbog činjenice da i dalje nosimo palu prirodu i da živimo u vladavini grijeha, naša svetost zavisi od naše voljnosti da slušamo Gospoda u svemu (vidi 2. Mojsijeva 22:31; 3. Mojsijeva 11:44,45; 19:2; 20:7; 5. Mojsijeva 7:6; Isaija 4:3; 1. Korinćanima 7:14; Otkrivenje 22:11).
Drsko razmetanje sa lažnom svetošću, tipično za paganske i pseudo religije, jedna je od najvećih uvreda Bogu.
Takođe je vrlo važno da razumijemo zašto je Bog posebno odvojio sveštenički poziv u tipskoj službi nakon oslobađanja Izraela. Najprije, jedan od razloga je praktične prirode. Stari Izrael je bio velik narod tako da bi služba u Svetinji po obrascu domaćin-sveštenik bila bi ne samo tehnički neizvodiva već i nosila rizik neposvećenosti pojedinaca. Drugo, jednostavni prikaz vjere u buduću nevinu žrtvu Mesije, Nosioca grijeha, više nije bio dovoljan. Tipologija Plana spasenja morala je sada, zajedno sa praznicima, predstaviti kompletan proces spasenja.
Dakle, sveštenik je na određeni način tipski predstavljao ono što radi sam Gospod.
Aronovi potomci – izabrani sveštenici
Samo je Aronovim potomcima bilo dozvoljeno da služe kao sveštenici (4. Mojsijeva 3:10).
Ova posebna počast bila je izraz Njegovog priznanja za njihovu vjernost, ne samo u pristajanju da služe Bogu, već i da izvrše Njegove sudove prilikom idolopoklonstva Izraela pod Sinajem (vidi 2. Mojsijeva 32. glava).
Levijevo pleme, umjesto svih prvjenaca Izraela, bilo je odabrano da služi za potrebe Svetilišta. Prvjenac je imao pravo nasleđa u porodici. Prvjenci predstavljaju Božjeg Prvorođenog Sina. Zato je Gospod tražio da se prvjenci posvećuju Njemu, kako među ljudima tako i životinjama za žrtvu. Leviti su zapravo bili pomoćnici kojima je povjereno staranje o Šatoru za sastanke i njegovom namještaju, ali nijesu imali ovlašćenja da prinose žrtve, pale kâd ili pristupaju svetim stvarima kad su one bile u funkciji.
Korejeva buna, koju smo pominjali u prethodnom poglavlju (vidi 4. Mojsijeva 16. glava), upravo je bila usmjerena protiv takvog poretka, jer Korej je i sam bio Levit.
U tipu, sveštenik koji nije mogao dokazati svoju genealogiju direktno od Arona, prvog pvosveštenika, bio je izbačen iz sveštenstva (Ezra 2:62); tako i u antitipu hrišćanin koji ne može dokazati svoje direktno posinaštvo od Hrista, nebeskog Prvosveštenika, nikada neće postati jedan od „kraljevskog sveštenstva“ (1. Petrova 2:9; Otkrivenje 20:15).
Leviti
Cijelo jedno Izraelovo pleme bilo je odvojeno za službu u Svetinji. Ako se sjetimo poslednjih riječi izgovorenih Leviju od strane Jakova dok je ležao na svojoj samrtnoj postelji, može nam se učiniti čudno da su njegovi potomci izabrani za to svjeto djelo. Kada se Jakov opominjao Levijevih grijeha, skoro da je objavio kletvu umesto blagoslova na svog sina, i završio je sa ovim riječima: „Razdijeliću ih po Jakovu, i rasuću ih po Izraelu“. (1. Mojsijeva 49:5-7)
Neustrašivi karakter, koji je pod kontrolom Sotone naveo Levija da ubije Sihemljane, kontrolisan Božjom blagodaću omogućio je njegovim potomcima da odvažno stanu na stranu Gospoda kada je izraelsko mnoštvo palo u idolatriju (2. Mojsijeva 32:26-29). Tada je Bog okrenuo kletvu na blagoslov; zato što su očuvali Njegov zakon i održali Njegov savez, rekao im je da bi trebalo da „poučava Jakova Njegovim uredbama i Izrael Njegovom zakonu“ (5. Mojsijeva 33:8-11).
Da bi se njihov uticaj za dobro još šire osjetio kroz Izrael, umjesto da im dâ jedan dio zemlje za njihovo nasledstvo, kao što je dao ostalim plemenima, Gospod je za njihov dio odredio četrdeset i osam gradova razbacanih među svim plemenima (4. Mojsijeva 18:20; 35:1-8). Oni su zaista bili razdijeljeni i rasuti po Izraelu, ali je kletva preokrenuta u blagoslov (vidi Jeremija 18:7-10).
Leviti su posvećeni za posao u Svetinji tako što je cio Izraelov zbor položio ruke na njih, i onda ih je Aron prinio „Gospodu za prinos od sinova Izraelovih“ (4. Mojsijeva 8:9-24).
Tokom putovanja u pustinji oni su nosili sve što se odnosilo na Šator; ali iako su nosili sveti namještaj, nikad im nije bilo dozvoljeno da čak i pogledaju na njega (4. Mojsijeva 4:20).
Nakon što je hram izgrađen, Levitima je bio dodijeljen posao dočekivanja sveštenika u službi u Svetinji. Pripremali su hljebove, često vodili muzičke horove, sakupljali desetak i obavljali veliki posao u vezi sa Gospodnjom službom (1. Dnevnika 23:24-32).
U vrijeme Davida, Leviti su započinjali da služe u svetinji u dvadeset i petoj godini. U pedesetoj godini trebali su da „izađu iz službe“ (4. Mojsijeva 8:23-26). Nisu bili otpuštani; i dalje su imali nadzor nad poslom, ali se od njih nije očekivalo da vrše naporne dužnosti.
Levitski red imao je svoju funkciju od vremena kada je Izrael izašao iz Egipta pa do Hristovog raspeća; od tada nastupa Hristovo sveštenstvo kojeg su svi zemaljski sveštenici bili tip.
Postoje brojne pojedinosti po pitanju levitskog reda. Pošto su svi sveštenici služili „slici i sjenu nebeskih stvari,“ kada proučavamo levitsko sveštenstvo mi zapravo proučavamo svešteničko djelo našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Hrista.
Levitsko sveštenstvo bilo je podijeljeno na dvadeset i četiri reda (1. Dnevnika 24:1-19; 2. Dnevnika 3:14). Svaki red imao je svog poglavara ili upravitelja Svetinje (1. Dnevnika 24:6,31). Ta praksa se nastavila do vremena Hrista (Luka 1:8).
Kada se Spasitelj vaznio na Nebo poveo je mnoge vaskrsle sa sobom (Matej 27:52,53), i kada je Jovanu u viziji pokazana prva prostorija nebeske Svetinje sa svojih sedam žižaka ognjenih koji gore pred Božjim prestolom, vidio je dvadeset i četiri starješine kako sjede na dvadeset i četiri prestola i poklanjaju se Jagnjetu govoreći da ih je „otkupio Bogu iz svih plemena i jezika i narodnosti i naroda i učinio si kraljevima i sveštenicima našem Bogu“ (Otkrivenje 4:4; 5:8-10). U ovome vidimo antitip dvadeset i četiri reda sveštenika. Poglavari ili starješine svakog reda imaju presto časti i oni su kraljevi i sveštenici Bogu i Hristu. Ostatak mnoštva koje je Hrist uzeo na Nebo nije pomenut, ali je logično pretpostaviti da oni sačinjavaju redove kojih su dvadeset i četiri starješine poglavari.
Dakle, u velikom antitipu, samo je prvosveštenik predstavljao Hrista i Njegovo djelo pomirenja u nebeskoj Svetinji, dok Leviti, koji su opsluživali Svetinju, predstavljaju Božji narod u službi Hristu ili kraljevsko sveštenstvo (vidi 1. Petrova 2:9; 2. Mojsijeva 19:5,6). Spaseni su u Otkrivenju predstavljeni u bijelim dugim lanenim haljinama (Otkrivenje 4:4; 7:9). Realno je pretpostaviti da će na Nebu postojati odgovarajuća hijerarhija među spasenima.
Desetak za izdržavanje Levita
Bog se na isti način postarao za podršku svih različitih redova sveštenstva. „Gospodnja je zemlja i sve što je na njoj.“ (Psalam 24:1) Čovjek je postavljen kao upravitelj nad Gospodnjim nasledstvom i Gospod ima pravo da zahtijeva desetak.
Uredbe o desetku date su u sklopu Mojsijevog zakona. „Svaki desetak od zemlje, od poljskih usjeva i od plodova s drveća, pripada Gospodu. To je nešto što je sveto Gospodu… Svaki desetak od krupne ili od sitne stoke, sve što prolazi ispod pastirskog štapa, svaka deseta životinja neka bude nešto što je sveto Gospodu.“ (3. Mojsijeva 27:30-32)
Desetak je bio namijenjen Levitima. „Gospod je još rekao Aronu: ‘U njihovoj zemlji nećeš imati nasledstva, niti ćeš dobiti svoj dio među njima, jer sam ja tvoj dio i tvoje nasledstvo među Izraelovim sinovima. Levijevim sinovima dajem u nasledstvo desetak od svega u Izraelu za službu koju obavljaju, službu u šatoru od sastanka.’“ (4. Mojsijeva 18:20-32) I sami Leviti su trebali odvajati desetak od dobijenih desetaka.
Desetak se nije smio nositi ili konzumirati bilo gdje osim na mjestu koje je Gospod bio odabrao za svoje prebivalište, a to je bio Šator od sastanka gdje je bila namještena svetinja ili, kasnije, jerusalimski hram (5. Mojsijeva 12:4-18). Donosioci su zajedno sa Levitima, porodicom i slugama jeli taj prinos i radovali se pred Gospodom. To znači da su oni u potpunosti kontrolisali raspodjelu desetka i sami učestvovali u blagoslovima tog prinosa. Deseci su se praktično mogli odvajati gotovo cijele godine kako je koja kultura prispijevala za žetvu, i nošeni su na saborne bogoslužbene praznike. Oni koji su dolazili izdaleka, iz praktičnih razloga prodavali su svoje prinose da bi slične opet kupili kad se približe sabornom mjestu (5. Mojsijeva 14:24-26).
Svake treće godine, desetak je trebalo ostaviti u svom mjestu za Levite koji su tu živjeli, ali ne samo za njih, već i za sirotinju, udovice i strance koji bi se god našli u potrebi (5. Mojsijeva 26:9-16). Takav desetak odvajao se svake treće i šeste godine, dok je sedma godina bila oprosna godina, a zatim svaka pedeseta takođe.
Dakle, prinos u desecima bio je isključivo hrana: poljski usjevi, plodovi sa drveća i čiste domaće životinje. Desetak nije uključivao prihode od ostalih djelatnosti.
Pod Novim savezom ne postoje elementarni uslovi za prinose kao što je desetak: nema ni svetilišta niti sveštenstva. Jevrejima poslanica 7. glava je zapravo jedino mjesto u Novom savezu gdje se desetak pominje nakon Golgote, i to sedam puta. U Jevrejima 7:5 kaže nam se da je Levi (Leviti) uzimao svoje desetke pod zakonom. U Jevrejima 7:12 stoji da kad se mijenja sveštenstvo, mijenja se zakon. Jevrejima 7:18 dalje kaže da je pređašnji propis, što uključuje 4. Mojsijevu 18. glava, ukinut. U 4. Mojsijevoj 18. glava ustanovljeno je levitsko sveštenstvo i dio te ustanove uključuje desetak. Kad se levitsko sveštenstvo okončalo (na Golgoti, ili kasnije 70. godine n.e. kad je razoren hram), svi zakoni kao dio ustanove tog sveštenstva su poništeni.
Rana hrišćanska zajednica pod Novim savezom uopšte se nije bavila pitanjem desetka iz prostog razloga što su svi znali da je zemaljsko sveštenstvo prestalo sa važnošću, a time i žrtve i prinosi. Međutim, prilaganje zajednici na dobrovoljnoj osnovi bila je raširena praksa (vidi Djela 2:44-46; 4:34, 35). Apostol Pavle, najveći propovjednik dobre vijesti (jevanđelja) i misionar, radio je za svoje izdržavanje (2. Solunjanima 3:6-15) i podsticao druge da tako čine. On se obraća vjernicima u Korintu (1. Korinćanima 9:3-18) i kaže da bi kao propovjednik dobre vijesti (jevanđelja) imao pravo na određene materijalne privilegije ali ne želi time da se služi da to ne bi postalo prepreka čistoti poruke spasenja u Hristu! On je propovijedao besplatno jer nije htio da zloupotrebljava neka prava! Zašto „zloupotrebljava“? Pavle je očigledno znao da rad za platu lako postaje osnovni motiv ljudima umjesto rada za Boga.
Sveštenička odjeća
U skladu sa njihovom službom, sveštenicima je bila propisana posebna odjeća. „Napravi svom bratu Aronu svetu odjeću na čast i za ukras,“ glasilo je Božje naređenje, upućeno Mojsiju.
Odjeća običnog sveštenika bila je načinjena od bijelog lanenog platna, izatkana od jednog komada. Pružala se skoro do peta, oko struka stegnuta bijelim lanenim pojasom, koji je bio izvezen plavim, purpurnim i crvenim nitima. Laneni turban upotpunjavao je spoljašnju odjeću.
Čiste bijele haljine prvosveštenik je nosio u svakodnevnim prilikama, ali kada je ulazio u Svetinju nad svetinjama da učini pomirenje za narod, oblačio se u velelepnu odjeću koja je na pravi način predstavljala našeg Prvosveštenika dok priznaje imena svog naroda pred sudskim prestolom Sudije cijele zemlje (vidi 2. Mojsijeva 28. glava).
Prvosveštenik je uvijek nosio dugačku odjeću od bijelog lana običnog sveštenika, ali preko ovoga se nalazila odjeća od plave tkanine iz jednog dijela, sa zlatnim zvončićima i plavim, ljubičastim i zlatnim narovima, koja je prelijepo ukrašavala skut. Naprsnik, haljina od bijelog lana bez rukava, predivno vezena u zlatno, plavo, ljubičasto i skerletno nošena je preko plave odjeće. Ovo je bilo kraće od haljina i vezano oko struka bogato vezenim pojasom iste boje.
Na zlatno vezenim naramenicama oplećka nalazila su se dva kamena oniksa na kojima su bila ugravirana imena dvanaest plemena Izraelovih, po šest imena na svakom ramenu, simbolizujući tako Moćnog koji nosi teškoće i bremena Njegovog naroda na svojim ramenima (Isaija 9:6; 53:4). Postoji dirljiv značaj u prvosvešteničkom nošenju imenâ cijelog Izraela na ramenima i preko srca dok vrši službu koja simbolizuje Istražni sud, kada će svačiji slučaj doći na preispitivanje pred Boga. Naprsnik se zvao „sudski naprsnik“ (2. Mojsijeva 28:15). Ta imena ugravirana na kamenju bila su tip imena onih koji su nadvladali, koje će Hrist priznati pred svojim Ocem i anđelima. Kamen je postojana materija, ali daleko postojanija je Knjiga života gdje su imena koja je Hrist priznao napisana da ostanu zauvijek (Otkrivenje 3:5).
Dok su plava odjeća sa svojim zlatnim zvončićima i bogato vezeni efod bili predivni, krunska karakteristika na svoj prvosvešteničkoj veličanstvenoj nošnji ipak je bio naprsnik nošen preko srca dok je on služio u Svetinji nad svetinjama pred Gospodom. Naprsnik je bio od istog materijala kao i oplećak. Bio je u obliku kvadrata i mjeren je pedljem. U njemu je bilo smješteno dvanaest dragih kamenova postavljenih po tri u red. Na svakom kamenu bilo je ugravirano ime jednog od plemena Izraelovih. Oko njih se nalazio rub od raznog kamenja. Kamenje na naprsniku bilo je isto ono koje sačinjava temelj Novog Jerusalima (2. Mojsijeva 28:15-21; uporedi sa Otkrivenje 21:18-21). Naprsnik je visio na naramenicama oplećka i bio je pričvršćen oko struka plavim lancem provučenim kroz zlatne prstenove.
Po jedan na svakoj strani, u naprsnik su bila postavljena dva sjajna kamena, nazvani Urim i Tumim. Pomoću ovih kamenova prvosveštenik je mogao znati Gospodnju volju. Kada su pitanja bila postavljena, ako je svjetlost okruživala dragi kamen na desnoj strani odgovor je bio potvrdan; ali ako je sjenka počivala na kamenu sa lijeve strane odgovor je bio negativan.
Pošto je naprsnik bio zakačen za efod, pozivajući sveštenika da donese efod kada je bio neodlučan šta da učini, David je zapravo tražio naprsnik pomoću kojeg je mogao znati Gospodnju volju (1. Samuelova 23:9-12).
Postojao je i jedan drugi artikal koji je pripadao haljinama prvo-sveštenika – turban ili kapa (2. Mojsijeva 28:36,37). Zlatna ploča koja je nosila natpis „Sveto Gospodu“ bila je plavom vrpcom pričvršćena za prednju stranu bijele kape ili turbana, koji su nosili sveštenici.
Nijednom svešteniku nije bilo dozvoljeno da nosi svešteničke haljine osim kada vrši službu u svetinji ili predvorju (Ezekijel 44:19).
Mojsiju je kod grma koji gori bilo naređeno da skine obuću (2. Mojsijeva 3:5), jer je tlo na kojem stoji sveto (posvećeno Božjom prisutnošću). Tako ni sveštenici nijesu smjeli da ulaze u Svetilište obuveni. Čestice prašine na obući mogle su da oskrnave to sveto mjesto. Obuću je trebalo da ostave u trijemu i operu ruke i noge prije nego što uđu u Šator da obave službu ili da priđu oltaru da prinesu žrtve paljenice. Tako je stalno obnavljana pouka da se oni koji žele da stupe pred Gospoda moraju očistiti od svake prljavštine.
Kvarenje sveštenstva kroz istoriju Izraela
Svešteničko nasleđe Aronove porodice nije se prekidalo sve dok zbog grijeha Ilijevih sinova promjena nije bila neophodna (vidi 1. Samuelova 2:12-17, 22-25, 27-36). Abijatar je bio svrgnut iz svešteničke službe u ispunjenju proročanstva datog Iliju (1. Kraljevima 2:26,27). A za Sadoka, koji je izvršavao službu prvosveštenika u vrijeme Davida i Solomona, mnogi su mislili da je Ilijev unuk.
Kako su se Izraelci odvajali od Gospoda, i sveštenstvo je postajalo iskvareno (vidi Jeremija 6:13; 23:11; Isaija 28:7,8; Osija 4:6-10).
U vrijeme Isusa Hrista, pored visokog stepena teološke i duhovne zastranjenosti, sveštenstvo je od svoje službe praktično bilo napravilo religijski biznis (vidi Matej 21:12,13) i instrument za sticanje visokog statusa u društvu (vidi Matej 6:2; Luka 16:15; Jovan 5:44), iako je među njima bilo pobožnih pojedinaca (Luka 1:5,6).
Sveštenstvo i Novi savez
Pod novim Savezom ne postoji nikakva podjela na sveštenstvo i vjernike, već duhovni hram (vidi 1. Korinćanima 6:19; 2. Korinćanima 6:16) čine zajedno svi oni koji su prihvatili Isusa za Hrista i Gospoda. Svi vjernici kao jedno tijelo ili živi hram predstavljaju „sveto kraljevsko sveštenstvo“ koje prinosi duhovne žrtve i objavljuje Božje vrline (vidi 1. Petrova 2:5,9).
Isus je svojim životom, smrću, vaskrsenjem i preuzimanjem stvarne – antitipske – svešteničke službe u nebeskoj Svetinji (vidi Jevrejima poslanicu) ispunio obredni zakon (vidi Efescima 2:15; Kološanima 2:16,17) i ukinuo žrtve i prinose (vidi Danilo 9:27), te stoga nikakva dodatna ili druga zemaljska sveštenička služba nije prihvatljiva niti ima teološko opravdanje.
