Postoje različite tehnike lažne ili varljive argumentacije. Iako u svakodnevnom životu olako prelazimo preko njih, ove tehnike često mogu biti presudne za usvajanje lažnih i neodrživih pogleda o najbitnijim životnim pitanjima ili nas navesti na pogrešne zaključke i odluke.
Lažna dilema
Lažna dilema nastaje kada smo prinuđeni da biramo između ograničenog, nekompletnog izbora opcija (najčešće dvije). To znači da nam nisu ponuđene sve stvarne opcije, što ometa dalju raspravu.
Tehnički, do ove greške dolazi kada se „ili“ razumije kao isključivo, odnosno kao „ili“ koje ne dopušta dodatnu opciju. Govornik nam obično nudi ekstremne stavove kao jedine opcije, kao na primjer: „Ili me voliš, ili me mrziš.“ Vješti demagozi će često prikazivati stvari kao crne ili bijele.
Ovo nije formalna logička greška zato što u praksi mogu postojati situacije u kojima zaista postoje samo dvije opcije. Kao primjer možemo uzeti inteligentni dizajn (stvaranje) svijeta i života nasuprot teoriji evolucije, gdje samo jedno može biti tačno.
Argument iz neznanja
Argument iz neznanja je greška kojom se nešto što nismo dokazali pogrešnim proglašava tačnim. Evo jednog primjera: „Ne možeš dokazati da zagrobni život ne postoji, dakle on postoji.“
Klizava nizbrdica
Pogrešna upotreba operatora „ako – onda“. Da bi smo dokazali pogrešnost određenog tvrđenja, iz njega izvlačimo niz mogućih, a za nas neprihvatljivih događaja. Problem sa ovom vrstom argumentacije je projektovanje loših pretpostavki, obično iz razloga odbijanja za nas nerado prihvatljive stvari ili ustupka. Evo primjera: „Daš mu prst, a on hoće cijelu šaku.“
Kompleksno pitanje
Kompleksno pitanje nastaje kada dvije nepovezane stvari spajamo kako bismo ih tretirali kao jedno. Da bismo ovo bolje razumjeli, navešćemo neke primjere:
„Hoćeš li prestati da me varaš?“ Ovo pitanje se može podijeliti na dva: Da li si me varao i da li ćeš prestati. Odgovorom sa „da“ ili „ne“ na kompleksno pitanje prinuđeni ste da ono prvo prihvatite kao istinito.
„Zašto su žene manje inteligentne od muškaraca?“
„Da li ste rekli svojim roditeljima da ste homoseksualac?“
O efikasnosti ovih pitanja svjedoči i eksperiment u kome je na pitanje da li ste u sobi vidjeli peć (koje nije bilo) 59% ispitanika odgovorilo sa „da“.
Poigravanje sa emocijama
Emocije nam svakog dana omogućuju da reagujemo brzo bez obzira sa kakvom se situacijom suočavamo. Jake su, efikasne i često ih ne preispitujemo. Ove osobine čine ih savršenim za zloupotrebu – „napadnite“ odgovarajuće mjesto i željena reakcija vjerovatno neće izostati.
„Umjetnost“ laskanja. – Kompliment popravlja raspoloženje onoga kome je namijenjen, svi volimo da dobijamo komplimente. Stoga je davanje komplimenata jedna od najstarijih ubjeđivačkih taktika.
Zastrašivanje. – Strah je moćni motivator. Slušaocu se nalaže slaganje sa određenim mišljenjem, dogmom, nametom, pseudo argumentima i sl. kako bi izbjegao neprijatne posledice. Zastrašivanje se često koristi u populističkom govoru. Publika se može plašiti nemaštinom, ropstvom, pa čak i smrću i nestankom. Poseban oblik ima kada se koristi za zastrašivanje cijele grupacije, pri čemu dobija oblik ksenofobije, netolerancije i radikalnog tradicionalizma. Evo i jednog primjera iz domena religije: „Svako ko napusti ovu crkvu neminovno će propasti za vječnost.“
Izazivanje sažaljenja. – Tražimo da se neko složi sa nama iz čistog sažaljenja. Primjer: „Ja sam samohrani roditelj, sam izdržavam dvoje djece. Ako mi napišete kaznu za brzu vožnju uzećete od njihovih usta.“
Pozivanje na većinu (argument mase, pritisak okoline). – Kada nešto proglašavamo tačnim, ispravnim, samo na osnovu toga što većina ljudi smatra da je to tačno ili ispravno. Ovo ima vrlo snažan psihološki efekat.
U zaključku ovog podnaslova možemo konstatovati da su emocije dio ljudske prirode, i bilo bi pogrešno shvatiti ove greške kao razlog da se emocije proglase lošim. Loša je veza između emocije i predložene akcije.
Tipične situacije za manipulisanje emocijama nalazimo u marketingu: „Korišćenjem ovog proizvoda izgledaćeš kao model koji ga reklamira.“
Navedeno poigravanje sa emocijama predstavlja pravi izazov za razum koji u ovakvim situacijama lako može ostati nadjačan.
Zamjena teze
Zamjena teze je logička greška koja nastaje kada se ne razlaže i ne dokazuje zadata teza nego se vrši jedno, ponekad suptilno, a ponekad grubo prelaženje, pomijeranje pa se obrazlaže i dokazuje neka druga teza po nečemu slična ili srodna zadatoj temi. To je jedna vrsta logičke manipulacije jer se sagovornik obmanjuje.
Među ovim greškama argumentacije se nalaze greška napada na osobu, pozivanja na autoritet, pozivanje na anonimni autoritet i analiza stila (stil iznad suštine). Ove greške funkcionišu tako što se diskutuje o osobi koja iznosi argument, a ne o razlozima da prihvatimo ili odbacimo zaključak.
Napad na čovjeka (ad hominem) je prosto napad na osobu koja izlaže argument, čime se skreće pažnja sa ispitivanja tvrdnji i zaključivanja. Ovo je posebno zastupljeno u političkim debatama, a napad može biti zbog porekla tj. različite nacionalnosti ili boje kože, vjerske pripadnosti, političke orjentacije, izgleda.
Prema tome, ukoliko naš protivnik u diskusiji iznosi tvrdnju i ukoliko napadnemo protivnika, a ne tu tvrdnju, onda smo načinili logičku grešku napada na osobu. Ovo je najčešći oblik.
Pozivanje na autoritet može da bude koristan oslonac u diskusijama, ali na tome treba i da ostane. Pozivanje na autoritet ne može se koristiti kao argument u izvođenju istinitih zaključaka.
Greška anonimnih autoriteta najčešće se može zapaziti u novinskim člancima i drugim medijima. Kao što i sam naziv govori, sigurno ćemo napraviti ovu grešku ukoliko ne imenujemo autoritet koji iznosi tvrdnju. pošto je onda nemoguće i utvrditi da li je taj autoritet ekspert za polje o kome govori. Ova greška zapravo liči na glasine. Izvor glasina uglavnom nije poznat, pa nije moguće lako se odlučiti da li vjerovati u neku tvrdnju ili ne. Ključno je da nemamo konkretnu osobu koja iznosi ove tvrdnje, a samom lančanom reakcijom prenošenja tvrdnje od čovjeka do čovjeka ona se pretvara u glasinu i nagađanja. Uz upotrebu odgovarajućih fraza, tvrdnja se može provlačiti kao naučna istina – „naučno je dokazano“, aktuelno stanje – „istraživanja pokazuju“ ili opštepriznata činjenica „dobro je poznato“.
Zaključivanje na osnovu spoljašnjeg imidža i stila umjesto iznesenih tvrdnji sažima se u analizi stila umjesto rečenog. Suština ove greške je da se predstavlja da manir u kome je argument izložen utiče na istinitost, odnosno na vjerovatnoću da je tvrdnja istinita.
Tačno je da će način izlaganja argumenta, možda čak i izgled neke osobe i njeno ponašanje imati uticaja na publiku da donese zaključak da je nešto istinito, ali istinitost zaključka ne zavisi od toga na koji je način argument iznesen. Stil izlaganja u ovom slučaju nema uticaja na istinitost ili lažnost zaključka.
Promašivanje poente
Ove greške specifične su po tome što one svakako dokazuju nešto. Ipak to „nešto“ nije ono što serviraju kao dokazano.
Pretpostavljanje zaključka ili zaključivanje u krugu. – Ova logička greška nastaje kada pokušavamo da dokažemo nešto što je već pretpostavljeno u polaznim pretpostavkama, ili već na drugačiji način rečeno u polaznim pretpostavkama. Zaključivanje u krugu je moćna i teško uhvatljiva logička greška koja u suštini može dokazati bilo šta. Ovom tehnikom se vješto koriste i teolozi sa problematičnim i neodrživim vjerovanjima.
Nerelevantan zaključak. – Možemo se često naći u situaciji u kojoj govornik dokazuje nešto drugo od onoga što je bio početak rasprave. Za nas je bitno da se trudimo da ostanemo skoncentrisani na naš prvobitni argument bez obzira na to šta mi ili neko drugi baci pred nas kao mamac. Ova greška podsjeća na učenika koji priča ono što najbolje zna umjesto onoga što je pitan.
Efekat pravljenja strašila od oponenta. – U raspravi, u prvom koraku se tuđi argumenti pogrešno predstavljaju, a zatim se prelazi na razbijanje tako postavljenih argumenata. Napad na drugačiji, slabiji argument vaše opozicije naziva se (napad na) strašilo.
Upotrebom ovog mehanizma se tako može neprimetno pobjeći od nepoželjne teme, jer se započinje priča o namjerama protivnika, a ne o onome što je protivnik rekao. Kada se nekome pripišu „zadnje namjere“ ili „sumnjivi motivi“, čak i njegove najbezazlenije izjave i postupci se mogu doživjeti kao preteći. Ekstremni oblik ove strategije nalazi se u iracionalnim teorijama zavjere, kojima se uspješno proizvodi osjećanje ugroženosti ili neizvjesnosti kada ono objektivno ne postoji.
Hakovanje razuma
Niko ne voli da griješi, a još manje da priznaje sopstvene greške. Hakovanje razuma se dešava kad u stvari mi sami odabiramo informacije koje nam odgovaraju da bi potkrijepili vjerovanje za koje se zalažemo. Nije dovoljno da tražimo samo informacije koje potkrjepljuju naše vjerovanje, već i one koje bi ga pobijale. Istraživanje ove pojave pokazuje da ljudi imaju tendenciju da tragaju za informacijom koja potvrđuje njihov unaprijed već postavljeni stav. Takođe, nije rijedak slučaj da ukoliko već posjeduju informaciju da je zaobiđu ili pogrešno protumače samo da bi potvrdila njihov početni stav koji dokazuju. Kao tipične primjere mogli bismo navesti rezonovanje ravnozemljaša ili dogmu o trojstvu.
Ostale greške
Pored navedenih postoje i druge greške argumentacije kao što su: greške u definiciji; greške u objašnjenju; greške dvosmislenosti (nejasnoće) kao što su okolišanje, lažno naglašavanje radi skretanja pažnje na pogrešne ili nebitne detalje i sl.; greška akcidencije (kada se primjenjuje opšte pravilo iako okolnosti ukazuju da bi se trebao primijeniti izuzetak od pravila); argument generalizacije; argument namjernog zbunjivanja besmislicama; argument poluistina; argument ponavljanjem; argument selektivnog čitanja ili navođenja; argument vršenja pritiska žestinom; argument starosti (pretpostavka obavezne mudrosti starih osoba ili predaka); argument divljenja ili idolatrije prema određenom autoritetu; hipoteza suprotna činjenicama (na primjer, teorija evolucije), i druge.
