Prozelitizam se definiše kao namjerno obraćanje u neku vjeru pristalica druge vjere, pri čemu se često koriste nečasna sredstva i metode.
Prozelit (grčki pojam) prvobitno je predstavljao došljaka, pridošlicu, obraćenika koji je iz jedne vjere prešao u neku drugu. Izraz potiče od helenističkog judaizma, kada su se, u vrijeme Hristovo, ovako nazivali neznabošci koji su primili jevrejsku vjeru.
Upravo zbog različitih zloupotreba, što uključuje i ranjivost ljudi na finansijske i materijalne podsticaje kako bi se podstakli na promjenu religije, prozelitizam je vremenom poprimio pogrdno značenje, vezano za bilo kakva neetička sredstva nagovaranja.
Problematika prozelitizma mora se posmatrati kroz dvije dimenzije:
- Upotreba neetičkih metoda vrbovanja;
- (Ne)ispravnost religije koja se nameće putem prozelitizma.
Oba ova aspekta su usko povezana. To znači da što su vjerovanja (ili ideološka ubjeđenja uopšte) njihovih zagovornika i nosilaca dalje od istine, to će se i metode manipulacije spremnije koristiti. Drugim riječima, ukoliko smo zaista utemeljeni u istini, nema potrebe za bilo kakvim tehnikama vrbovanja, manipulacijom, maskama, prikrivanjem, lažnom ljubaznošću, glumom… ili čime god drugim što se može okvalifikovati kao neetička sredstva pridobijanja.
Specifične okolnosti za širenje istine
Zbog stanja grijeha i pobune u kojem se čovječanstvo nalazi, širenje istine je mnogo više od informacije. Koncept satanizma kojem čovjek robuje počiva na mješavini dobra i zla, istine i zablude. Stoga je čista i neokaljana istina nepoželjna za čovjeka u njegovom prirodnom stanju. Za primanje životno važnih i spasonosnih istina nijesu dovoljni samo informacija i primjer koje mogu pružiti nosioci istine, već to mora biti u sadejstvu sa Božjom intervencijom u osobi koja se osvjedočava u istinu. Takvo osvjedočenje obuhvata sve aspekte ljudskog bića i postepeno se slaže u jedan jedinstveni smisleni mozaik istine koji pokriva kompletno ljudsko iskustvo, kako u samom čovjeku tako i u pogledu ispravne spoznaje onog što se opaža i događa oko njega.
Da je Božje otkrivenje istine u Bibliji zaista jedinstveno i neprikosnoveno može se lično osvjedočiti svako od nas. Nijedan drugi ideološki ili vjerski koncept nema tu sveobuhvatnu punoću koja oživljava, oplemenjuje i razvija sve pozitivne aspekte ljudskog bića i stavlja ga pod kontrolu razuma i zdrave duhovnosti.
Zbog toga je promovisanje istine izloženo otporu svih vrsta, počevši od „urođenog“ neprijateljstva čovjeka u grijehu prema Bogu do različitih metoda manipulacije. Te metode podrazumijevaju i iznalaženje različitih izgovora i sredstava za sprječavanje širenja istine, čak i zakonskim ograničenjima. Da bi se zaštitio sistem zasnovan na bilo kojem obliku manipulacije, moraju se koristiti sredstva prinude i propagande. Tako mnoge religije ili zakonodavni sistemi u svijetu donose propise o zabrani prozelitizma ili čak bilo kakve promocije drugih religija/ideologija u svom domenu kontrole. Na međunarodnom nivou to se postiže lukavo koncipiranim zakonima o zaštiti ljudskih i vjerskih prava, sankcionisanju „govora mržnje“ i sl. Kao što su već neki istraživači zaključili, kompletna humanistička ideologija suptilno je okrenuta protiv Boga i Božjeg Zakona.
Pošto glavne svjetske religije nijedna ne može proći biblijski test vjerodostojnosti, iako su međusobno konkurente i manje-više isključive, one takođe sarađuju u ekumenizmu ili imaju zajedničke i slične mehanizme za sopstveno održavanje. I dok su neke od njih totalitarne i svaki pokušaj preispitivanja kvalifikuju kao „svetogrđe“, druge počivaju na tradiciji kao vrlo učinkovitom konzervansu za održavanje statusa kvo i različitih zabluda.
S druge strane, ateistički sistem takođe se zasniva na iracionalnoj ideologiji i isključivosti u pogledu postojanja Tvorca. U suštini ateizam je religija samodovoljnosti čovjeka koji sam pokušava riješiti svoje osnovne probleme ali u praksi se to nikada ne postiže. Zbog toga su i ateizmu jednako potrebni totalitarizam, tehnike kontrole stanovništva i ispiranja mozga.
Sve navedeno je funkciji satanističkog koncepta, koliko god se razni ideološki i vjerski pravci mogli činiti različitima. U takvim bezbožnim okolnostima istina se zadržava u nepravdi (Rimljanima 1:18; uporedi sa 2. Petrova 3:5).
Istina izložena progonstvu
Jedno od najvećih praktičnih svjedočanstva o vjerodostojnosti Biblije kao Božje Riječi su različiti oblici otpora i progonstva s kojim se suočavaju nosioci istine, uključujući najpoznatiji slučaj u istoriji čovječanstva – primjer Isusa Hrista. Upravo zato što Božje otkrivenje ne daje nikakva nerealna obećanja na ovoj i ovakvoj zemlji, već ističe da će obraćenje i stajanje na Božju stranu biti uzrok nevolja i progonstva, biblijska religija i svaka druga spoznaja koja se gradi na tom temelju lako se mogu prepoznati kao istina. Isto tako, u biblijskoj religiji udio čovjeka u rješavanju osnovnih problema palog čovječanstva (prisustva grijeha i zla) je nula. Sve što Bog očekuje od čovjeka je prihvatanje i slijeđenje Plana spasenja.
Ovo je linija razdvajanja između Božje religije i ljudske religije, a prvi primjer kako to izgleda u praksi zabilježen je u 1. Mojsijevoj 4. glava.
Da bi se bilo koji oblik religije u kojoj dominira ljudski faktor mogao održati, neminovna je manipulacija. Manipulacija je potrebna nosiocima sistema, poretka ili hijerarhije koji nameću i održavaju određenu religiju/ideologiju.
S druge strane, za čuvanje i održavanje biblijske religije potrebno je strogo poštenje i doslednost prema Božjoj Riječi. I biblijska religija se mora braniti. Ona se takođe mora širiti ali NIKAD i u nijednom slučaju manipulacijom i prevarom.
Kako i zašto ljudi uopšte počinju da koriste mješavinu istine i laži za odbranu svoje ideologije, usko je povezano sa ličnim opadanjem od istine, željom za samopromocijom, kao i sticanjem sebičnog dobitka, kontrole i dominacije nad drugima.
U nastavku bavićemo se specifičnim tehnikama manipulacije za održavanje lojalnosti i vrbovanja ljudi za određene vjerske zajednice.
Naravno da bismo se uspješno bavili razlikovanjem istine i zablude, mi sami moramo biti dobro naoružani poznavanjem Božje Riječi.
Jehovini svjedoci kao drastičan primjer
Jehovini svjedoci djeluju kao organizovana grupa ljudi koja se pridržava strogo utvrđenih pravila.
Ova vjerska grupa ima upravno tijelo kojem se ne smije protivrječiti.
Samo upravno tijelo posjeduje navodnu istinu i niko više.
Ako je upravno tijelo do juče tvrdilo jedno, a od danas tvrdi drugo, svi se bez pogovora prilagođavaju. Odluke upravnog tijela se ne dovode u pitanje niti se o eventualnoj nepravilnosti tih odluka smije govoriti. Svako ko pokrene razgovor na temu tih nepravilnosti je huškač i treba ga „popraviti“.
Sekta praktično živi u izolaciji od ostatka svijeta. Iako njima samima to ne izgleda tako, druženje sa svima koji ne pripadaju toj organizaciji svedeno je na minimum. Jedina komunikacija sa spoljnim svijetom ima za cilj propagiranje sekte.
Toj grupi ljudi stalno se spominje prijetnja sa svih strana. Svi koji nijesu u toj organizaciji su neprijatelji. Svi ljudi koji su napustili sektu su neprijatelji i ne smiju se saslušati jer su njihove informacije lažne. Sve informacije koje dopiru od drugih su lažne i ne treba ih slušati.
Čitanje knjiga je veoma ograničeno, svaka literatura koja se bavi tematikom raskrinkavanja sekte se izbjegava. Odbrana organizacije i njenih učenja povjerena je upravnom tijelu.
Kontrola i nadgledanje unutar grupe je stalna. Članovi provjeravaju jedni druge i referišu pretpostavljenima. Ako se neko nije pridržavao pravila biće drilovan dok se ne „pokaje“.
Jehovini svjedoci su poznati po tome što koriste samo njihov „prevod“ Biblije pod nazivom „Novi svijet“. Takav parafrazirani ozbiljno oštećeni prevod bio im je potreban za odbranu specifičnih sektaških teoloških stavova i učenja koja su se mijenjala i modifikovala sa dolaskom novih ljudi na čelu upravnog tijela zvanog „Kula stražara“. Ukoliko sami ne poznajete Bibliju, postoji opasnost da padnete kao žrtva njihovih uvježbanih tehnika manipulacije, čija je osnovna karakteristika podilaženje opštim težnjama ljudske prirode za pravičnošću, moralom, osjećajnošću, zahvalnošću i drugim osobinama – sve u svojoj sili. Zbog toga Jehovini svjedoci nikad ne ističu vječnost i nepromjenljivost Božjeg Zakona i vrlo su relativni po tom pitanju, zavisno od nazora sagovornika.
Ukoliko obučenog Jehovinog svjedoka pokušate argumentima satjerati u ćošak, oni prelaze na taktiku vrćenja u krug koje ima za cilj opravdanje sekte i njenih učenja po svaku cijenu.
Prosječni Jehovin svjedok posjećuje ili, kako oni kažu, „svjedoči“ na deset mjesta sedmično. Vode brižljivo podatke i analize. Ponekad „svjedoče“ sami, a češće po dvoje.
Pripremljeni su da govore, ali ako ne ulaze u kuću, moraju bar da ostave neku literaturu „Kule stražare“, ili neko drugo njihovo izdanje. Časopisi treba da se prodaju, ali prvi put ih poklanjaju. U njihovim časopisima i literaturi istraživači su nerijetko otkrivali sublimirane poruke preko ilustracija, bilo okultne ili seksualne sadržine.
U početku razgovora izbjegavaće kontroverzna učenja i veličaće korišćenje Biblije.
Postoji nekoliko nivoa preko kojih Jehovini svjedoci organizuju aktivnosti u, kako navode, više od 235 zemalja. Globalno nadgledanje vrši rukovodeće tijelo koje je smješteno u svjetskoj centrali u Bruklinu, u Njujorku. Jehovini svjedoci svake godine održavaju i velike skupove ili kongrese. U tim prilikama mnoge skupštine se sazivaju radi posebnog programa biblijske pouke.
Prostorija za vjerske sastanke Jehovinih svjedoka se naziva Kraljevska dvorana. To su obično jednostavne građevine koje su izgradili članovi dobrovoljci.
Jehovini svjedoci održavaju sastanke tri puta sedmično na kojima se poučavaju na koji način da vrbuju nove članove, proučavaju Sveto pismo iz svojih novina Kula stražara, gdje imaju tekstove sa pitanjima i odgovorima koje trebaju da prouče. Članovi su obavezni da na kraju svakog mjeseca upišu sate koliko su propovijedali, da razdijele što veći broj svojih novina, traktata i brošura. Međusobno se nazivaju braćom i sestrama i ne smatraju sebe dijelom svijeta. Savjetuje im se da se ne druže (zbog lošeg uticaja) sa ljudima koji ne pripadaju zajednici, čak ni sa bližom rodbinom ili djecom i roditeljima ako je to potrebno.
Osobe koje vrbuju i koje pokažu interesovanje nazivaju „interesentima“, i polako ali sigurno počinju da ih uvlače u krug iz koga se kasnije vrlo teško izlazi.
Jedan primjer sektaškog izopačenja učenja Biblije je odbijanje transfuzije krvi zbog svog razumijevanja o tome šta Sveto pismo govori o krvi. Od 1961. godine transfuzija krvi je razlog za isključivanje iz organizacije. Jehovini svjedoci će dozvoliti (a to se dešavalo) da im i dijete iskrvari do smrti, ali neće dozvoliti transfuziju. Svaki Jehovin svjedok nosi uz sebe i karticu na kojoj je zahtjev da, ukoliko mu se nešto desi, ljekari nemaju pravo da mu daju krv.[1]
U više navrata širom svijeta su kritikovani zbog povrede prava maloljetnika na zdravstvenu pomoć, u slučajevima odbijanja korišćenja transfuzije krvi kao metode liječenja, kod svoje djece.
Kritikovani su i zbog aktivnosti na razdvajanju bračnih drugova u slučaju da jedan od njih istupi iz ove zajednice kao i zbog skrivanja slučajeva seksualnog zlostavljanja u zajednici Jehovinih svjedoka (svi takvi slučajevi moraju biti prijavljeni „starješinama“). Početkom 2007. u SAD su postignute vansudske nagodbe u više takvih slučajeva.
Dana 20. aprila 2017. godine, ruski Vrhovni sud donio je odluku kojom se Jehovini svjedoci prepoznaju kao „ekstremistička organizacija“, čime su praktično izjednačeni sa pripadnicima terorističke organizacije Islamska država, i kojom se obustavlja aktivnost te grupe na teritoriji Rusije. Koliko god bila osnovana, ovakva odluka svakako nije dobra, jer može poslužiti kao model obračuna države (u saradnji sa dominantnom crkvom ili vjeroispovješću) sa svima koji im zasmetaju, uključujući i nosioce čiste biblijske religije. Nezvanično se može čuti kako je progon Jehovinih svjedoka u Rusiji zapravo počeo zbog citiranja izjave slavnog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828-1910): „I ja sam se uvjerio da je učenje [Ruske pravoslavne] crkve teoretski podmukla i štetna laž, da je to praktično skup najgrubljih sujeverja i vradžbina koji potpuno zaklanja čitav smisao hrišćanskog učenja.“[2]
Crkve i suptilne tehnike vrbovanja
I dok mnogi zbijaju šale na račun Jehovinih svjedoka i njihovog „svjedočenja“ od vrata do vrata, oni sami nijesu ni izbliza svjesni sopstvene ispranosti mozga kroz pripadnost opštoj paradigmi, većinskom mišljenju ili nekim vjerskim organizacijama koje su izborile svoj status u svijetu.
Zbog naše pale prirode koja svoju zadovoljštinu traži u duhovnoj i tjelesnoj narkomaniji, pri čemu stvarne potrebe čovjeka ostaju nezadovoljene, mi smo ranjivi u raznim aspektima.
Jedna vrsta ranjivosti ogleda se kroz potrebu za prihvaćenošću i društvom. U svom nastojanju da budemo u (popularnoj) grupi, mi najčešće zapostavljamo zdrav rezon i kritičko razmišljanje o ispravnosti i pogrešnosti te grupacije.
Apel na osjećanja vrlo upražnjavaju svi manipulanti. Vrlo često se na internetu i društvenim mrežama mogu vidjeti objave sračunate da izazovu pozitivan odgovor zasnovan na emocijama, putem sugestivnih površnih fraza tipa: „Reci DA ako voliš Isusa“, „Lajk ako misliš da je ovo najljepši manastir/crkva na svijetu“, „Isus ti kuca na vrata – lajk ako bi mu otvorio“, „Napiši DA ako je sv. Petka dobrodošla u tvoj dom da zaštiti tvoju porodicu“, itd.
Mnogi žale za gubitkom rodbine i voljenih osoba i to razne vjerske zajednice i sekte prepoznaju i ciljano usmjeravaju svoja učenja u tom pravcu. Tako na primjer Jehovini svjedoci mogu kazati potencijalnom regrutu da u vaskrsenju preminulom može biti pružena prilika da odgovori na poruke Kule stražare, i ako odgovor bude pozitivan, on/a će uživati u raju sa svojim voljenim. Mormoni mogu ožalošćenoj osobi isticati da ako postane mormon, može se krstiti kao opunomoćenik za preminule voljene osobe, dajući mu/joj tako priliku da napreduje u duhovnom svijetu ka Mormonskom nebu. U katolicizmu i pravoslavlju postoje molitve za mrtve i molitve mrtvima.
Oslobađanje od iluzionističkih oblika religioznosti često dovodi do potpunog gubitka vjere. To se obično dešava prilikom neke tragedije ili iznevjerenih (nerealnih) očekivanja.
Sledeća potencijalna tačka za vrbovanje je naivni idealizam osoba koje nijesu svjesne ljudske grešnosti i pokvarenosti. Takvi pojedinci iskreno žele da budu dobri i od drugih očekuju isto, i kad se jednom sretnu sa vrbovanjem oni misle da takva organizacija upravo ističe njihov idealizam i da pronalaze sve ono za čim su težili. Od njih se često može čuti izjava da su se „pronašli u toj vjeri“. Naravno, proces osvješćenja, ako do njega uopšte dođe, vrlo je bolan.
Ljudi preživljavaju kroz život razne traume koje mogu biti značajno ublažene kroz zdravu podršku familije, prijatelja i osoba istih ideoloških uvjerenja. Ukoliko takvog olakšanja nema, tu se takođe otvara prostor za ubacivanje vjerskih sekti koje prave falsifikat navedenog.
Treba znati da su „lovci na duše“, kako često nazivaju vojnike raznih crkava, sekti i kultova i sami žrtve i da najčešće nesvjesno djeluju na pogrešan način kao žrtva koja je obučena da vrbuje druge žrtve, misleći pri tom da „radi za Boga“.
Metodologija vrbovanja uključuje suptilne tehnike kontrole uma i neprikladnog ubjeđivanja. Tehnike kojima su crkveni vojnici naučeni stavljaju u nepovoljan položaj potencijalnog regruta. Tako na primjer, adventistički teolozi i sami priznaju da kao dio nastave na svojim teološkim fakultetima imaju školu glume, gdje ih poznati glumci uče tehnikama ubjedljivosti, gestikulacije i održavanja pažnje publici. Suvišno je govoriti o tehnikama indoktrinacije preko lažiranih učenja ili metoda ubjeđivanja o navodnoj nužnosti lojalnosti crkvi. To je ono što rade sve crkve i sve vjerske zajednice.
Literatura je tako programirana da se pred potencijalnim regrutom (ili „prijateljom crkve“, u adventističkom žargonu) postavlja premisa za prihvatanje kao istinite svake sledeće i svake druge doktrine koju će regrut naučiti kasnije.
Kad bi se učenja raznih crkava, kultova i sekti sažeto izložila kao cjelina prosječno razumnoj osobi koja dotle nije ništa znala o tome, zdrav razum bi najvjerovatnije odbio da to prihvati kao istinu. Zbog toga se mnoge doktrine uskraćuju dok regrut dovoljno ne „sazri“ da ih može primiti (drugim riječima, dok mu se dovoljno ne opere mozak i postane lojalan). Tradicionalne zablude takođe ozbiljno ugrožavaju i eliminišu razum, jer se nameću od ranog djetinjstva.
Prvi korak za mogućnost primjene tehnika kontrole uma je uvođenje regruta u okruženje koje podržava zadati cilj. Da bi to postigli, vojnici crkava, sekti i kultova odvlače regruta od uobičajenih uticaja kojima je podložan. To naravno nipošto ne znači da je dotle ta osoba bila u valjanom duhovnom stanju, jer bi u tom slučaju lako prepoznala i odbila manipulaciju.
Sledeći korak je kontrola informacija. Necenzurisane informacije se predstavljaju opasnima po duhovno zdravlje regruta, i on se uči da ih odbacuje. Jedine „verifikovane“ informacije su one iz crkve/sekte/kulta. U pravoslavlju se takva „ovjera autentičnosti“ potvrđuje blagoslovom autorizovanog sveštenog lica. Tako će pravoslavci odbiti čak i Bibliju koja „nema blagoslov“, slično kao što Jehovini svjedoci odbijaju Bibliju ako nije „Novi svijet“.
Sledbenike crkvi, sekti i kultova odlikuje fanatizam i nametnuti osjećaji krivice, straha i stida ako bi slučajno pokušali da napuste svoju vjersku organizaciju. Vjerske organizacije se često zbog toga kite epitetima kao što su „apostolska crkva“, „poslednja crkva“, „Nojeva barka“, „144.000 izabranih“, i sl.
Ono što je vrlo važno naglasiti je da djelovanje vjerskih vojnika obučenih za vrbovanje nije samo religijske prirode, već često ide u kombinaciji sa psihološkim metodama „prosvjetljenja“ ili u paketu sa programima koji donose zdravstvene benefite (tipično za istočnjačke religije).
Veliku razliku koja nam može mnogo pomoći u prepoznavanju ispravnosti određene vjere i/ili ideologije čini njen fokus koji može ići prema vani ili unutra. Ispravna religija nije sebična ili usmjerena na korist određene organizacije, već njene benefite mogu da uživaju svi, bez razlike, ko god to hoće.
Ako mi, međutim, prepoznamo određene metode i tehnike vrbovanja kod drugih vjerskih pravaca, a nespremni smo da to isto ili još gore uočimo u „svojoj kući“, onda smo samo licemjeri i naša zapažanja ne idu dalje od „pronalaženja mana“ i diskreditacije konkurencije. Ovo je inače tipičan stav tradicionalnih velikih svjetskih religija kao što su katolicizam, pravoslavlje, islam.
Naravno u svojim kampanjama za vrbovanje crkve/sekte/kultovi preferiraju lov na intelektualno perspektivne osobe gdje su poželjne afirmisane ili bogate ličnosti, radije nego psihički ili fizički hendikepirane koje nijesu produktivne za „djelo“. U tom cilju često se organizuju javna predavanja, gdje je predavač titular (doktor, magistar), akademik, što stvara utisak da krem inteligencije čini srž te crkve ili društva. Na taj način se potencijalni regruti opet suptilno navode na nekritičko filtriranje informacija i oslanjanje na autoritete. Akademik je podložan grešnim slabostima jednako kao običan građanin, štaviše bolesna ambicija ga je vjerovatno i dovela do tog statusa (masonska i tajna društva su najbolji dokaz u prilog ovoj tezi).
Vjerovatno jedna od najopasnijih fikcija u pseudo hrišćanskom svijetu je navodno novorođenje vjernika koji je prihvatio Isusa Hrista kao svog „ličnog Gospoda i Spasitelja“, dok u stvarnosti sve što je prihvatio su manipulativne tehnike „evangelizacije“ i „obraćenja“ od profesionalnih „evanđelista“, predavača i „pastora“ crkava. Da ovakva „obraćenja“ nijesu autentična i da ne dolaze od Boga, svjedoče brojni pokazatelji, počevši od problematičnih učenja do involviranosti vjernika u razne programe Novog svjetskog poretka i politike. Takva „obraćenja“ u početku prati velika euforija i „ljubavne bombe“ koje uključuju laskanje, verbalno zavođenje, izlive pažnje i drugo. Kad se novoobraćenici uvedu u crkvene aktivnosti, situacija se mijenja i postepeno im se nameću pravila i kontrola crkvenog vođstva, pri čemu se ističu ekskluzivnost i duhovni elitizam koji demonizuje konkurenciju. Novi standardi se postepeno uvode u svim aspektima života, stvara se osjećaj isključive superiornosti.
Crkveni vojnici prvo prikupljaju informacije o pojedincu ili ciljnoj grupi koje mogu iskoristiti na dva načina. Prvo, mogu se pretvarati da dijele slične interese i vrijednosti sa potencijalnim regrutom, i drugo za ponude koje se obično ne mogu odbiti kao što je izlazak na piće, druženje i sl. Sam proces koji započinje pretvaranjem i lažima kasnije proizvodi odnos između propagatora i regruta koji se takođe zasniva na prevari. To se najbolje vidi kad se potencijalna žrtva eventualno odupre vrbovanju i na kraju izgubi status „interesenta“ ili „prijatelja crkve“. Ukoliko ista počne da razobličava manipulacije, tada postaje neprijatelj protiv kojeg se onda koriste tehnike diskreditacije i izolacije.
Vrbovanje se prepoznaje i po tzv. dvostrukoj agendi, gdje je spoljni nastup samo fasada ili maska za uvlačenje u crkvu/sektu/kult, čija unutrašnja agenda je totalno drugačija. U tu svrhu mogu se organizovati predavanja ili seminari na kojima se ljudi uče vještinama komunikacije, oslobađanja od stresa, rješavanju problema i dr., čime se navode na pogrešna očekivanja ako se pridruže i postanu članovi organizacije.
Tehnike kontrole uma uključuju i slatkorječivost, šarm, molećive govore i sl. u svrhu namamljivanja i zavođenja ljudi na donošenje odluka u korist manipulanta.
S druge strane, tradicionalne crkve se oslanjaju na moć tradicije i etiketa zalijepljenih po rođenju i nacionalnoj pripadnosti. Stoga one moraju da promovišu upravo takav sistem vrijednosti i podržavaju najizrazitije oblike nacionalizma, šovinizma i totalitarizma koji će spriječiti ili čak satrijeti svaku kritiku i pokušaj preispitivanja vjerodostojnosti njihovih ustanova i učenja.
Drugi vrlo učinkoviti set odbrane počiva na psihologiji većine koja manjinu proglašava sektom, novovjercima, krivovjernima, šta god u negativnom kontekstu. Tu se obavezno nameće optužba o „izdaji otačke vjere“, naravno ne idući ni koraka dalje od „otaca“ kojima se pripisuje osnivanje te religije. No ako se vratimo kroz Bibliju do praoca svih nas, Adama, prateći DUHOVNO nasleđe prave vjere koje se ne nasleđuje ni po ocu ni po đedu, teško da ćemo imati ikakve koristi od ove crkvene „genealogije“.
Treći set manipulacije tradicionalnih crkava zasniva se na konstantnom reklamiranju i ispiranju mozga narodu ukazivanjem na razne „svetinje“ (spinovanje), pozivanjem na izmišljene priče i legende, čuda koja se ponavljaju u serijama i obrascima a nikako ne mogu izdržati biblijski test, svojstvena svim paganskim religijama i sl.
Konačno, same crkvene građevine, imidž i pojava klera u svojim raskošnim nošnjama, te različiti crkveni obredi, procesije i službe – sve to ostavlja dojam strahopoštovanja, zasjenjuje čula i ograničava um da ne izlazi iz alfa režima nerazmišljanja svojom glavom.
Konformizam vjernika (koji mogu u isto vrijeme biti i ateisti) je očekivani rezultat navedenih metoda djelovanja tradicionalnih crkava. Treba pomenuti i to da su one po pravilu široko otvorene za različite ideologije, praktično za sve osim čiste i nepomiješane biblijske istine, gdje su krajnje netolerantni, toliko da nijesu prezali ni od potpunog fizičkog istrebljenja Božjeg naroda kroz mračni Srednji vijek kad su bili u poziciji da kontrolišu vlasti.
Odbrana od robovanja zabludi
„Upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Jovan 8:32)
„Posveti ih istinom. Tvoja riječ je istina.“ (Jovan 17:17)
„Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za vaspitavanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen, potpuno opremljen za svako dobro djelo.“ (2. Timoteju 3:16)
„…Riječ koja izlazi iz mojih usta, neće se vratiti k meni prazna, nego će učiniti ono što želim i izvršiće ono zbog čega sam je poslao.“ (Isaija 55:11)
„Srž je riječi tvoje istina, i vječni su svi pravedni zakoni tvoji.“ (Psalam 119:160)
Temelj na kojem se podiže ograda djelotvorna i moćna da se odupre svakoj zabludi je Božja pisana objava čovječanstvu – Biblija. Naravno da jedna ovakva konstatacija mora biti potkrijepljena i zdravom argumentacijom i ljudskim iskustvom.
Pavle Simović
_____________
[1] Detaljne informacije o organizaciji Jehovini svjedoci, uključujući i svjedočanstva bivših članova, mogu se pronaći na ovom linku.
[2] Vidi članak na ovom linku.