Čovjek u stanju pobune i grijeha ne razumije Božje namjere i ciljeve. „A tjelesni čovjek ne prihvata ono što je od Božjeg Duha, jer je to za njega ludost, i ne može to spoznati, jer to treba da se prosuđuje na duhovan način.“ (1. Korinćanima 2:14) Zbog sebičnosti i zemaljskih težnji, Duh Božji je stran ljudskom duhu sve dok se čovjek ne obrati. Mi ne možemo da cijenimo karakter i misiju našeg Gospoda i Spasitelja bez božanskog posredovanja. Otuda u tzv. judeo-hrišćanskoj religiji toliko pogrešnih ideja, stavova i očekivanja.
Jedna od najvećih zabluda kako Isusovog vremena tako i danas bilo je očekivanje da je misija Mesije uspostavljanje teokratske države Izrael, hiljadugodišnjeg kraljevstva „izabranog naroda“, dominantnog nad ostalim nacijama.
Još je Jovan Krstitelj na početku svoje službe najavio da se „približilo kraljevstvo Božje“ (Matej 3:2). Ali treba zapaziti nešto vrlo važno: naime, centralna tema Jovanove poruke bio je poziv na pokajanje. Pokajanje i obraćenje su neodvojivi preduslovi dolaska Božjeg kraljevstva. Istom porukom Isus je započeo svoju javnu službu! (vidi Matej 4:17) Osnovna misija Hristovih učenika i nalog koji su dobili od svog Učitelja takođe je bila pronošenje poruke o blizini Božjeg kraljevstva (vidi Matej 10:1-7). Zašto „blizini“ kad znamo da je Plan spasenja u toj fazi još uvijek bio daleko od svoje konačne realizacije? Zato što je Željeni svih naroda (Hagaj 2:7) konačno došao među ljude da izdejstvuje njihovo spasenje!
Božje kraljevstvo na pobunjenoj zemlji – nemoguća misija
Mnogi ljudi kroz istoriju zanosili su se idejom da rade na uspostavljanju Božjeg kraljevstva kao zemaljske, svjetovne vladavine, počevši od samih Izraelaca još u vrijeme proroka Samuela (vidi 1. Samuelova 8. glava). Još tada, Gospod je objasnio da u osnovi te ideje stoji prikriveno odbacivanje Njega kao Kralja. Ali lažna religioznost sebične pale prirode želi na svaki način poistovjetiti Boga sa svojim težnjama i ciljevima. Oni žele učiniti Gospoda vladarem teokratske države, svog pravosudnog sistema, vojske, ustanova… Takvi od Njega očekuju da vlada uz pomoć zakona nametnutih ljudskom vlašću. I pošto se Hrist sada fizički ne nalazi među nama na zemlji, oni će sami preduzeti da djeluju umjesto Njega, da sprovode zakone Njegovog kraljevstva.
Djeluje li vam ovo poznato? Kroz cijeli Srednji vijek crkva je, poduprta silom države, vladala nasiljem nad savješću i represivnim mjerama se obračunavala sa „jereticima“ odnosno svojim neistomišljenicima koji su mogli raskrinkati njihove zablude, licemerje i prikriveni nemoral i grijeh pod plaštom osuđivanja drugih.
Oslobođenje od okupatora i uspostavljanje takvog kraljevstva je ono što su Jevreji Isusovog vremena očekivali od svog Mesije. Međutim, „okupator“ čijih ingerencija nijesu bili voljni da se oslobode, kako tada tako danas, zove se grijeh (vidi Matej 1:21). Oni bi većinski prihvatili Isusa kao svog Mesiju, da je bio voljan da uspostavi svjetovno kraljevstvo, da silom nametne ono što su oni smatrali Božjim zakonom i učini ih tumačima svoje volje i predstavnicima svoje vlasti. Čak i sami učenici Hristovi bili su obuzeti ovakvim zamislima (vidi Marko 10:35-37; Luka 9:46).
Društveni poredak Hristovog vremena bio je surov i iskvaren, ali ipak Spasitelj nije imao nikakvih pretenzija da se miješa u politiku ili pokuša sprovesti društvene reforme. On nije napadao nacionalne zloupotrebe niti se miješao u vlast i administraciju vlastodržaca. Činjenica da se držao daleko od zemaljskih vlasti ima svoje uporište ne samo u Njegovim metodama rada i propovijedanja, već takođe i u praktičnom nepoznavanju rimskih namjesničkih vlasti Njegovog slučaja sve do konačne riješenosti sveštenstva i narodnih vođa da ga uklone likvidacijom. Otuda Hrist u svjetovnoj istoriji nije ni mogao biti prepoznat kao „velika ličnost“, prosto zato što se nije uklapao u obrasce proizvodnje svjetovnih velikana. Ovo je jako važno da razumijemo, inače bismo i sami mogli podleći skepticizmu onih koji dovode u sumnju samo Hristovo postojanje jer o Njemu svjetovna istorija ne govori gotovo ništa.
Da je Isus mislio kako uz pomoć zakonodavnih i izvršnih vlasti i pod pokroviteljstvom velikih i moćnih ljudi ovog svijeta ili raznih interesnih lobija, može poduprijeti i uspostaviti svoje kraljevstvo, On bi nesumnjivo i djelovao u tom pravcu.
I danas kao u Hristovo vrijeme, Božje Djelo se ne oslanja niti zavisi od podrške i priznanja svjetovnih institucija ili ljudskih zakona. Utoliko su tragikomičniji napori crkava i različitih vjerskih zajednica da budu „priznate“ kao ravnopravne u religijskom svijetu.
Božje kraljevstvo nije od ovog svijeta
„Kad su ga fariseji pitali kada će doći Božje kraljevstvo, On im je odgovorio: ‘Božje kraljevstvo ne dolazi tako da se može vidjeti; niti će se kazati: ‘Evo, ovdje je!’ ili ‘Ondje je!’ Jer Božje kraljevstvo je u vama.’“ (Luka 17:20, 21)
Drugim riječima, da bi postalo funkcionalno, Božje kraljevstvo (teokratija) prvo mora zaživjeti U NAMA. Kako? „A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u njegovo ime, koji nisu od krvi ni od tjelesne volje ni od čovječije volje, nego začeti od Boga.“ (Jovan 1:12, 13)
Duhovni preporod, obnova djelovanjem Duha Božjeg u nama, jedina je sila koja može uzdići ljudski rod! Ono što Bog očekuje od čovjeka je aktivno sudjelovanje u Planu spasenja putem primanja i propovijedanja Riječi Božje, kao i njenog sprovođenja u praktičnom životu. Opisujući najčudesniji preobražaj grešnika, apostol Pavle konstatuje: „…ali oprani ste, posvećeni ste, opravdani u imenu našeg Gospoda Isusa Hrista, i Duhom našeg Boga.“ (1. Korinćanima 6:11)
Rimski namjesnik Pontije Pilat nije shvatao šta je suština jevrejskih optužbi protiv Isusa. Kao svjetovnom čovjeku, bilo mu je jasno da je optuženik koji stoji pred njim nevin, i da se tu zapravo radi o jevrejskim pitanjima vjere. Pilat je bio znatiželjan da sazna kako to da se Isus smatra judejskim kraljem a očito nema nikakve pretenzije prema politici (vidi Jovan 18:33). „A Isus odgovori: ‘Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovog svijeta, moje sluge bi se borile da ne budem predat Judejcima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.’“ (Jovan 18:36) Kakav trenutak! Ne može čovjek da se ne naježi kad pokuša zamisliti ovaj prizor. Pilat je ovaj dijalog završio pitanjem „Šta je istina?“ iako nije sačekao odgovor zbog žurbe da udovolji uzavreloj masi napolju.
Mjerodavni autoritet za Božje kraljevstvo ili teokratiju
Ko je, dakle, autoritet, ko je kvalifikovan da definiše Božje kraljevstvo ili teokratiju? Naravno sam Mesija, izvršni realizator Božjeg Plana spasenja! I On je to uradio na više nego jasan način.
Kad su brojni znatiželjnici iz mase koja je slijedila Isusa postali svjesni da On neće niti namjerava ispuniti njihove svjetovne želje i očekivanja, odustali su od Njega. U jevanđelju po Jovanu 8. glava, Isus je počeo da objašnjava masi koja ga slijedila da to čine iz pogrešnih pobuda (vidi 26. stih) i da ih upućuje na vječne vrijednosti. Oni su uzvratili pitanjem. Zapazite: „Šta treba da radimo da bismo činili djela koja Bog želi?“ (28. stih) Ljudska priroda bi da svojim djelima zavrijedi Božju pažnju i naklonost, da nešto čini što će čovjeka staviti u privilegovani položaj pred Bogom.
Isusov odgovor bio je vrlo jednostavan: „Ovo je djelo Božije da vjerujete onog koga je on poslao.“ (29. stih) Ukoliko grešnik nije spreman da se potpuno preda i povjeri svom Spasitelju, ne postoji nijedan drugi način da dospije u Božje kraljevstvo (vidi stihove 35-40)! Ali kod većine te riječi su izazvale nezadovoljstvo i gunđanje. Dalji razgovor postajao je sve „tvrđi“ za uši nepokajanih Judejaca, jer je Hrist objašnjavao da spasenje na vaskrsenje i vječni život dolazi isključivo kroz Njega, kroz Njegovo tijelo i krv za grijehe svijeta (vidi stihove 48-62).
„Duh je taj koji daje život, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su.“ (stih 63)
Nevjerstvo u Boga ili lažirana religija je osnovna prepreka između grešnika i Spasitelja: „‘Ali ima nekih među vama koji ne vjeruju.’ … I rekao je: ‘Zato sam vam kazao: Niko ne može doći k meni ako mu nije dato od Oca’.“ (stihovi 64-65)
Od tada su mnogi odustali od Isusa. Obratite pažnju sad na SLOBODU IZBORA koju Bog daje svojim stvorenim moralnim bićima. Ovo je potpuno suprotno i nespojivo sa zamislima o prinudnoj teokratiji na zemlji. „Zato je Isus upitao dvanaestoricu: ‘Da nećete i vi da odete?’“ (stih 67) Mogli su, ako to hoće. Na sreću, Petar je odgovorio u njihovo ime da su prepoznali svog Učitelja kao JEDINO utočište za svoje spasenje, čak iako tada nijesu osobito razumjeli Njegovu misiju: „Gospode, kome ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života. Mi smo povjerovali i spoznali da si ti Hristos, Sin živoga Boga.“ (stih 68) Koliko god bili u neznanju u pogledu suštine Plana spasenja, učenici su bili svjesni da ne postoji niko drugi, nijedna druga metoda ili put, gdje oni mogu potražiti svoje spasenje.
Kraljevstvo Božje (teokratija) u Isusovim pričama
Jevreji su mogli da znaju da Božje kraljevstvo ne može biti uspostavljeno paralelno sa zemaljskim kraljevstvima i sistemom, ako niotkuda drugo ono iz eksplicitne proročke objave u knjizi proroka Danila: „U danima tih kraljeva [poslednjih kraljevstava na pobunjenoj zemlji u proročkoj panorami] Bog će nebeski podići kraljevstvo koje nikada neće propasti. I to kraljevstvo se neće ostaviti drugom narodu. Ono će smrviti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka.“ (Danilo 2:44) Dakle, jedno uz drugo ne može nikako, to je poruka ovog proročanstva. Osim toga, kad se jednom uspostavi, Božje kraljevstvo ima svoj neprekidni kontinuitet u budućnosti koja se mjeri vječnošću. Ovo pokopava svaku neodrživu tezu o dominantnoj naciji ili „crkvi“.
Zbog snažnih predrasuda kojih su se ljudi vrlo teško oslobađali, Isus je morao kroz priče, parabole i narodu bliska poređenja objašnjavati prirodu i svrhu Božjeg kraljevstva.
Napravićemo kratak pregled.
U Luka 12:22-31, Isus je objasnio da je duhovno bogatstvo prioritet za čovjeka i da prvo treba težiti ili tražiti Božje kraljevstvo koje je takođe, ovdje i sada na zemlji, duhovni pojam.
Luka 13:18, 19: „Čemu je slično Božje kraljevstvo? S čim da ga uporedim? Ono je kao zrno gorušice koje je čovjek uzeo i posijao u svom vrtu; i raslo i postalo drvo i ptice nebeske su se nastanile na njegovim granama.“ Božje kraljevstvo je duhovni proces koji počinje sijanjem sjemena Božje Riječi, a zatim rasta i razvoja do konačnog donošenja rodova u Duhu kao kvalifikacije za spasenje!
„Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko ponovo ne rodi, ne može vidjeti Božje kraljevstvo.“ (Jovan 3:3)
Luka 13:20, 21: „Opet je rekao: ‘S čim da uporedim Božje kraljevstvo? Slično je kvascu, koji je žena uzela i umijesila u tri velike mjere brašna dok sva masa nije uskisla.’“ Opet ista slika! Naravno Riječ Božja je ovdje duhovni „kvasac“ koji započinje proces nadolaska „tijesta“ – ljudske prirode – na slavu Božju.
Dječije povjerenje je ono što treba ljudima da prime Božje kraljevstvo i napokon uđu u njega. „Ali Isus je pozvao k sebi djecu i rekao: ‘Pustite djecu da dolaze k meni i ne branite im. Jer takvima pripada Božje kraljevstvo. Zaista, kažem vam, ko ne primi Božje kraljevstvo poput djeteta, neće ući u njega.’“ (Luka 18:16, 17)
Iz Isusovih priča i pouka očigledno je kako se uspostavlja Božje kraljevstvo: to je duhovni proces preporoda grešnika u Božje usvojeno dijete! Ali kao što smo već naveli iz knjige proroka Danila, Božje kraljevstvo ima svoju konačnu dimenziju kao realnost PO REALIZACIJI Plana spasenja. Isus je naravno govorio i o tom aspektu.
Na pashalnoj večeri, poslednjoj prije Isusovog žrtvovanja, Gospod je naglasio da neće opet piti vina (grožđanog soka) sa svojim učenicima dok ne dođe Božje kraljevstvo (vidi Luka 22:18).
U proročkom sažetom prikazu događaja poslednjeg vremena, Isus je predočio vjernicima da kad vide da se to sve ispunjava mogu znati da je blizu Božje kraljevstvo kao realnost spasenja (vidi Luka 21:7-31).
Gdje god potražili i razmotrili pojam „Božje kraljevstvo“ u Bibliji, zaključci su uvijek isti: ono je neodvojivo od Božjeg Djela spasenja i prihvatanja tog spasenja vjerom u Duhu Božjem! Stoga bi najvažniji životni cilj svakog čovjeka na zemlji trebao biti upoznavanje sa Vjerom u Riječi života, koje začinju novi život i donose konačni rod u vječnom životu. Ne postoji uzvišenija misija ikad data ljudskom biću.
Pavle Simović
