„Tada Isus poče da prekoreva gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čuda što se nisu pokajali.“ (Matej 11:20)
Isus će biti vrlo precizan o tome ko je odbacio njegovu središnju poruku da se „pokaju, jer se približilo kraljevstvo nebesko“ (Matej 4:17). On će poimenice prozvati određene gradove u Galileji. Ljudi u ovim gradovima svjedočili su Isusovim moćnim čudima, ali su ipak odbijali da se pokaju.
Riječ „pokajanje“ znači promijeniti mišljenje. U Bibliji to obično znači žaliti zbog grijeha i odlučiti se zaustaviti i umjesto toga krenuti u novom smjeru. Kada Isus koristi riječ „pokajte se“, on poziva ljude da prestanu griješiti, ali vjerovatno i da ga prepoznaju kao Mesiju, onoga koji će vladati kraljevstvom nebeskim.
„Teško tebi, Horazine! Teško tebi, Betsaido! Jer, da su se u Tiru i Sidonu dogodila čuda koja su se u vama dogodila, oni bi se odavno u kostrijeti i pepelu pokajali. Ali, kažem vam: na Dan suda će biti lakše Tiru i Sidonu nego vama!“ (Matej 11:21-22)
Horazin se spominje samo u Novom savezu u ovoj Isusovoj izjavi. Naučnici sugerišu da se njegove ruševine mogu naći sjeverozapadno od grada Kapernauma, Isusovog usvojenog rodnog grada na sjeverozapadnoj obali Galilejskog mora. Betsaida je vjerovatno mjesto koje se spominje kao rodni grad Andreja, Petra i Filipa (Jovan 1:44). Nalazila se na zapadnoj strani Galilejskog mora.
Isus osuđuje oba grada jer se nisu okrenuli od grijeha i vjerovali u njega nakon što su vidjeli njegova moćna djela. Pokajanje u Starom savezu često je bilo obilježeno djelima velike poniznosti i žalosti, uključujući nošenje najgrubljeg materijala i pokrivanje glave i tijela pepelom. Hrist kaže da su ga ljudi u gradovima Tiru i Sidonu vidjeli kako čini ista čuda, davno bi se pokajali od svog grijeha u kostrijeti i pepelu.
Tir i Sidon su bili feničanski gradovi na obali Sredozemnog mora. Često su ih proroci u Starom savezu osuđivali zbog paganskog obožavanja lažnog boga Bala. Par je postao poznat kao živi simboli Božjeg gnjeva na sudu (Joel 3:4), kao i mjesta na kojima bi se moglo dogoditi pokajanje i priznanje Boga (1. Kraljevima 17:9, 24).
Koliko su ova dva jevrejska grada zaslužila sud ako odbiju da se pokaju kao odgovor na isti dokaz koji bi bacio na koljena najzlobnije nejevrejske gradove?
Isus takođe uvodi ideju da će postojati različite težine grijeha na sudnji dan.
„A ti, Kapernaume, zar ćeš se do nebesa uzdići? U had ćeš se sunovratiti! Jer, da su se u Sodomu dogodila čuda koja su se u tebi dogodila, ostao bi do dana današnjeg. Ali, kažem vam: na Dan suda će biti lakše zemlji sodomskoj nego tebi!“ (Matej 11:23-24)
Sada Isus osuđuje Kapernaum, grad na sjeverozapadnoj obali Galilejskog mora (Matej 4:12-13). On odmah odgovara na sopstveno retoričko pitanje, govoreći da će grad biti sunovraćen u „had“. Mnogi od Isusove jevrejske publike bi se podsjetili na Isaijinu osudu Vavilona u Isaiji 14:15: „Ali u grob [šeol] bićeš svrgnut, u najdublju jamu.“
Grčka riječ „hades“ pominje se 11 puta u Novom savezu i odgovara hebrejskoj riječi „šeol,“ koja se nalazi na 66 mjesta u mazoretskom tekstu, i odnosi se na podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva. Had je sinonim za smrt i grob (vidi: Otkrivenje 20:14).
Vavilon je možda bio definicija zlog grada, a ovdje Isus opisuje Kapernaum da dijeli istu sudbinu.
Ako je poređenje s Balovim obožavaocima bilo uvredljivo, ono što je Isus rekao sledeće bi bilo potpuno šokantno. Sodom je bio grad koji je Bog uništio zbog arogancije i grešnosti ljudi (Postanje 19). Svaki Jevrejin koji je slušao Hrista u ovom trenutku znao bi priču o Bogu koji spušta vatru da uništi taj razvratni grad. Sodom se koristi u cijelom Starom savezu kao simbol izopačenosti, zla i pokvarenosti (Postanje 13:13).
Šta je to što bi Kapernaum moglo učiniti tako zlim u Božjim očima? Isus kaže da kad bi ista moćna čuda koja je Isus učinio u Kapernaumu bila učinjena za narod Sodoma, Bog ga nikada ne bi uništio. Ljudi bi se pokajali za svoj grijeh. Za ljude koji su često – pogrešno – odgajani da vjeruju da su jedinstveno moralni (Matej 3:9), ovo bi bila najoštrija primjedba.
Kapernaum je dobio nezamislivu privilegiju da bude poznat kao usvojeni rodni grad Sina Božjeg na zemlji. Isus je odlučio da se tamo nastani i učinio je moćna čuda: iscjeljivao i izgonio demone, pa čak i uskrsavao mrtve. Ipak, većina ljudi tamo se nije pokajala od grijeha i povjerovala da je on Mesija.
Ova izjava podrazumijeva nekoliko važnih stvari. Prvo, ljudi u zemlji Sodoma – što znači grad i područje oko njega – doživjeće dan Božjeg suda, uprkos tome što su već potpuno zbrisani s lica zemlje (Postanje 19:23-25). Sveto pismo implicira jasnu razliku između kraja nečijeg zemaljskog života i konačnog Božjeg suda.
Drugo, kao u stihu 22, Isus objavljuje osudu za Izraelce, članove Božje izabrane nacije Izrael. Ovo je u suprotnosti sa onim u šta su mnogi Jevreji tog vremena vjerovali. Možda je preovlađujuća misao bila da bi samo Izraelac koji je slijedio Zakon bio pošteđen suda (Matej 3:9). Ali ovdje Isus ukazuje na pokajanje od grijeha i vjerovanje u njega kao Mesiju kao razliku između spasenja i prokletstva (Jovan 3:36).
Treće, kao i u 22. stihu, ovaj stih daje težinu ideji da Božji sud nosi različite nivoe „podnošljivosti“. Sveto pismo ne daje detalje o ovome ali čini se da postoji osjećaj u kojem veći grijesi zaslužuju težu kaznu, što je i pravedno.
„U to vrijeme Isus reče: ‘Hvalim te, Oče, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a otkrio malima. Da, Oče, to je postalo ugodno pred tobom.’“ (Matej 11:25-26)
Zašto ti ljudi nisu vjerovali u Isusa? Mogući trag dolazi u tome za šta Hrist zahvaljuje Bogu Ocu u ovom stihu. Usred razgovora sa gomilom, Isus se okreće svom Ocu, „Gospodu neba i zemlje“, i zahvaljuje mu što je sakrio ove stvari od mudrih i razumnih. Drugim riječima, Isus zahvaljuje Ocu što je aktivno učestvovao u čuvanju istine od onih za koje se misli da su pametni prema svjetskim standardima, ili barem prema njima samima. Umjesto toga, Otac otkriva skrivenu istinu „malima“ (minornima, neznatnim u svijetu). Isus zahvaljuje Ocu što je otkrio te istine „malima“ – u ovom kontekstu, znači onima koje je svijet ili odbacio, ili onima koji ga s povjerenjem prihvataju bez prikrivenih motiva (Matej 18:1-5).
Šta je to sakriveno od mudrih? U slučaju onoga o čemu je Isus upravo govorio u ovom poglavlju, to su stvari koje bi naizgled trebale biti očigledne. Ako Isus pokazuje moć koja može doći samo od Boga – moć da uskrsava mrtve i iscjeljuje nemoguće bolesti i istjeruje demone jednom riječju – onda on mora biti Mesija. Zašto neko ne bi vjerovao u to?
Isus identifikuje dvije stvari. Prvo, oni za koje se misli da su mudri i razumni na ovom svijetu skloni su precijeniti vrijednost vlastitog uma. Inteligencija dolazi s iskušenjem da se izbjegne sve što se osobi ne sviđa ili što ne voli. Ovo se suštinski ne razlikuje od načina na koji osoba sa velikim bogatstvom može sebe zavarati misleći da joj ništa i niko drugi ne treba – čak ni Bog. Pošto Isus nije bio ono što su mnogi samoproglašeni mudraci očekivali od Mesije, odlučili su da Isus ne može biti Mesija.
Drugo, ova izjava kao da implicira da Bog krije ono što bi trebalo biti očigledno od onih koji su arogantni. U određenom smislu, On im dopušta da ne razumiju ono što odluče da ne razumiju. Ovo je slično onome kako je faraonu, tokom izlaska, bilo dozvoljeno da se odupre Božjoj volji (Izlazak 7:22; 8:15, 32), prije nego što je Bog napravio primjer od njega otvrdnjavajući njegovo srce (Izlazak 9:12; 10:20; 14:8). Ljudi su sami odgovorni za „otvrdnjavanje srca“ kad se Bog obznani, baš kao što Pavle navodi u Jevrejima poslanici 3:7-19, upoređujući to sa nevjerstvom.
Ovo postavlja prirodno, veoma ljudsko pitanje: da li je to pošteno? Naša prirodna reakcija na tu ideju je negativna. Zašto bi Bog od bilo koga krio nešto bitno?
Sveto pismo daje primjere da Bog dozvoljava ljudima da donose slobodne izbore, a zatim – na osnovu tih izbora – uvećava se njihova tvrdoglavost kako bi dali primjer. Faraon koji je prvobitno odbio da dozvoli Izraelu da napusti Egipat kasnije je kažnjen od Boga zbog tvrdoće srca (Izlazak 9:12; 10:20; 14:8).
U oba slučaja, „pravičnost“ nije problem. Glavni faktor je poniznost. Oni koji odbacuju dokaze koje Bog daje nisu iskreni (Rimljanima 1:18-20). Djeca izražavaju iskreno povjerenje na osnovu onoga što vide i što im se kaže. Odrasli imaju veću naviku da manipulišu sopstvenim mislima kako bi zaštitili svoje preferencije. Kad se ljudi upravljaju na svjetovan način, „bog ovog doba [Sotona] zaslepljuje nevjernički um, da do njih ne prodre svjetlost slavne dobre vijesti o Hristu“ (2. Korinćanima 4:4).
Takođe je važno napomenuti da je takva Božja volja „ugodna“, prema Isusu. Pošto su svi ljudi grešnici (Rimljanima 3:10), niko ne zaslužuje dobro od Boga. To što se On otkriva svima je djelo milosti s Njegove strane. Činjenica da bi bilo ko vidio Njegovu moć na djelu – kao što su to svjedočili mnogi u Izraelu – i još uvijek odbijao vjerovati je čin budalaste arogancije.
„Moj Otac mi je sve predao, i niko, osim Oca, ne poznaje Sina. I niko ne poznaje Oca, samo Sin i oni kojima Sin hoće da ga otkrije.“ (Matej 11:27)
Sada Isus dodaje još jedan komentar o informacijama koje je Bog odlučio otkriti. On tvrdi da mu je Otac „sve predao“. Time se jasno otkriva hijerarhijski odnos koji definiše Boga kao najviši Autoritet. Bog Otac poznaje Sina u potpunosti. Bog zna sve. Niko istinski ne poznaje Sina, Isusa, osim Boga Oca. Na isti način, niko istinski ne poznaje Oca osim Isusa, Sina, i onih kojima je Isus odlučio da otkrije Oca. Dakle, najveće i najpotpunije otkrivenje Boga dolazi preko Njegovog Sina, Isusa Hrista.
Isus ne krije ko je zaista od onih koji slušaju. On u potpunosti tvrdi da je Sin Božiji.
Isus takođe izjavljuje da ima autoritet da otkrije Oca ljudima na zemlji, prema svom vlastitom izboru. U stvari, Isus je jedini put u svemiru za ljudsko biće da upozna Boga Oca tako što će započeti odnos s Njim (Jovan 14:6).
Poziv umornima i opterećenima
„Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer ja sam krotkog i poniznog srca, i naći ćete odmor za svoju dušu. Jer, moj jaram je blag i moje breme je lako.“ (Matej 11:28-30)
Isus sada daje izvanrednu ponudu svima koji ga slušaju. On je u prethodnom stihu tvrdio da je jedini koji poznaje Boga Oca i da može otkriti Oca svakome koga on odabere (Matej 11:25-27). Sada on upućuje poziv: ako se borite i umorni ste, mogu vam dati olakšanje.
Evo implikacije. Isusovi jevrejski slušaoci bili su uključeni u moćnu borbu da upoznaju Boga Oca. Njihovi vjerski vođe stavili su im ogromna opterećenja (Matej 23:4), a oni su se trudili nositi taj teret u nadi da će ih Bog afirmisati. Isus je upravo rekao da može otkriti svog Oca svakome, i odmah nudi odmor svima koji su opterećeni.
Isus ne govori nužno o fizičkom odmoru. 29. stih to opisuje kao odmor za dušu. Put do Oca kroz Isusa nije rezultat napornog i teškog rada.
Hrist to ne kaže ovdje, ali jevanđelje će otkriti da se Isus nudi da nosi teret i izvrši posao kako bi odveo one koji dolaze k njemu – one koji su „u jarmu“ – do Oca (Matej 11:30; Jovan 6:29).
Jaram je drvena naprava koja se koristi za iskorištavanje radne snage životinje, posebno volova. Oni mogu biti napravljeni za jednu životinju ili za kombinovanje snage više njih. Jevreji su život u poslušnosti Zakonu opisali kao da imaju jaram na sebi. U Isusovo vrijeme, fariseji su dodatno otežali taj teret dodajući zahtjeve i propise koje je stvorio čovjek uz Mojsijev zakon (Matej 23:4).
Isus je pozvao svoje slušaoce da dođu k njemu i uzmu njegov jaram, da mu se predaju i stave se pod njegovu vlast. On je obećao odmor onima koji to čine. Sada on elaborira, pozivajući ove slušaoce da stave na sebe njegov jaram.
Implikacija je da dopustimo Isusu da stavi svoj vlastiti jaram na nas, kao što bi ga farmer stavio na svoju stoku. To znači dati Isusu kontrolu i dopustiti mu da upravlja našim naporima. Posao koji imate neće biti težak, kaže Isus. On želi da uče od njega. Za razliku od fariseja, Isus insistira na tome da je blag. Ponizna je srca (Filipljanima 2:6-7). On nije došao da poveća njihov teret, nego da im dâ odmor za njihove duše.
Ova izjava je iz potpuno drugačije perspektive od Hristovih ranijih komentara o širokim i uskim vratima. Tamo je Isus rekao da je put u život uzak i težak (Matej 7:14). U tom kontekstu, Isus je govorio o gledištu svijeta: da slijediti Hrista znači prihvatiti teške okolnosti. Ovo je svakako tačno, jer biti Hristov sledbenik često znači biti proganjan (Jovan 16:33). Međutim, ono na šta Isus ovdje govori je perspektiva vječnosti. U poređenju s nemogućim zadatkom zarađivanja vlastitog spasenja (Rimljanima 3:20; Galatima 2:16), Isus nudi nešto beskrajno „lakše“.
Ovo pokreće jedan od velikih koncepata hrišćanstva koji se mora podučavati i shvatiti. Hrišćanstvo je lični odnos sa Isusom Hristom. Ovo nije poziv na program, niti na sistem religije, niti na crkvu, a svakako ne na učenike, ili nekog ljudskog vođu.
Napokon, dajući ovaj komentar, Isus ne nudi slobodu od predanosti. Njegov jaram je i dalje jaram: i dalje dolazi sa zahtjevima od svetog Boga. Ali apostol Jovan će kasnije napisati da poslušnost Bogu koga volimo nije teret (1. Jovanova 5:3). Šta je Isusova poenta? „Jer ja sam blag… Ne bojte se mog jarma jer nisam kao vaši prethodni gospodari. Ja sam blag i skroman. Vi sada patite jer su vaši sadašnji gospodari (svjetski sistem, Sotona i vaša vlastita grešna priroda) oholi, ponosni i dominiraju.“ Hristov jaram tako može dati odmor, jer Hrist je istovremeno Spasitelj koji nosi naš teret.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
