Gospod je ljudima davao imena prema njihovim karakternim osobinama. Ime (šem) na hebrejskom jeziku označava osobinu, karakter, titulu, autoritet, čast.
Rodonačelnicima drevnog Izraela smatraju se Abram, Isak i Jakov. Od samog početka, Božja namjera bila je da ih blagoslovi i umnoži radi dvostrukog cilja: 1) očuvanje i prenošenje izvorne religije; 2) očuvanje loze kroz koju je jednom trebao doći Sin Božji – Mesija – kao Sin čovječiji.
Jakovljevo ime je promijenjeno u Izrael nakon što je pobijedio u borbi vjere i istrajnosti (1. Mojsijeva 32:24-28). Izrael je duhovni pojam koji se primjenjuje na duhovnog pobjednika i duhovno nasleđe. „Nema više ni Jevrejina ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer vi ste svi jedno u Hristu Isusu. A ako ste Hristovi, onda ste Abramovo potomstvo, naslednici po obećanju.“ (Galatima 3:28, 29) „Jer nijesu Izrael svi koji potiču od Izraela. Niti su svi Abramova djeca samo zato što su njegovo potomstvo, nego kao što piše: ‘Ono što će se nazvati tvojim potomstvom doći će preko Isaka.’ To jest, djeca dobijena po tijelu nijesu ujedno i Božja djeca, nego se djeca obećanja računaju u potomstvo.“ (Rimljanima 9:6-8)
Još Abramu je obećano da će se u njegovom sjemenu „blagosloviti SVI NARODI“ (1. Mojsijeva 18:18). Očigledno da je Božja namjera sa Izraelom obuhvatala stanovnike cijele planete. U protivnom, biblijski Bog bio bi samo još jedno lokalno božanstvo na drevnom Bliskom istoku. Pala ljudska priroda je ta koja želi da zadrži „ekskluzivna prava“ na Božja obećanja, bilo da se radi o Jevrejima kao naciji ili crkvi kao navodnom baštiniku hrišćanske vjere. Matrica obmane je ista.
Dakle, Gospod je umnožio Jakovljevo potomstvo kako je obećao. Ali biološka, krvna pripadnost njegovom potomstvu nije bila nikakva garancija duhovne pripadnosti Izraelu. U svim vremenima tu kvalifikaciju je donosilo obraćenje Bogu u smislu pokajanja i napuštanja grijeha i ulaska u savez sa Gospodom, zasnovanog na Žrtvi i držanju Svjedočanstva (Božjeg Zakona).
Jakov je imao dvanaest sinova i najmanje jednu ćerku (Dinu), od svoje dvije žene, Lee i Rahele, i njihovih sluškinja Bilhe i Zelfe: Rubena, Simeona, Levija, Judu, Dana, Neftalima, Gada, Ašera, Isahara, Zebulona, Josifa i Benjamina.
Kratka istorija plemena Izraela
Od prvobitnih 12 jevrejskih plemena koja su pod vođstvom Jošue Nunova zauzeli Hanan (Obećanu zemlju koja je bila tip konačnog nasleđa spasenih na zemlji nakon realizacije Plana spasenja), godine 930. prije n.e. 10 plemena su formirala nezavisno kraljevstvo na sjeveru pod imenom Izrael, dok su preostala dva plemena, Juda i Benjamin, oformili Judejsko kraljevstvo na jugu.
Asirija je porobila sjeverno kraljevstvo 721. godine prije n.e. te su 10 plemena postepeno asimilovana sa drugim narodima i tako iščezla sa istorijske scene.
Potomci plemena Juda i Benjamin opstali su kao Jevreji jer im je bilo dopušteno da se vrate u svoju postojbinu nakon Vavilonskog egzila 586. godine prije n.e.
Između 66. i 70. godine n.e., rimski imperator Titus pokrenuo je vojnu akciju u cilju slamanja pobune Jevreja koja se završila razorenjem hrama u Jerusalimu, što je rezultiralo egzilom Jevreja iz Judeje i kasnije iz Galije usljed pobune Bar Kohbe 135. godine n.e.
U skorijoj istoriji, krajem 19. vijeka, Jevreja, krvnih potomaka Judinog i Benjaminovog plemena po muškoj liniji, ostao je mali procenat (oko 3%), prije cionističkog projekta kupovine zemlje i naseljavanja teritorije nekadašnjeg Izraela judaistima koji su poticali uglavnom iz Rusije i Poljske i nekih drugih evropskih zemalja, Jevrejima ne-semitskog porijekla koji su primili judaizam kao svoju vjeru. Cionistički projekat pod rukovodstvom moćnih globalista, bankarske i naftne oligarhije konačno je 1948. godine rezultirao formiranjem države Izrael.
Činjenica je da starosavezna izraelska plemena danas ne postoje. Ali zato postoje brojne špekulacije ko bi eventualno danas mogli biti potomci 12 plemena, i, po pravilu, te teorije najviše gravitiraju na zapadnjačke nacije, odakle je i lansiran cijeli koncept modernog Izraela. Naravno, svakom ozbiljnom proučavaocu Biblije koji razumije Plan spasenja, bavljenje i pristajanje za takvim špekulacijama jednako je podršci Novom svjetskom poretku i diskreditaciji biblijskog koncepta.
Biblijski koncept 12 plemena
U Bibliji se na nekoliko mjesta nabraja 12 plemena: 1. Mojsijeva 35:23-26; 2. Mojsijeva 1:2-5; 4. Mojsijeva 1:20-43; 1. Dnevnika 2:2; Otkrivenje 7:5-8.
U svakoj drevnoj izraelskoj porodici najstariji sin je, po pravu prvenaštva, nasleđivao dvostruki dio očeve zaostavštine, i čast da služi kao sveštenik u kući svog oca; i ono što je bilo od veće vrijednosti svakom istinskom Abramovom sinu od bogatstva i zemaljske pozicije, on je nasleđivao duhovno prvenaštvo koje mu je dalo čast da bude praotac obećanog Mesije. Međutim, kako je Ruben kao nekad stric mu Isav (1. Mojsijeva 25:34; Jevrejima 12:16) izgubio svoje pravo kao prvorođeni (1. Mojsijeva 35:22; 49:3-4), na njegovo i Josifovo mjesto došla su dva Josifova sina, Jefrem i Manasija, postavši izraelska plemena. Na nekim drugim mjestima ne pominje se Levijevo pleme, vjerovatno zato što su Leviti bili određeni za hramsku službu te stoga lišeni nasleđa sopstvene zemlje u Izraelu (vidi Jošua 14:3).
U Otkrivenju 7. glava, međutim, vidimo da se Josif nalazi na spisku, zajedno sa svojim sinom Manasijom, dok nema Jefrema. Rubena opet ima, ali nema Dana. Na svakom spisku u Bibliji naći ćemo sledećih devet plemena: Simeon, Juda, Gad, Ašer, Neftalim, Manasija, Isahar, Zebulon i Benjamin. Pored njih, tu su još Jefrem, Ruben, Josif, Dan i Levi (što bi ukupno bilo 14).
Ali pošto se svako nabrajanje zadržava u okviru broja 12, to je očigledno da postoje tipološki razlozi za takav obrazac.
Simbolika broja 12
Dvanaest je broj savršenstva, koji označava savršenstvo ljudske uprave. U Bibliji nalazi se na mnogim mjestima u vezi sa svim predmetima koji se bave vladanjem.
Bilo je dvanaest patrijarha, počevši od Šema (Sima) do Jakova. Takođe na svim spiskovima sinova Izraela, uvijek se nabraja njih 12, iako ih je, kao što smo već vidjeli, bilo više. Postoji ukupno 18 takvih nabrajanja, i na svakom su jedni ili drugi sinovi / plemena izuzeti da ne bude više od 12.
U Solomonovom hramu 12 je predominantni broj, za razliku od Šatora od sastanka koji je imao broj 5.
U Starom savezu 12 osoba je bilo posebno pomazano kao vladari, od kojih su pet bili sveštenici (Aron i četiri njegova sina; vidi 2. Mojsijeva 6:23) a sedam kraljevi (Saul, David, Abšalom, Solomon, Jehu, Joas i Joahaz).
Na naprsniku prvosveštenika, koji se koristio za sud, bilo je 12 kamenova koji su predstavljali 12 plemena (2. Mojsijeva 28:21). 12 okruglih hljebova stajalo je pred Gospodom na stolu (3. Mojsijeva 24:5, 6). Za vrijeme perioda sudija, 12 sudija je sudilo Izraelu. Solomon je postavio 12 oficira nad Izraelom…
U Novom savezu takođe nalazimo isti veliki princip kod apostolskih duhovnih autoriteta koje je postavio Isus. Novi Jerusalim ima 12 temelja (sa imenima 12 apostola), 12 kapija (sa imenima 12 plemena Izraelovih), 12 bisera, 12 anđela čuvara… Dimenzije Novog Jerusalima su 12.000 kvadratnih stadija (1 stadij = 185 m), dok je zid visok 144 lakta (12 x 12; vidi Otkrivenje 21:16, 17).
Isus je imao 12 godina kad se prvi put javno eksponirao (Luka 2:42) i izgovorio prve zabilježene riječi.
Dvanaest legiona anđela označava savršenstvo anđeoskih četa (vidi Matej 26:53).
Broj 12 nalazi se 187 puta u cijeloj Bibliji, od čega se 22 puta pominje u knjizi Otkrivenja.
Taj broj predstavlja božanski autoritet i naimenovanje, kao i vladalački temelj i savršenstvo, i prikazuje kompletnost. Istina se simboliše sa 144, ili 12 x 12.
Značenje imena plemenskih rodonačelnika Izraela
JUDA – Hvaljenje Gospoda, priznanje vjere (1. Mojsijeva 29:35).
RUBEN – Koji vidi sina, vizija sina (1. Mojsijeva 29:32).
GAD – Sreća (vidi 1. Mojsijeva 30:11).
AŠER – Blagosloven, srećan (1. Mojsijeva 30:13).
NEFTALIM – Moj trud, upinjanje, borba (1. Mojsijeva 30:8).
MANASIJA – Bog je učinio da zaboravim muku (1. Mojsijeva 41:50, 51).
SIMEON – Onaj koji je čuo ili sluša (1. Mojsijeva 29:33).
LEVI – Privržen, priljubljen (1. Mojsijeva 29:34).
ISAHAR – Nagrada, naknada od Boga (1. Mojsijeva 30:18).
ZEBULON – Dar od Boga, čast, udostojenje (1. Mojsijeva 30:20).
JOSIF – Bog će uvećati (1. Mojsijeva 30:23, 24).
BENJAMIN – Sin desnice (vidi 1. Mojsijeva 35:18).
DAN – Bog je moj sudija (1. Mojsijeva 30:6).
JEFREM – Plodonosnost, dvostruko plodan (1. Mojsijeva 41:52).
Ruben
Istorija plemena je izvještaj o neuspjesima u nošenju Božjih namjera.
Ruben je, kao i njegov stric Isav (1. Mojsijeva 25:34; Jevrejima 12:16) olako uzimao prvenaštvo, i u čas neopreznosti počinio grijeh koji ga je zauvijek isključio od svih duhovnih i privremenih prava prvorođenog. Učinio je preljubu sa ženom svog oca, grijeh za koji Pavle kaže „kakvog nema ni među neznabošcima“ (1. Korinćanima 5:1; 1. Mojsijeva 49:4).
Zbog ovog grijeha privremeno pravo prvenaštva, dvostruki dio Jakovljevog zemaljskog nasleđa, dat je Josifu (1. Dnevnika 5:1), sveštenstvo Leviju (5. Mojsijeva 33:8-11), a Judi, Jakovljevom četvrtom sinu, povjerena je čast da postane Hristov praotac (1. Mojsijeva 49:9,10; 1. Dnevnika 5:1,2).
Na svojoj samrtnoj postelji Jakov je prikazao karakter koji je Ruben kao prvjenac mogao imati. „Rubene, ti si moj prvjenac, moja sila i prvjenac moje muške snage, uzvišen si u dostojanstvu i u snazi.“ Možemo zamisliti patetični ton glasa starog patrijarha dok je prikazivao pravi karakter svog prvjenca, onog ko je mogao imati poštovanje svih: „Neobuzdan si poput voda, nemoj se uzvisivati, jer si legao na postelju svog oca. Tada si je obeščastio. On je legao na moju postelju!“ (1. Mojsijeva 49:3,4)
U Rubenovoj istoriji postoje tragovi kada je bio „uzvišen u dostojanstvu“ koje mu je prvobitno podareno, kao što je pokazano njegovom ljubaznošću kada je kući donio mandragore svojoj majci (1. Mojsijeva 30:14), i pokušavajući da spase život Josifu, kada su njegova braća bila odlučna da ga ubiju (1. Mojsijeva 37:21,22,29; 42:22).
Ruben je bio nepostojanog karaktera, „neobuzdan kao voda.“ Jakov je imao malo povjerenja u njegovu riječ, jer kada su njegova braća željela da odvedu Benjamina u Egipat, Jakov nije cijenio Rubenovo zalaganje da će mu bezbjedno vratiti Benjamina, ali kada je Juda obećao da će biti jemac za mladića, Jakov je prihvatio ponudu (1. Mojsijeva 42:37,38; 43:8,9).
Čini se da je Rubenova nepostojana priroda prenesena i na njegovo potomstvo. Isti sebični karakter pokazalo je Rubenovo pleme koje je htjelo da zauzme prvu zemlju koju su pokorili kada su izašli iz Egipta. Mojsije je očevidno čitao njihove motive u tom zahtjevu, ali ipak im je odobrio posjed „s druge strane Jordana.“ Kao rezultat ovog zahtjeva, oni su bili među prvima koji su odvedeni u asirsko ropstvo od strane Teglat-Felasara, asirskog kralja, oko 721. prije n.e. (4. Mojsijeva 32:1-33; 1. Dnevnika 5:26).
Proročke riječi patrijarha: „Nećeš biti prvi,“ ispunile su se u istoriji Rubenovog plemena. To pleme nije dalo sudiju, proroka, heroja, osim Adina i tridesetorice s njim, koji su se računali među junacima Davidove vojske (1. Dnevnika 11:42). Ovi ljudi su bez sumnje bili među sto i dvadeset hiljada Rubenovog, Gadovog i Manasijinog plemena, koji su otišli na Hebron da zakralje Davida nad Izraelom (1. Dnevnika 12:37,38).
Datan i Aviron, iz Rubenovog plemena, sa Levitom Korejem, čuveni su po pobuni koju su podstakli u izraelskom logoru, i njihovo uništenje bilo je očigledna pouka sudbine svih koji idu u sličnom pravcu (4. Mojsijeva 16:1; 5. Mojsijeva 11:6).
Teritorija koju je izabralo Rubenovo pleme smjestilo ih je u neposrednu blizinu Moabaca. Nije čudno što se Ruben, udaljivši se tako sa glavne pozicije nacionalne uprave i nacionalne religije, odrekao Jehovine vjere.
Kada je Mojsije izgovarao oproštajni blagoslov nad plemenima Izraela, o Rubenu je rekao: „Neka živi Ruben i neka ne izumre nikada, neka ne bude malo ljudi njegovih.“ (5. Mojsijeva 33:6)
U vrijeme Megidske bitke, koja je u mnogo pogleda tip konačne Armagedonske bitke, izjavljeno je: „Dugo se kolebalo srce sinova Rubenovih.“ (Sudije 5:16)
Postoji mnoštvo ljudi i žena na svijetu danas čiji su karakteri kao Rubenov. Oni su „neobuzdani kao voda,“ bez sile u sebi da učine išta dobro, ali jednom kad se obrate, jednako snažno će stajati za Boga.
Simeon
Simeon je bio drugi sin Jakovljeve nevoljene žene, Lee. On je bio čovjek snažnih strasti. Njegov život i život plemena koje nosi njegovo ime sadrži neke od najmračnijih mrlja u istoriji drevnog Izraela.
Najveći grijeh Simeonovog života bilo je ubistvo Sihemljana (1. Mojsijeva 34). Levije je bio povezan sa Simeonom u ovom zlom djelu, ali čini se da je Simeon prednjačio, jer božanski izvještaj uvijek na prvom mjestu pominje njegovo ime kada govori o ovom grijehu. Lea je takođe bila Dinina majka. Ljubav prema njihovoj sestri je očigledno izazvala ovaj čin osvete.
Riječi upućene Simeonu od Jakova pokazuju da Bog ne prelazi ni preko čijeg grijeha. Činjenica da je njihova jedina sestra obeščašćena nije bio izgovor da se počini to užasno djelo osvete.
Kada su se Jakovljevi sinovi sakupili oko kreveta svog oca da prime oproštajni blagoslov, u umu umirućeg patrijarha oživio je prizor od nekih četrdeset godina ranije, i on je uzviknuo: „Simeon i Levije su braća. Mačevi su im oruđe nasilja. U njihovo društvo moja duša ne ulazi. S njihovim se zborom moje srce ne ujedinjuje, jer su u svom gnjevu pobili ljude, i u svojoj samovolji presjekli su bikovima žile na nogama.“ I kako je zazirao od same pomisli da je njegovo ime narušeno njihovim bezbožnim postupkom, on nastavlja: „Proklet da je njihov gnjev, jer je okrutan, i njihov bijes, jer je žestok. Razdijeliću ih po Jakovu i rasuću ih po Izraelu.“ (1. Mojsijeva 49:5-7)
Oba plemena su bila razdijeljena i rasijana. Ali na kako različit način! Leviti su zadržali status časti, i bili rasijani preko zemlje kao vjerski prosvetitelji i sveštenici. Raspršivanje Simeonovog plemena proisteklo je iz iskvarenih elemenata u samom plemenu, što je umanjilo njihov broj i konačno rezultiralo protjerivanjem sa njihovog nasledstva.
Kada je zemlja bila razdijeljena među različitim plemenima, Simeonu nije dodijeljen dio; i kako je Judina raspodjela bila prevelika za to pleme, Simeonu je bilo dozvoljeno da zauzme dio Judinog nasledstva. Kasnije su neki od Simeonovog plemena bili primorani da traže novu teritoriju po Izraelu, i na taj način su bili odvojeni od ostatka njihove braće (1. Dnevnika 4:27,39,42).
Kada je Izrael prebrojan kod Sinaja, Simeon je imao 59.300 boraca. Samo dva plemena su ih prevazilazila u snazi. Ali kada je Izrael opet prebrojan kod Sitima, Simeon je bio slabiji od svih plemena, brojeći samo 22.200. Otkuda ovako velika promjena? Simeonovi snažni ljudi nijesu žrtvovali svoje živote na bojnom polju boreći se za Božju čast; bili su poubijani zbog razuzdanosti njihovih srca. 4. Mojsijeva 25. glava sadrži tužnu priču Simeonove propasti. Čini se iz izvještaja da su Simeonovi glavni ljudi bili vođe u velikom otpadu. Postali su plijen madijanskih bludnica.
Prilikom izricanja Mojsijevog blagoslova, Simeonovo pleme bilo je izostavljeno.
Istorija tjelesnog Simeona je tužna, ali kad Simeon postane duhovan – onaj koji je čuo i sluša Božju Riječ – onda i ljudi problematičnih karakternih osobina postaju dio velikog nasleđa spasenih koji mogu biti ubrojani u 144.000 iz Otkrivenja 7. glava.
Levije
Kada je Lea rodila svog trećeg sina, rekla je: „Sad će mi muž biti privržen, jer sam mu rodila tri sina. Zato je on dobio ime Levije.“ (1. Mojsijeva 29:34)
Čini se da je Levijevo ime proročanstvo životnog djela cijelog plemena. Kao što je Sotona, pomoću zavisti i ljubomore, rastavio Leu od muževljevog poštovanja, tako je tražio da upropasti Levija ubjeđujući ga da se ujedini sa Simeonom u osveti počiniocima zlodjela njihovoj jedinoj sestri (1. Mojsijeva 34).
Jakovljeve poslednje riječi upućene dvojici braće bile su više kletva nego blagoslov, ali kada se grešnik pokaje i odvrati od svojih grijeha, Bog čak i prokletstva pretvara u blagoslove, i tako je bilo u Levijevom slučaju (Nehemija 13:2).
Karakter se formira na način kojim se pojedinci suočavaju sa običnim događajima svakodnevnog života, ali se isprobava načinom na koji se suočavaju sa krizama u životu. Kod Sinaja je Božji narod prošao jednu od najvećih kriza, kada je cijelo izraelsko mnoštvo obožavalo zlatno tele. U to vrijeme, kada je i sam Bog bio spreman da uništi Izrael (2. Mojsijeva 32:10), Levijevo pleme je istupilo i svojom vjernošću pomogli da se spriječi najgori scenario (2. Mojsijeva 32:26-28).
U vrijeme ove krize Levitima je bila draža Božja slava i Njegovo djelo nego sve zemaljske veze; ni braća, saradnici ili prijatelji nijesu stali između njih i njihove dužnosti prema Bogu. Kao nagrada za njihovu vjernost, sveštenstvo – dio prvjenca – dato je Levijevim sinovima. Ono što je Ruben izgubio nevjernošću u domu svog oca, Levije je dobio time što je bio vjeran Bogu pred cijelim Izraelom.
Mojsije ga je u svom oproštajnom blagoslovu uzvisio iznad svih ostalih. O Leviju je rekao: „Za Levija je rekao: ‘Tvoj Tumim i tvoj Urim pripadaju čovjeku koji ti je vjeran, koga si u Masi iskušao, s kim si se prepirao kod vode Merive. I on je rekao za oca svoga i za majku svoju: ‘Nijesam ih vidio.’ Ni braću svoju nije poznavao, i nije znao za sinove svoje, jer je postupao po riječi tvojoj, i držao se saveza tvog. Neka poučava Jakova naredbama tvojim i Izrael zakonu tvome. Neka prinosi kad pred nozdrvama tvojim, i cijeli prinos na oltaru tvome. Blagoslovi, Gospode, snagu njegovu, neka ti je ugodno djelo ruku njegovih. Polomi bedra onima koji se dižu na njega i onima koji ga silno mrze, da više ne ustanu.’“ (5. Mojsijeva 33:8-11)
Od čovjekovog pada, svako domaćinstvo je vršilo bogosluženje sa domaćinom kao ličnim sveštenikom. Kada je došlo vrijeme da se promijeni ovaj način bogosluženja, Bog je to učinio na takav način da je cijelom Izraelu dao temeljno razumijevanje stvari.
Prebrojani su muški prvjenci cijelog Izraela, i našlo se da ih ima 22.273. Zatim je prebrojano Levijevo pleme, i bilo ih je 22.000. Tako su prvjenci nadbrojali Levite pa je cijena za otkup prvjenaca – „po pet sikala od glave“ – plaćena za 273 prvjenca – broj kojim su nadbrojali Levite (4. Mojsijeva 3:45-49). Zatim su svi Leviti bili odvojeni za svoje životno djelo.
Zbir brojeva datih u 4. Mojsijevoj 3. glava za svako od tri grane Levijevog plemena je 22.300. Razumije se da su ovih dodatnih 300 bili Levijevi prvjenci, i kao takvi su već bili posvećeni pa nijesu mogli zauzimati mjesto ostalih.
Kada je Izrael logorovao, Leviti su bili čuvari svetog Šatora. Kada su putovali, samo Leviti su nosili sve što se ticalo Svetinje.
Kada je Izrael ušao u Obećanu zemlju, Levijevom plemenu nije dato nasledstvo. Od njih se nije očekivalo da troše svoje vrijeme i snagu na obradu zemlje i uzgoj stoke. Njihov teret je trebalo biti duhovno blagostanje cijelog Izraela, i, da bi lakše mogli vršiti ovo djelo, Levitima je dato četrdeset i osam gradova, raštrkanih po dvanaest plemena, a desetak se koristio za njihovo izdržavanje (4. Mojsijeva 18:20,21) Tako se ispunilo Jakovljevo proročanstvo; bili su „razdijeljeni po Jakovu, i rasuti po Izraelu.“
Istorija hrama i njegove službe je istorija Levita. Kada je Bog bio počastvovan od strane svog naroda, Levitima je data njihova određena služba, ali kada je došlo do otpada, Leviti su bili primorani da potraže drugo zaposlenje za svoje izdržavanje (Nehemija 13:10,11).
Levijevo, kao i ostala plemena, imalo je raznovrsnu istoriju; nijesu svi bili vjerni Bogu, ali to pleme je nastavilo da postoji u Izraelu do Hristovog vremena, i imalo je značajne predstavnike među ranim apostolima kao što je bio Barnaba (Djela 4:36).
U vrijeme krize Leviti su zadobili svoju veliku pobjedu. U vrijeme krize odluke se donose brzo. Mnogi padaju u to vrijeme, jer nemaju nezavisno izgrađene karaktere. Imaju naviku da slijede vođstvo onih u koje imaju povjerenja, i nemaju snage u sebi. Onaj ko uvijek hoće da se pokaže vjernim u životnim krizama, mora imati čistu vezu sa nebeskim Bogom, i mora se plašiti Boga više nego čovjeka.
Mojsije i Aron su dvije najzapaženije ličnosti u Levijevom plemenu. Postojala je jasna razlika između ova dva čovjeka. Mojsije je stajao ponizan ali čvrst kao stijena, na koju su talasi neprestano udarali. Aron je bio mek, i s vremena na vrijeme se činio skoro nepostojan, ali i Aron je bio jak karakter, iako drugačiji od svog brata.
Aronov krunski test je došao kada su njegova dva sina bila ubijena u Šatoru, jer su, pod uticajem opojnog pića, prinijeli tuđ oganj pred Gospoda. Aronu nije bilo dozvoljeno da pokaže bilo kakav znak žalosti; učeći narod na taj način da je Bog bio pravedan u kažnjavanju prestupnika, u ovom slučaju lažirane svešteničke službe, iako su bili njegovi sinovi.
Levijevih 12.000 zapečaćenih biće osobe koje su zaslužile prokletstvo zbog grijeha, ali kad su grijeh ostavili, bili su privrženi svom Bogu od koga će primiti vječni blagoslov.
Juda
Ime ili porijeklo, odvojeno od karaktera, nema težine u nebeskim zapisima. Pošto je Ruben, kojemu je bilo namijenjeno pravo prvjenca kako zemaljsko tako i duhovno, propustio da izgradi karakter vrijedan prvorođenog, ti blagoslovi su uzeti od njega i dati drugima koji su razvili karaktere vrijedne tog poziva.
Josifu, koji je postao ugledni rukovodilac poslovima, dat je dvostruki dio očevog nasleđa – zemaljskog prvenaštva, ali za opunomoćenje na duhovno prvenaštvo potrebna je veća sposobnost od kontrolisanja velikog bogatstva, da bi neko postao praotac Mesije.
Biblijski spisi konstatuju da je Juda, četvrti sin, bio „nadmoćniji od svoje braće“ i da je „od njega potekao Vođa“ (1. Dnevnika 5:2). Jakov je na svojoj samrtnoj postelji objavio ove proročke riječi: „Žezlo se neće odmaći od Jude, ni vladalački štap od njegovih nogu, dok ne dođe Šiloh, očekivanje naroda.“ (1. Mojsijeva 49:10)
Kako je zapravo Juda postao nadmoćniji od svoje braće i tako naslijedio duhovno prvenaštvo? Ovo je predmet vrijedan pažljivog proučavanja svih koje žele udio u velikom duhovnom prvenaštvu putem kojeg već sada možemo postati sunaslednici vječne baštine. Ne postoji nijedan zapis da je Juda nadjačao svoju braću fizičkom ili oružanom silom. Ali pažljivo proučavanje života dvanaest Jakovljevih sinova otkriva činjenicu da je Juda bio vođa.
Kad se ponudio da bude jemac za Benjamina, Jakov je pristao da pusti Benjamina da ide u Egipat, premda je odbio Rubenovu ponudu (1. Mojsijeva 43:8-13; 42:37, 38).
Kad su Jakov i njegova porodica stigli u Egipat, „Jakov je pred sobom poslao Judu da obavesti Josifa o dolasku u Gošen. Oni su zatim stigli u zemlju Gošen.“ (1. Mojsijeva 46:28)
Kad su Jakovljevi sinovi bili u velikim neprilikama zato što je egipatski vladar zahtijevao da Benjamin bude talac, Juda je bio taj koji se tako revnosno zauzimao za njihov slučaj da je Josif odbacio svoju masku i otkrio se svojoj braći (1. Mojsijeva 44:14-34; 45:1-3).
Svojom strogom doslednošću i principijelnošću, Juda je zadobio povjerenje svog oca i braće. Cijela priča je ispričana u blagoslovu koji je izrekao nad Judom njegov ostarjeli otac pred smrt: „Tebe će, Juda, tvoja braća hvaliti. Tvoja će ruka biti na vratu tvojih neprijatelja. Sinovi tvog oca tebi će se klanjati.“ (1. Mojsijeva 49:8)
Njegova braća su se poklonila pred Josifom, ali okolnosti su bile drugačije. Josifovo bogatstvo i položaj koje je stekao u stranoj zemlji omogućile su mu preuzvišenost; ali Juda je zadobio poštovanje svoje braće u svakodnevnom kontaktu porodičnog života. Ovo povjerenje ne rađa se u trenutku, već dan za danom njegovog striktnog integriteta zavrijedio je njihovo poštovanje, sve dok nijesu svojom slobodnom voljom, ne silom prilika, počeli da ga hvale i klanjaju se pred njim. To je ono što se zove spontani zdravi autoritet. Život sukoba i pobjede nad sebičnim sklonostima svog vlastitog srca sažet je u ovim riječima: „Sinovi tvog oca tebi će se klanjati.“
Vrijedno je napomenuti da je Juda savladao iste okolnosti u kojima je Ruben doživio neuspjeh. Nijesu počinjeni javni grijesi ono što je isključilo Rubena iz privilegija prvorođenog, on se pokazao nepouzdanim u porodičnom životu (1. Dnevnika 5:1). On nije uzimao u obzir čast svoje porodice. Njegov otac i braća nijesu mu se mogli povjeriti u privatnom životu. U tom istom domu, okružen istim iskušenjima i sredinom, Juda je prevladao nad svojom braćom, i od njega je mogao izaći Vođa (1. Dnevnika 5:2).
Od jednog ovakvog karaktera osobe koja je u vrijeme neprilika prepoznata od svoje braće kao vođa od povjerenja, 12.000 antitipskih predstavnika biće zapečaćeno među 144.000 spasenih za vječnost.
„Juda je lavić. Sine moj, od plijena ćeš ustajati. Spustio se, kao lav se ispružio, i ko se usuđuje da ga probudi?“ (1. Mojsijeva 49:9) U ovim riječima Jakov ostavlja utisak da bi bilo lakše savladati lava nego ličnost kakav je bio Juda, da bi bilo bezbjednije probuditi starog lava nego se nadmetati sa onim koji postojano stoji u svom integritetu pred Bogom.
Judin karakter bi svaki hrišćanin mogao poželjeti, tu čvrstinu koja se neće odreći hrišćanskog integriteta, već živjeti u sigurnosti da je Gospod s nama dok nas salijeću Sotona i njegove vojske (Matej 7:24,25).
Juda se češće pominje u Svetom Pismu od ijednog drugog patrijarha, osim Josifa. Od pet Judinih sinova, dvojica su umrli bez djece, ali od tri preostala sina nastalo je najmoćnije pleme u Izraelu.
Kod Sinaja izbrojano je 74.600 Judinih potomaka. Oni su bez sumnje imali mali udio, ako su uopšte, u otpadu kod Sitima, kad se Simeonovo pleme znatno smanjilo, jer Juda je brojao 76.500 ljudi kad su napustili Sitim da uđu u Obećanu zemlju.
Judino pleme zauzelo je položaj između drugih plemena slično onom koje je njihov praotac držao u porodici svog oca. Njima je bilo povjerena briga o sveštenstvu. Devet gradova koje je zauzela Aronova porodica, sveštenici, bili su unutar teritorije Jude i Simeona (Jošua 21:9-16). Preostalih 48 gradova koje su naselili Leviti bilo je raštrkano po ostalim plemenima.
Juda je bio nezavisno pleme. Nakon Saulove smrti, oni nijesu čekali na druge da priznaju Davida za kralja, već su ga krunisali kao Judinog kralja, i David je vladao nad njima sedam i po godina prije nego što je krunisan za kralja cijelog Izraela (2. Samuelova 2:4,11).
Nakon Solomonove smrti, Juda i Benjamin su ostali vjerni Davidovom potomstvu i formirali Judejsko kraljevstvo. Ovo kraljevstvo zadržalo je svoju zemlju više od 140 godina nakon što je sjeverno kraljevstvo Izraela odvedeno u asirsko ropstvo (2. Kraljevima 17:6; 2. Dnevnika 36:17-20).
Sedekiji, Judinom kralju, data je poslednja prilika da sačuva sveti grad da ne padne u ruke neznabožaca (Jeremija 38:17-20), ali on je propustio šansu, i Juda, kraljevsko pleme, je odvedeno u vavilonsko ropstvo.
Ali skiptar se nikad potpuno nije uzeo od Jude do dolaska Šiloha (Mesije, onog kome pripada). Irod Veliki, poslednji kralj koji je vladao nad Jevrejima, umro je nekoliko godina prije Hristovog rođenja. U svom prvom testamentu on je imenovao Antipu za svog naslednika, ali njegova poslednja volja bila je da Arhelaj vlada umjesto njega. Narod je bio spreman da prihvati Arhelaja, ali su se nakon toga pobunili. I Arhelaj i Antipa su otišli u Rim da predstave svoje zahtjeve cezaru. Međutim, cezar nijednog nije potvrdio, već je poslao Arhelaja nazad u Judeju kao etnarha[1] (Matej 2:10-22), uz obećanje krune ako se pokaže vrijedan iste, ali je Arhelaj nikad nije primio. Tako je „opustjela zemlja dvojice kraljeva“ za vrijeme Isusovog djetinjstva kao što je prorekao Isaija (Isaija 7:14-16).
Judino pleme dalo je brojna zapažena imena u biblijskoj istoriji. Nijedno drugo pleme nije dalo svijetu toliko moćnih Božjih ljudi. Na čelu tog spiska nalazi se jedno neuporedivo ime – Isus iz Nazareta, Lav iz plemena Judina (Otkrivenje 5:5).
Kalevova vjera i velika neustrašiva hrabrost bile su inspiracija Božjem narodu kroz vjekove. Njegova vjera bila je snažna u času kad su ostali vidjeli samo džinove ili neprelazne teškoće na putu ulaska u Obećanu zemlju: „Hajde da idemo gore i osvojimo tu zemlju, jer je sigurno možemo pokoriti.“ (4. Mojsijeva 13:30) U svojoj 85-oj godini, u sili Božjoj, on je istjerao neprijatelje iz uporišta na Hebronu (Jošua 14:6-15; 15:13-15).
David je bio poštovan iznad svih zemaljskih kraljeva i zato se uzima kao tip Hrista. Nadahnuće Spasitelja naziva „Davidovim sinom“ (Matej 21:9; Otkrivenje 22:16).
Juda je dao i određeni broj kraljeva koji su okruženi svim iskušenjima dvorskog života ostali vjerni Bogu.
Nakon ropstva, kad se ponekad činilo da je Izrael Božji gotovo zbrisan sa lica zemlje, četiri mlada čovjeka iz Jude, vjerni lavolikom karakteru svog plemena, radije su rizikovali svoje živote nego da se oskrnave kraljevskim delikatesima sa stola vladara Vavilona (Danilo 1:8; uporedi sa Izreke 23:1-3). Nekoliko godina kasnije, trojica od ovih ljudi su bez straha stajali pred kraljem Vavilona, rekavši: „Naš Bog kome služimo može nas izbaviti. On će nas i izbaviti iz užarene ognjene peći i iz tvoje ruke, kralju. Ali ako to i ne učini, znaj, kralju, da tvojim bogovima nećemo služiti niti ćemo se pokloniti zlatnom kipu koji si podigao.“ (Danilo 3:17,18) Oni su se pozvali na obećanje dato oko stotinu godina ranije: „Ako pođeš kroz vatru, nećeš izgorjeti, niti će te plamen uhvatiti.“ (Isaija 43:2) Sam Sin Božji je hodio sa ovom trojicom Judinih sinova kroz ognjenu peć, i izišli su nepovrijeđeni (Danilo 3:24-27). I sam Danilo se, dosledan integritetu svog plemena, radije suočio sa lavovima nego da prekine svoju zajednicu sa Bogom (Danilo 6:7-10, 16-22).
Neftalim
Neftalim, Jakovljev šesti sin, bio je drugi sin Bale, Raheline služavke. Biblija se ne izjašnjava po pitanju njegove lične istorije, osim izjave da je imao četiri sina od kojih se raširilo Neftalimovo pleme; ali jevrejska tradicija tvrdi da je Neftalim zapažen kao brz trkač, i da je izabran od Josifa kao jedan od petorice da bude predstavnik porodice pred faraonom.
Prilikom Jakovljevog blagoslova, Juda je upoređen sa lavom, Dan sa zmijom, Isahar da je jak kao magarac, Benjamin sa vukom, ali „Neftalim je tanana košuta. On govori lijepe riječi.“ (1. Mojsijeva 49:21). Košuta, ili ženka jelena, je plašljiva životinja, spremna da pobjegne na prvo približavanje opasnosti. Niko ne bi htio da veže teret na jelena.
Neftalim ukazuje na karakter prilično drugačiji od Isaharovog, ipak Neftalim ima dragocjen dar koji svako može poželjeti, on zna kako na riječima. Neometan mnogim teškim teretima i odgovornostima nošenih od strane neke njegove braće, imao je vremena da pronađe one oborenog pogleda i obeshrabrene, i svojim „lijepim riječima“ da ohrabri potištenog i utješi žalosnog.
„Ljubazne su riječi saće meda, slatke su duši i lijek su kostima.“ (Izreke 16:24)
Ali kad je to bilo potrebno „Zebulon je narod koji je dušu svoju smrti izlagao, a tako i Neftalim, na uzvišenjima u polju.“ (Sudije 5:18) Oni nijesu zazirali od borbe na visokim mjestima u polju, izlažući se strijelama neprijatelja, ako je uspjeh u bici to zahtijevao. „Nijesu marili za svoj život do smrti.“ (Otkrivenje 12:11)
Duhovni predstavnici Neftalimovog plemena kroz cijelu vječnost će „ići za Jagnjetom kuda god ono ide“, dvanaest hiljada koji tokom probe života na ovoj zemlji govore „lijepe riječi“, i na teškim mjestima neustrašivo stoje čvrsto na dužnosti, spremni da žrtvuju svoje živote radije nego da prave kompromis po pitanju Božje stvari.
U Mojsijevom poslednjem blagoslovu, o Nefalimu je rekao: „Neftalima Gospod naklonošću svojom siti i obasipa blagoslovom svojim.“ (5. Mojsijeva 33:23) Ovo je zasigurno stanje koje treba da želi svako Božje dijete. Gospod je puno milostiv svakome čiji su grijesi oprošteni, ali kako smo često nezadovoljni i nestrpljivi, i idemo kroz život oborenih lica. Zato što nijesmo „siti milosti“, nijesmo puni blagoslova Gospodnjeg.
Neftalim se pridružio ostatku Izraela u krunisanju kralja Davida kod Hebrona, i izvještaj tvrdi da su oni u to vrijeme sa drugim sjevernim plemenima donijeli velike količine darova kod Hebrona (1. Dnevnika 12:40).
Barak, iz Kedesa Neftalimovog, jedini je veliki junak iz ovog plemena pomenut u Bibliji. Bitka koju je on predvodio pod upravom proročice Debore je velika bitka koju je vodio drevni Božji narod (Sudije 4:6-24), i može donekle da se posmatra kao tip poslednje bitke između sila dobra i zla.
Granična teritorija na zapadnoj obali Galilejskog mora i dalje na sjever data je Neftalimu. Bila je to plodna zemlja, i tokom Solomonove vladavine bila je jedna od njegovih okruga prehrambene službe, pod upravom Ahimasa, kraljevog zeta (1. Kraljevima 4:7,15).
Neftalimova teritorija je ležala na putu sirskih i asirskih osvajača. I Neftalimovo pleme je odvedeno u ropstvo u Asiriju.
U Hristovo vrijeme Neftalim više nije posjedovao obalu Galilejskog mora, ali se mnogo više pričalo o njoj nego kada ju je posjedovao. Isaija, više od sedam stotina godina prije Hrista, prorokovao je da će zemlja Zebulonova i Neftalimova vidjeti veliku svjetlost (Isaija 9:1,2; Matej 4:15,16), i u ispunjenju tog proroštva, Isus, „Svjetlost svijeta“, imao je svoj dom u Galileji. Sa obala Galilejskog mora vodeći učenici su bili pozvani na svoje životno djelo.
Gad
O djetinjstvu i ličnom životu Gada, Jakovljevog sedmog sina, nije sačuvano ništa određeno. On je bio prvi sin Zelfe, Leine sluškinje, ali iz datih izvještaja se čini da su Gad i ostali Jakovljevi sinovi sa Bilhom i Zelfom bili daleko od uzornih karaktera u njihovim ranim životima (1. Mojsijeva 37:2). Proročke riječi umirućeg oca otvorile su knjigu u životu i karakteru ovog sina: „Gada će napadati razbojnici, ali on će im biti za petama.“ (1. Mojsijeva 49:19) Gad se može uzeti kao tip odmetnika, koji je savladan vojskom iskušenja, ali budan u svojoj opasnosti, i u snazi datoj od Boga, na kraju pobjeđuje, i ulazi na kapije Novog Jerusalima, radujući se u Gospodu.
Tajna pobjede Gadovog plemena nad njihovim neprijateljima data je na račun jedne od njihovih velikih bitki: „U ratu su prizivali Boga da im pomogne i on je uslišio njihove usrdne molitve jer su se uzdali u njega.“ (1. Dnevnika 5:20)
Kada je Petar uvidio da zapravo tone ispod talasa na kojima je hodao, zavapio je: „Gospode, spasi me! Isus odmah pruži ruku i uhvati ga.“ (Matej 14:30,31) Na isti način, onaj ko se nađe savladan od iskušenja nad kojima je u prošlosti bio pobjednik, ima privilegiju, kao Gad i Petar, vapaja za pomoć, i odmah će je primiti, ako se povjeri Bogu.
Svakom odmetniku Gospod šalje ovu poruku: „‘Vrati se, odmetnice, Izraele,’ govori Gospod. ‘Moje se lice neće gnjeviti na vas, jer sam ja vjeran’, govori Gospod. ‘Neću se dovijeka gneviti. Samo spoznaj svoj prestup, jer si Gospodu, svom Bogu, zgriješila. Na sve strane trčala si k tuđincima pod svako zeleno drvo. A moj glas nijeste slušali’, govori Gospod.“ (Jeremija 3:12-14)
„Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravednosti.“ (1. Jovanova 1:9)
Svakom odmetniku Gospod kaže: „‘Dođite, molim vas, da ispravimo stvari’, kaže Gospod. ‘Ako vaši grijesi budu kao skerlet, postaće bijeli kao snijeg; ako budu crveni kao grimiz, postaće kao vuna.’“ (Isaija 1:18)
„Vratite se, odmetnički sinovi. Izliječiću vaše odmetništvo.“ (Jeremija 3:22)
„Ja ću izliječiti njihovu nevjernost. Voljeću ih drage volje, jer se moj gnjev odvratio od njega.“ (Osija 14:4)
Ljudskom srcu je veoma teško da povrati povjerenje u onoga ko je izdao i prezreo ljubav i prijateljstvo, ali Božja beskonačna ljubav ne samo što će iscijeliti naša odmetanja i voljeti nas drage volje, nego On takođe kaže: „Ja, ja radi sebe brišem tvoje prestupe i tvojih grijeha više se neću sjećati.“ (Isaija 43:25)
Zato što su bili pastiri, Gadovo pleme je zahtijevalo da njihov dio bude od prve pokorene zemlje preko Jordana. Uzeli su dio u osvajanju zemlje sa zapadne strane Jordana, i nijesu se vratili svojim porodicama dok im nije dato časno otpuštenje od Jošue Nunova, kod šatorskih vrata u Šilohu (Jošua 22:1-4). Mojsije u oproštajnom blagoslovu očigledno ukazuje na njihov izbor zemlje i vjernost (5. Mojsijeva 33:20,21).
Njihovo nasledstvo je ležalo između Rubenove teritorije na jugu i polovine Manasijinog plemena na sjeveru. U početku je Gadovo nasledstvo obuhvatalo polovinu Gilada; kasnije su posjedovali cio Gilad (1. Dnevnika 5:11,16). Toliko su se identifikovali sa Giladom, da je u nekim slučajevima ime Gilad korišćeno kao sinonim za Gada.
Karakter plemena je bio vrlo žestok i ratoboran – „hrabri junaci… brzi kao gazele po brdima.“ Takav je slikoviti opis onih jedanaest heroja Gadovog plemena, najmanji od njih je bio jednak sa stotinom, a najveći sa hiljadom; takav, nezastrašen nabujalim jordanskim vodama, se pridružio Davidovoj vojsci u vrijeme njegove najveće diskreditacije i sramote (1. Dnevnika 12:8,12,13).
Gad, iako odvojen od ostatka Izraela zapadno od Jordana, i dalje je zadržao neku vezu sa njima. Iz Ahavovih sledećih riječi trebali bismo zaključiti da se Gad smatrao dijelom sjevernog kraljevstva: „Znate li da Ramot u Giladu pripada nama? A mi oklijevamo da ga uzmemo iz ruke kralja Sirije.“ (1. Kraljevima 22:3)
Teglat-Felasar je odveo zarobljenika Gada u Asiriju (1. Dnevnika 5:26), a Amonci naselili njihove gradove u vrijeme Jeremije. Prorok otkriva stanje sledećim riječima: „Zar Izrael nema sinova? Zar nema naslednika? Zašto je Malhom zauzeo Gadovu zemlju i zašto se njegov narod nastanio u Izraelovim gradovima?“ (Jeremija 49:1)
Od svih plemena Izraelovih, samo su se Gad i Ruben vratili u zemlje koje su njihovi praoci napustili prije pet stotina godina sa svojim nepromijenjenim zanimanjima. Civilizacija i ropstvo u Egiptu su promijenili zanimanja većine plemena.
Barzelaj, Davidov prijatelj, je bio iz Gilada (2. Samuelova 19:32-39), a takođe i Jeftaj, „hrabri junak.“ Među istaknutim ličnostima iz Gilada ili Gada bio je Ilija Tišbićanin, čuveni prorok, koji je bio posebno počastvovan od Boga uzimanjem na Nebo da ne iskusi smrti (2. Kraljevima 2:7-14). On je zajedno sa Mojsijem bio odabran da govori sa Isusom na Gori preobraženja o predstojećem žrtvovanju Mesije u Jerusalimu (Luka 9:28-31).
________________________
[1] Etnarh je vladar nad homogenom etničkom grupom koji nema kraljevske ingerencije.
