Transhumanizam je pokušaj da se vještački poboljšaju ljudi: da se poboljšaju njihove fizičke i/ili mentalne sposobnosti bilo genetskom modifikacijom, ugradnjom tehnologije ili kombinacijom to dvoje. Svjetski ekonomski forum energično provodi transhumanizam s ciljem stvaranja boljeg društva stvarnom modifikacijom pojedinaca.[1] Ideja je da bi genetski ili tehnološki poboljšani ljudi mogli imati izvanredne atletske sposobnosti, izuzetno visoku inteligenciju, otpornost na bolesti i produženi životni vijek. Da li je takav cilj moguć? Ako jeste, da li je to nešto čemu bismo trebali težiti? Koje su naučne i moralne implikacije?
Nauka i fantastika o tehnološkom pojačanju
Naučno-fantastične knjige i filmovi često prikazuju različite oblike transhumanizma u uopšteno pozitivnom svjetlu. Serija iz 1970-ih, Čovjek od šest miliona dolara, jedan je od takvih primjera. Zasnovana na knjizi Kiborg, serija istražuje izmišljene avanture čovjeka s „bioničkim“ (vještačkim, tehnološkim) djelovima tijela koji su u gotovo svakom pogledu superiorniji od svojih bioloških originala. Astronaut Stiv Ostin (kojeg glumi Lee Majors) teško je povrijeđen u nesreći, što je rezultiralo gubitkom obje noge, desne ruke i lijevog oka. Sve je to zamijenjeno vještačkim (bioničkim) verzijama (po cijeni od 6 miliona dolara) koje su daleko superiornije od originala. One omogućavaju Stivu da trči brzinom većom od 95 kilometara na sat i skoči oko 12 metara.[2] Stivova bionička desna ruka može podići 450 kilograma. A njegovo bioničko oko može da zumira po želji, kao da koristi telefoto sočivo.
Naslovni lik serije je u suštini transformisan u superheroja zahvaljujući tehnološkom pojačanju. Uvod u emisiju podsjeća na riječi Oskara Goldmana (kojeg glumi Richard Anderson) koji je prikupio sredstva za Stivove bioničke implantate: „Gospodo, možemo ga obnoviti. Imamo tehnologiju. Imamo sposobnost da napravimo prvog bioničkog čovjeka na svijetu. Stiv Ostin će biti taj čovjek. Bolji nego što je bio prije. Bolji, jači, brži.“ Ko to ne bi želio? Mnoge druge televizijske emisije i filmovi istražuju ideju zamjene djelova tijela vještačkim djelovima koji su daleko bolji.[3]
Trenutno se ideja o zamjeni bioloških djelova tijela vrhunskim tehnološkim nalazi samo u naučnoj fantastici. Trenutna tehnologija nam omogućava da neke djelove tijela zamijenimo vještačkim verzijama; ali one nikada nisu tako dobre kao original. Svakako je blagoslov što sada imamo kapacitete za proizvodnju protetskih udova za ljude koji su izgubili svoje originale zbog bolesti ili ozljede. Ali pretpostavljamo da bi svaka takva osoba, ako bi imala izbor, radije imala originalnu biološku verziju.
Na primjer, neki ljudi koriste insulinsku pumpu za kontrolu dijabetesa. Ovaj dio tehnologije je u suštini vještački pankreas. Kod zdrave osobe, gušterača luči insulin – hemikaliju koja pomaže šećeru u krvi da uđe u ćelije. Kada ljudski pankreas ne proizvodi dovoljno insulina, rezultat je visok šećer u krvi – hiperglikemija ili dijabetes. Takva stanja mogu dovesti do drugih ozbiljnih problema. Insulinska pumpa može isporučiti insulin slično kao pankreas. Pumpa se nosi spolja, a insulin se isporučuje kroz malu cjevčicu sa iglom koja se ubacuje i zalepljuje na kožu. U većini slučajeva, osoba treba da procijeni količinu ugljenih hidrata koje će unijeti i podesiti pumpu da ubrizga odgovarajuću količinu insulina.
Zaista je divno što imamo takvu tehnologiju. Ali razmislite koliko je zdrava gušterača superiorna u odnosu na vještačku verziju. Gušterača koju je Bog dizajnirao je u potpunosti unutrašnja. Nikada ne trebaju nove baterije. Nikada ne treba dopunjavanje insulina jer ga ona sama proizvodi. Ne treba joj reći koliko insulina da proizvede jer automatski prati nivo šećera u krvi. I ne zahtijeva održavanje. Verzija koju je napravio čovjek je svakako blagoslov za one kojima je potrebna, ali nije tako dobra kao Božji originalni dizajn. Takav je slučaj sa svim vještačkim zamjenama. Trebali bismo biti zahvalni Bogu što imamo tehnologiju da zamijenimo defektne ili nedostajuće biološke strukture u našem palom svijetu. Međutim, zamjene nikada nisu tako dobre kao fabrički originali.
Ali hoće li to uvijek biti tako? Hoće li tehnološke zamjene na kraju biti superiornije od zdravih bioloških verzija? Hoće li ljudi početi da uklanjaju savršeno zdrave udove i organe kako bi mogli nadograditi vrhunske vještačke? Svakako je moguće proizvesti mašinu koja radi jednu ili više stvari bolje od biološkog ekvivalenta. Možemo napraviti mašine jače od ljudskih mišića ili kamere sa većom rezolucijom od oka. Ali ovi uređaji su uvijek inferiorniji u mnogim drugim načinima. Mašina koja je jača od mišića takođe može zahtijevati mnogo više prostora, ili biti teža, ili zahtijevati spoljnu snagu. Kamera s većom rezolucijom od oka možda neće automatski fokusirati tako brzo ili efikasno. A oko ima daleko veću sposobnost prilagođavanja raspona svjetline nego bilo koja kamera koju je napravio čovjek do sada. Štaviše, naši biološki sistemi ne zahtijevaju skoro nikakvo održavanje, a mogu se čak i samopopravljati (u izvesnoj mjeri) kada su oštećeni. Mogu se čak i prilagoditi zavisno o upotrebi. Na primjer, što više koristite svoje mišiće, oni postaju jači. Koja vještačka mašina to može učiniti?
Dakle, ideja o zamjeni djelova tijela vještačkim verzijama koje su u svakom pogledu superiorne u odnosu na original možda neće biti moguća. Tijelo je već nevjerovatno dobro dizajnirano. Nije li ova ideja proizašla iz evolutivnog gledišta u kojem su ljudi samo skup mutacija (grešaka) u DNK koje su poboljšale izglede za preživljavanje? Mnogi evolucionisti vjeruju da je ljudsko tijelo loš dizajn jer navodno nema inteligenciju iza sebe. U tom pogledu, naravno, sve što dizajniramo trebalo bi biti bolje od onoga što se slučajno dešava u prirodi.
Ali prema biblijskom gledištu, naša tijela i um su namjerno dizajnirani od strane Boga – istog Boga koji je stvorio svemir u kojem živimo. Može biti da su naša tijela optimalno dizajnirana koliko god mogu da rade ono za što ih je Bog načinio. Svako „poboljšanje“ jedne oblasti može uključivati mnoge kompromise u drugim oblastima. Kao biblijski kreacionisti, skeptični smo da će tehnologija ikada dozvoliti zamjene koje su zaista superiorne na sve načine u odnosu na biologiju koju je Bog osmislio. Međutim, trebamo biti zahvalni onim istraživačima koji proučavaju načine da se vještačke zamjene što bolje naprave u svrhu pomoći onima koji su povrijeđeni ili invalidi u ovom palom svijetu.
Nauka i fantastika genetskih poboljšanja
Drugi način na koji bi ljudi mogli biti „poboljšani“ je genetski inženjering. Ovo uključuje promjenu gena: sekvence u DNK koje proizvode fizičku osobinu. Za razliku od tehnološko poboljšanja, genetska poboljšanja ima prednost korišćenja nevjerovatno dizajnirane biologije koja je već prisutna u živim organizmima. Ono jednostavno mijenja upute tako da samo tijelo formira nove ili različite strukture.
Genetski inženjering je takođe dobro istražen u naučnoj fantastici. U originalnoj epizodi Zvjezdanih staza Space Seed, posada Enterprajza mora se obračunati sa zlobnim Kanom (kojeg glumi Ricardo Montalbán). Kan je genetski modifikovan čovjek s fizičkim i mentalnim sposobnostima koje daleko nadmašuju one običnih ljudi. To ga čini veoma teškim za poraz. Superzlikovac se vratio u drugom filmu Zvjezdanih staza: Kanov gnjev.
Epizoda Outer Limits, „Šesti prst“ opisuje priču o čovjeku koji učestvuje u eksperimentu genetskog inženjeringa. Eksperiment mijenja čovjekov DNK, vještački ga „evoluira“ u naprednog nadčovjeka sa telepatskim i telekinetičkim sposobnostima. Genetsko povećanje za proizvodnju naprednih ljudi takođe je istraženo u naučno-fantastičnoj seriji Fringe (Rub), u kojoj poboljšani nadljudi iz budućnosti mogu putovati u prošlost.
Da li su takvi napreci zaista mogući? Možemo li poboljšati inteligenciju i fizičke sposobnosti ljudi mijenjajući njihov DNK? Može li to biti jednostavno kao identifikovanje i umetanje gena za visoku inteligenciju, kreativnost i atletsku snagu? Možemo li ukloniti i gene odgovorne za agresiju, mržnju, zloću i tako dalje? Nauka genetike napravila je ogroman napredak u poslednjih nekoliko decenija. Ali pitanja su složenija nego što mnogi ljudi pretpostavljaju.
Potraga za plavom ružom
Nijanse genetike ilustrovane su u fascinantnom eksperimentu koji je započeo ranih 1990-ih. Cilj je bio stvoriti plavu ružu – ružu koja je genetski modifikovana kako bi proizvela plave latice. U prirodnim vrstama ruža, najčešće boje latica su crvena, bijela i ružičasta. Manje uobičajene boje uključuju žutu, narandžastu i zelenu. Međutim, plave ruže ne postoje u prirodi, a nijedna hibridizacija postojećih vrsta nikada nije proizvela plavu ružu. Plave ruže se mogu napraviti bojenjem bijelih ruža plavim pigmentom; ali ruže ne proizvode plave latice same. Razlog je naizgled jednostavan: nijedna vrsta ruža nema gen za proizvodnju plavog pigmenta delfinidina – hemikalije koja uzrokuje da mnoge druge vrste cvijeća imaju plave latice.
S druge strane, petunije imaju gene za proizvodnju delfinidina – što rezultira plavim pigmentom u laticama. Dakle, možda bi rješenje bilo da se ovi geni izoluju iz petunije i umetnu u DNK ruže. Godine 1994. genetičari su izveli ovaj eksperiment, ali nastale ruže nisu imale delfinidin u svojim laticama i plavu boju. Očigledno su druge genetske upute ometale i spriječile željeni rezultat. Ipak, kada su ti isti geni umetnuti u DNK karanfila, nastali cvjetovi su proizveli delfinidin u svojim laticama, što je rezultiralo plavičastom nijansom. Dakle, metoda je uspjela za neko cvijeće, ali ne i za ruže.
Slični eksperimenti koji su uključivali gene iz maćuhice (daninoć) su takođe bili uspješni u proizvodnji plavog pigmenta u karanfilima. Dakle, genetičari su izolovali gene iz maćuhica koje proizvode delfinidin i ubacili te gene u DNK ruža. Ovog puta, dobijene genetski modifikovane ruže su imale delfinidin u svojim laticama, ali nisu bile ni izdaleka plave. Zašto?
Delphinidin proizvodi najplavije boje u laticama cvijeća koje imaju ph faktor 7 ili veći – one koje su neutralne ili alkalne. U kisjeloj sredini, hemikalija postaje ljubičasta ili crvena. Latice ruže su prirodno kisjele. Dakle, delfinidin ne daje bogatu plavu boju kao kod drugog cvijeća. Nekoliko drugih pigmenata u boji porijeklom iz ruže je takođe doprinijelo, što je rezultiralo tamnocrvenom ružom. Genetičari su počeli da razmatraju druge komponente u cvijeću koje pojačavaju plavu boju.
Uz dodatne eksperimente, genetičari su uspjeli potisnuti druge pigmente, što je rezultiralo ružom s delfinidinom kao jedinim pigmentom u laticama. Godine 2004. objavljena je prva uspješna „plava ruža“ i dobila je naziv „aplauz“. Međutim, stvarna boja ove ruže je u najboljem slučaju lavanda i nije stvarno plava. To je zbog kisjelosti latica ruže. Plava ruža još nije napravljena.
Očigledno, samo zato što znamo šta gen radi u određenom organizmu ne znači da znamo šta će taj gen učiniti ako se ubaci u drugi organizam. Geni međusobno djeluju. A hemikalije koje rade jednu stvar u jednom okruženju mogu učiniti nešto sasvim drugačije u drugom okruženju. Ovo je opasnost od genetskog eksperimentisanja. Ne znamo kako sve hemikalije i strukture u organizmu stupaju u interakciju sa svim drugim hemikalijama i strukturama. Dodavanje, uklanjanje ili modifikacija jednog gena može imati neočekivane i nenamjerne rezultate zbog načina na koji proteini međusobno djeluju.
Ovo ne znači da nikada nećemo razumjeti ove stvari. Ali biće potrebno mnogo vrlo pažljivog istraživanja da bi se razumjele nijanse načina na koji geni međusobno djeluju. Genetski inženjering kod ljudi očito nije tako jednostavan kao lociranje „gena inteligencije“ i njihovo umetanje u sve ljude kako bi se proizvela pametnija populacija. Bilo kakva obećanja da će se čovječanstvo sigurno unaprijediti genetskom modifikacijom trenutno su neosnovana; ne možemo napraviti ni plavu ružu.
Etička razmatranja
Trenutno ne posjedujemo znanje za stvaranje tehnološki poboljšanih ili genetski poboljšanih ljudi. Ipak, to su ciljevi mnogih istraživača. Ali da li bismo trebali težiti takvim ciljevima? Trebamo li pokušati da se poboljšamo genetskom modifikacijom ili tehnološkim pojačanjem?
Neki bi mogli tvrditi da se genetskim inženjeringom uopšte ne treba baviti. Imamo genom koji smo naslijedili od naših roditelja, koji su oni naslijedili od svojih, i tako dalje do Adama i Eve koji su dobili svoj genom od Boga. Zašto bismo trebali petljati u ono što je Bog stvorio? S druge strane, zbog pada, DNK se ne replicira savršeno. Greške su se uvukle. Da li bi bilo prihvatljivo da ih ispravimo da znamo kako to učiniti? S druge strane, neki ljudi tvrde da, ako možemo koristiti tehnologiju da poboljšamo ljudsko stanje, uvijek bismo trebali težiti tome. Način na koji procjenjujemo moralnost takvih pitanja prirodno će proizaći iz našeg pogleda na svijet.
U evolucijskom svjetonazoru, nema ničeg objektivno pogrešnog u modifikovanju ljudi. Razlog je jednostavan: u evolutivnom pogledu nema ništa objektivno pogrešnog sa nečim. Objektivni moral ne može postojati u vakuumu slučajnog, nedizajniranog univerzuma. Ono što se dešava u svemiru slučajnosti jednostavno se dešava; u tome nema ispravnog ili pogrešnog. Ako ljudi nisu ništa drugo do pjenušave hemikalije, nema objektivnog razloga zašto ne možemo nastojati da te hemikalije šište drugačije. Nije iznenađujuće da su većina zagovornika transhumanizma evolucionisti.
Biblijski gledano, ljudska bića je osmislio i stvorio Bog. Stvoreni smo sa svrhom – da Ga slavimo. Gospod nam je dao i vlast nad zemljom – da brinemo o njenim stvorenjima i da ih konstruktivno koristimo. Bog nam je dao neke upute koji ocrtavaju kako se trebamo ponašati. I na kraju biće nam suđeno prema Božjim uputima. Kao takvi, imamo objektivan standard za ispravno i pogrešno. Taj standard je Bog. Ispravno je ono što Bog odobrava: ono što priziva Njegove blagoslove. Pogrešno je ono što Bog ne odobrava: ono što priziva Njegov gnjev. Dakle, da li Bog odobrava genetski inženjering ili ga ne odobrava? Ili je odgovor nijansiraniji? Naime, može li Bog odobriti neke oblike genetskog inženjeringa, a druge ne?
Naravno, ne postoji eksplicitna biblijska instrukcija za ili protiv genetskog inženjeringa. Međutim, postoje biblijski principi koji su univerzalni. Oni se odnose na sve situacije i stoga ograničavaju koje vrste genetskih eksperimenata (ako ih ima) mogu biti urađene i koji bi cilj genetskog istraživanja trebao biti. Ovdje nije cilj odgovoriti na sva moguća etička pitanja u ovoj kategoriji. Umjesto toga, naša namjera je da svoje razmišljanje utemeljimo na Svetom pismu. Biblijski principi nam daju neke osnovne smjernice za procjenu etike bilo kojeg predloženog genetskog eksperimenta ili modifikacije. Da bi Bog u potpunosti odobrio naše postupke u bilo kojoj oblasti, ono što radimo mora biti učinjeno (1) ispravnim metodom (1. Jovanova 5:3), (2) s pravim motivima (Izreke 16:2; Filipljanima 2:3). ), i (3) sa pravim ciljem (Jevrejima 12:1-2; Jovan 6:27; Jakov 4:4; Postanje 50:20).
Naš metod je ispravan ako ne krši nijedan uput ili načelo u Svetom pismu (Ponovljeni zakon 28:1,15). Na primjer, svaki oblik genetske manipulacije koji rezultira smrću osobe koja se može izbjeći je nužno pogrešan (Izlazak 20:13). Iako se apsolutna sigurnost rijetko može postići u nauci, genetski inženjeri moraju biti izuzetno oprezni kako bi minimizirali mogućnost štete po ljudska bića.
Motivacija osobe može biti ili sebična ili pobožna (1. Solunjanima 2:4; 1. Korinćanima 4:5; Postanje 4:4-7; Matej 6:1; Jakov 4:3; Izreke 21:27; Filipljanima 2:3). Da li se bavimo genetskim inženjeringom radi sebične koristi ili da bismo postigli nešto što je Bogu ugodno iz zahvalnosti za spasenje? Prva motivacija je zla, a druga je pravedna.
Cilj: izmjena ili restauracija?
Preostalo ograničenje u vezi sa kojim tipovima genetskog inženjeringa se treba baviti može biti najspornije: cilj. Šta pokušavamo postići? Je li naš cilj nešto što bi Bog odobrio? Jedan cilj za koji znamo da ga Bog odobrava je ublažavanje bolesti.[4] Isus je liječio bolesne. Dakle, ovo je očito nešto što je ugodno Bogu; iscjeljivanje bolesnika je dobro (Matej 12:10-12). Liječeći bolesne, Isus je preokrenuo jedan aspekt prokletstva. Hrist je vratio ljudima (djelimično) zdravlje koje bi uživali da nije bilo prokletstva.[5]
Neke bolesti imaju genetsku komponentu. One potiču od mutacija – grešaka u DNK. Ispravljanje takvih grešaka u svrhu obnavljanja zdravlja dobar je i biblijski cilj. Stoga je genetski inženjering u svrhu vraćanja zdravlja osobe ispravan cilj.
Kada je Bog stvorio Adama i Evu, rekao je da su oni (zajedno sa svim ostalim) veoma dobri (Postanje 1:31). U svom prvobitnom stanju, Adam i Eva su bili upravo onakvi kakvi je Bog želio da budu. Zbog grijeha više nismo takvi. Mi smo pali i ne možemo ugoditi Bogu u našem zlom stanju (Rimljanima 8:8). Stoga je ispravno krenuti putem obnove. U duhovnom smislu, potreban nam je Hrist da regeneriše naše srce tako da želimo da mu služimo (Ezekijel 36:36). Ovo je obnova i to je nešto što Bog odobrava (Luka 15:7).
Isto tako, prikladno je da pokušamo da poništimo fizičke posledice grijeha (smrt i bolest) koliko god je to za nas moguće. Ako možemo identifikovati mutacije koje uzrokuju bolest i stoga su rezultat prokletstva, prikladno je pokušati popraviti tu štetu. Ovaj put je dobar jer pokušava da se približi prvobitnom veoma dobrom stanju stvaranja. Nećemo u potpunosti postići ovaj cilj, kao što nećemo uspjeti u praksi postati potpuno pravedni pred slavom. Ali sam cilj je dobar. A napredak ka tome je svakako moguć.
Nasuprot tome, mnogi sekularisti žele promijeniti ljudsku prirodu u nešto što Bog nije namjeravao. Jedan takav cilj je povećanje inteligencije. Zamislite da mijenjate genom kako biste proizveli poboljšani cerebralni korteks. Ili zamislite implantaciju tehnologije u mozak koja bi omogućila direktan, bežični pristup internetu ili drugim tehnologijama.[6] Što ako se sinapse mozga mogu zamijeniti sintetičkim mikročipovima koji obavljaju istu funkciju, ali mnogo brže i nikada se ne istroše? Ako bi se slične zamjene mogle obezbijediti za ostatak tijela, da li bi ljudi mogli postati besmrtni? Zaista, mnogi pristalice transhumanizma zamišljaju transformaciju čovječanstva u super-inteligentna, besmrtna bića – u suštini bogove.
Ove ideje se veoma dopadaju našoj grešnoj prirodi. Sviđa nam se ideja da imamo moć i sposobnosti koje Bog nikada nije namjeravao. Ali to nije nešto što je Bogu ugodno.[7] Ako iskušenje da postanete u suštini bog zvuči poznato, trebalo bi. Bilo je to prvo iskušenje koje je doživjelo čovječanstvo i koje je dovelo do grijeha i prokletstva.
Prvo iskušenje
Transhumanizam je samo modernizovani oblik prvobitnog iskušenja koje je rezultiralo poniranjem čovječanstva u tamu. Zmija, Sotona (Otkrivenje 12:9), iskušala je Evu govoreći joj da bi mogla biti bolja od onoga što je Bog zamislio da bude (Postanje 3:4-5). Eva je živjela u raju, u savršenoj zajednici sa svojim Stvoriteljem i svojim mužem, sa savršeno zdravim, besmrtnim tijelom, okružena drvećem koje je proizvodilo svu hranu koja joj je ikada trebala. Pa ipak, Sotona ju je uspio uvjeriti da bude nezadovoljna jer je bilo nešto još bolje što joj je uskraćeno.
Sotona je tvrdio da Bog uskraćuje Evi nešto dobro: znanje o dobru i zlu. Kada je sagriješila, Eva je zaista stekla iskustveno znanje o zlu. I Adam je slijedio u grijehu. Ali da li je njihovo konačno stanje bolje od prvobitnog? Nakon grijeha, Adam i Eva su spoznali sramotu. Eva je doživjela bol na porođaju, a Adamov posao je sada bio težak i s vremena na vrijeme neprijatan. Doživjeli bi smrt. Što je još važnije, izgubili su savršenu zajednicu koju su nekada imali sa svojim Stvoriteljem. Slijeđenje puta koji je u suprotnosti s Božjim uputama nikada ne rezultira nečim boljim. Najbolje moguće stanje za čovjeka je da bude upravo ono i kakvim ga je Bog stvorio.
Preinačiti čovječanstvo da bude nešto navodno bolje od onoga što je Bog stvorio očigledno nije put koji bismo trebali slijediti. Ali vraćanje zdravlja čovječanstvu približava nas izvornom vrlo dobrom stanju u kojem smo stvoreni. To je vrijedna potraga, iako je potpuni preokret prokletstva nešto što samo Hrist može (i hoće) postići (Djela 3:21; Otkrivenje 22:3).
Drugi organizmi
Šta je sa genetskim inženjeringom drugih organizama. Ovdje ima manje ograničenja jer je Bog dao čovjeku vlast nad svim stvorenjima na zemlji (Postanje 1:26-28). Mi treba da brinemo o životinjama, ali nam je takođe dozvoljeno da ih koristimo u konstruktivne svrhe. Postoje određena ograničenja u pogledu onoga što je dozvoljeno. Na primjer, životinje ne treba maltretirati niti ih nepotrebno povrijediti (Ponovljeni zakon 22:6, 25:4; Izlazak 23:19). Ali nam je dozvoljeno da ubijamo životinje u svrhu hrane (Postanje 9:3). Tako je dozvoljena smrt životinja radi očuvanja ljudskog života.
Stoga je moralno ispravno testirati ljekove ili genetske modifikacije na životinjama prije nego što se takve metode koriste na ljudima, posebno kada postoji mogućnost ozljede. Biblija ukazuje na to da ljudi imaju veću vrijednost za Boga od životinja (Matej 10:31). Cilj bi uvijek trebao biti obnova, a ne proizvoljna izmjena protivna Božjoj namjeri.
Što se tiče biljaka ili mikroba, postoji još manje ograničenja jer ona nisu živa u biblijskom smislu izraza „nefeš“ (Levitski zakonik 17:11). Ne postoji ništa loše u genetskoj modifikaciji biljaka (kao jedan primjer) kako bi se proizveli veći prinosi u svrhu obezbjeđenja hrane za više ljudi. To je dobar i ispravan cilj. Glavni oprez ovdje je nauka. Ne znamo uvijek kako će se modifikacija gena manifestovati u organizmu (što pokazuje pokušaj pravljenja plavih ruža). Hoće li dobijena hrana biti jednako hranljiva za ljudsku ishranu kao originalna? Hoće li genetski modifikovana hrana biti otporna na bolesti kao originalna? Ovo su važna pitanja i stoga genetskom eksperimentiranju uvijek treba pristupati s velikim oprezom.
Jedna vrlo dobra i genijalna upotreba genetskog inženjeringa uključuje bakterije. Bakterije su nevjerovatne. To su mikroskopske, samoreplicirajuće, biološke mašine sposobne za hemijsku sintezu. Ima ih mnogo varijanti i rade mnogo divnih stvari. Ljudi uglavnom misle na sorte koje izazivaju bolesti. Ali ovo je izuzetak; većina bakterija je od velike pomoći za život. Mogu li se bakterije genetski modifikovati kako bi proizvele hemikalije neophodne za ljekove?
Genetičari su uspjeli izolovati gene kod ljudi koji proizvode insulin. Godine 1978. ovi geni su klonirani i ubačeni u genom bakterije (E. coli). Rezultat: ove bakterije su počele proizvoditi insulin. Počevši od 1982. godine, insulin proizveden od genetski modifikovanih bakterija postao je dostupan za liječenje ljudi s dijabetesom. To je sada jedan od glavnih načina proizvodnje ovog lijeka koji spašava živote. Ovo je divna upotreba genetskog inženjeringa jer ima pravu metodu, motivaciju i cilj spašavanja života.
Zaključci
Genetski inženjering je moćan alat. Već je proizveo ljekove za spašavanje života. S druge strane, mogao bi se zloupotrijebiti za stvaranje smrtonosnijih oblika poznatih patogena. Genetski inženjering se može koristiti za ispravljanje mutacija koje izazivaju bolesti. Ili bi se moglo koristiti za promjenu genoma na načine koje Bog nije namjeravao. Od svih modernih tehnologija, genetski inženjering ima možda najveći potencijal da donese veliko dobro ili da napravi nezamislivu štetu. Koji će se ishod dogoditi uveliko će odrediti način na koji ljudi odluče koristiti ovu tehnologiju. Hrišćani bi mogli da preuzmu vođstvo u ovoj oblasti, oprezno izvodeći nauku na pravi način s pravim motivima i ciljevima – sve na slavu Božju.
Ovaj kratki članak nema namjeru da odgovori ili se čak pozabavi svim etičkim razmatranjima uključenim u modifikovanje genetskih sekvenci. Umjesto toga, cilj je uvesti temu kako bi hrišćani mogli razmišljati o naučnim i moralnim implikacijama kako ova pitanja postaju sve relevantnija. Koje god konkretne detalje razmatramo, moramo slijediti tri sveobuhvatna biblijska principa. Moramo koristiti pravi metod; ovo uključuje postupanje s krajnjim oprezom kako se ljudi ne bi povrijedili. Trebalo bi da nas motiviše ljubav prema Bogu i zahvalnost za Njegove opskrbe. Naš cilj uvijek treba biti obnova i izlečenje u skladu s Božjom namjerom za čovječanstvo.
Dr Džejson Lajl
Za dodatno razmatranje
Sekularni naučnici koji vide čovjeka kao sofisticirani proizvod nasumične evolucije neće imati problem da vrše transhumanističke genetske eksperimente u „naučne“ ili medicinske svrhe (na primjer, preko novih iRNK vakcina). Da se već rade stvari koje su sve samo ne dobronamjerne prema „običnom“ čovjeku možete se upoznati u ovoj video prezentaciji:
_____________________________
[1] Augmented tech can change the way we live, but only with the right support and vision, Phillips, K., Svjetski ekonomski forum, 16. avgust 2022.
[2] Kako bi Stivova kičma i drugi ne-bionički organi mogli da izdrže takve sile, nikada nije objašnjeno.
[3] Neki primjeri su: Bionička žena (1976), Robokap (1987), „Borg“ iz Zvjezdanih staza: Sledeća generacija (1987-1994), lijeva ruka detektiva Spunera iz I Robot (2004), Džejk 2.0 ( 2003.), Inspektor Gadžet (1999. i dr.) i Kiborg u Ligi pravde (2017.).
[4] Ovo ne treba dovoditi u nebiblijsku krajnost. Za nas je prikladno da pokušamo ublažiti bolest i patnju koliko god možemo. Takođe je prikladno moliti Boga da izliječi bolesne. Međutim, u ovom palom svijetu Bog može upotrijebiti bolest i patnju da donese dobra kao što su posvećenje, strpljenje, poniznost i tako dalje. Stoga, On ne liječi uvijek svoje ljude u ovom životu. Bog ponekad dozvoljava da se loše stvari dogode u ovom svijetu jer može donijeti veće dobro od njih (npr. Postanje 50:20). To je Njegov prerogativ.
[5] Hristovo iscjeljenje bolesnika bilo je djelimično obrnuto od prokletstva. Nije ih (u to vrijeme) vratio u besmrtno stanje koje su prvobitno posjedovali Adam i Eva. Potpuni preokret prokletstva za Božji narod tek je u budućnosti (Otkrivenje 22:3).
[6] Ne postoji ništa loše u korišćenju alata. Biblija s odobravanjem spominje upotrebu alata. Oni ne mijenjaju tijelo na način koji je suprotan Božjoj zamisli.
[7] Bog zaista pruža prave načine da osoba postane pametnija ili fizički sposobnija. Možemo učiti da bismo stekli znanje ili vježbati da bismo stekli fizičku snagu. Ove metode rade u okviru Božjeg plana i stoga su ispravne sve dok su motivacija i cilj takođe ispravni.
