Da li Biblija zaista uči o postojanju tri su-vječna Boga? Mnogi će potvrdno odgovoriti na ovo pitanje. No kako to, osim opšteprihvaćene dogme o trojstvu u hrišćanskoj zajednici, dokazuju na osnovu Svetog Pisma? Podržava li Biblija trojstvo? Razmotrićemo neke stvari koje nam mogu pomoći da dođemo do valjanih i logičnih zaključaka.
Isusovo krštenje (Matej 3:16,17)
„Kad se krstio, Isus odmah izađe iz vode, a nebesa se otvoriše i on ugleda Božijeg Duha kako silazi kao golub i spušta se na njega. A glas sa neba reče: ‘Ovo je moj voljeni Sin, koji je po mojoj volji!’“
Nije li Isusovo krštenje nepobitan dokaz da postoje tri božanska bića ili trojstvo?
Da vidimo. Ovi stihovi identifikuju najmanje dva bića: Isusa i Osobu čiji se glas čuje sa neba. To je izvjesno Bog Otac. Kako Bog Otac objavljuje Isusa? Kao „voljenog Sina“. Ova izjava je dovoljan dokaz da je učenje o trojstvu pogrešno, jer to učenje odbacuje ideju da je Isus zaista Sin Božji. Tako se suočavamo sa dva izbora: ili Bog laže ili se laž nalazi u dogmi o trojstvu.
Ali šta je sa Svetim Duhom? Da li ovi stihovi kažu da je Duh posebna osoba, biće odvojeno od Oca i Sina? Postoje dvije stvari koje možemo vidjeti iz ovih stihova:
- Duh je nazvan: „Duh Božji“. Izraz „Duh Božji“, pokazuje da Sveti Duh pripada nekome. On pripada Bogu, On je Duh Božji, a ne neko drugo biće odvojeno od Njega. Da pogledamo kako je David razumio Božji duh. „Kuda da odem od duha tvoga, kuda da pobjegnem od lica tvoga? Kada bih se i na nebo popeo, ti bi tamo bio, kada bih i u grob ležaj svoj prostro, ti bi i tamo bio.“ (Psalam 139:7,8) Očito je David shvatao duh Božji kao Božju (sve)prisutnost. Duh je takođe Božja prisutnost u čovjeku (Psalam 51:11; Efescima 4:30), ono što daje i održava život od Boga (Jov 33:4). „Duh Gospoda Jahvea na meni je, jer me je Gospod pomazao da objavim dobru vijest krotkima.“ (Isaija 61:1) Svoj Duh Bog daje kao posebnu podršku za službu objave Plana spasenja (Isaija 11:1,2; 42:1; Djela 10:38).
- Duh je sišao u obliku goluba. Da li je li to dokaz da je Duh osoba? Osim ovog simbola, Sveti Duh je prikazan u Bibliji i kroz druge simbole, kao što su ulje, voda, vjetar, vatra, itd. ali nikada kao osoba. Ako je zaista Sveti Duh bio prikazan kao osoba u obliku goluba (ptice), tada bi sam Bog kršio svoj Zakon koji govori protiv idolatrije. Očigledno je da niko od prisutnih na Isusovom krštenju nije razmišljao u tom pravcu, jer svi su znali da je u pitanju Božja slava.
Dakle, možemo zaključiti da nam Isusovo krštenje potvrđuje da postoji Bog Otac, Njegov Sin i Sveti Duh, ali ne i da su oni tri odvojena bića, koja zajedno sačinjavaju jednog Boga ili trojstvo.
Poznavanje Oca
„Isus mu odgovori: ‘Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene. Da ste upoznali mene, upoznali biste i mog Oca. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga.’ A Filip mu reče: ‘Gospode, pokaži nam Oca i to nam je dovoljno.’ Isus mu reče: ‘Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nisi upoznao? Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda kažeš: Pokaži nam Oca? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ono što vam ja govorim ne govorim sam od sebe, nego Otac koji stoji u meni čini svoja djela.’“ (Jovan 14:6-10)
Niko ne dolazi ka Ocu, osim kroz Isusa. Da li je ovo proizvoljna paradigma, jer su tako tri velika nebeska bića odlučila u svom savjetu ili je to zaista tako, u smislu da je to realnost koja postoji u univerzumu, da je nemoguće upoznati Oca, osim kroz Hrista?
Ako čitamo Bibliju onako kako piše, onda moramo „uhvatiti“ Hrista za Njegove riječi da ne postoji nijedan način kako možemo poznati Oca, osim kroz Njega. Zašto?
„Ovako kaže Gospod: ‘Neka se mudar čovjek ne hvali svojom mudrošću… Ko se hvali, neka se hvali time što je razborit i što mene poznaje, što zna da sam ja Gospod i da pokazujem dobrotu, pravdu i pravednost na zemlji, jer mi je to milo’, govori Gospod.“ (Jeremija 9:23,24)
Istinsko poznanje Boga znači znati kakav je Njegov karakter i ličnost. Razmislite o tome samo na trenutak: za nas, kao stvorena bića, bi bilo nemoguće da zaista poznajemo Njega, a ne Njegova djela. Zašto? Ovdje imamo Biće za koje ne znamo odakle je došlo i kako radi sve ove stvari. Jedino što znamo je da On čini ove stvari, uključujući i to da nas održava u životu. To što nema porijeklo, čini za nas nemogućim da Ga poznajemo u čisto odnosnom aspektu. Opet, zašto? Zbog toga što kada znate nečije porijeklo, možete tu osobu poznati na osnovu toga kome ona pripada, a ne nužno na osnovu toga šta ona radi.
Ovo je momenat kada Sin Božji dolazi da nas spasi. Pogledajte pažljivo: „Kao što Mene poznaje Otac i Ja poznajem Oca.“ (Jovan 10:15)
Nasleđe koje je Isus dobio od Oca omogućilo mu je da zaista poznaje Oca u aspektu samog odnosa. Isusova mogućnost da na ovaj način poznaje Oca koji nema porijeklo, dok ga Isus ima, je dovoljan dokaz Njegovog božanskog porijekla. Stvoreno biće nikada ne bi moglo da „poznaje“ biće koje nema porijeklo. To je nemoguće. Ipak, Isus, božanski Sin Božji, poznaje Oca. Stoga, samo kada gledamo u Isusa, možemo se povezati sa Vrhovnim Bićem u aspektu odnosa. Termin Sin Božji je Njegovo najveće veličanstvo i slava. On je Onaj koji je izišao od Oca. Ovo porijeklo odnosa, odnosa koji postavlja temelj za isto takvo kraljevstvo, kraljevstvo veza, na kome se mogu zidati djela i rad.
Upravljanje univerzumom mora biti kroz Sina zbog toga što Njegovo porijeklo, koje je od Oca, osigurava odnosnu prirodu Očevog kraljevstva (vidi: Kološanima 1:15-17; Isaija 9:6,7). Na ovoj osnovi je poznavanje Sina jedini put kako možemo zaista poznati Očevo srce. Ovo je pravi i jedini razlog zbog čega je Isus dao sledeću izjavu: „Da ste upoznali mene, upoznali biste i mog Oca. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga.“ (Jovan 14:7)
Jedino kroz Hrista možemo spoznati našeg beskonačnog Boga. Kroz Onog koji ima porijeklo možemo upoznati Onoga koji nema porijeklo. Isus je jedini put do Oca!
Zapazimo da su i Jevreji Isusovog vremena, slično kao trinitarci, bili zavedeni idejom da porijeklo Mesije ne može biti poznato: „A evo, javno govori i ništa mu ne kažu. Da nisu i poglavari zaista spoznali da je on Hristos? Ali za njega znamo odakle je, a kad Hristos dođe, niko neće znati odakle je.“ (Jovan 7:26,27)
Apsurd trojstva je u sledećem: da bi očuvali i odbranili Hristovo božanstvo, jednakost sa Ocem, oni uništavaju Njegov identitet. Isusovo sinaštvo i Njegovo porijeklo su sve za nas i upravo je u ovome slava Njegove ličnosti. Porijeklo Sina Božjeg je kritična veza koja nam omogućava da zaista poznajemo Oca. Bez ovoga, nikada Ga ne bi mogli zaista poznavati.
Na koga je Lucifer zapravo bio ljubomoran? Čiji je položaj želio?
„A govorio si u svom srcu: ‘Do nebesa ću se podići. Iznad Božjih zvijezda podići ću svoj presto i sješću na zbornu goru na krajnjem sjeveru. Podići ću se iznad oblaka. Izjednačiću se sa Svevišnjim.’“ (Isaija 14:13,14)
Hajde da razmislimo o ovome. Očigledno je Lucifer žudio da se uzdigne iznad svog postojećeg položaja i da se izjednači sa Svevišnjim. Kako je to moguće? Lucifer nikako nije mogao izmijeniti činjenicu da je on stvoreno biće niti je mogao očekivati da stekne status samopostojećeg Bića. Biblija kaže da Bog živi u svjetlosti svoje slave i sile kojoj je nemoguće pristupiti od strane bilo kojeg stvorenog bića (1. Timoteju 6:16; vidi takođe Jovan 1:18). Ali Gospod kroz kojeg je sve stvoreno ima neposrednu komunikaciju sa stvorenjima. Njega Sveto Pismo identifikuje kao jedinorođenog Sina Božjeg koji ima nasleđe od Oca. Dakle, Lucifer je morao biti ljubomoran upravo na Njega i težiti položaju koji je imao Sin Božji. To je jedino realno i smisleno. Stvarna velika borba se vodi između Hrista i Lucifera odnosno Sotone kroz sve vjekove od početka pobune!
U nadahnutim spisima nalazimo da je Lucifer osporavao poziciju Božjeg Sina:
„Lucifer je dozvolio da ga savlada zavist prema Hristu, pa se još prkosnije opirao. Osporavanje prvenstva Božjeg Sina, i na taj način ponižavanje Stvoriteljeve mudrosti i ljubavi, obuzelo je ovog kneza anđela. Tom cilju se spremao da posveti svu snagu svog veličanstvenog uma koji je, ako se izuzme Hristov, bio prvi u Božjoj vojsci.“ (Patriarchs and Prophets, pp. 35-36)
Pazite sada, ako je dogma o trojstvu tačna, Luciferova ljubomora bi morala usmjerena na sva „tri lica Božanstva“. Međutim, Lucifer je bio ljubomoran samo na Sina zbog Njegovog nasleđa od Oca. Lucifer je to počeo smatrati nepravdom prema sebi, dovodeći time u sumnju Očeve odluke i riječ. Ako je Božanstvo zaista trojstvo, zar ne bi bilo logično da je Bog jasno objasnio Luciferu ko je zapravo Njegov Sin? Bog zaista jeste dao objašnjenje ali ne u tom pravcu:
„Kralj svemira pozvao je nebeske vojske da se okupe pred Njim da bi pred njima mogao da objasni pravi položaj Svoga Sina i pokaže u kakvom je On odnosu prema svim stvorenim bićima. Božji Sin zauzeo je mjesto na Očevom prestolu i slava Vječnog, samopostojećeg okruživala je obojicu. Oko prestola okupili su se anđeli, nepregledno, nebrojeno mnoštvo ‘hiljade hiljada’ (Otk. 5:11), najuzvišeniji anđeli, pomoćnici i podanici, radujući se svjetlosti koja ih je obasjavala od Božanstva. Kralj je pred okupljenim stanovnicima Neba izjavio da niko osim Hrista, jedinorodnoga od Boga, ne može potpuno proniknuti u Njegove namjere i da je Njemu povjereno da izvrši uzvišene zahtjeve Njegove volje. Božji Sin je ispunio Očevu volju stvarajući sve nebeske vojske; Njemu, kao i Bogu, treba da upućuju svoje izraze poštovanja i da Mu budu odani.“ (Patriarchs and Prophets, p. 66)
Da sumiramo:
- Sin je sjedio na Očevom prestolu.
- Slava Vječnog, samopostojećeg (Oca) okruživala je obojicu.
- Isus je jedinorodni od Boga.
- Jedino Isus može potpuno proniknuti u Očeve namjere.
- Isus je dobio autoritet da izvrši uzvišene zahtjeve Očeve volje.
- Isusu stoga, kao i Bogu, sva stvorena bića treba da upućuju izraze poštovanja i da mu budu odana.
Da bi održali svoju dogmu o trojstvu, trinitarci su prinuđeni da tvrde kako je zbog Plana spasenja trojstvo samo podijelilo uloge Oca, Sina i Svetog Duha:
„Plan spasenja je bio osmišljen u savezu koji čine tri Osobe božanstva. Oni imaju jednake božanske atribute. U cilju da se grijeh i pobuna iskorijene iz univerzuma, da se ponovo povrati mir i harmonija, jedno od božanskih Bića je pristalo na ulogu, tj. prihvatilo ulogu Oca, drugo Biće ulogu Sina. Treće božansko Biće, Sveti Duh je takođe trebao da učestvuje u izvršavanju planu spasenja.“ (Gordon Džensen, Adventistički pregled, 31. oktobar 1996.)
Zar nije Bog jednostavno mogao objasniti Luciferu da su On i Sin samo podijelili uloge i da stoga nema razloga da žudi za položajem Sina koji zapravo nije sin? Zar nije mogao da kaže da Sin u stvari ništa nije naslijedio od Oca, već da je takođe samopostojeći entitet? Ako to trinitarci mogu da „shvate“, valjda je moglo i anđeosko biće superiornog uma.
Prema izvještajima iz jevanđelja, Sotona je očito tačno znao ko je Sin (Matej 4:3). Pali anđeli su isto tako znali (Matej 8:29). Ako je dogma o trojstvu tačna, onda su i Sotonini anđeli prihvatili da koriste privremeno zvanje Isusa kao Sina Božjeg. Vrlo uljudno s njihove strane zaista.
Razmislimo još jednom. Ako Isus zaista nije Sin Božji, već je samo privremeno uzeo tu ulogu zbog Plana spasenja, onda su i Otac i Sin lagali po pitanju sopstvenog identiteta i tako stvorili nepotrebnu konfuziju kod anđela i izazvali njihovu pobunu. Ako je Sin zaista su-vječan i jednak Ocu, zašto su onda nastavili da to kriju od anđela i tako upalili iskru pobune na Nebu?!
Ponavljamo: i) Otac je posvjedočio o svom Sinu; ii) Božji anđeli su bili upoznati sa nebeskim poretkom Oca i Sina (Jevrejima 1:2-5); iii) Sotona je znao; iv) pali anđeli su znali; v) učenici Isusovi su znali (Matej 14:33; 16:15,16); vi) sam Isus je znao (Jovan 3:18).
Ali od otpada hrišćanstva do današnjih dana, većina onih koji ispovijedaju vjeru u Bogu i Bibliju izgleda da ne znaju. Da li im je važnija paganska dogma od istine?
„‘Jer Bog je tako volio svijet da je i Sina svojega Jedinorodnoga dao’ – ne Sina koji je stvoren, kao što su to anđeli, ne Sina koji je usvojen, kao što su grešnici kojima je oprošteno, već Sina koji je rođen, koji je vidljiva slika osobe Oca u svoj blistavosti Njegove veličanstva i slave, koji je jednak Bogu što se tiče autoriteta, dostojanstva i božanskog savršenstva. U Njemu živi sva punina božanstva tjelesno.“ (The Signes of the Times, May 30, 1895, part 3)
Elementarna logika
Biblijski princip Boga Oca, samopostojećeg Bića, kao Izvora života i Apsoluta svake istine, i Sina Božjeg kao Kanala života kroz kojeg je sve kako u aspektu stvaranja tako i iskupljenja, prihvatljiv je zdravom razumu i u savršenom skladu sa kompletnim otkrivenjem Svetog Pisma.
Ako bismo imali dva ili više (nebitno koliko) samopostojećih su-vječnih entiteta (Bogova), odmah se otvaraju sledeći paradoksi i pitanja: i) kako je moguće da ima više samopostojećih bića – to bi ih zapravo sve zajedno diskvalifikovalo iz odrednice „Bog“ i uvrstilo u posebni red bića; ii) ko je od njih izvor života i istine – problem više izvora (ključna pretpostavka satanizma); iii) koji od njih je najveći autoritet i apsolut istine i pravde – problem vrhovnog autoriteta; iv) nemogućnost spoznaje stvarnog identiteta bilo kojeg od „su-vječnih“ bića – konfuzija i misticizam ličnosti; v) višeboštvo – idolatrija, i sl.
Zar je toliko teško prihvatiti osnovnu istinu Svetog Pisma o jednom Bogu?
„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus.“ (1. Timoteju 2:5)
Ili ćemo radije optužiti apostola Pavla da nije znao brojati do tri? Ili da nije bio dovoljno inovativan za „zbogom mozgu“ matematičku formulu: 1+1+1=1?
