Jevanđelja ne ostavljaju nikakvu nedoumicu – Isus je nazvan Mesijom već u Mateju 1:1! Zapravo, svaki put kada se kaže „Isus Hrist“, govori se o Isusu kao Mesiji, pošto Hrist znači Mesija ili Pomazanik. Stari Savez kroz brojna proročanstva predviđa Mesiju, a Novi Savez otkriva istorijskog Mesiju – Isusa iz Nazareta.
Postoji nekoliko stvari za koje je jevrejski narod koji je očekivao Mesiju znao da će biti primjenljivo na Njega, na osnovu starosaveznih proročanstava. Mesija će biti „sjeme Ženino“ tj. poteći će iz Božjeg naroda i pobijediće „Zmiju“ – Sotonu (Postanje 3:15), začetnika grijeha i smrti. Abramu je obećano da će se preko njegovog potomstva blagosloviti svi narodi (Postanje 12:3). Mesija će biti Jevrejin (Postanje 49:10; 4. Mojsijeva 24:17; Isaija 9:6), Davidov sin (Isaija 11:1-5; Matej 22:42), rođen u Betlehemu ali sa prethodnim božanskim poreklom (Mihej 5:2; Psalam 2:7; 110:1; Isaija 9:6) od djevice (Isaija 7:14), prorok nalik Mojsiju (Ponovljeni zakon 18:18), sveštenik po arhetipu Melhisedekovom (Psalam 110:4), imaće trajni vladarski status i autoritet (Isaija 9:7; 11:1–4), patiće prije nego što uđe u svoju slavu (Psalam 22; Isaija 53.). On će takođe ispuniti tipologiju žrtvenog sistema i praznika koja ga je vjekovima najavljivala (Psalam 40:6-8; Danilo 9:27). Isus je ispunio svaki od ovih mesijanskih zahtjeva!
Isus je ispunio Mesijine zahtjeve jer je bio Jevrej iz plemena Juda (Luka 3:30), a rođen je u Betlehemu (Luka 2:4-7) od djevice (Luka 1:26-27).
Još jedan dokaz da je Isus bio Mesija je činjenica da je bio prorok poput Mojsija. I Mojsije i Isus bili su proroci „koje je Gospod poznavao licem u lice“ (Ponovljeni zakon 34:10; uporedi sa Jovan 8:38). Ali Isus je još veći prorok od Mojsija po tome što je Mojsije izbavio Izrael iz ropstva, ali Isus nas konačno oslobađa na mesijanskom nivou – od ropstva grijeha i smrti. Za razliku od Mojsija, Isus nije samo predstavljao Boga kao jedan od proroka, već kao Sin Božji koji ima sve božanske kvalifikacije za tu misiju (Jovan 1:1-3, 14; 3:16-18; 10:36-38; Marko 14:61-62), kao drugi Adam, opšti Čovjek (Rimljanima 5:14-19; 1. Korinćanima 15:21-22). Isus nas ne vodi samo u određenu obećanu zemlju na ovoj Zemlji; On nas vodi na Nebo kod svog Oca (Jovan 14:1–3) i oslobađa kompletnu Zemlju prisustva zla (Otkrivenje 21:1-4; 22:1-3) kako bismo primili svoje konačno nasleđe. Iz ovih i mnogih drugih razloga, Isus je na neuporedivo većem nivou od Mojsija.
Mesija je trebao imati svešteničke dužnosti; Isus nije bio Levit, a samo Levitima je bilo dopušteno da budu sveštenici. Kako se onda Isus mogao kvalifikovati? Isus je sveštenik po Melhisedekovom arhetipu (Postanje 14; Psalam 110:4; Jevrejima 6:20). Melhisedek je bio prije levitske službe, a samo njegovo ime znači „Kralj pravednosti“. Melhisedeka su nazivali i „kraljem Salema“, što znači „kralj mira“ (Jevrejima 7:2). Melhisedek je blagoslovio Abrama (veći uvijek blagoslovi manjeg, Jevrejima 7:7), a Abram je Melhisedeku dao desetak. Dakle, kao sveštenik po Melhisedekovom arhetipu, Isus je veći od Abrama (vidi Jovan 8:58) i levitskog sveštenstva. On je nebeski prvosvešenik koji je prinio žrtvu koja trajno uklanja grijeh, a ne samo privremeno ga tipski pokriva, koji služi u originalnoj nebeskoj Svetinji kao naš Posrednik (Jevrejima 8.).
Isus mora biti i kralj da bi bio Mesija. Isus je bio iz kraljevskog Judinog plemena. Kad se Isus rodio, mudri ljudi s istoka došli su tražiti kralja Jevreja (Matej 2:1-2). Isus je poučavao da će jednog dana sjesti na presto slave (Matej 19:28; 25:31). Mnogi ljudi u Izraelu vidjeli su Isusa kao svog dugoočekivanog kralja i očekivali su da će odmah uspostaviti svoju vlast (Luka 19:11), iako Isusovo kraljevstvo trenutno nije bilo od ovoga svijeta (Jovan 18:36) niti je moglo biti, jer Njegova misija je imala neuporedivo dalekosežnije učinke od pukog uspostavljanja jednog privremenog kraljevstva na ovoj i ovakvoj zemlji. Velika većina Jevreja bila je indoktrinirana po ovom pitanju, uključujući čak i Isusove učenike koji su sve do Njegovog žrtvovanja imali snažno ukorijenjene predrasude o Mesiji koje su formirane u jevrejskom umnom sklopu rabinskog judaizma. Na kraju Isusovog života, tokom suđenja pred Pilatom, Isus se nije branio osim što je odgovorio potvrdno na pitanje Pilata da li je on jevrejski Kralj (Marko 15:2).
Još jedan način na koji Isus odgovara starosaveznom opisu Mesije je taj da je on bio Sluga koji će patiti iz Isaije 53. glava. Na krstu Isus je bio „prezren“ i „necijenjen među nama“ (Isaija 53:3). Bio je „ranjen“ (stih 5) i „mučen i zlostavljan“ (stih 7). Umro je s lopovima, ali je sahranjen u grobu bogataša (stih 9; ref. Marko 15:27; Matej 27: 57–60). Nakon svoje patnje i smrti, Isus Mesija je uskrsnuo (Isaija 53:11; ref. 1. Korinćanima 15:4 ) i proslavljen (Isaija 53:12). Isaija 53. glava jedno je od najjasnijih proročanstava koja identifikuju Isusa kao Mesiju; to je upravo odlomak koji je etiopski dvoranin čitao kad ga je Filip upoznao i objasnio mu o Isusu (Djela apostolska 8:26–35).
Znakovi i čuda koja je učinio Isus Hrist dokazuju da je on Mesija. Postoje brojni primjeri natprirodnih djela zapisani u jevanđeljima koji su iznova dokazivali da je Isus Sin Božji, Mesija, i da sve što čini radi u duhu i sili Njegovog nebeskog Oca. Ta čuda su uključivala fizička izlečenja slijepih, leproznih, paralizovanih i dr., te zatim istjerivanje zlih duhova (demona) iz opsjednutih u više navrata, uskrsenja iz mrtvih i kontrolu nad prirodom. Prvi znak je bio na svadbi u Kani, u Galileji (Jovan 2:1-11). Drugi znak je dat kada je Isus izliječio službenikovog sina u Kapernaumu (Jovan 4:46-54) U 48. stihu Isus je rekao: „Ako ne vidite znakove i čuda, nećete vjerovati.“ Deveto poglavlje u jevanđelju po Jovanu govori o Isusovom iscjeljenju čovjeka koji je rođen slijep. Davanje vida slijepima predviđeno je kao mesijanska aktivnost (ref. Isaija 29:18) Ovo je bio dodatni dokaz da je Isus Mesija. Isus je hodao po vodi i čudesnim umnožavanjem hrane nahranio 5000 ljudi (Jovan 6:19-21 i Jovan 6:5-13)! Isus je uskrsnuo svog prijatelja Lazara (Jovan 11. glava), ali jevrejskim poglavarima je to bio „crveni alarm“ kada su odlučili da Ga moraju ubiti. Krunski dokaz svog mesijanstva i božanskog poslanja Isus je dao vlastitim unaprijed prorečenim uskrsenjem (Luka 24:1-7; 1. Korinćanima 15:3-8), što Ga je kvalifikovalo za nastavak posredničke službe u korist čovječanstva (Matej 28:18-20; Jevrejima 8:1-2).
Postoje i drugi načini na koje se pokazuje da je Isus Mesija. Svaki od Gospodnjih praznika u Starom savezu je povezan sa Isusom i ima ispunjenje u Njegovom mesijanskom djelu. Kad je Isus došao prvi put, bio je naše pashalno jagnje (Jovan 1:29; 1. Korinćanima 5:7), naš beskvasni hljeb (Jovan 6:35) i naša prvina (1. Korinćanima 15:20). Izlivanje Hristovog duha dogodilo se na Pedesetnicu (Djela apostolska 2:1-4). Nije slučajno što je prvi jesenji praznični dan Jom Teruah, Praznik truba. Trube najavljuju Istražni Božji sud koji prethodi Drugom Hristovom dolasku. Ovaj predadventni sud je ispunjenje sledećeg jesenjeg praznika, Jom Kipura, Dana pomirenja. Kad se Hrist vrati, ispuniće se poslednji jesenji praznik, Sukot ili Praznik sjenica, kada ćemo s Bogom i Hristom proslavljati konačnu pobjedu (Otkrivenje 7:9-10).
Povrh svega, postoji precizno vremensko proročanstvo zapisano u knjizi proroka Danila 9:24-27 koje najavljuje dolazak Mesije i učinke Njegove misije na zemlji (za detalje vidi „Danilo i istorija svijeta u biblijskom proroštvu“, poglavlje 9., podnaslov „Sedamdeset sedmica milosti za jevrejski narod i dolazak Mesije“).
Onima koji vjeruju u Isusa kao Gospoda i Spasitelja dokaz da je On jevrejski Mesija čini se neodoljivim. Kako to da, uopšteno govoreći, Jevreji ne prihvataju Isusa kao svog Mesiju? I Isaija i Isus prorokovali su Izraelu duhovno sljepilo kao osudu zbog nedostatka istinske vjere (Isaija 6:9-10; Matej 13:13-15). Takođe, većina Jevreja u Isusovo vrijeme tražila je političkog, vojnog i kulturnog spasitelja, a ne Spasitelja od grijeha. Htjeli su da Isus skine jaram Rima i uspostavi Cion kao prestonicu Izraela (vidi Djela apostolska 1:6), a jevrejsku naciju kao dominantnu u svijetu. Nisu mogli vidjeti kako je krotki i ponizni Isus to mogao učiniti.
Priča o Josifu pruža zanimljivu paralelu sa propustom Jevreja u vezi svog Mesije. Josifa su njegova braća prodala u ropstvo, a nakon mnogih uspona i padova postavljen je za premijera cijelog Egipta. Kad je glad zahvatila i Egipat i Izrael, Josifova braća otputovala su u Egipat po hranu i sastali su se s Josifom – ali ga nisu prepoznali. Njihov rođeni brat je stajao ispred njih, pa ipak nisu bili svjesni toga. Josifa nisu prepoznali iz vrlo jednostavnog razloga: nije izgledao onako kako su oni očekivali da će izgledati. Josif je bio odjeven kao Egipćanin; govorio je kao Egipćanin; živio je kao Egipćanin. Nije im pala na pamet pomisao da bi on mogao biti njihov davno izgubljeni brat – Josif je napokon bio jevrejski pastir, a ne egipatski plemić. Po sličnoj ali obrnutoj analogiji, većina Jevreja nije (i ne priznaje) Isusa kao svog Mesiju. Tražili su zemaljskog kralja koji bi učvrstio njihovu moć i dominaciju, a ne vladara duhovnog kraljevstva i nikako oslobodioca od grijeha. (Mnogi rabini tumače Slugu patnika iz Isaije 53. glava kao jevrejski narod koji je patio od ruke svijeta.) Njihovo sljepilo i tvrdoglavo insistiranje na sopstvenoj tradiciji bili su toliko veliki da nikakva čuda nisu učinila razliku (Matej 11:20; Luka 16:31; Jovan 1:11).
Apostol Pavle u 2. poslanici Solunjanima 2:9-12 navodi precizan razlog zašto ljudi odbacuju Boga i Isusa Hrista, čak iako deklarativno ispovijedaju „religioznost“. „Sotona omogućava svojim djelovanjem… svakom nepravdom i prevarom u onima koji propadaju [ginu] zato što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi bili spaseni. I zato Bog dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi vjerovali laži, kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu.“ Izgubljeni biraju satanistički poredak i duh jer to vole i hoće da čine (Jovan 8:43-45), onemogućujući tako da ih k Hristu privuče Bog Otac (Jovan 6:37, 44).
Međutim, svaki nepristrasni i pošteni istraživač će upravo u Isusovom ponašanju i djelovanju koje je bilo potpuno suprotno od očekivanja većine prepoznati možda i najubjedljiviji dokaz Njegove božanske misije. Osim izvanredne duhovnosti, poniznosti, pravednosti, ljubavi i rezonovanja kojemu se nije moglo protivrječiti, Isusovo oslanjanje na Oca i upravljanje isključivo po Božjoj volji bilo je fascinantno. Možete li zamisliti da se tako ponaša neko ko je odlučio da glumi ili izigrava mesiju? Zar ne bi bilo očekivano da se takav „usaglasi“ sa ciljevima većine i djeluje po ljudskim standardima i sklonostima pale prirode? Takav „mesija“ bi možda, ako bi mu se „posrećilo“, privremeno zadovoljio ambicije ljudi, čak i jedne cijele nacije, ali nikada ne bi mogao biti „bezazleno i prečisto Jagnje Božje koje se žrtvuje za grijehe svijeta“ (Jovan 1:29; 1. Korinćanima 15:3; 1. Petrova 1:18-20), ni Put, Istina i Život (Jovan 14:6) niti naš posrednik pred Bogom (1. Jovanova 1:1-2; Otkrivenje 1:5; 5:6-10). To je ono što čini sudbonosnu razliku između pravog Mesije, Sina Božjeg i Sina čovječjeg, Isusa Hrista i svih lažnih projekcija i očekivanja.
Ipak, u Isusovo vrijeme bilo je mnogo onih koji su vidjeli istinu o Isusu. Betlehemski pastiri su vidjeli (Luka 2:16–17). Simeon u hramu je vidio (stih 34). Ana je vidjela i govorila „o djetetu svima koji su čekali izbavljenje Jerusalima“ (stih 38). Petar i drugi učenici su vidjeli (Matej 16:16), jedan od razbojnika na krstu je vidio (Luka 23:40-43), rimski centurion je vidio (Matej 27:54)… Kroz sve vjekove hrišćanske ere bilo je mnoštvo onih koji „nisu vidjeli a vjeruju“ (Jovan 20:29). Neka još mnogi i dalje vide da je Isus Mesija, Onaj koji ispunjava Zakon i Proroke (Matej 5:17).