Neki tvrde da Rimljanima 14. glava ukida zakon o čistim i nečistim životinjama koji se nalazi u Levitskoj knjizi 11:1-47 i Ponovljenom zakonu 14:3-21. To je slijed poznate premise u hrišćanskom svijetu da je „Isus svu hranu proglasio čistom“. Da li je ovo istina?
Kontekst
Prvo, zapazimo kontekst. Rimljanima 14 počinje tako što nam kaže da su neki u zajednici željeli biti vegetarijanci: „Prihvatite onoga ko je slab u vjeri, ali ne zato da prosuđujete nedoumice koje se javljaju u mislima. Neko vjeruje da smije sve da jede, a onaj ko je slab jede bilje.“ (1. i 2. stih).
Iz ovoga vidimo da su sporne tačke koje su uzrokovale podjele bile stvari od malog značaja. Među njima je bilo i vegetarijanstvo (tema koja nije obrađena u Starom savezu). Vrijedi se zapitati da li bi apostol Pavle ikada nazvao starosavezne uredbe „nedoumicama“.
Što je još važnije, moramo se zapitati zašto bi bilo koji vjernik u prvom vijeku izabrao da bude vegetarijanac. Meso je tada bilo skupo i veoma željeno kao dio ishrane, za razliku od danas kada je meso osnovna namirnica u evropskoj i zapadnjačkoj ishrani.
Ključ leži u poglavlju koje se bavi sličnim pitanjima i daje izuzetno slična uputstva. U 1. Korinćanima 8, Pavle je takođe pisao o hrišćanima koji su odlučili da izbjegavaju da jedu meso. Ali ovdje je izričito naveden razlog: u prvom vijeku bilo je uobičajeno da se meso koje je nuđeno idolima proda na pijaci nakon prinošenja.
Pavle je objasnio Zajednici da idol nije ništa (4. stih), ali da ako je bratovu savjest uznemirila činjenica da je meso na stolu prineseno idolu, brat tvrđe savjesti ne bi trebao vrijeđati slabijeg hrišćanina insistirajući na tome da ga jede (stihovi 7, 9-13). Problem je što će ga na taj način i ohrabriti da jede idolske žrtve (10. stih).
U 1. Korinćanima 10. glava Pavle dodatno razjašnjava ovo pitanje: „Šta dakle hoću da kažem? Da ono što je žrtvovano idolu znači nešto ili da idol znači nešto? Ne, nego kažem da ono što neznabošci žrtvuju, demonima žrtvuju, a ne Bogu. A ja ne želim da vi imate išta zajedničko s demonima. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu demonsku. Ne možete jesti sa stola Gospodnjeg i sa stola demonskog.“ (stihovi 19-21)
Površno gledajući može se činiti da Pavle negdje odobrava konzumiranje mesa koje je prinošeno idolima, dok na drugom mjestu (kao u prethodno navedenim stihovima) ističe da idolatrijska gozba povezuje učesnike sa demonima. Šta, dakle, pravi razliku?
Ono što Pavle zapravo kaže je da hrišćani koji su živjeli u grčko-rimskog svijetu tog doba ne jedu hranu i ne piju piće koje se konzumira na idolatrijskim gozbama, jer to nije stvar puke ishrane nego direktno učešće u paganskom ritualu – odavanje počasti demonima i prizivanje demona. Međutim, ako se meso ili druga hrana prodaje na pijaci, tada hrišćani ne treba da idu u krajnosti i pomno ispituju porijeklo te hrane, da li je možda prethodno nuđena idolima i sl. „Jedite sve meso što se prodaje na pijaci i ništa ne ispitujte radi savjesti.“ (1. Kor. 10:25) Evo i druge situacije: „Ako vas neko od nevjernika pozove i vi želite da se odazovete, jedite sve što se iznese pred vas, ništa ne ispitujući radi savjesti. Ali ako vam neko kaže: ‘Ovo je bilo posvećeno za žrtvu,’ ne jedite radi onoga koji vas je upozorio i radi savjesti; jer zemlja je Gospodnja i sve što je na njoj.“ (1. Kor. 10:27, 28) I opet, razliku čini namjera – ako je hrana zbog ishrane, ne treba od toga praviti problem i sitničariti; ako je radi idola, onda je stvar hrišćanskog principa odbiti je.
Poenta je da hrišćani ne trebaju (niti praktično mogu) insistirati na izuzimanju iz svake „sive zone“ što se tiče ishrane i „kontaminacije“ neznabožačkim stvarima. Hrišćani ne treba da djeluju kao fanatici i ostavljaju utisak sitničavih i isključivih sektaša. „Dakle, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da nešto drugo činite, sve na Božju slavu činite. Ne budite na spoticanje ni Judejcima ni Grcima ni Božjoj zajednici, kao što i ja svima pomažem u svemu, ne gledajući svoju korist, nego korist mnogih, kako bi bili spaseni.“ (stihovi 31-33)
Meso nuđeno idolima i izbjegavanje spoticanja
U tom kontekstu treba da čitamo Rimljanima 14.
U 1. Korinćanima 8. glava problem jakog naspram slabog brata, što se tiče ishrane, takođe se tretira. Pismo Korinćanima napisano je nekolike godine prije poslanice Rimljanima. Čini se razumnim zaključiti da u 1. Korinćanima 8 i Rimljanima 14 Pavle se u suštini bavi istim problemom. U Korinćanima je problem identifikovan kao adekvatnost jedenja hrane žrtvovane idolima. Prema drevnoj praksi, paganski sveštenici su prenosili robu široke potrošnje životinjskih žrtava prinošenih idolima. Pavle je rekao korintskim vjernicima da, budući da idol nije ništa, nema ništa loše, samo po sebi, u jedenju hrane posvećene njemu. Problem je ako se jede zbog idola: „Neki, koji su do sada bili naviknuti na idole, jedu hranu kao da je žrtva idolima, i tako prljaju svoju savjest, jer je slaba.“ (1. Kor. 8:7)
Prenijeto u kontekst današnjih prilika u našem okruženju gdje se i dalje upražnjavaju paganske „slave“ (gozbe), ako idete na „slavu“ zbog „slave“ – sudjelujete u idolatriji; ako, međutim, u gostima pojedete neku hranu koja je bila namijenjena za „slavu“ – ne biste trebali imati problem sa samom hranom, naravno uz uslov da ne sadrži meso nečistih životinja.
Vraćajući se predmetu ove diskusije, vjerovatno su se neki hrišćani (posebno oni jevrejskog porijekla) iz straha od skrnavljenja po ovom pitanju u potpunosti uzdržavali od mesne hrane, što znači da je njihova hrana bila ograničena na povrće (Rim. 14:2).
Valja se prisjetiti i kako je postupio Danilo kada je kao zarobljenik – talentovani mladić plemićkog roda – doveden u Vavilon na obuku pri kraljevskom dvoru. On je insistirao na ne-mesnoj hrani u potpunosti (1:12), izvjesno zato što je znao da se tu služi meso od nečistih životinja. Da li je Danilo tako postupio jer je bio vegetarijanac? Ne, jer čitamo u 10. glavi 3. stih da je jeo i meso, ali kada je bio siguran u njegovo porijeklo i način spremanja. Naravno te privilegije je mogao imati kao visokopozicionirani službenik u kraljevstvu.
Pavle sažima stvari: „Zato nemojmo više osuđivati jedni druge, nego radije odlučite da ne stavljate pred brata nešto zbog čega bi se mogao spotaći ili posrnuti.“ (Rimljanima 14:13)
Kao što vidimo, u ovoj diskusiji uključeni su i međusobni odnosi hrišćanske braće i sestara u pogledu hrane i sablažnjavanja, kao i odnos prema aktuelnim spoljnim prilikama u vezi dostupne hrane.
Druga riječ prevedena kao „nečisto“
Pavle zatim nastavlja objašnjavajući da „ništa nije nečisto samo po sebi, samo ako neko smatra nešto nečistim, njemu je to nečisto“ (stih 14). Imajte na umu da riječ koja se ovdje prevodi kao „nečisto“ nije akatartos, uobičajena riječ za nečisto meso, već prije koinos, riječ koja se normalno prevodi kao „obično“, a ponekad se odnosi na ono što je umrlo samo od sebe i nije bilo ritualno zaklano i iskrvavljeno.
Kontekst se ovdje ne odnosi na hranu koja je definisana kao uobičajena u Bibliji, već na hranu za koju je savjest pojedinca hrišćanina ocijenila da je „obična“ (profana). „Samo ako neko smatra nešto nečistim [koinos], njemu je to nečisto. Jer ako je zbog hrane tvoj brat žalostan, više ne postupaš po ljubavi. Nemoj svojom hranom [broma, opšta riječ za hranu, a ne riječ za meso] da upropastiš onoga za koga je Hristos umro.“ (stihovi 14-15)
Pavle kasnije kaže: „Ne rušite Božje djelo zbog jela. Zaista, sve je čisto, ali štetno je ako neko jede i time drugog navodi na spoticanje.“ (stih 20) Očigledno on ne misli da su sve stvari čiste u univerzalnom smislu, budući da su neke stvari (određene gljive, na primjer) otrovne, a druge (zmije i gušteri, na primjer) su očigledno nejestive za većinu ljudi, kao i da nisu odobrene u Bibliji kao dobre za hranu. Ove riječi treba čitati u kontekstu sporednih stvari (iz domena „sive zone“) koje same po sebi nemaju nikakve posledice, osim u vezi sa spoticanjem.
Zatim daje sažetu izjavu: „Dobro je ne jesti mesa [kreas, životinjsko meso] i ne piti vina i ne činiti ništa zbog čega bi se tvoj brat mogao spotaći, uvrijediti ili postati slabiji.“ (stih 21) Drugim riječima, ako trebate postati vegetarijanac ili izbjegavati sumnjiva pića ili učiniti sve što je potrebno da ne sablaznite ili uvrijedite brata, učinite to!
Dakle, zaključujemo da se Rimljanima 14 bavi praktičnim pitanjima prehrane u grčko-rimskom paganskom svijetu i nema nikakve veze sa ukidanjem zakona o čistom i nečistom mesu. Hrišćani su uviđavni, tolerantni (ne zanovetaju bez potrebe) i ljubazni, ali postoje i granice koje neće preći i kršiti načela Božjih uputa i uredbi: 1) sudjelovati u idolatrijskim gozbama, bez obzira na kakvoću hrane; 2) konzumirati meso od nečistih životinja, bez obzira odakle potiče i u kojoj prilici se jede.
