Uklete kuće, mjesta i duhovi – da li je to stvarno?

I djeca i odrasli se pitaju o postojanju duhova. Neki odbacuju tu ideju. Drugi insistiraju na tome da duhovi postoje i navode iskustva – svoje vlastite priče, priče prijatelja ili pak lokalna vjerovanja – kao dokaz.

Ali šta je duh? Iako se definicije razlikuju, najčešća je ona da su duhovi bestjelesni duhovi mrtvih ljudi koji ostaju na zemlji. Prema tradiciji, duhovi su nevidljivi, ali mogu dozvoliti ljudima da ih vide.

Naravno, ili nešto postoji ili ne postoji. Nijedna količina vjerovanja neće uzrokovati postojanje duhova ako ne postoje; niti bi lično mišljenje moglo uzrokovati da duhovi ne postoje ako, u stvari, zaista postoje. Budući da čovjekovo vjerovanje u duhove stvara vrlo ozbiljne i dalekosežne posljedice, to je tema koju nijedan hrišćanin ne smije zanemariti.

 

Klasične priče o duhovima i ukletim mjestima

Priče koje uključuju priviđenja dolaze do nas od davnina. Mističnost i nadrealno, legende i priče su nešto što privlači pažnju mnogih ljudi. Različiti jezici su doprinijeli riječima kao što su ghost (engleski), wraith (škotski, izgovara se „rejt“), fantom (francuski), specter (latinski), shade (staroengleski, izgovara se „šejd“), banši (galski) i poltergeist (njemački, izgovara se „poltergajst“).

U drevnom Iraku, Ep o Gilgamešu je prikazivao Gilgameša kako razgovara sa duhom svog mrtvog prijatelja Enkidua. Stari Egipat ostavio je zagonetnu priču o duhu Nebusemeha koji ćaska sa visokim sveštenikom Amun-Re. Takve priče, naravno, ništa ne dokazuju, osim da koncept seže daleko u prošlost. U stvari, čak je i dvanaest Hristovih učenika sa strahom zamijenilo Isusa za duha kada se pojavio kako hoda po moru noću (Marko 6:49).

Homer je uključio duhove u svoju Ilijadu i Odiseju, a Šekspir je dao uloge za duhove u Hamletu i Makbetu. Ne zna se da li su ovi autori vjerovali u duhove. Ono što su shvatili, međutim, jeste da zaista jeziva priča o duhovima može zaokupiti publiku.

Uz prisustvo duhova se obično vežu tzv. uklete kuće – napušteni stari objekti i mjesta kao putevi i mostovi, šumarci, groblja… Šuma Aokigahara, podno planine Fudži u Japanu, poznata je pod imenom „Šuma samoubistava“. Za najpoznatija „ukleta mjesta“ u Srbiji slove: Vodenica Save Savanovića, „srpskog vampira“, na putu ka Bajinoj Bašti, u selu Zarožje; mrtva žena u bijelom u selu Koprivica; Mrtvački most na Staroj planini; Trojanov grad na planini Cer, i druga. U Hrvatskoj jedna od vjerovatno najpoznatijih ukletih lokacija, o kojoj se mnogo pisalo, pričalo i istraživalo, jeste kuća pored Vrbovca, u mjestu Škrinjari; kuća u Lovranskoj Dragi; autoput kod Nove Gradiške; sablasni sanatorijum na Zagrebačkoj gori; Jurjevsko groblje, i druga. Ni BiH nije imuna na ovakve priče, štaviše. Priče o vilama, prikazama, duhovima, drekavcima… sastavni su dio tamošnjih legendi. Svako naseljeno mjesto ima svoje priče o jezivim kućama, ukletim haustorima (ul. Envera Šehovića u Sarajevu), jezivim fabrikama (Tuzla) i sl. Najpoznatija je sarajevska Vijećnica, zatim „kuća zlih duhova“ u Todorovu, kuća strave i užasa na putu od Livna prema Bihaću… Često se „ukleta mjesta“ vežu za saobraćajnice i lokacije koje su odnijele više života, kao na primjer Dom revolucije u Nikšiću i sl.

 

Rastuće interesovanje

Da, priče o duhovima postoje već godinama, a neke (kao što je Božićna pjesma Čarlsa Dikensa) postale su ustaljene u modernoj kulturi. Međutim, poslednjih decenija ovaj žanr je eksplodirao obiljem holivudskih filmova: Nevini (The Innocents), Drugi (The Others), Duh (Ghost), Istjerivači duhova (Ghostbusters), Polje snova (Field of Dreams), Ukleti u Konektikatu (The Haunting in Connecticut), Šesto čulo (The Sixth Sense), kao primjeri, i TV emisija (kao što su Lost and Ghost Whisperer) koje zavise od duhova koji pokreću zaplet. Dokumentarni programi kao što su Ghost Hunters pokušavaju istražiti tvrdnje o duhovima koristeći infracrvene kamere i druge uređaje.

Da li konzumiranje takve zabave utiče na nekoga? Bez sumnje. Godine 2006. Barna Grupa u Americi objavila je rezultate nacionalnih studija koje su uključivale više od 4.000 tinejdžera. Studija je otkrila da se 73% anketiranih mladih „upuštalo u barem jednu vrstu psihičke aktivnosti ili aktivnosti vezane za vještičarenje, osim pukog izlaganja medijima ili korištenja horoskopa“. Jedna desetina je učestvovala na seansama. Devet posto je posjetilo navodnog medija ili duhovnog vodiča.

Zapanjujuće otkriće je da samo mali procenat mladih čuje bilo koje učenje u crkvi koje bi im pomoglo da se definiše njihovo razumijevanje natprirodnog. Stoga nije čudo što toliko tinejdžera ulazi u odraslu dob bez odgovora koji su im potrebni na ovu temu.

Interes za paranormalno postaje sve češći. Postoje pojedinci i službe koji tvrde da su „lovci na duhove“, koji će za određenu cijenu osloboditi vaš dom od duhova. Vidovnjaci, seanse, tarot karte i mediji se sve više smatraju normalnim. Ljudska bića su urođeno svjesna duhovnog svijeta. Nažalost, umjesto da traže istinu o duhovnom svijetu kroz komunikaciju s Bogom i proučavanje Njegove Riječi, mnogi ljudi dopuštaju da ih duhovni svijet odvede na stranputicu. Demoni se sigurno smiju duhovnoj masovnoj obmani koja postoji u današnjem svijetu.

 

Sjenke sumnje

Većina izvještaja o viđenjima duhova uključuje detalje koji prkose logici. Na primjer, većina navodnih prikaza je odjevena. Ali ako je duh zaista duh mrtve osobe, zar se duh ne bi trebao pojaviti bez odjeće nakon što je odbacio svoje zemaljsko tijelo i njegovu odjeću? Može li se zaključiti da pantalone, košulje, haljine i srednjovjekovni oklopi sadrže vlastite duhove koji se vjerno drže duha osobe?

Daljnji izazovi logici proizlaze iz priča o brodovima duhovima (kao što je Leteći Holanđanin), vozovima duhova i sličnim izvještajima. Da li vozilo napravljeno ljudskim rukama dobija „dušu“ koja se kasnije ponovo pojavljuje?

Ljudi koji slušaju priče o duhovima oko logorske vatre razumiju da su te priče izmislili njihovi prijatelji. Želja da se uljepša sablasna pripovjetka prirodno objašnjava dodavanje takvih glupih detalja kao što su sablasne spavaćice i konjske zaprege. Ali šta je sa ljudima koji insistiraju da su zaista vidjeli manifestacije duha, odjeću i ostalo? Je li moguće da neki pojedinci – uključujući i neke iskrene hrišćane koji vjeruju u Bibliju – zaista posmatraju natprirodna ukazanja?

 

Kako ovo može biti? Šta kaže Biblija?

Bog – Stvoritelj svemira – nudi pouzdane odgovore na ljudska pitanja. Njegova Riječ, Biblija, je temelj za razumijevanje i vidljivog i nevidljivog svijeta jer je Bog Gospodar i prirodnog i natprirodnog. Bez obzira da li se pitanje odnosi na porijeklo života ili ljudske duše, prvi izvor koji treba provjeriti je Božja Riječ.

Biblija nas informiše da je „Gospod Bog oblikovao čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah života, i čovjek je postao živa duša.“ (Postanje 2:7) Zapazite da u Bibliji duša nije samo jedan dio čovjeka, nego cio čovjek. Piše da čovjek postaje duša kada dobije dah života, a ne piše da čovjek dobija dušu. Duša je cijelo živo biće, spoj tijela i daha života. Nigdje u Bibliji ne piše da je duša besmrtna, niti da postoji nezavisno od tijela. Šta se događa prilikom smrti? „Tada se prah vraća u zemlju, gdje je i bio, a duh se vraća Bogu, koji ga je dao.“ (Propovjednik 12:7; uporedi sa Jov 34:14,15) „Duh njegov izađe iz njega, i on se vraća u zemlju svoju, tog dana propadnu misli njegove.“ (Psalam 146:4) „Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti više imaju platu, jer je spomen na njih zaboravljen. I ljubavi njihove i mržnje njihove i ljubomore njihove nestalo je, i više nemaju udijela ni u čemu što se čini pod suncem… Sve što ti dođe pod ruku da činiš, čini to po svojim sposobnostima, jer nema ni rada, ni razmišljanja, ni znanja, ni mudrosti u grobu u koji ideš.“ (Propovjednik 9:5,6,10)

Čak i novi proučavaoci Biblije brzo primjećuju da ona nikada ne prikazuje duše koje ostaju nakon smrti. Ipak, Sveto pismo otvoreno potvrđuje postojanje nematerijalnih inteligencija. Marko 5:2–15 detaljno opisuje Isusov susret s čovjekom u kojem živi mnoštvo nečistih duhova. Hrist im je naložio da izađu, ali im je dozvolio da uđu u krdo svinja. U Samariji je Filip propovijedao i „nečisti duhovi… su izlazili vičući na sav glas“ (Djela 8:7). Kasnije, Djela 19:14–17 govore o čovjeku u kome živi demon. Skevini sinovi su pokušali da ga istjeraju, ali ih je demon kroz tog čovjeka kao medijuma napao i izranjavao. Međutim, ovo nisu duhovi; oni su demoni – pali anđeli – kojima upravlja Sotona (Matej 12:22–28).

Sama činjenica da demoni mogu ući u ljudska ili životinjska tijela pokazuje da mogu proći kroz barijere koje bi ograničavale ljudska bića. Demoni nisu ljudi; nisu ni bogovi, iako se često tako predstavljaju. Ali oni su ne-ljudi (drugačiji red bića od čovjeka) sa superiornom inteligencijom, iskustvom i moćima. Negiranje postojanja demona ne mora nužno biti skepticizam, samo pokazuje neznanje. Ali biti nerealan u pogledu njihovog postojanja i moći je ludost.

 

Biblijski izvještaj o kontaktiranju živih od strane duhova umrlih

Zanimljivo je da Biblija bilježi jednu priliku kada se čini da su živi kontaktirali mrtve. Kralj Saul se prerušio i posjetio spiritističkog medijuma da prizove mrtvog proroka Samuela (1. Samuelova 28:7–21). Vračari se ukazalo priviđenje koje je izgledalo kao Samuel – zbog čega se uplašila. Međutim, vračara je tada primila informacije, koje inače sama po sebi ne bi mogla znati.

Ovaj odlomak očito sugeriše da seanse mogu da funkcionišu. Neki učenjaci vjeruju da je Bog poslao Samuela ovom jedinstvenom prilikom. Ali drugi vjeruju da je demon lažno predstavljao proroka na osnovu činjenice da je iznio neke lažne tvrdnje. Na primjer, komentator John Gill primjećuje da je ukazanje upozorilo da će svi Saulovi sinovi umrijeti sljedećeg dana, ali su neki preživjeli.

U svakom slučaju, naglasak je na tome da je Saul pao toliko nisko da je pokušao da svoje probleme riješi koristeći se okultizmom, što Bog osuđuje. Sledećeg dana Saul je umro.

Nekadašnje vračarstvo i pozivanje duhova koje Biblija tako strogo zabranjuje isto je što i današnji spiritizam.

Ko su duhovi koji se javljaju na poziv vračara i pozivača duhova? To su ili obične prevare ili zli anđeli koji su uzeli izgled nekog pokojnika i tako obmanjuju ljude. U pustinji kušanja Sotona je prišao Hristu u obliku svijetlog anđela (Matej 4:1-11). Sam Sotona se katkada pretvara u anđela svjetlosti, i zato nije ništa neobično ako se pretvori i u oblik nekog čovjeka (2. Korićanima 11:14).

Ko je zapravo, „Samuel“ koji se javlja na poziv vračare? Da li je to uistinu duša pokojnog Samuela, kako to tvrde pristalice vjerovanja u urođenu besmrtnost duše i u svjesni nastavak života duše posle smrti tijela? Šta možemo zaključiti iz podrobnije analize samog teksta?

Kada se nakon vračanja ženi prikazao materijalizovani duh koji joj se predstavio kao Samuel, ona se veoma uplašila jer je postala svjesna ko je njen prerušeni gost. Duh joj je otkrio prerušenog gosta upozorivši je na taj način da bude oprezna. Duh pokazuje dobru volju saradnje. Zar bi pravi Samuel to učinio i zatim nastavio da joj pomaže u njenom nesvetom poslu? Zar bi Samuel, koji je kao Božji prorok za života bio protiv vračara, sada kao duh sarađivao s vračarom? Sigurno da ne bi!

Prvo što zaključujemo iz ovog teksta je da žena nije vidjela Samuela. Ona je samo pretpostavljala da vidi Samuela. Duh joj se nije predstavio. Na Saulovo pitanje šta vidi, ona je odgovorila: „Vidim jednog boga kako izlazi iz zemlje.“

Ni Saul nije vidio Samuela. Na osnovu ženinog opisa da vidi starca gdje izlazi ogrnut plaštem, Saul je pretpostavljao da je to Samuel. Tekst kaže: „Tada je Saul zaključio da je to Samuel.“ Činjenica koja proizlazi iz analize samog teksta potvrđuje da ni žena ni Saul nisu vidjeli Samuela. Oboje su samo pretpostavljali da je duh koji se javio Samuel.

Obratimo pažnju i na pitanje koje tobožnji „Samuel“ postavlja Saulu: „Zašto si me uznemirio dozivajući me?“

Pravi Samuel je bio Božji prorok. Ako bi on imao besmrtnu dušu, kako to vjeruju pristalice urođene besmrtnosti, sigurno bi se nalazio u raju. Onda bi morao sići dolje, a ne izaći iz zemlje gore. Napustiti raj ili nebo mogao bi samo uz Božje dopuštenje. Zar bi Bog koji je izdao tako stroge zabrane protiv vračanja, uslišio vračarin zahtjev i dopustio Samuelu da se pojavi na zemlji kao odziv na vračanje? Izvesno je da ne bi!

Nekromantsku praksu Bog je zabranio, ne zato što je nije bilo moguće postići. U Ponovljenom Zakonu 18:10-12 stoji: „Neka se kod tebe ne nađe niko ko bi svog sina ili svoju kćer provodio kroz vatru, ni koji gata, ni koji se bavi magijom, ni koji proriče po zvijezdama, ni vračar, ni koji baca čini, ni koji priziva poznate duhove, ni opsjenar, ni koji pita mrtve. Jer ko god tako nešto čini odvratan je Gospodu.“ Bog se ne bavi apsurdima niti besmislenim zabranama nečega što nije moguće. Ovo je bilo zabranjeno jer je uključivao kontaktiranje sa duhovima i pozivanje istih da zaposjednu tijelo. Bilo je zabranjeno jer je djelovalo kao uspješna demonska obmana!

Mrtvi počivaju u besvjesnom snu. Između smrti i uskrsenja nema svjesnog života. Prema tome duh koji se javio na poziv vračare nije bio pravi Samuel, već materijalizovani duh nekog demona ili samog Sotone koji je dobio lik starog Samuela.

Epizoda o Saulu i vračari iz Endora je velika Sotonina prevara. Sotona je prevario Saula uzevši obličje Samuela i igrajući njegovu ulogu. Očigledno, demoni imaju sposobnost da vjerno imitiraju određenu osobu, i da uspostave komunikaciju sa onima koji su na neki način upetljani u okultizam, najčešće izigravajući umrle ljude. Stoga je za spiritističke medijume bila propisana smrtna kazna (2. Mojsijeva 22:18; 3. Mojsijeva 20:27).

U Otkrivenju 16. glava posebno su istaknute manifestacije obmanjivanja zemaljskih vladara od strane demonskih duhova: „I vidio sam kako tri nečista duha, kao žabe, izlaze iz usta aždaje i iz usta zvijeri i iz usta lažnog proroka. To su demonski duhovi koji čine znake i odlaze kraljevima cijelog svijeta, da ih sakupe za bitku na veliki dan Boga Svemoćnog.“ (stihovi 13-14)

 

Teški zaključci

Nijedan dokaz nije proizveo ni jednu jedinu činjenicu koja bi hrišćanina trebala natjerati da povjeruje da duhovi preminulih ljudi mogu lutati na zemlji. U svjetlu Biblije, jedini zaključak je da su viđenja duhova ili plod preaktivne mašte, ili su manifestacije demona.

Ljudi se ponekad istinski susreću s duhovnim entitetom – iako ne s mrtvim čovjekom. Neki ljudi susreću demonske duhove koji mogu oponašati mrtve ljude kako bi prevarili žive (vidi 1. Jovanova 4:1; 1. Timoteju 4:1–3). Mnogi koji tvrde da su se susreli s takvim duhovnim entitetima ranije su bili uključeni u okultizam.

Ali zašto bi demoni htjeli da prevare žive imitirajući mrtve?

Kao sluge Sotone i neprijatelji Božji, oni bi imali sve razloge da dovedu u sumnju Božju Riječ i njena upozorenja o budućem sudu. Natjerati ljude da vjeruju u duhove automatski ih prisiljava da odbace ključne biblijske istine (vidi Jevrejima 9:27). Oni će učiniti sve što je u njihovoj moći da prevare ljude, da odvedu ljude od Boga. Ovo je jedino održivo objašnjenje današnje „sablasnih“ aktivnosti. Bilo da se naziva duhom, gulom ili poltergajstom, ako se događa istinska zla duhovna aktivnost, to je djelo demona. Ideja u urođenoj bezuslovnoj besmrtnosti jedna je od ključnih obmana satanizma iz koje su se razvila vjerovanja o nekom obliku zagrobnog života. Ali biblijska učenja su eksplicitna: jedino Bog ima besmrtnost (1. Timoteju 6:16), dok je stvorena bića mogu imati samo pod uslovom poslušnosti (Postanje 2:17) ili kao pali grešnici po Hristu (Jovan 3:16; 1. Jovanova 5:11,12).

Šta je sa slučajevima u kojima se „duhovi“ ponašaju na „pozitivan“ način? Šta je sa vidovnjacima koji tvrde da prizivaju pokojnika i od njih dobijaju istinite i korisne informacije? Opet, ključno je zapamtiti da je cilj demona da obmanjuju. Ako je rezultat da ljudi vjeruju u vidovnjaka umjesto u Boga, demon će biti više nego voljan da otkrije neke tačne informacije. Čak i dobre i istinite informacije, ako su iz izvora sa zlim motivima, mogu se koristiti za dovođenje u zabludu, kvarenje i uništavanje.

Napokon, da li su „uklete kuće“ i neke lokacije zaista ukleti? Veliku ulogu u stvaranju ovih predstava igra sujevjerni strah. I to je oruđe koje demoni koriste da pospješe takva vjerovanja. Ako su se na određenim lokacijama zaista odigravale okultne aktivnosti, to je mjesto na određeni način „kontaminirano“ i „obilježeno“ (ritualno posvećeno) kao demonska teritorija. U tom smislu zaista mogu postojati lokacije na kojima je vjerovatnoća paranormalne manifestacije velika. (Slično je sa domaćinstvima koja posjeduju okultne predmete, amajlije, literaturu i drugo.) Na žalost, zbog uvriježenih pogrešnih vjerovanja u zagrobni život i idolatrije koja dominira u crkvama i poznatim „svetilištima“, okultne manifestacije su jednako moguće i prisutne u njima. Stoga nema suštinske razlike da li ste upleteni u okultizam kao „laik“, spiritistički medijum amater ili profesionalac ili pak „vjernik“. Incidenti i nesreće sa čestim smrtnim ishodom su posledica petljanja sa okultnim, ali sami sudionici i svjedoci gotovo nikada ne povezuju stvari od uzroka do posledice, naročito ne ako su privrženi tradiciji ili svojoj crkvi. Postoji veliko duhovno sljepilo u tom domenu. Podsjetimo se, kralj Saul je stradao jer je bio raskinuo vezu sa Bogom i pokušavao da uspostavi posredan kontakt preko medijuma sa osobom za koju je (opravdano) smatrao da je svetac tj. Božji čovjek (vidi 1. Dnevnika 10:13-14). Očito, demonima je sasvim nebitno da li vjerujete da komunicirate sa „običnim duhom“, umrlim rođacima ili „svecima“ – bilo onima koji u biblijskom smislu tog pojma zaista to jesu ili „svecima“ koje je proglasila crkva. Svako prizivanje mrtvih je spiritizam (vidi: Isaija 8:19, 20).

Vjerujete li u duhove? Ovo pitanje je od ogromnog značaja. Donošenje pogrešnog zaključka o zagrobnom životu ima vječne posljedice, a pogrešan izbor s ove strane groba može osuditi dušu na vječnu smrt (Otkrivenje 20:12-15). Dakle, suštinski je važno imati pravo znanje o svijetu paranormalnog. Takvo znanje možemo steći isključivo poznavanjem zdrave teologije na osnovu Svetog Pisma koje nas informiše o velikom pobunjeniku protiv Boga – Luciferu ili Sotoni – i njegovim pristalicama – palim anđelima – koji se koriste natprirodnim manifestacijama u cilju navođenja ljudi u propast.