Ovaj događaj zapisan je u Mateju 8:23-27, Marku 4:35-41 i Luki 8:22-25.
Markov izvještaj sugeriše da je Isus poučavao kraj Galilejskog mora i ušao u čamac kako bi ga gomila mogla čuti (Marko 4:1). Nakon što je poučio parabolu o sijaču, otišao je na jedno privatnije mjesto sa Dvanaestoricom i drugim učenicima gdje je podijelio nekoliko drugih parabola (Marko 4:10). Uveče toga dana (Marko 4:35), Isus je odlučio da pređe preko jezera. Matej kaže da je Isus komunicirao sa dva potencijalna učenika između vremena kada je prvi put dao nalog da se ide na drugu stranu i prilike kada je trebao da uđe u čamac (Matej 8:18-23).
Termin „učenici“ je dvosmislen. Luka ponekad koristi izraz da znači više sledbenika nego samo Dvanaestoricu (Luka 8:9; Marko 4:10). Nejasno je i koliki je čamac, iako „jedro“ u 23. stihu podrazumijeva jedrilicu umjesto čamca na vesla. Slijedili su ih i drugi čamci (Marko 4:36), ali se njihova sudbina u oluji ne spominje.
„Jezero“ je Genizaretsko jezero, koje se naziva i Galilejsko more. Napaja se rijekom Jordan na sjeveru u blizini Betsaide i uliva se u Jordan na jugu kako bi napajalo Mrtvo more. Genizaret je takođe preveden Kineret i znači „harfa“ na hebrejskom; jezero je donekle u obliku harfe, oko 11 km široko i 14 km dugo. Zapadna galilejska obala ima blaža brda, dok je istočna obala strma obala – savršena za svinje koje su van kontrole sa samodestruktivnim namjerama (Luka 8:33).
Galilejsko more nalazi se 200 m ispod nivoa mora i gotovo je okruženo brdima. Vjetrovi, i do 100 km na sat, duvaju jugozapadnog smjera i izazivaju velike oluje, obično poslijepodne. Voda je prilično plitka na 60 m, što uzrokuje nasilne talase do čak 3 m na obalama. Golanska visoravan grabi vjetrove i nepredvidivo ih kovitla. Topli vazduh iznad jezera može se brzo poremetiti hladnijim vazduhom koji se spušta sa brda, izazivajući nepredvidive oluje. Kada oluje dođu noću, one su još žešće.
Matej je vjerovatno bio tamo tog dana i opisuje čamac koji su preplavljivali talasi. Čamci se „zapljuskuju“ kada voda počne da se sliva po bokovima. Ako se voda ne izbacuju dovoljno brzo, plovilo može potonuti.
Fascinantno je samo po sebi da je Isus mogao da prespava sve ovo. „Jastuk“ na kojem Isus spava možda je bio vreća s pijeskom koja se koristi za balast ili dodatno sjedište koje se koristi za putnike. U svakom slučaju, čamac nije dizajniran za udobnost. Ali Isus je iscrpljen. Činjenica da je on spavao takođe je doprinijela panici učenika. Možda su se pitali da li je Isus uopšte znao šta se dešava. Neki od njih su bili iskusni ribari koji su na tom jezeru proveli mnogo godina. Svi su očigledno bili zabrinuti da će izginuti u oluji.
Da li je razumno da se učenici plaše? Do ovog trenutka, oni su vidjeli Isusa kako liječi fizičke bolesti, izgoni demone, podučava mase i raspravlja se s vjerskim vođama. Koliko god bile čudesne moći koji se ispoljavaju preko Isusa, dvanaestorica tek treba da vide nešto što ukazuje na vlast nad prirodnim fenomenom. Ipak, oni ga bude, ne očekujući nužno da će ih spasiti, već ga pozivaju u panici.
Najmanje nekoliko učenika bili su iskusni ribari koji su se i ranije susreli s olujama. Pa ipak, u ovoj situaciji, oni su uznemireni zbog talasa koji se slivaju u čamac. Ovo nije samo primjer iracionalnog straha; postoji realna opasnost da će čamac potonuti, a putnici se utopiti. Konačno, učenici probude Isusa i zavape k njemu, bojeći se za svoje živote.
U Markovom pričanju priče, učenici bude Isusa optužbom: „Učitelju, zar te nije briga što ćemo izginuti?“ Vjerovatno su različiti učenici govorili različite stvari. Ono što je univerzalno je da su bili sigurni da je kraj blizu, i nisu razumjeli kako je Isus mogao to prespavati. Htjeli su da se probudi i spasi ih prije nego što bude prekasno.
„Zašto se plašite, malovjerni?“ upita ih on. Onda ustade, zaprijeti vjetrovima i moru pa nastade velika tišina. (Matej 8:26)
Kada se Isus probudio, njegov prvi odgovor nije da ih odmah spasi. Umjesto toga, on ih pita zašto se plaše i kori njihov nedostatak vjere. Čini se da je njegovo značenje da učenici treba da budu sigurniji u Božju silu da ih spase nego što se boje. Njegova primarna briga za one koji bi ga slijedili je da mu vjeruju.
Tada Isus ustaje i prekori vjetar i more. Kaže mu da prestane, i odmah je zatišje nad jezerom. Oluja nestaje. Isus je ranije pokazao da Božja sila ima kontrolu nad prirodnim svijetom ljudske fiziologije i bolesti (Matej 8:1-4), kao i natprirodnim svijetom demona (Matej 8:16). Sada on pokazuje da je Bog gospodar cijele prirode, uključujući vremenske prilike.
I rekao im je: „Zašto se plašite? Zar još nemate vjere?“ (Marko 4:40)
Isus razumije ljudska ograničenja. On poučava mnoštvo samo onoliko koliko oni mogu čuti (Marko 4:33), dopuštajući da se njegove jednostavnije poruke prožimaju u njihovim srcima dok ne budu spremni za više. Ali on očekuje da će dvanaestorica biti izvan takvih ograničenja. Oni su dobro tlo koje prihvata riječ za obilni rod (Marko 4:20). Oni su otvoreni za njegovu poruku (Marko 4:23), upijajući sve što mogu dobiti (Marko 4:24-25). On im daje „tajnu kraljevstva Božjeg“ (Marko 4:11). Ali njihov nedostatak vjere doveo ih je u opasnost da budu sjeme posijano u plitku, kamenitu zemlju, koje brzo klija i vene pod teškoćama (Marko 4:16-17).
Uprkos našim ograničenjima, Isus od nas očekuje da učinimo najbolje što možemo sa onim što imamo. Donesite najveću „mjeru“ koju imate (Marko 4:24) i služite mu sa svime što nam on daje (Matej 25:14-30). Učenici su vidjeli kako Isus iscjeljuje fizičke bolesti, izgoni demone i sada utišava oluju. U Marku 5, oni će vidjeti još više.
A ljudi, zadivljeni, upitaše: „Ko je ovaj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?“ (Matej 8:27)
Učenici se začuđeno pitaju: „Kakav je ovo čovjek?“ Bili su šokirani kada su saznali da su čak i vjetar i talasi prirode poslušali njegov glas.
Markov izvještaj o ovom istom događaju jasno pokazuje da je ovo divljenje Isusu bilo manje čuđenje, a više strah. Kako su učenici shvatili da ovaj čovjek u njihovom čamcu može upravljati morem i nebom, možda su se bojali da budu blizu tolike moći.
Razumno je da učenici odgovore na ovaj nivo moći preispitujući ko je Isus zaista. Kako njihovo razumijevanje Isusa raste, mora i njihova vjera. Iako njihov strah pokazuje nedostatak vjere, njihovo pitanje je ohrabrujuće. Poput plodnog tla, oni razmišljaju i postavljaju pitanja, a ne samo odlaze.
Činjenica da su postavili ovo pitanje pokazuje da učenici još nisu shvatili da je Isus Sin Božji sa svim autoritetom od Boga. Oni su možda vjerovali da je on Mesija u smislu da je imao stvarnu moć i da je bio predodređen da bude kralj nad Izraelom, ali još nisu shvatili njegovu misiju u punoći.
Teološke i naučne implikacije
Čuda poput umirivanja mora možemo posmatrati iz dvije različite perspektive. Ako kao glavnu premisu unesemo trinitarski pogled na Isusa, naši zaključci biće uslovljeni da Isusa zbog ovog čuda proglasimo „Bogom“. Međutim, ako se držimo narativa Svetog pisma, vidimo da to ne radi ni sam Isus niti njegovi učenici. Utisak je da nikome čak ne pada ni na kraj pameti takva ideja.
Zašto? Odgovor je jednostavan. I sam Isus i svi Izraelci su bili striktni monoteisti. To će biti jasno posvjedočeno u više navrata tokom Isusove službe, a takođe i u shvatanjima prvih hrišćana i apostola koji su pisali poslanice. Do poslednjeg retka Novog saveza nema ni pomena o Isusu kao „Bogu“ ili čak „bogočovjeku“. To bi trebalo da bude jasan signal crkvenim teolozima da nešto ozbiljno nije u redu sa njihovom doktrinom. Na žalost, umjesto objektivnog preispitivanja, oni će koristiti sofistiku i iskrivljena tumačenja različitih stihova, trudeći se da po svaku cijenu imputiraju Isusu veći položaj od onog koji precizno definiše Sveto pismo – Sin Božji po identitetu i Sin čovječji po Planu iskupljenja.
Iz događaja koji smo upravo komentarisali, zapazili smo da je glavna Isusova briga vjera njegovih učenika – vjera koja se ne koleba pred teškoćama, vjera koja ima povjerenje u Božje vođstvo i zaštitu. Isusova namjera nije nikad da fascinira druge ili da ukazuje na svoje navodne „skrivene“ moći. To bi bio potpuno pogrešan pristup i u osnovni paganski. Glavna premisa satanizma je urođeni život i urođena sila. Glavna biblijska premisa je da sve potiče od Boga – Bog je Izvor života i sile. Ništa drugačije nije bilo u životu Mesije – Isusa Hrista. Ali zbog specifičnosti njegove misije, sila Božja se manifestovala u mnogo prilika i na mnogo različitih načina. Kada? Onda kad je bilo vrijeme za to! Tokom njegove „zvanične“ službe. Dotle je Isus živio „običnim“ životom i stoga je ljudima u njegovom zavičaju bilo veoma teško da promijene svoju percepciju o njemu.
Na žalost, ono što bi pali čovjek želio je Mesiju „supermena“. Ta skrivena premisa je, između ostalog, onemogućavala vjerske vođe Izraela da uvide da je Isus to što je govorio da jeste. Čak je i najbližim Hristovim učenicima trebalo dugo vremena da se oslobode pogrešnih očekivanja o Mesiji.
Vraćajući se trinitarskim pogledima, valja zapaziti da trinitarci grabe svoje prilike da Isusa proglase „Bogom“ shodno veličini i natprirodnosti čuda. Čine to čak i kada počinje rečenicu „ja sam“, shvatajući da se predstavlja kao „Jehova“, po imenu u čijem osnovu je glagol biti. To je gotovo isti obrazac razmišljanja kao kod fariseja koji su uvijek tražili „nešto veće“. Međutim, Sveto pismo nam daje primjer jednog apsolutno natprirodnog fenomena koji se desio po „nalogu“ Jošue Nunova.
„Tog dana, kada je Gospod predao Amoreje Izraelovim sinovima, Jošua se obratio Gospodu i pred Izraelcima rekao: ‘Stani, sunce, nad Gibeonom i ti, mjeseče, nad ajalonskom dolinom!’ I sunce je stalo, a i mjesec se zaustavio dok se narod nije osvetio svojim neprijateljima. Zar to nije zapisano u Jašerovoj knjizi? Sunce je stajalo nasred neba i skoro cio dan nije žurilo da zađe. Takvog dana nije bilo ni prije ni posle, da je Gospod tako poslušao glas čovjeka, jer se Gospod borio za Izrael.“ (Jošua 10:12-14)
Ovo čudo je vjerovatno uključilo usporenu rotaciju Zemlje i ne može se nikako objasniti osim kao direktna Božja intervencija. Čuda jesu, zaista, odstupanja od nekog prirodnog toka zbivanja koji se dešava na našoj planeti Zemlji. Na osnovu dva prirodna zakona – Prvog i Drugog zakona termodinamike[1] – mi možemo sva čuda da podijelimo u dvije kategorije: čuda prvog stepena i čuda drugog stepena.
Koja su čuda prvog stepena? Čuda prvog stepena su ona koja zahtijevaju specijalno stvaranje. Znači, ona prkose prvom zakonu koji govori da se u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa ni dometnuti ni istinski oduzeti. Prema tome, svaki događaj u kojem se energija ili materija (ili organizacija) poveća u izolovanom sistemu, jeste čudo koje se odnosi na ovaj prvi zakon i ono zahtijeva jedno specijalno stvaranje.
Kao primjer možemo da navedemo proces Stvaranja, onda umnožavanje hljebova i riba koje je Isus učinio. To su prvostepena čuda ili čuda prvog reda, pošto dobijamo novu informaciju i novo stanje. Recimo, u Knjizi proroka Danila, rukopis koji se pojavio na zidu Belšazarove palate je isto čudo prvog reda. Zatim, pošto život shvatimo kao jedan oblik energije, onda je uskrsenje čudo prvog reda.
Vanuobičajeno, vanstatističko djelovanje na obim ili na brzinu ili na stopu kojom se jedan proces dešava, jesu čuda druge vrste. Ta čuda ne zahtijevaju specijalno stvaranje, nego uobičajeni proces u prirodi, prostim jezikom rečeno, biva privremeno narušen. To su čuda drugog reda, ili drugostepena, ili stepena „B“.
Da navedemo neka i od tih čuda. Recimo, stišavanje bure na Galilejskom jezeru. To nije nikakvo specijalno stvaranje. Bura bi se sigurno stišala. Znači, bura se stišava nekom stopom. Ubrzavanje te stope je čudo drugog reda. Ona bi se stišala, ali Bog je u stanju da nju stiša mnogo brže. Čudo drugog reda je i abnormalno hvatanje riba od strane učenika, kada je Isus zatražio da ponovo bace svoje mreže.
Znači, to su čuda drugog reda. Ona uključuju samo neuobičajeno statističko odstupanje od harmonije stanja, i okvira u kome neki proces fluktuira.
U kategoriju prvostepenih čuda može da učestvuje samo Bog, a u čudima drugog stepena ne mora obavezno da učestvuje Bog. Čuda druge kategorije mogu da čine i Sotona i pali anđeli. U teologiji ta čuda se kategorišu kao „lažna“, iako ona nisu nužno „lažna“ sa naučnog aspekta (izuzetak bi bila iluzija, viđenja pod uticajem pojedinačne ili kolektivne hipnoze i sl.). Teološki, čuda palih anđela su uvijek „lažna“ jer njihov cilj je manipulacija sa čovjekom, bez obzira da li se zaista realizuju ili ne.
Recimo, kod čuda koje se desilo kada je Jošua Nunov osvajao Obećanu zemlju, nije se radilo o ubrzavanju, nego o usporavanju jednog prirodnog procesa. Naime, ovdje se radilo o drastičnom usporenju rotacije Zemlje oko svoje ose i rotacije Mjeseca oko Zemlje.
Znači, poremećaj prirodnog toka, ali bez specijalnog stvaranja, jesu drugostepena čuda. I ono što je vrlo važno jeste, da prvostepena čuda čini samo Bog, a drugostepena čuda čine i anđeli, pa i đavo. Međutim, nikada anđeli ne mogu da pređu granicu između drugostepenog i prvostepenog čuda. U Bibliji postoji 89 prvostepenih i 127 drugostepenih čuda.
To je razlog zašto smo postavili paralelu između čuda po „nalogu“ Jošue Nunove i čuda utišavanja oluje po nalogu Isusa Hrista. Baš kao što nikome nije padalo na pamet da Jošuu zbog tog zaista jedinstvenog čuda astronomskih razmjera proglasi „bogom“, isto tako bi bilo neosnovano Isusa proglasiti „Bogom“ zbog događaja na Galilejskom jezeru.
Poenta je, dakle, da „tradicionalne“ vjekovima održavane teološke zablude ne bi smjele biti imperativ za tumačenje Biblije.
____________________________
[1] Prvi zakon govori o tome, da u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa novo da nastane niti da se uništi u onom bukvalnom smislu riječi. Dakle, u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa novo da se dometne ili da se oduzme. A drugi zakon kaže, da u zatvorenom sistemu bez dotoka energije nastupa entropija, degradacija – povećava se nered.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
