Da li ste kad analitički razmišljali o događaju koji je na posebno upečatljiv način obilježio Isusovu zemaljsku misiju?
Taj izvještaj bilježi Jovan u svom jevanđelju u 11. glavi. Stvari se događaju u završnom periodu Hristove službe, pred Pashu. Jedna porodica Isusovih bliskih prijatelja živjela je u Betaniji, selu udaljenom oko 3 km od Jerusalima. Izvještaj pominje dvije sestre i brata – Martu, Mariju i Lazara. Isus je volio njih troje (11:5). Ali do Isusa i njegovih učenika stigla je poruka da je Lazar bolestan na smrt.
Isus je na to rekao: „Ova bolest nije za smrt, nego je za Božju slavu, da bi se njom proslavio Sin Božji.“ (11:4)
Zapazite Isusovu misao: To što se dešava On je vidio kao proviđenje Božje – za Božju slavu, da bi se time proslavio On – Sin Božji.
Očekivalo bi se da Isus smjesta požuri k njima ali On se zadržao dodatna dva dana na mjestu gdje su boravili (11:6), da bi zatim kazao učenicima da idu opet u Judeju (11:7). Između ostalog, Isus je spomenuo i Lazara kao razlog puta.
„Naš prijatelj Lazar je zaspao, ali idem da ga probudim.“ (11:11)
Učenici su isprva mislili da govori o običnom snu.
„Ali Isus je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o spavanju, o snu. Tada im je Isus otvoreno rekao: ‘Lazar je umro. Zbog vas se radujem što nisam bio tamo, da biste vjerovali. Ali pođimo k njemu.’“ (11:13-15)
Izvještaj dalje kaže: „Kad je Isus stigao, rekli su mu da je Lazar već četiri dana u grobu.“ (11:17)
Četiri dana u grobu ostavljaju izvan svake sumnje nečiju smrt. To je vrijeme nakon kojeg leš počinje da se raspada i smrdi.
Reakcija Marte na Isusov dolazak
„Kad je Marta čula da Isus dolazi, pošla mu je u susret, a Marija je ostala u kući. Marta je rekla Isusu: ‘Gospode, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro. Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što od njega zatražiš.’“ (11:20-22)
Razmotrićemo Martina vjerovanja. Očigledno Marta nije imala problem sa Isusovim statusom. Ona ga naziva „Gospodom“. Dalje, ona izražava snažnu vjeru da je Isus bio s njima njen brat ne bi umro. Ona takođe ima vjeru da će Bog dati sve što Isus zatraži od Njega. Zapazite ove detalje, jer su važni za zdrave poglede na Boga i na Isusa i na ono što će uslijediti.
„Na to joj Isus reče: ‘Tvoj brat će ustati.’ Marta mu reče: ‘Znam da će ustati o uskrsenju u poslednji dan.’“ (11:23,24)
Marta očito ne vjeruje u neki oblik zagrobnog života. Lazar je za nju mrtav. Ali ona vjeruje u buduće uskrsenje! Vjeruje u uskrsenje u „poslednji dan“. „Poslednji dan“ je za nju poslednji dan ovog doba, još u budućnosti. Do sada primjećujemo da je Marta imala zdravu vjeruju po ključnim pitanjima.
Tada joj Isus reče: „Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?“ (11:25,26)
Ovo je jedna od najsnažnijih i najdirektnijih izjava u Svetom Pismu o obećanju budućeg vječnog života za sve one koji prime Hrista kao svog Gospoda i Spasitelja!
„Da, Gospode, ja vjerujem da si ti Hristos, Sin Božji, onaj koji treba da dođe na svijet.“ (11:27)
Da sumiramo ovu izjavu vjere:
(1) Isus je Gospod.
(2) On je Mesija ili „Hristos“ na grčkom.
(3) On je Sin Božji.
(4) On je onaj obećani koji treba da dođe na svijet.
Precizno, jasno i čisto u svim aspektima! Za sličnu izjavu vjere (Matej 16:16), Petru je rečeno da je to objava od samog Boga, Isusovog Oca!
Naravno da nije slučajno što je Isus volio ovu porodicu.
Marija i dolazak Isusa na mjesto glavnog događaja
Marta se zatim vratila kući i pozvala Mariju. Marija je u žurbi izašla a pratili su je Judejci koji su bili došli na saučešće. Marija je odmah izrazila isto uvjerenje kao Marta: „Gospode, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro.“ (11:32)
Isus je pitao za grobno mjesto i potresen situacijom zaplakao. Judejci koji su to posmatrali, budući upoznati sa Njegovim ranijim čudima, takođe su bili skloni vjerovanju da bi Isus, da je bio tu, mogao spasiti Lazara od smrti.
Grobno mjesto je u stvari bila pećina na čijem ulazu je navaljena kamena ploča. (11:38)
Kada je Isus zatražio da uklone kamen, Marta je upozorila: „Gospode, sada već zaudara, jer je četvrti dan otkako je umro.“ (11:39)
Isus u odgovoru usmjerava njenu vjeru na sadašnjost: „A Isus joj je rekao: ‘Zar ti nisam rekao da ćeš vidjeti Božju slavu ako budeš vjerovala?’“ (11:40)
Isusova javna molitva
„Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali rekao sam to zbog naroda koji ovdje stoji, da bi vjerovali da si me ti poslao.“ (11:41,42)
Malo ćemo analizirati ovu molitvu i istaknuti glavne činioce.
(1) Isus se u vjeri UNAPRIJED zahvaljuje Ocu na uslišenju. (Podsjetimo se da je Isus nekoliko dana ranije kazao da će ovaj slučaj poslužiti na Božju slavu i da se On proslavi.)
(2) Isus ne nastupa kao INDIVIDUALAC koji sam po sebi posjeduje čudotvornu silu. Niti je to ikada radio. On se, dakle, poziva na Boga Oca, Izvor sile.
(3) Isus izjavljuje da zna da ga Otac uvijek uslišava, ali to glasno govori zbog prisutnih posmatrača. Zašto? Da bi se i oni mogli uvjeriti da je Isusa poslao Bog Otac!
Vidite li kako se sve savršeno poklapa sa zdravim biblijskim vjerovanjima o ličnostima, odnosima i statusu Oca i Sina? Ali se zato nikako ne uklapa… pogađate li sa čime? Kasnije ćemo dati kraći komentar.
Lazarevo uskrsenje
„Rekavši to, povikao je na sav glas: ‘Lazare, izađi napolje!’ I umrli je izašao. Noge i ruke bile su mu obavijene zavojima, a lice mu je bilo obavijeno platnom. Tada im je Isus rekao: ‘Skinite to s njega i pustite ga nek ide.’“ (11:43,44)
Isus govori i čudo se događa! Život se vraća Lazaru!
Pogledajmo još neke tekstove koji se tiču uskrsenja.
„Zaista, zaista, kažem vam, dolazi čas, i već je tu, kad će mrtvi čuti glas Sina Božjeg, i koji čuju, živjeće.“ (Jovan 5:25)
Apostol Pavle najavljuje:
„Jer će sam Gospod sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s Božjom trubom, i mrtvi u Hristu ustaće prvi.“ (1. Solunjanima 4:16)
Sin Božji će uputiti poziv i uskrsenje će se dogoditi. Za razliku od Lazarevog uskrsenja, koje je bilo privremenog karaktera, o drugom Hristovom dolasku riječ je o trajnom uskrsenju na vječni život!
Razmislimo malo o ovome. Kako je ovo moguće? I šta se zapravo dešava? U Lazarevom slučaju imali smo jako koristan uvod u cijeli događaj. Ukratko, Isus je Mesija, Sin Božji, poslat u Očevo ime da obavi misiju spasenja ljudskog roda. Isus zavisi od Očevog vođstva i sile i to uvijek ističe u svom radu. Šta onda zapravo predstavlja Isusova javna molitva i poziv umrlom da ustane? To je izvršna radnja na licu mjesta koja objavljuje i prezentuje Božju namjeru! Zašto je Isus rekao da ga Otac uvijek uslišava? Jer je On u svemu sprovodio Očeve namjere i volju (Jovan 15:10b)! Božji anđeli, nevidljivi za ljudske oči, takođe obavljaju svoj posao. Sva Hristova čuda učinjena su silom Božjom, kroz službu anđela. Svi blagoslovi od Boga do čovjeka su kroz službu svetih anđela.
Dakle, da li je Isus bio „bogočovjek“ na zemlji ili neka vrsta supermena? Ni primisli o tome nećete naći u poštenom istraživanju jevanđelja ili učenjima apostola. Bog je uvijek Izvor, Hrist je božanski Kanal, anđeli su izvršitelji – ljudi su primaoci blagoslova.
Izgovorena riječ koja ima težinu božanske radnje, intervencije ili suda
Isus je učenicima kazao da će i oni činiti čuda, čak i veća od Njegovih (Jovan 14:12). Ali da bi to bilo moguće, učenici moraju zaista biti kanali preko kojih Bog djeluje. I nikako drugačije. Ako su dati uslovi ispunjeni, ljudsko oruđe tada postoje Božji saradnik na terenu i Njegov glasnogovornik. Pogledajmo neke primjere.
„Istinu vam kažem: što god svežete na zemlji, svezano je na nebu. I što god razriješite na zemlji, razriješeno je na nebu.“ (Matej 18:18)
Zapazite da znanje i odluka na Nebu prethode radnji na zemlji! Ovo nećete moći uočiti u lošim prevodima Biblije. Uporedimo i druge slične stihove.
„Daću ti ključeve Kraljevstva nebeskog pa sve što svežeš na zemlji, svezano je [već] na nebu, i sve što razriješiš na zemlji, razriješeno je [već] na nebu.“ (Matej 16:19)
Dakle, ljudsko oruđe na zemlji je samo Božji glasnogovornik koji saopštava određeno stanje stvari ili istinu koja je već potvrđena od Neba i na Nebu. Nikako obratno. Da li ste svjesni koliko je strašno zloupotrijebljena gornja Hristova izjava? Šta će uraditi s ovim „čovjek bezakonja“? Predstaviće sebe kao od Boga naimenovanog opunomoćenika koji „veže“ i „razrješuje“ po svom nahođenju dok Bog „mora“ i sam da se povinuje i verifikuje takve inicijative. Kakva obmana.
„Primite Duh sveti. Ako nekome oprostite grijehe, oprošteno mu je, a ako ih nekome zadržite, zadržani su.“ (Jovan 20:22,23)
Isti obrazac vidimo u ovoj Isusovoj izjavi. Bez vođstva Duhom svetim ovo nije moguće. Zapravo moguća je samo zloupotreba.
U kontekstu ovoga, mnogo nam je lakše shvatiti nadahnute izjave u Bibliji koje sadrže premisu da je Bog nešto „unaprijed“ odredio (vidi npr. Rimljanima 8:29,30; Efescima 1:5,11; 2:10) i da se ne radi o predestinaciji (predodređenju) kako su mnogi pogrešno zaključili. Poenta je, dakle, da inicijativa, izvor i sila za Božja djela potiče od Boga, ne od čovjeka. To se može porediti sa sinhronizacijom[1] u elektronici, s tim što se proces pokreće s Neba.
Napokon, podsjetimo se da su ljudi iscjeljivani i bivali uskrsnuti kroz djelovanje Hristovih učenika (Djela 9:36-42; 20:8-12) tako da obrazac koji je važio za Isusa ostaje isti.
Jevanđelja bilježe i primjer uskrsenja kada ni Isus niti bilo ko od učenika direktno ne posreduje u tom činu. Zapravo to se događa odmah po Isusovoj smrti na krstu. „Grobovi se otvoriše i uskrsnuše tijela mnogih umrlih svetih.“ (Matej 27:50-53) Bog i anđeli bili su na djelu.
Dakle, možemo zaključiti da izgovorena riječ ima stvarnu efektivnu silu kad je izražena preko onoga ko je Božji saradnik i glasnogovornik, ko objavljuje Njegovu Riječ ili Njegovu namjeru. Nikodim, učeni farisej je priznao Isusu: „Učitelju, znamo da si ti onaj koji je došao od Boga, jer niko ne može da čini znake koje ti činiš ako Bog nije s njim.“ (Jovan 3:2)
Riječ, sama po sebi, nije magična formula koja ima silu. Brojna su upozorenja data kroz Sveto Pismo protiv lažnog proroštva. Razni sektaši i umišljeni fanatici su doživjeli fijasko u pokušajima da „uskrsnu“ mrtve. Ali to ih nije odvratilo da i dalje zavode i vrbuju sledbenike.
Reakcija religijskih „zvaničnika“ na Lazarevo uskrsenje
„Tada su mnogi Judejci koji su bili došli kod Marije i vidjeli šta je učinio povjerovali u njega.“ (11:45)
Lazarevo uskrsenje je bio nepobitan dokaz Isusovog božanskog poslanja. To se nije moglo negirati niti objasniti na bilo koji drugi način.
Ali neki su, umjesto vjere u Hrista, radije izabrali da se dodvore religijskom establišmentu i požurili su da podnesu izvještaj (11:46).
Sveštenički glavari sazvali su Sanhedrin (vrhovno vjersko vijeće) i rekli: „Šta da radimo? Ovaj čovjek čini mnoge znakove. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega i Rimljani će doći i uzeće nam i naš hram i naš narod.“
Da li je ovo bila validna argumentacija? Oni su se pozivali na političke razloge. Da li bi zaista, ako bi sav narod povjerovao u Isusa, došli Rimljani i uzeli i hram i narod? Pa zar nisu već bili rimski protektorat! Rimljani su bili tu. I na koji to način bi vjerovanje u Hrista isprovociralo Rimljane da preuzmu hram? Isus nije imao apsolutno nikakvih političkih pretenzija niti je namjeravao da pokreće ustanak protiv Rimljanima. On je za Rimljane bio neinteresantan. Zapazite da poglavari kažu „naš hram“ i „naš narod“. Očigledno je da su strahovali samo zbog gubitka sopstvenog (lažnog) autoriteta i privilegija. A da bi pokrenuli bilo kakvu akciju protiv Isusa neophodan je bio neki dovoljno ubjedljiv izgovor. (Poznata strategija svakog režima je ako nema stvarnog neprijatelja, mi ćemo ga izmisliti. Jer oni imaju „potrebu“ da „brane narod“, zato su tu.) I pošto nisu imali ništa za podizanje činjenične optužnice, posegnuli su za iskonstruisanom. Ovaj obrazac se ponavljao i ponavlja se mnogo puta na mnogo različitih načina u domenu sukoba Božjih i sotonskih oruđa.
„Ali jedan od njih, Kajafa, koji je te godine bio prvosveštenik, rekao im je: ‘Ništa vi ne znate i ne shvatate da je bolje za vas da jedan čovjek umre za narod, nego da cio narod strada.’“ (11:49,50)
Ovo je bio sračunati poziv na odluku da se Isus ubije, iako su ove riječi imale proročku primjenu (11:51,52).
„Tako su se tog dana dogovorili da ga ubiju.“ (11:53)
Ubrzo su postali svjesni da će morati ubiti i Lazara kao živog svjedoka Hristovog (12:10,11)
Udružena religijsko-politička sila, potpuno pod kontrolom Sotone, vrši pritisak na narod da motri i dojavi poziciju „narodnog neprijatelja“:
„A sveštenički glavari i fariseji izdali su naloge da svako ko sazna gdje je Isus mora to da javi, da bi ga uhvatili.“ (11:57)
Šta smo mogli naučiti iz ovog slučaja?
Prva i najvažnija stvar je da je Isus bio upravo ono što je govorio o sebi – Sin Božji, poslat od Boga i Mesija – Iskupitelj. On nije djelovao samostalno nego se uvijek pozivao na Oca i zavisio od Očevog vođstva i sile. Očigledno je da nije bio nikakvo „drugo lice Božanstva“, još jedan Bog, „bogočovjek“ i sl. Nikakvo lažno predstavljanje, ni u najmanjoj mjeri, Bog ne bi mogao odobriti. S ovim na umu, zamislite koliko drskosti je potrebno za pronošenje lažne interpretacije Boga i Njegovog Sina koja ruši i kompromituje sve ostale istine Svetog Pisma, uključujući i jevanđelje.
Najbliži Hristovi učenici, Marta i Marija, nesumnjivo i Lazar, dijelili su potpuno iste i ispravne poglede o Isusu Hristu, o Bogu i o budućem uskrsenju.
Lazarevo uskrsenje bio je krunski nepobitni dokaz istinitosti svega što je Isus govorio.
Konačno, gdje smo mi u svemu tome? Bez ispravnog vjerovanja mi nemamo kvalifikacije da budemo Božja oruđa na zemlji niti nosioci Njegove istine. Zapravo pogrešno vjerovanje i insistiranje na pogrešnim premisama svrstaće nas u redove Božjih i Hristovih neprijatelja i protivnika Njegovog izabranog naroda. Samo ako zaista ispunjavamo uslove da Bog može djelovati preko nas, tada izgovorena riječ ima težinu i snagu, i samo tada eventualna natprirodna intervencija ili znak nose autentični Božji pečat. Prava vjera nikada nije subjektivni umišljaj. Još manje je slijepo stajanje za tuđe interese ili nasleđe onih koji su u prošlosti proizveli otpad od Boga.
_____________________________
[1] Sinhronizacija se odnosi na radnju gdje se višestruki procesi jednom moraju združiti ili spojiti u određenoj tački, kao da dolaze do dogovora ili se prepuštaju određenom nizu djelovanja.
Pavle Simović
