Usvojeni u Božju porodicu – ostanite djeca obećanja (4)

U stihovima 4:1-7, Pavle govori o tome kako smo prešli iz robova u sinove kada je Hrist došao i oslobodio nas ispod zakona.

U grčko-rimskoj kulturi Pavlovog vremena, dijete bogate porodice živjelo je iz dana u dan sa vrlo malo slobode. Na kraju, on bi posjedovao sve što je posjedovala porodica. Bio je gospodar imanja, u smislu da je sve bilo pod njegovom konačnom vlašću. Ipak, u tim godinama nije mogao da odlučuje kada će ustati ujutru, kada uveče u krevet, gdje da ide i šta da radi. Njegov položaj naslednika nije mu davao pravo na pravu slobodu sve dok nije navršio ugovorenu dob. Ovo legalno doba za oslobođenje bilo je između 14 i 17 godina. Datum koji je otac određivao zvao se liberlija.

Dok menadžeri nadgledaju imanje i donose odluke o imovini i ulaganjima, staratelji disciplinuju dječaka. Njegovi tutori ga vode i štite dok ne postigne određenu dob. Ovaj datum je kada je dječakov otac odlučio da mu dozvoli da naslijedi svoj dio porodičnog imanja. Dok taj dan ne dođe, dječak će nastaviti da živi slično kao rob, sa ograničenom slobodom nad vlastitim životom.

Pavlova poenta je da se nešto slično događalo za Izrael, dok je živio pod Mojsijevim zakonom, prije nego što je Hrist došao. On kaže da smo svi mi živjeli u sličnim uslovima. Iako je jevrejski narod naslednik Abramovih obećanja po rođenju, a hrišćani po vjeri u Hrista, svi smo mi živjeli kao robovi „elementarnih načela ovog svijeta“ dok nije došao Hrist. Koji su osnovni principi svijeta? Oni uključuju, barem, grijeh i smrt.

Pavle je rekao u Galatima 3:22 da smo svi mi, Izraelci pod zakonom i neznabošci bez Hrista, bili zatočeni pod grijehom. Nismo mogli izbjeći vlastitu grešnost. Bili smo robovi grijeha. Ovo je uključivalo i sve one koji su živjeli pod Mojsijevim zakonom. U stvari, vjerovatno su bili još svjesniji vlastite grešnosti i nesposobnosti da joj pobjegnu.

Zakon je pružao vođstvo, zaštitu i disciplinu za Izrael, ali nije mogao nikoga osloboditi od ropstva grijehu. To se neće dogoditi sve do datuma koji je Bog Otac odredio da pošalje Hrista i, sa njim, slobodu.

Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da iskupi one koji su pod Zakonom, kako bismo mogli dobiti posinaštvo. (stihovi 4-5)

Datum koji je odredio Bog Otac stigao je tačno po rasporedu. Kada se „vrijeme navršilo“, Sin Božji je rođen kao ljudsko dijete. Koje se zapravo vrijeme navršilo? Isus u Marku 1:15 napominje da se „vrijeme navršilo“. U Danilu 9:24-27 dato je najpreciznije proročanstvo o dolasku Mesije, u sklopu 70 proročkih sedmica ili 490 dana, tj. 490 doslovnih godina. Tih 490 godina obuhvataju: i) 7 sedmica za obnovu Jerusalima (stih 25); ii) 62 sedmice do Mesije (stihovi 25 i 26); iii) 1 sedmicu do završetka razdoblja. Počevši od 457. godine prije n.e. (vidi: Ezra 7:7,12,13), 7+62 sedmice dovode tačno do 27. godine n.e. kada Hrist počinje javnu službu. Za Isusa je rečeno da je rođen od žene, i to je Marija koja je bila djevica (Matej 1:18), a njena trudnoća je bila misteriozno čudo. Nosila je Sina Božjeg.

Kako i zašto Bog šalje svog Sina? Prisjetimo se proročanstva da će se Obećani zvati „Emanuel“, što znači „s nama Bog“ (Isaija 7:14; Matej 1:23). Da li nam ovo kazuje da je Mesija zapravo Bog? Očito ne, jer Bog, koga niko nikad nije vidio (Jovan 1:18) šalje svog Sina. U Bibliji se koristi princip zastupništva. Zastupnik osobe (hebrejski: šalija) se smatra kao sama ta osoba. Primjer posredništva vidimo u Izlasku 23:20-21, gdje je Bog ohrabrivao Izraelce da slušaju Njegovog anđela (ref. 1. Korinćanima 10:4) jer je „moje ime u njemu.“ Isus se i sam mnogo puta predstavio kao poslat od Boga, u Njegovo ime (vidi: Luka 19:38; Jovan 5:23; 12:44-45; 14:9, 24; 17:11-12). Ali primjena imena, poslanje u ime GOSPODNJE ili date ingerencije, ne izjednačavaju time zastupnika sa Jehovom ili jedinim pravim Bogom, vrhovnim Suverenom univerzuma (Jovan 14:28).

Ali Bog nije distanciran u planu iskupljenja. Zapazimo šta Pavle kaže u 2. Korinćanima 5:18-19: „A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom kroz Isusa Hrista i dao nam službu pomirenja; jer je Bog bio u Hristu pomirivši svijet sa sobom, ne računajući im njihove prestupe, i povjerio nam riječ pomirenja.“

Kao Sin Božji, Hrist je bio jedino kvalifikovano biće u cijelom univerzumu koje se moglo zauzeti za ljudski rod na način da postane naš Predstavnik ili Zastupnik. Rođenjem kao čovjek postao je ne samo jedan od nas, nego Opšti čovjek, drugi Adam.

Isus je rođen u jevrejskoj porodici u Izraelu. Kao takav, on je rođen „pod zakonom“. Isus je bio jedino ljudsko biće koje se savršeno pridržavalo zakona. Čineći to, on je izjavio da je „ispunio“ zakon (Matej 5:17). On je ispunio sve njegove zahtjeve, a zatim je umro na krstu da plati otkup za grijehe drugih (Galatima 3:13).

Riječ koja se prevodi kao „otkupiti“ potiče od grčkog korijena riječi exagorazo. Ovo je ista riječ koja se koristi za otkup roba iz ropstva. Zato je Isus došao: da otkupi one koji vjeruju u njega iz našeg ropstva, iz prokletstva koje dolazi pod zakonom, jer nismo mogli savršeno držati zakon. Bili smo bukvalno robovi vlastite grešnosti bez nade za bijeg.

To nas dovodi do etičkog pitanja jevanđelja: Kako jedan čovjek može biti Spasitelj svih ljudi? Ili još važnije: kako nevin čovjek, Isus Hrist, može ponijeti krivicu krivog ljudskog roda? Nijedan zakon, Božji ili ljudski, ne dozvoljava da se krivica i kazna prebace sa krivca na nedužnog (vidi: Ponovljeni zakon 24:16; Ezekiel 18:1-20).

Krivica se ne može prenijeti. Pravednost se ne može prenijeti s jedne osobe na drugu. Nijedan zakon to ne dozvoljava.

Pitanje je: Kako Bog može opravdati grešnike kroz Isusa Hrista i dalje zadržati svoj integritet prema svom svetom zakonu? Ovo je bilo centralno pitanje u Reformaciji. Zbog toga su rimokatolički učenjaci optuživali reformatore za pravnu fikciju.

Odgovor je sledeći: Prije nego što je Bog mogao da nas spasi u Hristu, morao je da kvalifikuje Hrista da bude naš Spasitelj. On je to učinio tako što je ujedinio Hristov božanski život sa našim korporativnim ljudskim životom koji svi posjedujemo. Božansko je bilo sjedinjeno s našim korporativnim čovječanstvom u Marijinoj utrobi. Isus je postao drugi Adam pod zakonom kao naš Zamjenik i Predstavnik. Ova istina je lijepo objašnjena u 1. Korinćanima 1:30: „Iz kog ste vi u Hristu Isusu…“ Ovo „kog“ se odnosi na Boga (vidi: 1. Korinćanima 1:29). „Vi“ se odnosi na nas. Pavle kaže da je Hrist nas preuzeo u korporativnom smislu. Zašto? Da „postane naša mudrost od Boga i pravednost i posvećenje i iskupljenje.“ (1. Korinćanima 1:30) Ujedinjujući nas s Hristom i njegovim savršenim životom i požrtvovnom smrću, Hrist je postao naša pravednost, naše posvećenje, naše otkupljenje.

Dakle, kada se Hrist ujedinio sa nama, on je postao ono što mi jesmo. Čineći to, on se kvalifikovao da bude naš Spasitelj. Zatim nas je svojim činjenjem i svojom smrću iskupio ispod Zakona da bismo mogli dobiti usvojenje. Pavle u Galatima 4:4-5 kaže, da nam je u Isusu Hristu data nova istorija u kojoj stojimo savršeni pred Božjim zakonom. Ovaj novi status, ova nova istorija, je Božji dar čovjeku. U trenutku kada primimo, vjerom, taj dar, Isusa Hrista, primamo usvojenje i postajemo sinovi i kćeri Božje. Postali smo građani neba, sunaslednici Hristovi.

Kada prihvatimo Hrista, Bog šalje svetog Duha da se nastani u našim srcima. Ovo nazivamo novim iskustvom rođenja. Ovo novorođenje čini nas sinovima i kćerima Božjim. Pavle ovdje spominje svetog Duha kao Duha Njegovog Sina (vidi takođe Rimljanima 8:16-17). On se useljava u naša srca i daje nam pravo, zajedno s Isusom, da zazivamo Boga kao što malo dijete doziva svog oca. Aba znači „otac“ na aramejskom jeziku. Ako smo sinovi i kćeri, onda smo naslednici Božiji kroz Hrista. Kakva je ovo privilegija! I, kao djeca Božja, mi smo takođe Njegovi naslednici. Svi koji su u Hristu, imaju pravo da učestvuju u svom nasleđu koje im pripada od Boga Oca.

Dok još niste poznavali Boga, robovali ste bogovima koji po svojoj prirodi nisu bogovi. (8. stih)

Šta Pavle ovdje govori? On uzima ovu istinu koju je upravo izložio u 4. poglavlju, stihovi 1-7, i primjenjuje je na situaciju Galatima. On im govori da, kada su bili pagani, prije svog obraćenja, kada su bili vjernici lažnih bogova koji nisu bili bogovi, nisu imali radosti. Nisu imali mira i nade, jer u svim paganskim religijama spasenje je naš učinak. Pošto je naš učinak uvijek ispod cilja, ljudi koji su pod legalizmom, ljudi koji obožavaju lažne bogove, nemaju mira, nemaju radosti. Oni su služili pravilima, „što treba“ i „ne treba“ svih nehrišćanskih religija. Bili su u ropstvu. Vršili su rituale u nadi da će umiriti strogo božanstvo, nadajući se da će ih jednog dana, iz nekog razloga, bogovi neba odvesti tamo gdje im je mjesto. Njihova lažna religija držala ih je zarobljene lažnim nadama da će ih lažni bogovi spasiti ili favorizirati. Gdje god postoji takva religija, tu su i paganski žreci („sveštenici“) koji vas uvjeravaju da posreduju između vas i božanstva, koristeći se vašim sujeverjem i strahom.

Odustali su od svega toga sa radošću kada su čuli jevanđelje koje im je Pavle propovijedao. Sada, odjednom, judaisti su uvjerili te galatijske hrišćane da se moraju vratiti u ropstvo; oni moraju da se vrate na „što treba“ i „ne treba“ kao svoj zahtjev za spasenje. Oni su bili zarobljeni u suptilnom obliku legalizma od strane ovih judaizatora. To uključuje ideju da se ljudska bića na neki način mogu dokazati dostojnima bogova – ili samog Boga – vodeći svoje živote na specifičan način. Pokušaj da se „zaradi“ spas je uobičajena nit u svim religijama koje je stvorio čovjek.

Pavle zatim ukazuje na neka posebna djela zakona koja su ovi galatijski hrišćani počeli slijediti. Počeli su da posmatraju određene „dane i mjesece i razdoblja i godine“. On kaže da su počeli da poštuju i slave sve posebne dane i praznike koji su Izraelu dati da ih poštuje po Mojsijevom zakonu. Ovi dani bi uključivali određene praznike, mladine i postove i dane sjećanja. Od Mojsijevog vremena pa sve do Hristovog vremena, svi Izraelci su bili dužni da poštuju Boga poštujući ove dane. Propust da ih se pridržava bio je dovoljan razlog da Bog ukloni svoj blagoslov pod Svojim savezom s Izraelom.

Da li Pavle kaže da je za vjernike uvijek pogrešno da svetkuju neke posebne „svete dane“? Ne nužno, ali treba biti svjestan motiva. U Rimljanima 14:5-6, Pavle opisuje takve postupke kao pitanje savjesti. Problem je bio u tome što su ti hrišćani svetkovali sve posebne dane, ne da bi odali počast Gospodu, već da bi ih On prihvatio. Nadali su se da će biti potpunije opravdani i sveti kao Hristovi sledbenici. Vjerovali su u to jer su slušali grupu lažnih učitelja judaista.

Čineći to, galatijski hrišćani su pokazali da nisu uvjereni da ih je Bog već u potpunosti opravdao njihovom vjerom u Hrista. Oni su sebe ponovo činili robovima očekujući da Bog odobri njihova djela umjesto da ih jednostavno prihvati, u ljubavi i Njegovoj milosti, kao svoju djecu u i kroz Hrista.

Pavla izražava bojazan da su vrijeme i energija koje je uložio da im pomogne da shvate dobru vijest o Isusu Hristu potrošeni. Možda je sve bilo uzalud. Njegova frustracija je razumljiva. On ovdje izražava svoju duboku zabrinutost za hrišćane iz Galatije. To je problem sa kojim se suočavamo i danas. Galaćani su se okretali od dobre vijesti o spasenju u Isusu Hristu na legalizam. I Pavle je zabrinut.

Međutim, Pavle ih naziva „braćom“. To pokazuje da on vjeruje u ono što je ranije napisao. U Hristu su svi jedno. On nije superiorniji od njih jer je Jevrej, ili Rimljanin, ili muškarac, ili slobodan a nije rob (Galatima 3:28). U stvari, on ih moli da postanu takvi kakav je on jer je i on bio takav kakvi oni jesu. Pavle ih jednostavno poziva da slijede njegov primjer.

Drugim riječima, Pavle traži od galatijskih hrišćanina da u potpunosti prihvate svoj status slobodnih muškaraca i žena u Hristu jer je on, Pavle, potpuno napustio svoj vlastiti status čovjeka „pod zakonom“ da bi živio slobodno u samom Hristu (Filipljanima 3:2-11).

Postoje tri glavne razlike između spasenja pod zakonom i spasenja pod milošću.

1. Religija pod zakonom je religija straha. Zašto? Jer mi stalno živimo pod prokletstvom zakona. Proklet je svako ko ne poštuje zakon (Galatima 3:10). Dok je, pod milošću, to religija ljubavi, radosti i mira. Prva Jovanova 4:17-18 nam govori da savršena ljubav, ljubav Božja, izgoni strah. Nema straha kod vjernika jer, kakav je Onaj na nebu, takvi smo i mi na ovoj zemlji. Kakav je Hrist, takvi smo i mi jer stojimo savršeni u Hristu kroz vjeru.
2. Religija zakona je religija nesigurnosti. Jedan od najvećih problema sa kojima se čovječanstvo danas suočava je problem nesigurnosti. Nesigurni smo, ali pod milošću imamo sigurnost jer znamo u koga vjerujemo i da je on u stanju spasiti nas do kraja, sve koji dolaze Bogu kroz njega, Isusa Hrista.
3. Konačno, religija pod zakonom je religija koja završava duhovnim siromaštvom, bankrotom i izgaranjem. Dođe trenutak kada odustanemo jer naš učinak nikada ne dostiže zakonske zahtjeve. Ali oni koji su pod kišobranom milosti, imaju religiju u kojoj se nikada ne umaraju jer imaju mir sa Bogom.

U Galatima 4:13, Pavle kaže da se našao u poziciji da propovijeda Galaćanima zbog bolesti. Ne znamo detalje o čemu se zapravo radilo, ali moguće da se Pavle liječio od neke bolesti dok je boravio u tim krajevima. U svakom slučaju, Pavlovi čitaoci bi tačno znali na šta je mislio. Oni su, zajedno s njim, shvatili da je Pavlova bolest bila Bogom osmišljena pojava koja mu je pružila priliku da im propovijeda o Isusu.

Pavle svoje stanje opisuje kao iskušenje ili teret za Galaćane. Možda je od njih zahtijevao medicinsku pomoć ili ga je to činilo fizički neprivlačnim. Opet, ne znamo.

Znamo da je Pavle na ovu bolest gledao kao na nešto zbog čega bi mogao da izgleda slabim u očima Galaćana. Ljudi često pokušavaju da sakriju bolest zbog straha da ne ispadnu slabi. U ovo doba bilo je još gore. Mnogi ljudi su smatrali da je bolest kazna Božja ili bogova za velika nedjela. To je stigmatizovalo osobu kao odbačenu od strane božanstva ili krivca za veliko zlo.

Međutim, Galaćani nisu tako odgovorili Pavlu. Nisu ga prezirali. Upravo suprotno, primili su Pavla kao da je anđeo ili sam Hrist. Toliko su cijenili njegovu poruku o vjeri u Isusa da su odbili da dopuste da ih njegova bolest spriječi da mu odaju počast.

Pavle ih pita šta se u međuvremenu dogodilo. Želi da zna šta se promijenilo između njihove prve zajedničke sezone i ovog trenutka u kojem odbacuju jevanđelje koje je Pavle propovijedao, istinu o Božijoj milosti kroz vjeru u Isusa. Zašto bi prešli od primanja Pavlove poruke o Hristu sa takvom radošću, do nevjerovanja i da počnu dobrovoljno da rade kao robovi pod Mojsijevim zakonom?

Tada bi, sjećao se Pavle, iskopali oči i dali mu ih. To je zbunjujući komentar, s obzirom na to da ne znamo potpuni kontekst onoga što se dogodilo između ovih vjernika i Pavla. Naučnici sugerišu da je Pavlova bolest možda imala veze sa očima. Možda on sugeriše da bi mu Galaćani svojevoljno dali svoje, da su transplantacije oka bile moguće. Ili možda Pavle jednostavno koristi ekstreman jezik kako bi opisao koliko su Galaćani bili nevjerovatno odani i predani njegovom učenju o Isusu.

U svakom slučaju, stvari su se očito promijenile. Judaisti su počeli da uspijevaju uvjeriti Galate da Pavle i njegova poruka milosti nisu pouzdani. To ih je navelo da izgube poštovanje prema Pavlu i njegovoj poruci. Sada im nedostaje i samopouzdanja da sama vjera u Hrista može biti dovoljan razlog da ih Bog prihvati kao voljenu djecu (Galatima 2:4).

Pavle ih sada naglašeno pita: „Jesam li postao vaš neprijatelj govoreći vam istinu?“ Iako Galaćani možda ne opisuju Pavla kao svog neprijatelja, moguće je da se ljute na njega. Možda se osjećaju prevarenim. Uostalom, nije li previše dobro da bude istina da će Bog oprostiti naše grijehe kao odgovor na našu jednostavnu vjeru? Ali Pavle nije lagao i sada ih izaziva da se vrate vjeri.

U 17. stihu Pavle razotkriva taktiku lažnih učitelja koji zavode Galaćane. Koriste laskanje kako bi pridobili puno svojih žrtava. Daleko od istinskog ohrabrenja i afirmacije, judaizatori nadimaju ljude kako bi ih doveli na svoju stranu. To je manipulacija ljudskom željom da se osjećaju važnim. Najopasniji lažni učitelji uvijek se služe lukavim sofizmom i djeluju na takav način da zadobiju lojalnost ljudi za sebe. Ali oni nemaju dobre namjere.

Dio cilja ovog laskanja, Pavle kaže, jeste da otuđi Galaćane od njega – da se „zatvore“. Ako judaisti mogu natjerati Galaćane da se odvrate od Pavla, tada je njihova posao faktički završen. Drugim riječima, Pavle otkriva krajnji motiv lažnih učitelja: promovisanje njihove vlastite slave.

Pavle dalje govori da je dobro biti revan, i ako se neko revno trudi oko drugih, ali ako to nije u dobroj namjeri tada imamo problem. On bi volio da ima i drugih revnih kao on sam, da Galaćani ne zavise samo o njegovom prisustvu. Drugim riječima, ne bi trebali mijenjati svoj fokus kako bi se uklopili sa bilo kojim učiteljem koji se nalazi u gradu. Njihov fokus na Hrista treba da ostane bez obzira da li je Pavle tu ili ne.

Pavle se sada upoređuje sa porodiljom. On Galaćane naziva svojom dragom dječicom. Njegova briga za njih je iskrena, a ne trik da ih navede da mu odaju počast. U stvari, njegovo srce se slama za njih dok ponovo pokušava da ih na neki način rodi.

Ova metafora rađanja nema za cilj da saopšti da je Pavle taj koji je donio spasenje Galaćanima. Samo vjera u Hrista može uzrokovati da se osoba ponovo rodi. Umjesto toga, Pavle opisuje svoje vlastito emocionalno iskustvo u patnji i slavljenju rođenja Galaćana kada su vjerovali u Hrista dok je bio s njima. Sada opet pati za njima kako bi umakli od lažnog učenja judaista i potpuno vjerovali dobroj vijesti o svom statusu u Hristu.

Konkretnije, Pavle opisuje trenutak porođaja kao trenutak kada se Hrist u njima oblikuje. Ovo je slika koju Pavle slika i u svojim drugim pismima. „Hrist u vama“ je „nada slave“ (Kološanima 1:27). „…da Hristos prebiva kroz vjeru u vašim srcima“ (Efescima 3:17).

Pavle zaključuje ovu liniju mišljenja o Galatima, izražavajući iskrenu želju da može biti s njima. Čini se da je svjestan da bi njegov ton prema njima mogao biti grub. Koristio je grube riječi o njihovom početku da slijede zakon zbog lažnog učenja judaista. Čak ih je nazvao „bezumnim“ (Galatima 3:1). Naravno, Pavlova motivacija za ovaj pristup je ljubav i on je u pravu što to čini.

Ovdje se, međutim, čini da je Pavle zabrinut da bi svojom grubošću mogao odbiti Galaćane, čak i ako im piše iz iskrene ljubavi. Želio bi da može biti s njima licem u lice kako bi mogli vidjeti u njegovim očima koliko je duboko zabrinut za njih. Kaže da je samo iskreno zbunjen zbog njih. Drugim riječima, on to ne shvata! Bori se da shvati šta im se dogodilo.

Ono što Pavle govori Galatima važi i za nas danas. I dalje živimo na neprijateljskoj teritoriji. Đavolu je još uvijek vrlo lako odvratiti nas od jevanđelja i vratiti nas legalizmu. Legalizam nije nešto što moramo naučiti. To je dio samog našeg bića. To je dio naše kulture. To je dio same naše prirode.

Živjeti po vjeri je jedini način na koji možemo biti spašeni. Dokle god smo vjernici, dajemo Bogu dopuštenje, pravo da nas odvede na nebo, ne zbog naše vjere nego zbog Hristove pravednosti. Vjera ne doprinosi našem spasenju. Vjera je samo instrument, kanal kojim primamo Hristovu pravednost. Novi savez je potpuno jasan. Nismo spašeni zbog naše vjere, nego smo spašeni Hristovom vjerom. Naša vjera je bitka u smislu da ne smijemo odustati od dara spasenja.

 

Ilustracija dva saveza

Recite mi, vi koji želite da budete pod zakonom: Zar ne čujete šta kaže Zakon? (21. stih)

Galatima 4:21-31 mnogi smatraju najtežim odlomkom u Poslanici Galatima. Razlog za to je trostruk.

1. To pretpostavlja poznavanje Starog saveza koji danas poznaje malo hrišćana.
2. Pavlov argument je donekle tehnički u ovom odlomku, poznat rabinskoj školi njegovog vremena, ali ne i hrišćanima modernog doba.
3. Konačno, ovaj odlomak je težak jer su njegove istine u suprotnosti s učenjima mnogih koji termin Stari savez i pojam Novi savez ograničavaju samo na vrijeme. Kažu da se Stari savez odnosi na period istorije od Mojsija do Hrista, a Novi savez se odnosi na period od Hrista na zemlji do njegovog drugog dolaska.

Prema Novom savezu, posebno prema Pavlu, termin Stari i Novi savez ima dvije primjene. Ima istorijsku primjenu i drugo, ima teološku primjenu.

1. Istorijski gledano, termin Stari savez i termin Novi savez imaju veze sa vremenom, što je tačno. Kada je Bog dao zakon preko Mojsija, grešno čovječanstvo je legalno bilo pod zakonom i njegovim prokletstvom sve dok Hrist nije došao i otkupio čovječanstvo nekih 1500 godina kasnije.

Galatima 3:23-25 ​​bave se ovom terminologijom Starog i Novog saveza. Ali termini Stari i Novi savez imaju i teološko značenje.

2. Teološki, kada se koriste ovi termini, termin Stari savez se odnosi na spasenje djelima zakona. Nasuprot tome, Novi savez se odnosi na spasenje po milosti. Kada te termine koristimo teološki, oni su bezvremenski.

Na primjer, ako bismo danas obećali Bogu da ćemo biti dobri da bismo bili spašeni, mi zaista ulazimo u starosavezni sporazum s Bogom. U tom teološkom smislu, u ovom drugom smislu Pavle se bavi dvama pojmovima Stari i Novi savez u Galatima 4:21-31.

Sa ovom osnovom, pogledajmo sada argumente ovog odlomka. Otkrićemo da Pavlovi argumenti ovdje padaju u tri koraka. Prvi su stihovi 21 i 23. Ovdje nam Pavle daje istorijsku pozadinu svog argumenta, to jest Abrama i njegova dva sina. Jedan je bio Ismailo, drugi Isak. Zatim, u stihovima 24-27, Pavle koristi ova dva sina kao tipove ili simbole dva metoda spasenja.

1. Spasenje držanjem zakona ili spasenje djelima poistovjećuju se sa Starim savezom, religijom koja dovodi osobu u ropstvo.
2. Spasenje po milosti je Novi savez, religija slobode, religija radosti, mira i nade.

Zatim, konačno, u stihovima od 28 do 31, Pavle se lično obraća svojim čitaocima, u ovom slučaju Galatima i, naravno, ovo se odnosi na nas danas pošto je Biblija Božja Riječ za sve ljude u svako doba. Judaizam je religija ropstva, kaže Pavle, pošto zakon osuđuje grešnike. Ali pravo hrišćanstvo je religija slobode otkako nas je Hrist otkupio ispod prokletstva zakona.

Proći ćemo kratko kroz neke detalje. Šta znači taj izraz „pod zakonom“? Prije svega, to ne znači „pod prokletstvom“. Da, ako ste grešnik prema zakonu, rezultat je nalaženje pod prokletstvom, ali „pod zakonom“ jednostavno znači biti pod vladavinom zakona, živjeti pod vlašću zakona. Kada se to dogodi, morate se opravdati pred Bogom na osnovu svog učinka, na osnovu svoje pravednosti. Stoga Pavle govori Galatima: „Recite mi, vi koji želite da se spasete, vi koji želite da zaradite svoje spasenje držeći se zakona, zar ne čujete šta zakon kaže?“

Riječ „zakon“ ovdje se odnosi na Toru, prvih pet knjiga Starog saveza, na Mojsijeve knjige koje se često nazivaju Petoknjižje. Šta nam govori ova knjiga zakona? Pavle vadi iz knjige zakona istoriju Abrama i njegova dva sina. Ako čitamo knjigu Postanja, naći ćemo tu istoriju ili priču o Abramu. Abram je imao dva sina. Prvi je bio Ismailo, kojeg je proizveo preko Hagare, a drugi je bio Isak, kojeg mu je Bog dao posebnim čudom.

Da bismo razumjeli primjenu ove istorijske istine o dva sina, od kojih je jedan rođen od „robinje“ a drugi od „slobodne“ žene, moramo razumjeti ono što Pavle govori. Provešćemo nekoliko trenutaka da objasnimo ono što Pavle ovdje opisuje, jer Pavle pretpostavlja da vjernik razumije i poznaje Abramovu istoriju. U Pavlovo vrijeme, Biblija je bila samo Stari savez. Danas je Biblija i Stari i Novi savez. Previše hrišćana ignoriše Stari savez, što je vrlo pogrešno, jer su Stari i Novi savez cjelina.

Ukratko, Bog je Abramu obećao potomstvo i sina. Godine se prolazile a obećanje se nije ispunilo. Abram je počeo da sumnja. Pitao se čak da nije obećani sin možda dijete njegovog roba Eleazara (Postanje 15). Gospod mu je kazao da će to biti njegov vlastiti sin. I tada je Abram vjerovao Bogu i to mu je pripisano u pravednost (Postanje 15:6). Bog je neobjašnjivo čekao i Sara, Abramova žena, je prošla dob rađanja. Tako Sara dolazi kod Abrama koji sada ima oko 85 godina, a ona je deset godina mlađa. Ona mu kaže: „Mislim da nije moguće da ti Bog da dijete preko mene. Rekao je „tvoja bedra“, ali nije spomenuo ništa o meni. I tako Abrame, osjećam da trebaš pomoći Bogu da održi svoje obećanje. Zašto ne uzmeš moju robinju, Hagaru, kao svoju surogat ženu i rodiš dijete i pomogneš Bogu da održi obećanje?“ Abram je poslušao Saru, otišao kod Hagare i proizveo Ismaila.

13 ili 14 godina kasnije, Bog je došao Abramu i rekao: „Vjeruješ li da ti mogu dati dijete?“ U Rimljanima 4:17, pa nadalje, Pavle nam kaže da je Abram vjerovao Bogu, protiv nade, protiv svih naučnih dokaza, protiv ljudskog obrazloženja. Abram je uhvatio Boga za Njegovu riječ. Godinu dana kasnije, Sara je Abramu rodila dječaka i dali su mu ime Isak, što znači smijeh ili radost.

Ismailo je već imao otprilike 13 godina kada se Isak rodio. Jednog dana Sara je čula Ismaila kako se ruga Isaku. Otišla je do Abrama i rekla: „Abrame, želim da se riješiš ove žene i njenog sina jer ovaj njen sin neće dijeliti nasledstvo koje će moj sin Isak imati.“ Sara, koja je bila odgovorna za rođenje Ismaila, sada se okreće protiv ovog dječaka. Ali Abram je duboko zabrinut. Zašto? Jer, iako Ismailo nije bio Sarino dijete, on je bio Abramovo dijete. Abram je veoma uznemiren zbog ovog zahtjeva. Ali, kao dobar vjernik, on ide kod Boga po savjet i ovaj put Bog kaže Abramu: „Abrame, moraš da poslušaš Saru. Morate se riješiti ove zamjenske majke i njenog sina Ismaila, jer obećanje koje sam vam dao da će svi narodi na zemlji biti blagosloveni kroz vas [Postanje 12:3] mora biti preko Isaka. I Ismailo neće imati udijela u tome.“ Ovo je istorija iz Starog saveza (Postanje 21:8-13).

Pavle ovo koristi kao simbol dva saveza, simbol dva načina spasenja: spasenja djelima (držanje zakona) i spasenja vjerom u Isusa Hrista, Božje obećanje (Galatima 4:24). Ova dva sina, Ismailo i Isak, su simbolični. Oni predstavljaju dva saveza. Jedan je sa planine Sinaj, to jest zakona koji rađa ropstvo. Zakon nas ne spasava. On jednostavno donosi kletvu. To nas dovodi u ropstvo straha od smrti. Ovaj Stari savez predstavlja Hagara.

Zatim, u stihu 25, on nam kaže da Hagara, koja predstavlja goru Sinaj (mjesto gdje je Bog dao Zakon), odgovara Jerusalimu, ne nebeskom Jerusalimu, već doslovnom Jerusalimu, koji je u ropstvu i dan-danas. Jevreji su još bili pod rimskim ropstvom kada je Pavle napisao ovo pismo, i to je bilo političko ropstvo. Apostol Pavle govori Galatima da je judaizam njegovog vremena još uvijek bio u ropstvu legalizma, čiji predstavnik je Jerusalim, glavni grad Izraela, sjedište vjerske vlasti.

Lažni učitelji koji su doveli u zabludu galatijske hrišćane bili su iz Jerusalima. Kao predstavnici Zakona, oni su vraćali Galate u sistem ropstva.

A gornji Jerusalim je slobodan, on je majka svih nas. (26. stih)

Pavle objašnjava da je „gornji“ Jerusalim, odnosno nebeski Jerusalim slobodan, koji je majka svih nas. Nije pogrešno ni ako ovo shvatimo kao „duhovni Jerusalim“, od Boga. „Mi“ kojima je to „naša majka“ odnosi se na vjernike, nanovo rođene hrišćane.

Zatim Pavle daje izjavu citirajući Isaiju 54:1, u stihu 27: „Jer napisano je: Raduj se, nerotkinjo koja ne rađaš! Kliči i uzvikuj, ti što nisi u porođajnim bolovima, jer djece napuštene žene ima više nego djece one koja ima muža.“

Mi ljudi smo grešnici. Nismo u stanju proizvesti zadovoljavajuću pravednost. Jalovi smo kada je u pitanju spasenje djelima. Ali jevanđelje donosi neočekivanu plodnost.

A mi smo, braćo, djeca obećanja, kao što je bio Isak. (28. stih)

Za poređenje, oni koji su rođeni od slobodne žene poput Abramove žene Sare (Postanje 21:1-3) rođeni su u slobodi. Na taj način, oni koji su vjerovali u Hrista, kao što su galatski hrišćani u početku činili, su poput Isaka. Oni su rođeni u slobodi. Tačnije, hrišćani su djeca obećanja, kao što je bio Isak.

U stvari, hrišćani postaju djeca Božja istim obećanjem koje je Bog dao Abramu i ispunio u Isaku. Ranije u Poslanici Galatima, Pavle je napisao da su „oni koji su od vjere blagosloveni zajedno s Abramom“ (Galatima 3:9) i da „ako ste Hristovi, onda ste Abramovo potomstvo, naslednici po obećanju“ (Galatima 3:29). U tom smislu, hrišćani su zaista Isakova braća i sestre.

Dakle, ako pokušavamo otići na nebo vlastitim nastupom, pripadamo Ismailu. Ako idemo na nebo vjerom u Isusa Hrista, što je dar koji dolazi od Boga kao obećanje, onda smo djeca obećanja kao Isak. Sada idemo korak dalje. Bog je Izraelu dao tri oca: Abrama, Isaka i Jakova. Greška koju su Jevreji napravili je njihov stav da ako su fizički, bukvalni potomci ove trojice ljudi, onda su pripadali Božjem saveznom narodu i spasenje je bilo njihovo. Ovo je zabluda. To je izopačenje onoga što je Bog namjeravao kada je Izraelu dao tri oca. Pavle to ispravlja u Rimljanima 9. On jasno stavlja do znanja da ne pripada Izraelu svaki fizički potomak. Nije svako ko se poziva na Abrama, Isaka i Jakova pravi Jevrejin.

Ova tri oca simbolizuju tri osnovna, temeljna elementa koji čine pravo hrišćanstvo, pravu djecu Božju:

1. Abram označava vjeru. Da bismo bili dijete Božje, moramo imati vjeru Abramovu. Da bismo bili Abramovo potomstvo, moramo imati vjeru našeg oca, Abrama.
2. Poput Isaka, mi moramo biti rođeni od Boga. Isak predstavlja one koji su rođeni odozgo.
3. Treće, Pavle se ne bavi Jakovom u poslanicima Galatima ili Rimljanima 9. Na osnovu logičnog zaključka, Jakov predstavlja one čija vjera istrajava do kraja. Riječ Jakov znači „spletkaroš“. Nakon što smo prihvatili Hrista, đavo nas može uvjeriti, kao što je to učinio hrišćanima iz Galatije, da je spasenje djelimično po milosti, a dijelom po djelovanju. Tada počinjemo da pokušavamo da zaradimo svoje spasenje nakon što prihvatimo Hrista i upadnemo u zamku suptilnog oblika legalizma. Ali Pavle nam govori: „Ne.“ Moramo imati Jakovljevu vjeru koja je opstala do kraja. Da, Jakov je bio spletkaroš. Pokušavao je da zadobije prvenaštvo raznim planovima, ali na kraju, kada se rvao sa Anđelom, nije odustao od Boga. Tada je Jakovljevo ime promijenjeno u Izrael, „onaj koji je pobijedio sa Bogom“.

U 29. i 30. stihu Pavle navodi da postoji antagonizam tjelesnog protiv duhovnog. Hrišćani postaju Božja djeca kao rezultat Božjeg djelovanja kroz Duha svetoga. To nije nešto što možemo napraviti sami. Kao što je Ismailo zagorčao život Isaku, tako će i Sotona zagorčati život nama koji stojimo pod milošću Božjom. Postati hrišćanin znači suočiti se s progonom. Zašto? Jer hrišćanin pripada kraljevstvu nebeskom, kraljevstvu Božjem, ali još uvijek živi na neprijateljskoj teritoriji. Neprijatelj će se pobrinuti da nam život bude jadan, nadajući se da ćemo odustati od svoje vjere u Hrista. Ali, u ovom slučaju, u pitanju je legalizam. Pavle povezuje Ismailovo ismijavanje Isaka s progonom hrišćana od strane judaista.

Pavlova poenta je vrlo direktna. Oni koji su insistirali da hrišćani moraju slijediti zakon da bi bili istinski spašeni odgovaraju Ismailu. Oni su još uvijek bili u ropstvu grijeha, a Bog ih je protjerao, na neki način. Između ostalog, upravo zato što su zbog ropstva legalizmu odbacili Mesiju.

Ovdje dobijamo još jedno etičko pitanje: Da li je Bog bio nepravedan prema starom Izraelu davši im Zakon, dok je hrišćanima dao mogućnost stajanja pod spasonosnom blagodaću u Hristu? Odgovor je NE. Jevanđelje o Spasitelju bilo je dato čovječanstvu još od pada u grijeh (Postanje 3:15). Spasenje je bilo ilustrovano koz žrtve. Mojsijev Zakon je sistematizovao žrtve, službu u Svetilištu i praznike na način koji je detaljno prikazivao Plan spasenja. Tačno je da su Jevreji bili u obavezi da ispunjavaju odredbe Zakona, ali su imali više nego dovoljno materijala da shvate svrhu svega. Duhovni fokus Izraelaca trebao je biti na spasenju kao Božjoj pripravi. Međutim, umjesto reforme srca, oni su se učvršćivali u legalizmu i nacionalnoj gordosti „Božjeg naroda“. Umjesto pravog pokajanja, oni su dodavali Zakonu ljudska pravila koja bi im navodno pomogla da se ne približe kršenju Zakona. To je reakcija neobraćenog srca koje je odlučno da se predstavi Bogu – i drugim ljudima – na osnovu vlastitog performansa. Ta spoljašnja formalistička religioznost učinila ih je nesposobnima ne samo da ispravno vrednuju proročke ukore, već i da prepoznaju i cijene poniznog Mesiju. Odbacivanje Mesije bio je završni čin u nacionalnom otpadu od Boga.

Sada kada je Hrist došao, oni koji su legalistički slijedili zakon kao sredstvo spasenja više nisu imali nikakvog udijela u nasleđu od Abrama. To nasleđe je samo za one koji se uzdaju samo u Hrista za oproštenje grijeha i mjesto u Božjoj porodici.

Spasenje djelima zakona i spasenje po milosti se međusobno isključuju. Ne možemo ih udružiti. Ne možemo biti opravdani vjerom plus nečim drugim, jer u trenutku kada išta dodamo našem spasenju po milosti, Pavle nam kaže u Galatima 5:4, da smo otpali od milosti i odvojili se od Hrista.

Nanovo rođeni hrišćani – simbolično su djeca slobodne žene. Ne mogu biti djeca i slobodne i robinje istovremeno!

 

Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.