Vaskrs, jaja i zečevi

Da li ste se ikada zapitali kakve veze spajaju ofarbana jaja i uskršnjeg zeca sa vaskrsenjem Isusa Hrista? Kako je došlo do toga da se ti naizgled nereligiozni simboli povežu sa tim događajem?

Možemo li naći bilo kakav istorijski ili biblijski pomen o tome kako su Isus ili Njegovi učenici slavili Vaskrs ili učili roditelje i djecu da farbaju jaja i izlažu zečeve na taj praznik? Da li su Isus ili Njegovi apostoli uputili sledbenike da se okupljaju da slave Njegovo vaskrsenje u vrijeme izlaska Sunca na uskršnju nedjelju, ili, možda, u bilo koje drugo vrijeme?

Ako Vaskrs nijesu ustanovili ni Isus ni Njegovi apostoli, odakle je onda potekao? Drugim riječima, kad bi Isus danas živio među nama, kao ljudsko biće od krvi i mesa, da li bi i On slavio Vaskrs ili podsticao druge da to čine? Odgovori na ta pitanja postoje. Za neke od njih potrebno je malo istraživanja, ali ipak postaju očigledni kada upotrijebimo istoriju i Bibliju.

 

Apostolski zapis o Vaskrsu

Ma koliko to bilo iznenađujuće, ostaje činjenica da u Novom zavjetu nigdje nije spomenut Vaskrs. U engleskoj Bibliji [prevod kralja Džejmsa], u Djelima 12:4, doduše nailazimo na riječ Easter (Vaskrs), ali to je gruba pogreška u prevodu koja je ispravljena u skoro svim ostalim prevodima Biblije. Originalna grčka riječ glasi pascha, pravilno prevedena sa Pasha u praktično svim savremenim verzijama, gdje god se taj izraz javlja u Svetom pismu. Ona se odnosi na Pashu koja je bila uvedena kada je Bog oslobodio Izraelce iz egipatskog ropstva (2. Mojsijeva 12:14).

Prvi apostoli, od nastanka novozavjetne zajednice pa sve do kraja prvog vijeka, u kome je umro apostol Jovan, nijesu ostavili ni najmanji zapis o svetkovanju Vaskrsa ili o tome da su drugi poučavani da to čine. Od Isusa do Jovana, nijedan apostol nije ostavio ni najmanji nagovještaj o sprovođenju ili propagiranju svetkovanja kakvo danas poznajemo u uskršnjoj nedjelji.

Međutim, to ne znači da rana zajednica nije imala određene vjerske obrede. Apostol Pavle, oko 25 godina posle Isusove smrti i vaskrsenja, jasno je rekao vjernicima zajednice u Korintu da treba da nastave svetkovanje „nove pashe“, kako je to Hristos zapovijedio. Pavle je ovako pisao: „Jer ja sam od Gospoda primio ono što sam vam predao: Gospod Isus je one noći kad je bio izdat uzeo hljeb i zahvalivši Bogu, izlomio ga je i rekao: ‘Uzmite, jedite, ovo je tijelo moje koje se predaje za vas. Činite ovo meni na spomen.’ Tako je uzeo i čašu nakon večere i rekao: ‘Ova čaša predstavlja novi savez u mojoj krvi. Činite ovo, kad god je pijete, meni na spomen.’ Jer kad god jedete ovaj hljeb i pijete ovu čašu, obznanjujete Gospodovu smrt, dok on ne dođe.“ (1. Korinćanima 11:23-26)

U djelima apostola Pavla i Luke, njegovog saputnika i pisca knjige Djela apostolska, redovno se pominju sedmična Subota i biblijski praznici navedeni u 3. Mojsijevoj 23. poglavlju. Međutim, ono što ostaje upadljivo je činjenica da tu nema Vaskrsa (1. Korinćanima 5:68; Djela 2:14; 13:42.44; 17:13; 18:4; 20:6.16).

Pošto ni Isus ni apostoli nijesu uveli svetkovanje Vaskrsa, odakle je taj praznik stigao i kako je postao opšteprihvaćeni dio i praznik u tradicionalnom hrišćanstvu?

 

Porijeklo Vaskrsa

Nije teško doći do porijekla Vaskrsa i onoga što on zaista predstavlja. Mnogi naučni radovi ukazuju na to da je Vaskrs prehrišćanski religiozni praznik, koji je nastao i razvijao se mnogo prije Isusovog vremena i koji je prenijet u novu eru preko tradicije imperija kakve su bile Vavilon, Persija, Grčka i na kraju Rim.

Vajnov rečnik Starog i Novog zavjeta (Vine’s Complete Expository Dictionary of Old and New Testament Words) kaže: „Riječ ‘Easter’ (Vaskrs) nije hrišćanskog porijekla. To je oblik riječi Astarte, jedne od titula haldejske (vavilonske) boginje, kraljice neba. U odnosu na Pashu paganski praznik Easter bio je potpuno različit, uveden u otpadničku zapadnu religiju kao dio pokušaja da se paganski praznici prilagode hrišćanstvu.“ (W.E.Vine, 1985, “Easter”)

Aleksander Hislop u svojoj knjizi The Two Babylons (Dva Vavilona; 1959) istražuje porijeklo Vaskrsa. On je otkrio da je oblik Vaskrsa zadržan kod mnogih naroda, bez obzira na to da li su primili hrišćanstvo ili nijesu. „Šta riječ Vaskrs (Easter) znači sama po sebi? Ona je prevashodno haldejskog porijekla. Easter nije ništa drugo do Astarte, jedna od titula Beltise, boginje neba, čije su ime stanovnici Ninive izgovarali kao …Ištar.“ (str. 103)

Vaskrs i običaji povezani s njim potiču od raznih paganskih rituala. Hislop objašnjava da je „četrdesetodnevni post neposredno pozajmljen od poštovalaca vavilonske boginje.“ (Hislop, str. 104) U Egiptu je sličan 40-dnevni post „držan izričito u znak sjećanja na Adonisa ili Ozirisa, velikog boga posrednika.“ (Hislop , str. 105)

 

Prehrišćanski proljećni praznik

Kako je, onda, 40-dnevni post počeo da se povezuje sa vaskrsenjem? Hislop nastavlja: „Među paganima taj post izgleda da je bio neophodni uvod u veliki godišnji praznik kojim su naizmjeničnim plakanjem i radovanjem obilježavali smrt i vaskrsenje Tamuza.“ (Hislop, str. 105)

Jeste li se ikada zapitali zašto se na Vaskrs posvećuje i jede – šunka (pršuta)? Prema vavilonskom mitu, „boginja“ Ištar je sa Baalom, bogom Sunca, začela sina Tamuza. Njega je u šumi ubio divlji vepar nakon čega je „boginja“ narodu naredila da se svake nedjelje jede svinjetina. Jednom godišnje obilježavala se njegova smrt, čemu je prethodilo 40 dana posta.

Baal je bio glavno vavilonsko božanstvo i muž boginje Ištar. Kult ovog „trojstva“ bio je toliko rasprostranjen u starom vijeku, da je zahvatio čak i Jerusalim. U Knjizi proroka Ezekijela 8:12-18, Bog opisuje taj kult i naziva ga gadošću, nečim što mu je odvratno i neprihvatljivo.

Vavilonjani su svakog proljeća proslavljali veliki praznik u čast Tamuzove smrti i navodnog vaskrsenja, i to mnogo vjekova prije nego što je Isus Hrist hodao Zemljom. Hislop je dao mnoštvo dokaza da je porijeklo Vaskrsa za više od 2000 godina starije od današnjeg hrišćanskog praznika!

Hislop navodi Kasijana koji je živio u petom vijeku, a koji piše o tome da Vaskrs prije predstavlja paganski običaj nego poštovanje Novog zavjeta. „Treba da se zna da nije bilo 40-dnevnog posta, sve dok savršenost te prve Crkve nije bila narušena.“ (str. 104)

Ser Džems Frejzer opisuje kako su uskršnje ceremonije ušle u zvaničnu crkvu: „Kad samo pomislimo koliko puta je crkva vješto uspjela da posije sjeme nove vjere na staru pagansku osnovu, možemo pretpostaviti da je uskršnje slavljenje umrlog i vaskrslog Hrista nakalemljeno na sličan praznik mrtvog i vaskrslog Adonisa (grčko ime za boga Tamuza), koji … je svetkovan u isto godišnje doba.“ (The Golden Bough; Zlatna grana; 1993, str. 345)

 

Zašto jaja i zečevi?

A šta je sa ostalim običajima koji su vezani za Vaskrs? Jedan katolički pisac objašnjava kako je došlo do povezivanja jaja i zečeva sa Vaskrsom. Odmah ćete zapaziti nepostojanje bilo kakve veze sa Svetim pismom kada je riječ o tim mitskim ritualima:

„Jaje je postalo vrlo popularan simbol Vaskrsa. Mitovi o nastanku svijeta kod mnogih starih naroda počivaju na kosmogenom jajetu iz koga je nastao univerzum. U starom Egiptu i Persiji prijatelji su razmjenjivali ukrašena jaja u vrijeme proljećne ravnodnevice, koja je označavala početak njihove nove godine. Ta jaja su za njih bila simbol plodnosti zbog toga što je drevnim narodima izlazak živog bića iz jajeta bio veliko iznenađenje. Hrišćani na Bliskom istoku usvojili su taj običaj i uskršnje jaje je postalo religiozni simbol. Ono je predstavljalo grob iz koga je Isus izašao u novi život.“ (Greg Djus, Catholic Customs and Traditions, 1992, str. 101)

Jaje je bilo sveti simbol među Vaviloncima koji su vjerovali u staru bajku o jajetu čudesne veličine koje je palo s neba u rijeku Eufrat. Iz tog čudesnog jajeta, prema drevnom mitu, izlegla se boginja Aštarta (Easter).

Jaje stoga simbolizuje boginju Aštartu. Enciklopedija Britanika navodi: „Jaje kao simbol plodnosti i obnovljenog života vraća nas k drevnim Egipćanima i Persijancima koji su, takođe, imali običaj da boje i jedu jaja tokom svoje proljećne proslave. Uskršnje jaje i zec stari simboli egipatske boginje Astrate od koje su nastale Eostra i Ostara, a prema njihovim imenima izvedena imena za Uskrs – Oestern, Eastern.

Drevni druidi su nosili jaje kao sveti simbol svog idolopokloničkog reda.

Procesija u čast boginje Ceres u Rimu bila je predvođena nošenjem jaja.

Kinezi i danas koriste jaja u svojim paganskim religijama.

U Japanu su se po drevnom običaju jaja bojala bronzanom bojom.

U Sjevernoj Evropi jaja su se koristila kao simbol boginje proljeća.

Među Egipćanima jaje je bilo povezano sa suncem – „zlatnim jajetom“ i bila su korištena kao posvećena žrtva u raznim proslavama. Itd…

Kao i jaja, tako su i zečevi počeli da se vezuju za Vaskrs, jer predstavljaju snažan simbol iz drevnih obreda plodnosti. „Maloj djeci se obično govori da uskršnja jaja donosi uskršnji zec. Zečevi su dio prehrišćanske simbolike plodnosti zbog svoje sposobnosti da se brzo razmnožavaju. Uskršnji zec nikad nije imao religijsko značenje.“ (Djus, str. 102)

Dakle, simboli zeca i jaja takođe imaju pagansko porijeklo. Zapravo, simbol zeca koji nosi jaja potiče iz jedne od legendi o „boginji“ Eostri. Priča kaže kako je Eostre jednom u šumi naišla na ptičicu koja je od hladnoće umirala u snijegu. Ona ju je pretvorila u zeca, kako bi je krzno zaštitilo od hladnoće. Ali kako je prije bio ptica, ovaj zec je nastavio izlijegati jaja. Prema tom mitu, on ih je svake godine oslikavao i poklanjao „boginji“ Eostre iz zahvalnosti što mu je spasila život. Kombinacija više boja i crtanja po jajima pojavila se u srednjem vijeku.

Pošteni biblijski naučnici priznaju da Isus nikad nije odobrio taj praznik, niti su to učinili njegovi apostoli. To je urađeno za vrijeme cara Konstantina i Sabora u Nikeji 325. godine, skoro tri vijeka posle Isusove smrti i vaskrsenja iz mrtvih, Vaskrs je zamijenio Pashu.[1]

Enciklopedija Britanika kaže: „Konačno rešavanje spora (da li i kada svetkovati Vaskrs) bilo je jedno od razloga da Konstantin sazove Nikejski sabor 325. godine… Sabor je jednoglasno odlučio da se Vaskrs svetkuje u nedjelju i to u istu nedjelju po cijelom svijetu, i „da niko posle toga ne slijedi sljepilo Jevreja.“ (11. izdanje, str. 828, 829, „Uskrs“)

Konstantinova odluka bila je odlučujuća prekretnica za hrišćanstvo. Oni koji su ostali vjerni Isusovim i apostolskim uputstvima, postali su otpadnici, mala i progonjena grupa (Jovan 15:18-20). Veoma raznolik skup vjerovanja i prakse, preuzet iz starih, prehrišćanskih religija, ali zaogrnut plaštom hrišćanstva, učvrstio se u praksi kod većine.

 

Da li bi Isus svetkovao Vaskrs?

Pošto je Katolička crkva usvojila paganske simbole jaja i zečeve vjekovima posle Hristovog vaznesenja, da li hrišćani treba taj praznik da slave ili podstiču druge da to čine?

Da li bi Isus slavio Vaskrs?

On je to sigurno mogao da kaže. Mogli su i apostoli, čija su učenja i doktrine sačuvani u knjigama Djela apostolska, i u poslanicama koje su napisali Pavle, Petar, Jakov, Juda i Jovan. Međutim, nigdje nema ni pomena od takve preporuke, niti bilo čega što bi na njega podsjećalo.

Sveto pismo ne podržava taj prehrišćanski praznik i zapravo osuđuje takve proslave. Pošto Sveto pismo osuđuje paganske obrede i klanjanje lažnim bogovima (5. Mojsijeva 12:29-32), mi znamo da za Boga Oca i Isusa, Njegovog Sina, Vaskrs nije značajan, niti ga oni odobravaju.

Svojim vaskrsenjem na prvi od šabata (početak praznika sedmica), Isus je ispunio praznik Prvina, i to je jednokratan čin koji više nikakve dalje veze nema sa godišnjicama ili obilježavanjem određenih datuma.

Isus je, u stvari, potpuno suprotstavljen religijskim ritualima koji Ga navodno slave, a u stvarnosti imaju korjene u obožavanju lažnih bogova. On objašnjava razliku između nastojanja da se ugodi Bogu i pokušaja da se ugodi ljudima: „Dobro je Isaija prorokovao o vama, licemjeri, kad je napisao: ‘Ovaj narod me poštuje usnama svojim, ali srce mu je daleko od mene. Uzalud me poštuju učeći naukama i uredbama ljudskim.’ Ostavljate nauk Božji, a držite se ljudskog predanja, pranja bokala i čaša, i sličnih stvari što činite.’ Još im je rekao: ‘Lukavo ukidate Božji uput da biste sačuvali svoje predanje.“ (Marko 7:6-9) Isus se izvjesno ne bi složio ni sa paganskom mantrom kojom se ljudi pozdravljaju za ovaj praznik: „Hristos voskrese – Vaistinu voskrese“ (vidi 2. Mojsijeva 20:7; Matej 6:7).

Vaskrs je ljudska tradicija, a ne Božji uput. Ali on je i više od toga. To je paganski ljudski običaj, koji je kao i ostali običaji u vezi sa klanjanjem lažnim bogovima. Isus i Njegovi apostoli nikad ne bi odobrili njegovo svetkovanje jer miješa paganizam sa navodno hrišćanskom simbolikom i obredima. On potiče iz drevnih prehrišćanskih rituala plodnosti.

I zaista, većina uskršnjih simbola otkriva da je taj praznik u stvari prevara nametnuta dobronamjernim ljudima koji nijesu ni slutili o čemu je zapravo riječ. Bog želi da mu se molimo duhom i istinom (Jovan 4:23, 24), a ne da obnavljamo stare običaje koji su nekad korišćeni prilikom klanjanja drugim bogovima (demonima).

 

Isusova uputstva ostaju nepromijenjena

Kad bi Isus danas hodao prašnjavim putevima Galileje, da li bi slavio Vaskrs? Sigurno da ne bi. Bio bi dosledan, jer On se ne mijenja (Jevrejima 13:8).

Svako ko želi da bude ispravan prema Bogu, ko želi da bude pravi Hristov učenik, učenik najvećeg Učitelja, pažljivo će preispitati svoja uvjerenja i praksu da bi ustanovio da li su u skladu sa Biblijom – Božjom Riječju. Takva osoba neće ni pokušavati da slavi Boga drevnim idolopokloničkim običajima, kršeći time Njegove izričite upute (5. Mojsijeva 12:29-32; 2. Korinćanima 6:14-18; 7:1). Vaskrs je, kao što smo već vidjeli, pun idolopokloničkih simbola.

Jednostavno tvrđenje da je nešto hrišćansko ili da se čini na slavu Bogu, ne čini takvu praksu prihvatljivom za Boga. Vaskrs ne predstavlja vaskrslog Isusa Hrista. Ma koliko to bilo teško priznati, on je prije samo nastavak rituala kojim su paganski narodi hiljadama godina slavili svoje bogove (demone). Ako želimo da izbjegnemo nesreće koje su proroci predskazali za one koji ovozemaljsko stavljaju ispred Boga, onda se moramo pokajati što slijedimo običaje koji Ga obeščašćuju (Otkrivenje 18:15).

Bog želi da Ga slavimo i poštujemo prema uputstvima koje je On dao u svojoj Riječi. Tada nas može upotrijebiti kao predstavnike svog svetog Sina, našeg Spasitelja i Mesije, koji će ponovo doći na Zemlju. Ljudima se ne može uputiti uzvišeniji poziv.