Već sredinom XX vijeka pojavili su se neki TV kanali sa predznakom „reality“.[1] Preteča rijalitija bila je kultna američka TV emisija „Vi ste to tražili“. Smatra se da je rijaliti šou kao globalni fenomen eksplodirao devedesetih godina prošlog vijeka i to putem serija „Američki idol“, „Veliki brat“ i „Survivor“.[2]
To znači da su ovakve emisije na našim prostorima jednostavno „uvezene“ ili je kopirana njihova koncepcija. Prvi rijaliti program emitovan u Srbiji bio je „Idol“ iz 2004. godine, da bi nakon njega startovali i „Veliki brat“, „Survivor“, „Farma“, „Parovi“, „Dvor“, „Trenutak istine“, „Preljubnici“, „Luda kuća“, kao i niz muzičkih takmičenja, među kojima su „Operacija trijumf“, „Zvezde Granda“, „Prvi glas Srbije“ i „Ja imam talenat“, koji se takođe mogu svrstati u rijaliti programe.
U ovim šou-programima ne učestvuju samo poznate ličnosti, već se za novčanu ili neku drugu nagradu i sticanje popularnosti bore i anonimne osobe. Vođene finansijskim dobitima, televizije za učešće u rijaliti programima često angažuju VIP[3] zvanice.
Neka istraživanja govore nam da rijaliti programi zapravo predstavljaju medijsko eksponiranje ljudskih potreba, a takvi sadržaji pomjerili su i granice kada je riječ o televizijskoj praksi. Time što zadovoljavaju našu potrebu za znatiželjom i voajerizmom, realni šou-programi razbijaju društveni status kvo[4]. U njima postoji sveprisutna nepredvidivost u vezi s tim šta može da se dogodi, a konflikti, vulgarnosti i tuđe slabosti nerijetko su glavni koncept rijalitija. Granice dozvoljenog pomijeraju se sve dalje. U vrijeme kada su u zemljama iz kojih potiču rijaliti programi postali beznačajni, na našim prostorima došlo je do ekspanzije ovakvih TV emisija.
Voajersko gledanje ljudi zarobljenih u ograničenom prostoru dvora, farme, kuće velikog brata, kuće parova, tropskog ostrva za preživljavanje, izgleda da ima u sebi magičnu privlačnost. Zbog čega je to tako i „šta je to u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote“, tema je za sociologe i psihologe. No realnost je zabavna za gledanje, sve dok se ne dogodi nešto što „prelije čašu“. Kada u rijaliti programu zaista dođe do izliva zla i razotkrivanja duboke osnove ljudske prirode, odjednom se pobune svi, od gledalaca moralista do institucija nadležnih za medije.
Može se reći da je realnost rijaliti programa „umjetnička“, ali je na žalost savršen pokazatelj naše aktuelne stvarnosti. Ljudi zarobljeni u TV kutijama, žive rijaliti šou ne sluteći u kako se okrutnoj virtuelnoj mašineriji nalaze. Za pet minuta slave oni su sposobni da postanu pokusni kunići u zakulisnim igrama moći.
Ograničavanje materijalnog prostora i slobode kretanja
Da li nam rijaliti šou-programi zapravo ukazuju kakva nas budućnost očekuje, ili kakvom je projektuju oni koji kontrolišu čovječanstvo (ili u najmanju ruku rade na ostvarivanju tog cilja)? Brojni pokazatelji navode nas upravo na takav zaključak.
U svijetu se sve više govori o terorizmu i globalnoj borbi protiv terorizma, i uvijek se otvaraju novi slučajevi i proizvode novi „opasni neprijatelji“ od kojih treba da strepimo. Na taj način kod ljudi se stvara panični strah, i oni će pristati bukvalno na sve da bi dobili „zaštitu“ od onih koji „kontrolišu stvari“.
Prenaseljenost, nestašica hrane, globalno otopljavanje, globalna ekonomska kriza… Zaista je uočljiv porast problema, stvarnih ili izmišljenih, koji zahtijevaju globalnu akciju. Globalne akcije dovode do globalnih trendova u svijetu. Tako, na primjer, ako „vodeće zemlje“ svijeta insistiraju na sigurnosnom nadzoru i kamerama, ostali će ih pratiti, bez obzira što to nije ni izbliza prioritet ili potreba u njihovoj državi.
Obični ljudi dobili su mogućnosti komunikacije kakva se nije mogla zamisliti u prošlosti: kompjuteri, internet, mobilni telefoni… Napredna elektronika, međutim, omogućava lako prikupljanje informacija, praćenje i nadzor korisnika. Da li je to slučajno? Teško.
Džordž Orvel je u svom romanu „1984“[5] (ova knjiga je izdata 1949!) izgleda predvidio neke fascinantne stvari. U Beketovoj priči „The Lost One’s“ (Izgubljeni), u cilindru prečnika pedeset metara, a visine šesnaest, naseljeno je čudno pleme Izgubljenih od dvije stotine individua, dakle jedno tijelo po kvadratnom metru površine. U takvom svojevrsnom paklu, mučilištu, životni prostor je radikalno sužen, ljudi koegzistiraju i opstaju zahvaljujući zajedničkom cilju, a to je izlazak i oslobađanje iz cilindra. Postojanje zajedničkog cilja, dakle omogućava život sa drugima, čak i u potpuno nemogućim uslovima.
Da li će stanje na planeti zemlji koja se nezaustavljivo naseljava, u ovom milenijumu, dovesti do zajedničke egzistencije humanih ljudi „sa ciljem“?
Glavni razlog Raskoljnikovog ubistva nedužnih starica je njegova skučena iznajmljena sobica, prostor je taj koji je suzio svijest junaka Dostojevskog i pretvorio ga u životinju. Animalna „demonska“ priroda nalazi se u temeljima materijalnog bića čovjeka. To biće ne želi da bude zarobljeno i ograničeno prostorom, ono će uvijek zbog toga voditi rat.
Iz ovoga se nameće zaključak da nasilno ograničenje kretanja čovjekovog materijalnog bića vrlo vjerovatno može izazvati destruktivnu akciju prouzrokovanu željom tog bića da se vrati u prethodno stanje.
Ovo je samo mali dio razmišljanja na temu rijaliti šou programa i prirode zla. Ono što gledamo u rijaliti šou programu, lako može postati ono što se dešava ili će se desiti u našoj zemlji, u našem gradu, u našoj ulici, u našem domu.
Rijaliti šou-programi i (ne)moral
Evidentno je da ovakve emisije svojim programskim sadržajima vrijeđaju javni moral, prikazuju skarednost, prostituciju, promovišu pedofiliju i sve oblike raskalašnosti, nepristojnosti, često gluposti i primitivizma, čime se na brutalan način krše sve tradicionalne i religijske vrijednosti. Čini se da za koliko-toliko zdravi i moralni dio populacije ne postoje ljudska prava niti se iko zauzima za njih, dok se u cilju zaštite i promocije različitih oblika nastranosti i psihičkih poremećaja diže neviđena buka. Naravno da ovakve emisije direktno mogu naškoditi fizičkom, mentalnom ili moralnom razvoju djece i omladine, a svakako i starijoj populaciji i roditeljima koji ne čine baš ništa da presijeku kanale zla u svom domu. Sprega rijaliti šou programa i nemorala toliko je očigledna da na ovu temu ne treba trošiti suvišne riječi.
Tako možemo zaključiti da je drugi osnovni cilj ovakvih emisija uništavanje morala, porodičnih i religijskih vrijednosti.
Rijaliti šou-programi i okultizam
Ako razmotrimo scenografiju, terminologiju i koncepciju rijaliti šou emisija, vidjećemo da se ona preklapa sa masonsko-iluminatskim šemama i planovima. Za sve one koji su teološki pismeni, simbolika je očigledna. Termin „Veliki brat“ vjerovatno potiče iz okultnih ideja bratstva „prosvijetljenih“ luciferijanskom svjetlošću, u šta se dodatno možemo uvjeriti prateći svečanosti organizovane povodom ovih programa (vidi slike ispod).
Logo „Velikog brata“ zapravo je svevideće Sotonino oko koje nadzire ljude i drži ih pod kontrolom. Pažljivijem posmatraču neće promaći ni ostala okultna simbolika kao što su motivi pakla, razbijena stakla i porcelanske maske (sistemi kontrole uma), đavolji rogovi, lobanje, Bafometov jarac, maske za lice, šminka i tetovaže, maskirani lučonoše, itd. Naravno neukoj javnosti sva ova predstava treba da djeluje „cool“, poželjno i u trendu „savremenog doba“.
Opet, dakle, princ ovoga svijeta[6] i njegovi emisari traže načina da im sami predamo na tacni svoje duše, misleći pri tome kako se baš dobro zabavljamo.
Pavle Simović
Volio bih kad bi svi moji drugovi i drugarice koji provode dosta vremena za TV-om pročitali ovaj tekst!!!