Hristova završna uputstva i naloge bilježe Matej 28:16-20, Marko 16:15-18 i Luka 24:44-49.
Više nego drugi pisci jevanđelja, Matej se fokusira na Isusovo obećanje svojim učenicima da će ih dočekati u Galileji nakon njegovog uskrsnuća iz mrtvih: „Kad uskrsnem, otići ću pred vama u Galileju.“ (Matej 26:32) Nakon što je uskrsnuo, poruka koju Isus daje ženama za učenike je: „Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti.“ (Matej 28:10)
Matej ne uključuje Isusovu interakciju sa učenicima u Jerusalimu na dan uskrsenja (Luka 24:36-43). Niti pominje druge sastanke s uskrslim Isusom, o čemu govore druga jevanđelja.
Matej izvještava da je reakcija učenika na Isusa kada se on pojavio u svom proslavljenom tijelu bila ista kao i kod žena koje su ga vidjele neposredno nakon uskrsenja: poklanjanje kao Gospodu (Matej 28:9, 17). Obje grupe su priznale, zbog uskrsnuća iz mrtvih nakon užasnog raspeća, da je Isus zaista Sin Božji i Gospod.
Matej dodaje, međutim, sa frustrirajuće malo detalja da su „neki sumnjali“. U šta su tačno sumnjali i ko je sumnjao? Ne možemo sa sigurnošću znati, ali proučavaoci Biblije nagađaju. Možda su neki sumnjali da je ovo zaista Isus uskrsnut iz mrtvih, a ne neko drugo biće. Možda su neki i dalje sumnjali da je uskrsli Isus bio Sin Božji i Mesija. Možda su neki jednostavno sumnjali da bi ono što su vidjeli svojim očima, Isusa živog, moglo biti istina.
Ko je sumnjao? Neki kažu da je to sigurno bio neko među Isusovim glavnim učenicima. Drugi kažu da su to morali biti drugi prisutni prilikom Isusove pojave u ovom trenutku. Toma je, poznato, tvrdoglavo odbijao vjerovati da je Isus živ čak i nakon što je to čuo od ostalih deset učenika (Jovan 20:24-29). Moguće je da su se drugi Hristovi sledbenici ustezali da vjeruju u ono što se činilo previše dobrim da bi bilo istinito.
Tada im Isus priđe i reče: „Data mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i naučite sve narode u moje ime učeći ih da drže sve što sam vas uputio. I evo, ja sam uvijek sa vama, sve do svršetka ovog doba. Amin.“ (Matej 28:18-20)
Ova izjava ima ogromnu težinu. Bog Otac je Isusu dao svu izvršnu vlast, kako na Nebu tako i na zemlji. Drugim riječima, Izvor i Apsolut sve moći dao je takvu vlast svom Sinu Isusu. Naravno, ovo nam opet govori da je Isus potčinjen jedinom Bogu. „Kolegi“ se ne daje ono što bi mu podrazumijevano pripadalo. Što god da dobija, ili što god da radi, Hrist to dobija od Najvišeg Autoriteta ili djeluje u Njegovo ime.
Isus, Sin, izabrao je da otkrije Oca svojim jedanaestorici učenika koji stoje pred njim. On će im sada dati autoritet – i odgovornost – da predstavljaju njega i njegovo spasenje svijetu. Ovaj stih i dva koja slijede na kraju Matejevog jevanđelja često se zajedno nazivaju „Veliki nalog“.
„Velikim nalogom“ Isus šalje svojom rukom odabrane učenike u svijet da ostvare određenu misiju: Napraviti više učenika. Ovo dolazi sa nekim značajnim uključcima, ali ono što je takođe ključno su stvari koje Isus ne kaže.
Konkretno, učenici treba da naprave više učenika od svih nacija. To znači ljude iz svih naroda i etničkih grupacija na zemlji. Kroz Isusa, Božji odnos sa čovječanstvom se pomaknuo izvan Izraela i uključio ljude iz svih krajeva svijeta koji dolaze Ocu preko Sina.
Isusov nalog je da pravimo „učenike“. Učenik je neko ko postaje poput svog učitelja. Oni uče i podlažu se primjeru te osobe. To je ono što je svaki od jedanaest učenika koji su ovo čuli po prvi put uradio kao odgovor na Isusov poziv. To je sada ono u čemu će pozvati druge da učestvuju iz cijelog svijeta.
Učeništvo prema Isusu uključuje barem dvije stvari koje Isus spominje u ovom nalogu: krštenje i poslušnost. Učenicima je rečeno da krste nove učenike u Hristovo ime. Izbor da se javno krsti dokaz je da je neko povjerovao u Isusa i obavezao se da će ga slijediti. Učenicima je dato ovlašćenje da tu osobu krste u ime Hristovo, objavljujući njen novi položaj u vječnoj Božjoj porodici.
Biblija je pisana Riječ Božja i ona sadrži jedine validne reference za našu vjeru. Ali ona nije zamišljena da bude jedino sredstvo, pa čak ni primarno, pomoću kojeg novi hrišćani uče o vjeri (Djela 8:30-31). Primarni posao Velikog naloga je „napraviti učenike“, što znači kooperativni, mentorski proces koji sada nazivamo „učeništvom“ (Djela 18:24-28; Jevrejima 10:25; 13:7). Sveto pismo je sastavni dio tog procesa, ali nije dovoljno štampati i dijeliti Biblije.
Kako su se učenici posvetili služenju Isusu, budući da ih je on obučavao za ovu misiju, novi Isusovi učenici se obavezuju da će služiti njemu dok ih obučavaju oni koji su pod njegovom vlašću (2. Timoteju 4:1-2). Ovo je doživotna posvećenost.
Isus je identifikovao dvije stvari koje se očekuju od onih koji su vjerovali u njega i koji su se obavezali da će ga slijediti kao učenici. Prvi je krštenje vodom. Isusova služba je započela njegovim vlastitim krštenjem. Krštenje treba da bude javna izjava da onaj ko vjeruje u Isusa sada pripada njemu.
Sada Isus dodaje da se poslušnost očekuje i od onih koji sebe nazivaju njegovim učenicima (Jovan 14:15). Učenici treba da nauče nove vjernike u Isusa da drže sve što ih je on uputio. Poslušnost čitavom Isusovom učenju – i kompletnoj nauci Svetog Pisma – treba postati standardna praksa svakog hrišćanina. Polovična poslušnost nije prihvatljiva Bogu.
Konačno, Isus obećava da će uvijek biti sa svojim učenicima, do svršetka ovog doba. On se sprema uzaći na Nebo, u svom fizičkom obliku, da bude s desne strane Boga Oca. On će, međutim, biti sa svojim učenicima Duhom svetim koji dolazi svima koji se uzdaju u Hrista. To obećanje je obrazloženo učenicima po Poslednjoj večeri (Jovan 14-18), i takođe dato u drugim prilikama.
Riječ koja je u ovom stihu prevedena „uvijek“ dolazi od posebne grčke fraze koja se samo ovdje koristi u Novom savezu: pasas tas hēmeras. To doslovno znači „cijeli svaki dan“. To se zatim proširuje na cijelo doba izrazom heōs tēs synteleias tou aiōnos: „do kraja ovog doba“. Isusovo obećanje je da će biti sa svojim sledbenicima – u Duhu i Istini (Jovan 4:24) svake minute svakog dana, do samog kraja sadašnjeg doba, i u vječni život iza (Jovan 3:16-18).
Marko 16:17-18 daje još neke detalje: „Ovi čudesni znakovi pratiće one koji vjeruju: U moje ime istjerivaće demone, govoriće novim jezicima, i svojim rukama uzimaće zmije. Ako popiju nešto smrtonosno, neće im nauditi. Polagaće ruke na bolesne i oni će ozdraviti.“
Narod će čuti učenike kako objašnjavaju jevanđelje na jezicima Parćana, Miđana, Mesopotamaca, Egipćana, Libijaca i Rimljana, između ostalih. Ovo nije blebetanje koje neki nazivaju „darom jezika“. To su pravi jezici koje govornici sami po sebi ne znaju. Isus je već obećao da će učenici dobiti smjernice o tome šta da kažu kada budu dovedeni pred neprijateljske vladare (Marko 13:9-11), a sada su naučili da će svetim Duhom takođe biti vođeni kako to reći.
Ove moći, pored darova iscjeljivanja i drugih čuda, bile su uobičajene u ranom hrišćanskom dobu. Kao i sa mnogim Božjim prorocima, On ih je ovlastio da čine čuda kako bi njihove riječi bile potvrđene. Sa dovršavanjem kanona nadahnutih knjiga, nisu nam potrebna čuda da bismo potvrdili Isusove riječi. Bog još uvijek djeluje direktno u životima ljudi kroz čuda, ali to nije nešto što bismo trebali očekivati.
Marko 16:18 je problematičan stih i sumnja se u njegovu autentičnost. Pavle je imao iskustvo sa ujedom zmije otrovnice na Malti (Djela 28:1-6), iznenadivši mještane koji su očekivali da će umrijeti. Bio je to za te urođenike znak da je Gospod sa ovim čovjekom i to ih je otvorilo za jevanđelje.
Učenici su iscjeljivali tokom svoje evangelizacije. Međutim, Biblija nigdje ne bilježi da su učenici pili otrov i živjeli.
Ono što možemo reći je da ovaj stih ne govori vjernicima da rukuju zmijama ili piju otrov. Ako su neki učenici preživjeli zmije i otrov, to je bilo zato što je Bog potvrdio njihovu poruku kroz čuda. Ali nikad zbog samog čuda ili spektakla.
Ispravna krštenička formula u Mateju 28:19
„Zato idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.“ (Matej 28:19, u većini prevoda)
Brojni istraživači biblijskog originalnog teksta bavili su se pitanjem da li je trojstvena formula u jevanđelju po Mateju 28:19 autentična ili nije. Svi ozbiljni i nepristrasni istraživači slažu u zaključku da trinitističke formule u originalnom jevanđelju po Mateju nije bilo te da je ovaj tekst naknadno preuređen.
Trinitistička krštenička formula pojavljuje se samo na jednom mjestu u Novom savezu: u kanonskom grčkom Mateju 28:19. Paralelni tekst u Marku 16:15 je inače identičan osim što nedostaje ikakva trinitistička krštenička formula. Da li je moguće da je Matej 28:19 namjerno krivotvoren radi odbrane trinitizma pošto po svoj prilici svaki preživjeli grčki tekst Mateja datira od 340. godine n.e. ili kasnije? Jasno je da je mogao biti preuređen da niko i ne opazi štetu.
Postoji konsenzus najkonzervativnijih skolara da je trojstvena formula u Mateju 28:19 dodata originalnom tekstu znatno kasnije, nakon usvajanja doktrine o trojstvu. Knjiga Djela apostolska i Pavlove poslanice iznova pokazuju da je prvobitna krštenička formula bila u Isusovo ime (vidi: Djela 2:38; 8:16; 10:43; 19:5; Galatima 3:27; Rimljanima 6:3; 1. Korinćanima 1:13-15).
Navešćemo nekoliko citata iz relevantnih izvora:
„Kršteničku formulu je promijenila Katolička crkva od imena Isusa Hrista u riječi Oca, Sina i Svetog Duha u drugom vijeku.“ (Britannica Encyclopedia, 11th edition, Vol 3, pp. 365-366) Isti stav dijele neki katolički skolari gdje je primjetan napor da trojstvo gurnu što je moguće bliže izvornom hrišćanstvu, iako je činjenica da je zaživjelo tek u 4. vijeku.
„Svugdje u najstarijim izvorima se konstatuje da se krštenje obavljalo u ime Isusa Hrista.“ (Britannica Encyclopedia, Vol 3, p. 82)
„Rana crkva je uvijek krštavala u ime Gospoda Isusa do razvoja doktrine o trojstvu u 2. vijeku.“ (Canney Encyclopedia of Religion, p. 53)
„Hrišćansko krštenje se obavljalo koristeći riječi ‘u ime Isusovo.’“ (Hastings Encyclopedia of Religion, Vol 2, p. 377)
„Upotreba trinitističke formule bilo koje vrste ne sugeriše se u ranoj istoriji crkve.“ (Ibid, Vol. 2. p. 378)
„Novi Zavjet poznaje samo krštenje u ime Isusovo… koje se i dalje obavlja čak u 2. i 3. vijeku.“ (The New Schaff-Herzog Encyclopedia of Religious Knowledge, 1957, I, 435)
„Krštenje je uvijek bilo u ime Gospoda Isusa do vremena Justina Mučenika kad se koristila formula trojedinog.“ (Ibid, Vol. 2, p. 389)
„Isprva su ljudi bili krštavani u ‘ime Isusa Hrista’ (Djela 2:38, 48) ili u ‘ime Gospoda Isusa’ (Djela 8:16; 19:5). Nakon toga, sa razvojem doktrine o Trojstvu, oni su krštavani u ime Oca, Sina i Svetog Duha.“ (Canney Encyclopedia of Religion, p. 53, 1921)
„Termin ‘trojstvo’ potiče od Tertulijana, rimo-katoličkog crkvenog oca.“ (New International Encyclopedia, Vol 22, p. 477)
„Matej 28:19 u jednom dijelu kanonizuje samo kasniju crkvenu situaciju… i njegova trinitistička formula strana je Isusovim ustima.“ (The International Standard Bible Encyclopedia, Vol. 4, p. 2637, 1915)
Ko i kada je načinio ovu „korekciju“?
Euzebije iz Cezareje (oko 260-340 n.e.) u 320-im godinama se poziva na originalno hebrejsko Jevanđelje po Mateju: „Oni su išli svim narodima, učeći svoju poruku u sili Hristovoj, jer on je zapovijedio, govoreći, ‘Idite i načinite učenicima sve narode u moje ime.’“ (Eusebius, Ecclesiastical History, 3.5.2.)
„Koji im je rekao: ‘Idite dakle i naučite sve narode u Moje ime.’“ {Eusebius: Proof of the Gospel, Book III, Chapter 7, 138 (c), p. 159}
„Oslanjajući se na Hristovu silu, koji im je rekao: ‘Idite dakle i naučite sve narode u moje ime.’“ {Eusebius: Book III of his History, Chapter 5, Section 2, (about the Jewish persecution of early Christians)}
„Sigurno to nije učinio niko osim našeg Spasitelja, kada je, nakon svoje pobjede nad smrću, rekao svojim učenicima, i ispunio to kroz taj događaj, govoreći im: ‘Idite dakle i naučite sve narode u moje ime.’“ {Eusebius: Oration in Praise of Emperor Constantine, Chapter 16, Section 8}
Euzebije je prije 325. godine sedamnaest puta potpuno citirao ovaj pasus, i svaki put nije bilo trinitističke kršteničke formule. On je učestvovao na Saboru u Nikeji i bio uključen u debatama o Božanstvu. Da je u manuskriptima koje je posjedovao pisalo „u ime Oca i Sina i Svetog Duha“, on nikad ne bi citirao „u moje ime“. Međutim, njegovi citati posle 325. i sabora u Nikeji svi sadrže trinitističku formulu. To ukazuje da je Euzebije i sam imao učešća u toj krivotvorini.
Biblijski činjenično je dokazivo u Djelima apostolskim da se krštenička formula postojano razlikuje od one u tradicionalnim verzijama Mateja 28:19. Na Pedesetnici u Djelima 2:38 Petar uči: „Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar svetog Duha.“ Zapazite vremenski okvir: bilo je prošlo svega desetak dana otkako je Isus dao završni nalog učenicima za krštenje (vidi: Djela 1:3), do ovog događaja tako da nema govora da su učenici nešto „zaboravili“! Povrh toga, Pedesetnica je bila naročit primjer njihovog nadahnuća Duhom Božjim (vidi: Jovan 14:26; 16:13) tako da je ono što su iznosili bilo plod svjedočanstva Duha, ne njihova vlastita interpretacija! U Djelima 8:16 stoji: „…nego su samo bili kršteni u ime Gospoda Isusa.“ U Djelima 10:48 čitamo: „Tako ih je uputio da se krste u ime Isusa Hrista.“ U Djelima 19:3-5 navodi se prvobitno učenje o krštenju: „Kad su to čuli, krstili su se u ime Gospoda Isusa.“ Dakle, ako je krštenička formula u tradicionalnom grčkom tekstu Mateja 28:19 zaista validna, to bi značilo da apostoli i prvi hrišćani nisu poštovali Isusov nalog, da su nepravilno krštavali ljude samo u Isusovo ime i napokon da nisu bili ni nadahnuti.
Pored toga, u trinitističkoj formuli trostrukog imena postoji logička greška, jer „sveti duh“ nije vlastito ime. Ukoliko je ova trojstvena formula bila ono što je Isus zaista kazao, tada bismo ga morali optužiti da je govorio besmislice. To se nikako ne bi moglo usaglasiti sa ovom vrlo decidnom Isusovom izjavom: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao.“ (Jovan 17:3) Zapazite da sam Isus potvrđuje da je Bog jedan i jedini, i da postoje samo dvije ličnosti, čije upoznavanje je „ulaznica“ za vječni život. Odatle se mora zaključiti da je svaki pokušaj odbrane trinitističke formule na osnovu Biblije apsolutno neodrživ. Čak i da nemamo nikakvih istorijskih dokaza o promjeni spornog teksta u 4. vijeku, biblijski dokaz o unutrašnjoj konzistentnosti doktrine i prakse je dovoljan sam po sebi. Pavle u Rimljanima poslanici objašnjava da je krštenje simboličko sahranjivanje našeg starog života u smrti Isusa Hrista (6:3,4), i ustajanje na novi život kao što je On ustao Njegovim uskrsenjem (6:5-11). Ako ovo znamo, kako se onda neko može krstiti još „u ime Oca i Svetog Duha“? Nema nikakve sumnje da jedino biblijski validno krštenje može biti samo u ime Gospoda Isusa Hrista (Djela 19:5)! To je obrazac koji se uvijek ponavlja (Jovan 14:13-14; 15:16; 16:23-24; Djela 4:12; Kološanima 3:17).
Dakle, prema najboljoj rekonstrukciji, Hristov nalog u Mateju 28:19,20 treba da glasi: „Zato idite i naučite sve narode u moje ime, učeći ih da drže sve što sam vas uputio. I evo, ja sam uvijek sa vama, sve do svršetka ovog doba. Amin.“
Poslednja Hristova uputstva učenicima prema Luki 24:44-49
Isus pokazuje učenicima da je on subjekt Starog saveza. On spominje Zakon, Proroke i Psalme; izraz „Zakon, proroci i spisi“ je tipičan izraz koji se koristi za označavanje cjelokupnog jevrejskog pisma; Psalmi su najznačajniji dio spisa. U Zakonu, Isus je savršena žrtva pomirenja koja daje smisao žrtvama ovaca, koza i govedi. Proroci, posebno Isaija, govore o raspeću i dobrim djelima Mesije, pravedne grane Jesejeve. Psalmi takođe nagovještavaju Isusa, čak i prorokuju antitipskog sveštenika po Melhisedekovom redu (Psalam 110:4).
Sve napisano mora biti ispunjeno, ali još nije sve ispunjeno. Isusu predstoji služba pomirenja na Nebu, o čemu detaljno govori Jevrejima poslanica. Zatim slijedi Istražni sud i Drugi dolazak. Ni tu nije kraj. Nakon milenijuma spasenih na Nebu, slijedi povratak na Zemlju i izvršni sud Božji – konačno kažnjavanje nosilaca grijeha drugom smrću za vječnost. Tek tada može uslijediti obnova Zemlje i univerzuma. Božji Izrael prima konačno nasleđe, a Bog i Hrist vladaju na zemlji. Isusov bezgrešan život, posrednička žrtva i uskrsenje omogućavaju ispunjenje budućih proročanstava i kvalifikuju Hrista za daljnju službu.
„Tada“ (Luka 24:44) je opšti izraz koji znači da se ovaj događaj dogodio nakon prethodnog. Sasvim je moguće da se Isusovo učenje ovdje dogodilo neko vrijeme posle uskrsenja. Vjerovatno je ovo podučavao nekoliko puta, različitim grupama, prije svog uznesenja.
Tada im je otvorio um da razumiju Pisma. (Luka 24:45)
U Svetom pismu, sljepoća se koristi kao metafora za neznanje ili duhovnu neosjetljivost (Matej 23; Jovan 9:39-41; 12:40; 2. Korinćanima 4:4; 1. Jovanova 2:11). Isus je „otvorio oči“ dvojici muškaraca koji su otišli u Emaus (Luka 24:31). Sada, on otkriva svoje mjesto u hebrejskim spisima ostalim učenicima, otvarajući im um na skoro isti način.
Ljudsko razumijevanje je ograničeno. Kultura i pristrasnost mogu razdvojiti ono što tvrdimo da vjerujemo i ono što držimo kao istinito u našim srcima. Učenici su tvrdili da vjeruju u ono što je Isus poučavao. Oni bi rekli isto što su rekli i proroci njihovog Svetog pisma. Ali imali su unaprijed stvorene ideje koje su im smetale da u potpunosti shvate te istine.
Među njihovim lažnim pretpostavkama bile su da će Mesija doći i izvršiti svoj plan da oslobodi Izrael i zavlada Jevrejima prvi put kada dođe. I, ako neko bude pretučen, bičevan i razapet, ne može se vratiti u život. Takođe, da je uskrsenje za poslednja vremena, tako da neko ne može u potpunosti uskrsnuti prije suda. Kada je Isus bio u grobu, ta osnovna vjerovanja zasjenila su ono što su učenici nekada smatrali istinitim.
Isus je rekao da će biti razapet i ponovo uskrsnuti trećeg dana. Ali ako je neko razapet, ne može se vratiti u život. Da li to znači da je Isus pogriješio? Proroci su rekli da će Mesija spasiti i vladati nad Božjim narodom. Ali Isus je umro ne učinivši to. Znači li to da su proroci pogriješili?
Njihov suštinski problem nije bio u tome što ne poznaju Sveto pismo. Umjesto toga, radilo se o tome da nemaju vjeru u Boga. Bez vjere kao srži njihovog razumijevanja, sve ostalo se raspada. Isus je ipak milostiv. On otvara njihove umove, ukazujući im kako se na pravilan način tumači Sveto pismo, povezujući određene predmete tematski i u kontekstu cijelog otkrivenja.
Dok Isus govori, ti stari odlomci dobijaju novo značenje u srcima učenika. Posebno je važno da ih uputi na svoje stradanje i uskrsenje. Počinju da uviđaju koliko je sve to očigledno. Dok se gradi zajednica, kontekstualizacija Isusa u jevrejskim spisima postaje primarni uvod u jevanđelje. Petar koristi ovu metodu na dan Pedesetnice (Djela 2:17-21, 25-28, 34-35). Pavle je koristi u svakom gradu u koji uđe i koji ima sinagogu (Djela 13:13-47; 17:2-3).
U poslednjem dijelu ovog poglavlja, Luka nagovještava prva dva poglavlja Djela apostolskih. Ovaj stih prikazuje misiju koju je Isus dao ranoj zajednici: oni su njegovi „svjedoci u Jerusalimu i po svoj Judeji i Samariji, i do kraja zemlje“ (Djela 1:8).
Ova poruka mora biti podijeljena „u njegovo ime“. U „ime“ Hristovo znači prenositi poruku kao njegov predstavnik i poslanik. Poruka je moćna jer dolazi sa Isusovim autoritetom. Kao što će Petar reći Sanhedrinu: „I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.“ (Djela 4:12)
Ovo je velika misija koju Isus daje zajednici. Međutim, potrebna im je sila Duha.
Veća grupa učenika su „svjedoci ovih stvari“. Oni su svjedočili kako se Isusova iskustva poklapaju sa patnjom i uskrsnućem obećanim Mesiji u Psalmima, Isaiji i Joni. Međutim, svjedoci nisu tu da samo gledaju. Oni drugima govore istinu.
Isus je naložio učenicima da učine više od pukog „pričanja“ o njegovoj istini. Tražio je od njih – i od nas – da stvorimo učenike: podučavajući zajednicu da slijedi njegova uputstva (Matej 28:19-20).
Ne znamo gdje se događa Luka 24:44-48. Čini se da između uskrsnuća i uznesenja Isus provodi vrijeme u Galileji (Jovan 21). Luka 24:49-53 pojavljuje se u Jerusalimu ili oko njega. Isus vodi grupu na Maslinsku goru, blizu Betanije. Govori im da ostanu u Jerusalimu za dolazak Duha svetoga. Zatim se uspinje na nebo. Jevrejski učenici jevrejskog Mesije tada čine ono što je sasvim prirodno: idu u hram i slave Boga.
Isus im kaže da ostanu u tom području. U Jerusalimu će primiti posebnu silu Duha. Razlog zašto u Jerusalimu, a ne u Galileji, gdje su uglavnom proveli tih četrdesetak dana posle Pashe može biti samo jedan: praznik Pedesetnice. Hrist je ispunio sve proljećne praznike i ostao je samo ovaj da se ispuni na učenicima koji predstavlja žetvu – žetvu ljudskih duša na spasenje. Zato im je potrebna posebna sila Duha koja će uključivati da mogu govoriti na stranim jezicima koje ne znaju, liječe bolesne i povrijeđene i, ako zatreba, dobiju uvid u skrivene stvari (Djela 2:6; 5:3-4, 12-16).
Sada ih Isus vodi u Betaniju na Maslinskoj gori i daje im poslednji blagoslov prije nego što se uspne na nebo (Luka 24:50-53; Djela 1:6-11). Još ne znaju šta je plan. Ali oni vjeruju da su Isusova obećanja istinita, što je dovoljno.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
