Viđenje pobjede i zapečaćenje proroštva (14)

Vidjeli smo da Sjever i Jug na samom kraju prave savez ili sintezu. Jug priznaje Sjever kao svog vođu i pridružuje mu se u poslednjem projektu zauzimanja svete gore divote. Termin „divota“ ukazuje na veličanstvenost ili uzvišenost u smislu posvećenosti Božjom slavom. U najužem smislu to je nebeska lokacija gdje Bog prebiva, ali isto tako i zemaljska koju je Bog izabrao kao mjesto gdje će komunicirati sa čovjekom kroz tipsku službu koja je ilustrovala Plan spasenja. Zauzimanje ove lokacije antihristu predstavlja kulminaciju vjekovnih pretenzija u borbi protiv Boga i finalnu manifestaciju lažirane religije. „Demonski duhovi čine čuda i odlaze kraljevima cijelog svijeta, da ih sakupe za bitku na veliki dan Boga Svemoćnog.“ (Otkrivenje 16:14)

Vrlo je važno razumjeti da je ova bitka Gospodnja, ne ljudska, kao što smo vidjeli u proučavanju 2. glave Danila. Bog je taj koji se na kraju obračunava sa neprijateljima Boga i čovjeka. Završna bitka nije samo zemaljskih već svemirskih proporcija. Svi kraljevi zemlje ujedinjuju se po prvi put za bitku koja ima duhovno značenje. Njihov zajednički cilj je konačno posvajanje ove planete. Preduslov za takav cilj je obraćanje kompletnog stanovništva zemlje u sataniste.

Događaji koji se sada odigravaju uvjeravaju nas u istinitost proročke riječi. Malo ljudi danas vjeruje u Božje kraljevstvo. Većina hrišćana danas je prihvatila vjerovanja humanističke i materijalističke ideologije. Umjesto da gledaju na grad Božji koji uskoro dolazi, današnji hrišćani rade na izgradnji onoga što postoji sada i ovdje. Težište pažnje je preusmjereno s Neba na Zemlju, s Boga na čovjeka. Savremeno hrišćanstvo ide stopama socijalističkih i egzistencijalističkih shvatanja pravde, ljubavi i sreće koje zanemaruju Boga. Teologija crkava je liberalizovana i prilagođena savremenim shvatanjima. Lišene prisustva Božjeg Duha, otpale vjerske zajednice svoje iskustvo svode u domen ljudske mudrosti i dovitljivosti.

Crkva u našem vremenu nikad nije bila toliko politički uključena u društveni život kao što je to danas. Poslije pada komunizma glas crkve nikad nije bio uticajniji u zemljama Istočne Evrope. Isto tako stranke takozvane hrišćanske desnice u kapitalističkom Zapadu sve više uspijevaju u svojim pokušajima povezivanja religije i politike. Isti mentalitet vidljiv je i u ekstremnom islamu koji je sve više zainteresovan da dosegne političke pozicije i vlast. Država Izrael isto tako. I sve njih objedinjuje i kontroliše glavni igrač na sceni, Sjeverni kralj odnosno papstvo. Vođe svijeta ujedinjuju svoje snage u Novom svjetskom poretku. Sve se odigrava velikom brzinom.

Armagedon je borba u koju smo svi mi uključeni. To je borba između dva mentaliteta, dva sistema vrijednosti, dva različita shvatanja o religiji i čovjekovoj sreći. Borba se vodi za um svakog pojedinca. Na jednoj strani nalaze se oni koji imaju Boga i vjeru u Njegovo stvaranje. To su oni koji su uvjereni da spasenje i sreća čovječanstva zavisi od realizacije Plana spasenja, koji se nadaju u dolazak Božjeg kraljevstva. Na drugoj strani nalaze se oni koji gaje iluzije da su sami sebi dovoljni. Oni se oslanjaju na svoju snagu da sagrade svijet mira i sreće. Ta borba je toliko stara koliko i sam svijet, borba u koju je uključeno svako ljudsko biće suočavajući se s izborom da se vrati Bogu ili da se odluči za prolazni svijet. Duhovna bitka Armagedona će ući u svoju najžešću fazu na kraju vremena. Mjesto bitke je cijeli svijet. Za svakog pojedinca koji hoće stajati na Božjoj strani, duhovna bitka je od presudnog značaja, bez obzira na ono što se bude dešavalo u svijetu i kakve poteze budu povlačile sile koje stoje iza zemaljskog kraljevstva ili koncepta satanizma. Ova bitka se dobija nepokolebljivom razumnom i postojanom vjerom u Boga i Njegovu Riječ.

Sve ovo proizvešće vrijeme nevolje dotle nepoznate ljudskom iskustvu, kada sve ukazuje kao da će zlo pobijediti dobro. Sumnja i tjeskoba će napasti vjerne u svojoj krajnjoj eskalaciji.

Na samoj granici najdramatičnijih događaja na zemlji, ljudska ljubav i empatija sve više tonu u ravnodušnost izazvanu hipnotičkim stanjem pogrešno usmjeravanog duhovnog i fizičkog načina života i sveopštim trovanjem čovječanstva.

„Zbog velikog bezakonja ohladniće ljubav mnogih.“ (Matej 24:12)

Proklamovani ciljevi svjetskih vođa sve više liče na farsu: nikad više nije bilo ekologa a manje brige za svijet koji se raspada; ekonomisti ne mogu riješiti ekonomske probleme; nezaposlenost je u porastu; veliki dio stanovništva ugrožen je glađu dok se manjina prežderava; političari stalno govore o miru a rat i terorizam sve više prijete; stopa moralne dekadencije je veća nego ikad dok se na sve strane promovišu ljubav i tolerancija.

 

Mihaelova intervencija

Svijet bi zaista uništio sam sebe da nema Boga.

„U to vrijeme ustaće Mihailo, veliki knez koji stoji pomažući sinovima tvoga naroda. I nastaće vrijeme tjeskobe kakve nije bilo otkako je naroda pa do tog vremena. U to će se vrijeme tvoj narod izbaviti, svako ko se nađe zapisan u knjizi.“ (Danilo 12:1)

Poput sedmog, i dvanaesto poglavlje stavlja dolazak Mihaela, Sina Čovječjega, u okvir suda. U oba poglavlja svici su otvoreni (7:10 i 12:1). Međutim, u dvanaestom poglavlju sud proširuje svoju aktivnost i van nebeskih prostora koji nalazimo u sedmom poglavlju i božanska presuda nad zlom se primjenjuje na zemlji. Sada postaje jasno da je sve što se dešavalo imalo svoje značenje, i da je svaki događaj imao svoje uzroke i posljedice. Svako je u knjizi bio zapisan i izmjeren. Sud odvaja dobre od zlih, život od smrti. Jedino radikalna promjena može pripremiti put za novi život. Jedino će uništenje smrti, njenih uzroka i uzročnika učiniti novi život mogućim. Sud ima svemirske razmjere.

„A mnogi od onih što spavaju u prahu zemaljskom probudiće se, jedni za vječni život, a drugi za sramotu i vječni prezir.“ (Danilo 12:2)

Proroštvo ovdje ukazuje na dva vaskrsenja: prvo je vaskrsenje za vječni život koje se događa prilikom Drugog Hristovog dolaska, odnosno Mihaelove intervencije.

„Oni koji su razumni sijaće poput sjajnog nebeskog svoda, i oni koji su mnoge doveli do pravednosti sijaće poput zvijezda dovijeka, u svu vječnost.“ (Danilo 12:3)

Već smo govorili o biblijskoj definiciji razuma, a što se tiče privođenja pravednosti, jasno je da se to odnosi na ispunjavanje Hristovog naloga o svjedočenju ljudima o Božjem planu spasenja, što je primarni cilj hrišćanskog djelovanja u svijetu.

Drugo vaskrsenje nepokajnih zlih dogodiće se o Izvršnom Božjem sudu, nakon milenijuma (vidi: Jovan 5:28,29; Otkrivenje 20:5,6,12-15). Kazna o izvršnom sudu završava se drugom vječnom smrću.

 

Vremenski faktor

„Tada sam ja, Danilo, pogledao, i gle, druga dvojica su stajala, jedan na obali s ove strane rijeke, a drugi na obali s one strane rijeke. I jedan od njih rekao je čovjeku obučenom u lanene haljine, koji je bio iznad voda rijeke: ‘Kada će biti kraj ovim čudesnim stvarima?’ I začuo sam čovjeka obučenog u lanene haljine, koji je bio iznad voda reke. Podižući desnicu i ljevicu prema nebesima, zakleo se onim koji živi u svu vječnost: ‘To će biti za jedno vrijeme, dva vremena i pola vremena. I čim se završi razbijanje snage svetog naroda, sve će se to završiti.’“ (Danilo 12:5-7)

Ovo pitanje jednom je postavio Danilo, a sada ga postavlja i anđeo. Odgovor daje Osoba obučena u lanene haljine koju smo već identifikovali kao Mihaela, Zapovjednika nebeskih vojski. Prvi vremenski marker odnosi se na ono što je najviše mučilo Danila – razbijanje snage Božjeg naroda. To je proročki period koji pokriva apsolutnu dominaciju sile „malog roga“ (papstva) koji smo već pokrili. Paralelu ovom stilu izražavanja nalazimo u Jovanovoj viziji, ali tom prilikom anđeo se zaklinje da hronološkog proročkog vremena više neće biti (vidi Otkrivenje 10:5-7)!

Ali Danilo i dalje nije shvatao.

„A ja sam to čuo, ali nisam razumio. Zato sam rekao: ‘Gospodaru moj, kakav će biti kraj tome?’“ (Danilo 12:8)

U ovom Danilovom pitanju sažeta je čežnja Božjeg naroda za konačnim oslobođenjem i trijumfom Božjeg koncepta ljubavi, istine, milosti i pravde.

 

Zapečaćena knjiga i dva druga proročka perioda

„A on je rekao: ‘Idi, Danilo, jer su ove riječi tajna i zapečaćene su do vremena kraja. Mnogi će se očistiti, ubijeliti i pročistiti. A zli će činiti zlo, i ko je god zao neće razumjeti; ali će razumjeti oni koji su razumni.’“ (Danilo 12:9)

Na Danilovo insistiranje da shvati proročku panoramu koja seže daleko u budućnost od njegovog vremena, anđeo je ponovio ono što je već naložio Danilu za njegove proročke spise:

„A ti, Danilo, zatvori ove riječi i zapečati svitak do vremena kraja. Mnogi će pretraživati i pravo znanje će se umnožiti.“ (Danilo 12:5)

Ovo pečaćenje ima smisao odlaganja razumijevanja proroštva do određenog vremena kada će njegov značaj zasijati u svom punom sjaju. Postoje dva ključna razloga zašto Bog svoju Riječ u određenim segmentima, naročito u pogledu vremenskog faktora, zaodijeva velom tajanstvenosti.

1) Prvi je potreba za živom vjerom i pobožnošću Njegovog naroda, bez obzira na vrijeme u kojem živimo. Kad bi ljudima bilo sve otkriveno u pogledu budućnosti, pala priroda bi to bez sumnje zloupotrijebila.

„Zato budno pazite jer ne znate kog dana će doći vaš Gospod… Ko je, dakle, vjerni i mudri sluga koga će gospodar postaviti nad svim svojim slugama da im na vrijeme daje hranu? Blago onom sluzi koga njegov gospodar, kada dođe, nađe da tako čini. Istinu vam kažem: postaviće ga da upravlja svim njegovim imanjem. Ali, ako je taj sluga rđav pa kaže u svom srcu: ‘Moj gospodar će se dugo zadržati’, i počne da tuče svoje drugove u službi i da jede i pije sa pijanicama, doći će njegov gospodar onog dana kada ga on ne bude očekivao i u čas koji on ne zna pa će ga presjeći nadvoje i odrediti mu mjesto među licemjerima, gdje će biti plač i škrgut zuba.“ (Matej 24:42,45-51)

2) Drugi razlog simboličnog i metaforičnog izražavanja u proročanstvima nalazi se u potrebi da se Božja Riječ sačuva na neprijateljskoj teritoriji (pobunjenoj zemlji) od uništenja. Pobornici zla ne bi prezali da potpuno unište Bibliju da su mogli razumjeti njena proročanstva i poruke onakve kakve zaista jesu.

Pored toga, percepcija Božjeg naroda počiva na prosvjetljenju Božjim Duhom, što osposobljava ljudski grijehom oštećeni razum da shvati istinu. Živa Riječ Božja nerazumne privodi razumu.

Danilu je rečeno da će značenje velikih vremenskih proročanstava i vizija koje su date od 8-12. glave biti zapečaćeno do vremena kraja koje smo već determinisali. Dakle, nije čitava knjiga proroka Danila bila zapečaćena do vremena kraja, već samo jedan njen dio koji se posebno odnosi na ulazak u posledak vremena i početak Božjeg Istražnog suda. To je važno razumjeti. Istorijska je činjenica da su se upravo u tom vremenu pokrenuli ljudi u raznim krajevima svijeta sa namjerom da shvate vremenska proročanstva iz Danila. Mnogi su istraživali i znanje se zaista umnožilo. U Danilu 12:5 riječ je o određenom znanju, ne opštem znanju. To je znanje koje se tiče spoznaje Božje objave.

Međutim, u percepciji samog Sotone i satanista, o kojoj razlici smo već govorili, ovaj tekst ima primjenu na progres ljudskog znanja, na naučni i tehnološki „bum“. Da li ovo možemo argumentovati? Poznati hrišćanski pisac Rože Morno koji se kao mladić našao u elitnom satanističkom društvu u Montrealu, primio je niz informacija o aktivnostima palih anđela, od kojih se jedna odnosila na veliki svjetski savjet 1700-tih godina, kada je Sotona sazvao sve svoje anđele da izloži okvirni plan za obraćenje svijeta na svoju stranu. Ovaj savjet je imao za cilj da pripremi i obuči njegove anđele i demone kako da djeluju, kako da pripreme svjetske ljude za veliko industrijsko doba i veće doba koje slijedi, doba velikih naučnih otkrića koja će izmijeniti put svemu živom, i napraviti uvod u poslednju veliku borbu između dobra i zla.[1] Prema ovim informacijama, čiji zadatak je da pripremi i uvede ljude u novo doba naučnih otkrića – Božji ili Sotonin? U isto vrijeme u sekularnom svijetu marksistički i ateistički pokreti bili su u procvatu. Oni su pozivali na progres, pjevajući svoju melodiju nade. Kakvim god se razlozima može objasniti taj istorijski fenomen, interesantno je zapaziti da su svi oni u skladu s Danilovim proročanstvom. Da li je sada jasna razlika kakvoj spoznaji je Bog vodio svoj narod u ovom prelomnom vremenu, a kakvoj Sotona? Dok Božja spoznaja uvijek vodi životu u razumnoj duhovnosti koja nas pečati na vječni život, satanska spoznaja se veže za prolazno i zemaljsko. „Ko god je zao neće razumjeti.“ (Danilo 12:10)

Dakle, razumijevanje Božjih objava dostiglo je svoj vrhunac u istraživanjima pionira Adventnog pokreta u Americi polovinom 19. vijeka. Iako u početku nijesu dobro shvatili značenje određenih termina, Bog ih je konačno doveo u spoznaju velikih istina koje se tiču posletka vremena, sa velikim zadatkom objave trostruke anđeoske poruke iz Otkrivenja 14. glava, čiju okosnicu je činio povratak izvornim biblijskim istinama, uključujući obnovu svetkovanja sedmog dana – Subote – iz 4. Uputa Dekaloga, kao i naglasak na početak istražnog suda u nebeskoj Svetinji nad svetinjama od 1844. godine. Najbitnija vremenska proročanstva pravilno su shvaćena upravo onda kad je to bilo neophodno.

Neki istoričari procjenjuju da je oko milion Amerikanaca, od ukupno 17 miliona koliko ih je tada živjelo u SAD, bilo u-ključeno u ovaj pokret. [2]

Neki istaknuti pioniri Adventnog pokreta

Vraćamo se opet Danilu 12. Anđeo u nastavku objašnjenja daje još dva proročka vremena.

„Od vremena kada bude ukinuta svakidašnja žrtva i postavljena gadost koja pustoši, biće hiljadu dvjesta i devedeset dana.“ (Danilo 12:11)

Treba zapaziti da se ovaj proročki period određuje polaznom tačkom kada se postavlja „gadost koja pustoši“ koja ukida svakidašnju žrtvu (hebrejski: tamid). Time postaje očito da je srodno vremenskom okviru od 1260 godina, koji se u knjigama proroka Danila i Otkrivenju pominje na sedam mjesta u različitim odrednicama (1260 dana; 1 vrijeme, 2 vremena i pola vremena; 42 mjeseca) koje sve daju isti zbir.

Svi istaknuti protestantski reformatori složili su se identifikaciji antihrista koji sprovodi naročite bogohulne aktivnosti.

Žan Kalvin: „Mi nazivamo rimskog pontifa antihristom.“

Džon Vesli: „On je u određenom smislu Čovjek bezakonja, kako umnožava sve vrste grijeha iznad mjere.“

Džon Noks je rekao da papu treba prepoznati kao „samog antihrista.“

Martin Luter: „Čitam papine dekrete, i ne znam da li je papa sam antihrist, ili njegov poslanik. Toliko je u tim dekretima Hrist lažno prikazan i čak razapet.“

„Radujem se što stradam zbog onog što je bolje i pretežniјe od svega. Sad osjećam veću slobodu jer znam da je papa antihrist, i da je njegov presto – presto samog Sotone.“

Pošto se vremensko proročanstvo u Danilu 12:11 takođe bavi ukidanjem svakodnevne žrtve, jasno je da ono ne prelazi granicu supremacije papske sile, tj. mora se poklapati s njenim završetkom 1798. godine. Tako dolazimo do početne tačke u 508. godini.

U to vrijeme Klovis ili Klodvig je bio kralj Franaka, jednog od paganskih plemena koja su u prošlosti zadavala muke Rimu. Od njegovog obraćenja u katolicizam 496. godine, crkva ga je smatrala „jedinim katoličkim princem na Zapadu.“[3] Nakon toga, Klovis je ratovao za interese Rima, a protiv plemena u kojima je zaživjelo izvorno hrišćanstvo. Napokon, 508. godine on je proglašen „najstarijim sinom crkve“.[4] Tako ova godina označava uspostavljanje prve katoličke kraljevine na Zapadu, što predstavlja novu eru u svjetskoj istoriji udruživanja duhovnih vlasti sa političkom pobjedničkom silom koja će dominirati u sledećim vjekovima.

Iste godine Klovis je proglašen „konzulom“ Zapadnog Rimskog kraljevstva.[5] Klovisove armije ne samo što su nametale pseudo hrišćanski brend Zapadu, već su se borile protiv biblijskog Šabata.[6] Tako je papstvo opunomoćeno da uvede svoju idolopokloničku nedjelju (Dan sunca), sveštenstvo i svečeve kao navodne posrednike pred Bogom.[7] Gnusoba je stekla premoć.

Rimski biskup uveo je i obred mise prema kojem sveštenik pretvara hljeb i vino u tijelo i krv Isusa Hrista, što bi značilo da oni prilikom svakog obreda dovode Hrista sa neba i ponavljaju raspeće. Zaista nevjerovatne drskosti i hule. Falsifikat je bio potpun, cijeli svijet obmanut, a Hristova stvarna služba u prvom odjeljenju nebeske svetinje zamijenjena „gadošću pustošnom.“

„Srećan je onaj koji iščekuje, i onaj koji dočeka hiljadu trista trideset i pet dana!“ (Danilo 12:12)

Kao što je drugi proročki period povezan sa prvim, tako je i treći stavljen u kontekst sa drugim. Ako drugi i treći period imaju istu polaznu tačku, to znači da poslednji traje 45 godina duže. Treći period odgovara na Danilovu dilemu iz 8. stiha kakav će biti ishod ili kraj svemu tome. Tako periodi od 2300 godina i 1335 godina oba vode do početka nebeskog Suda, čija je osnovna svrha da pripremi dolazak vječnog Božjeg kraljevstva! Ali poslednji vremenski okvir je dat iz zemaljske perspektive, u smislu blagoslova ili sreće onih koji dočekaju ili u bukvalnom prevodu „dotaknu“ to vrijeme! Period vremena koji je počeo 1844. godine nije samo vrijeme ispunjenja proročanstva o sudu nego je isto tako vrijeme čekanja i nade.

Konačno dolazimo do razloga zašto su data dva vremenski različita proročanstva o dominaciji „gadosti koji pustoši“. Treba znati da dva pomenuta događaja: ukidanje svakidašnje žrtve i uspostavljanje gadosti pustošne (ili otpada pustošnog, otpada od žrtve svakodnevne, mrzosti opustošenja) nijesu ista. U čemu se razlikuju? Prvi događaj priprema teren drugom događaju. Biblijski tekst doslovno kaže da je svakodnevna žrtva ukinuta s ciljem da se uspostavi gadost pustošna. U Danilovoj knjizi „gadost pustošna“ je tehnički izraz koji se koristi za silu koja tlači (Danilo 8:11,13; 9:27; Matej 24:15; Marko 13:14). Prema proročanstvu ovo tlačenje će trajati tri i po godine, što znači 1260 godina. Taj period se završava 1798. godine, a početna tačka ovog perioda je 538. godina Međutim, već 508. godine, srednjovjekovna crkva značajno je osnažila svoj položaj. Prema tome 508. godina je početna godina od koje počinje teći period od 1335 godina. Ali tek 538. godine imperator Justinijan konačno uklanja prijetnju papstvu od strane preostala dva arijevska plemena. Tek tada vlast „malog roga“ postaje potpuna.

 

Danilov kraj koji nije kraj

„A ti idi prema kraju svome. Počivaćeš i ostaćeš na djelu svom do svršetka tvojih dana.“ (Danilo 12:13)

Iščekivanje je jedini način za opstanak. To je posljednja poruka koju je anđeo imao za Danila. Danijelova sreća bila je ukorijenjena u čekanju. Ali ono što je on čekao još se nalazi u pravcu horizonta. Njegove oči nisu vidjele obećanu Zemlju. Poput Mojsija na gori Fazgi (5. Mojsijeva 34:1), i on vidi obrise buduće slave, ali još nije bilo vrijeme da bude njezin učesnik. Ipak, on zna da je kraj slavan. Prorok Danilo je proveo cijeli svoj život očekujući događaj udaljen od njega stoljećima u budućnosti. Kao jevrejski ratni zarobljenik, on je čekao da se vrati u Jerusalim. Ali inspirisan Duhom Svetim, to čekanje je podignuto na uzvišeniji nivo ispunjenja vizija koje mu je Bog dao.

_________________________

[1] Vidi: Rože Morno, Skriveni svijet natprirodnih sila, Dodatak: Rože Morno i Sotonino savjetovanje iz 1700-ih, Institut za religijska istraživanja, 2016.

[2] J. B. McMaster, A History of the People of the U.S. From the Revolution to the Civil War (New York: 1920), vol. 7, p. 136.

[3] Newman, A Manual of Church History, Vol. 1, p. 404

[4] Encyclopedia Britannica, Article of Clovis I

[5] Walter C. Perry, The Franks, From Their First Appearance in History to the Death of King Pepin, p. 88; Gibbon in “The Decline and Fall of the Roman Empire” Vol. 2, p. 400; Catholic Encyclopedia: Church, The Beginning of the Middle Ages, pp. 38-39; James Harvey Robinson, History of Western Europe, pp. 35, 36.

[6] Dr. Th.Zahn, History of Sunday (Geshichte des Sonntags, pp. 42-44) pp 484 J.N.Andrew

[7] Roland Bainton, “Christendom” p.149.