Metafore za vinovu lozu i vinograde su uobičajene u Bibliji s razlogom. Većina ljudi bi bila upoznata s procesom uzgoja i njegovanja vinove loze. Učenici bi, budući da su Jevreji, prepoznali spominjanje vinove loze iz Starog saveza. Jeremija 2:21, na primjer, upoređuje izraelski narod sa lozom koja je zasađena, ali je potom podivljala. Odlomci kao što su Ezekiel 15, Isaija 5:1-7 i Osija 10:1 nastavljaju ovu analogiju.
Dok Isus uvodi ovu simboliku, on evocira starosavezne ideje o Bogu kao „vinogradaru“, koji se odnosi prema svom narodu na isti način na koji bi neko mogao uzgajati i njegovati biljku u svojoj bašti ili farmi. Taj proces uključuje stvari poput orezivanja i uklanjanja mrtvih ili bolesnih grana (Jovan 15:2).
Važno je zapaziti kako je ovdje postavljen ispravni poredak stvari u odnosima: Bog – Isus Hrist – vjernici. Te relacije otkrivaju i jasnu hijerarhiju u smislu položaja, kvalifikacija i funkcija.
Postoji jasan osjećaj očekivanog rasta. Prvo se spominje neplodnost, onda produktivnost, zatim obilje. U smislu našeg duhovnog života, Bog od nas očekuje da napredujemo ovako. Kao dio tog procesa, Bog uklanja i orezuje grane.
Iako je analogija loze i grana duboka i važna, ona je kao i svaka druga analogija po tome što je ne treba izvlačiti iz konteksta. Kada Isus govori o „lozama u meni“ fokus je u potpunosti na analogiji vinove loze i grana. Čini se da su neke grane povezane s čokotom, ali nisu – te su grane mrtve i nikada neće dati plod. Vinogradar uklanja te grane, kako bi omogućio prostor i resurse za žive grane da ostvare svoju svrhu. Ovo se odnosi na predstojeće komentare u kojima Isus upućuje na one koji „borave“ u njemu (Jovan 15:6).
I u vinovoj lozi, i u našem odnosu prema Bogu, nije dovoljno samo biti „okolo“ ili „vezan“ za koncept Hrista. Moguće je da osoba ispovijeda Hristovo ime i da se druži sa vjernicima, a da ipak nema životvornu vezu sa „istinskim čokotom“ koje je Isus. Kao grana „u vinovoj lozi“ koja ne daje plod, to su ljudi koji su se vezali za crkvu, ali nisu povezani sa Izvorom života. Onaj sa konačnim znanjem i autoritetom – Bog kao „vinogradar“ – na kraju će ukloniti te lažne grane i odbaciti ih.
Kako bi razjasnio ovu stvar, Isus se vraća na tačku koju je iznio nakon što je oprao noge učenicima (Jovan 13:10-11). Oni koji imaju spasonosnu vjeru u Hrista su „čisti“, kao i jedanaest ljudi kojima Isus sada govori. Ovi „čisti“ odgovaraju granama koje će na kraju postati obilno produktivne. Oni koji nisu „čisti“ su varalice poput Jude, bez spasonosne vjere, i odgovaraju granama koje su predodređene da budu odbačene i uništene (Jovan 6:71; Marko 14:21).
Isus ubacuje ovaj komentar kako bi razjasnio referencu na „mrtve grane“.
Pokoravanje Hristu treba da omogući duhovni život. To podrazumijeva poslušnost (Jovan 14:15; 15:10) i pažnju (Jevrejima 2:1). Da bi osoba bila duhovno plodna, prvo mora biti povezana s Izvorom života: Bogom kroz Isusa Hrista kao pravog „čokota“.
Da bi prešli od neplodnosti do duhovnog ploda, do „mnogo ploda“, hrišćani moraju s ljubavlju poslušati Hrista (Jovan 15:9-10). Što smo intimnije povezani sa našim duhovnim Životodavcem, to ćemo biti efikasniji i produktivniji. Ključno je napomenuti da se nijedna od ovih referenci ne odnosi na materijalno bogatstvo, uspjeh, reputaciju ili lakoću. Plod Duha opisan u Galatima 5:22 govori o našim stavovima i ponašanju, a ne o našim bankovnim računima i priznanjima.
Dakle, uslov je jasan (Jovan 15:4): ostajanje u Hristu. Možemo izabrati i da ne ostanemo, u kom slučaju ćemo kao „grane“ ostati bez ploda. Ovo nam opet implicitno kazuje da vjernici nisu „neopozivo“ spaseni, već da mogu napraviti pogrešan izbor i odvratiti se od istine o Bogu i Hristu.
Samo grane koje su istinski povezane s „čokotom“ i preko njega sa Izvorom života daće plod – kao što će samo istinski nanovo rođeni hrišćani proizvoditi duhovni plod (Jovan 15:4).
Proces rasta od duhovne neplodnosti, do duhovne produktivnosti, do duhovnog obilja, moguć je samo kroz Hrista. U kontekstu ove analogije, Isus pravi razliku između grana koje su „u“ čokotu od onih koje zaista „borave u“ lozi. Odbačene grane o kojima Hrist ovdje govori su oni koji nikada nisu bili stvarno povezani ili su otpali od vjere i raskinuli tu vezu, pribjegavajući nekom lažiranom obliku religije koji ne uključuje odgovornosti i obaveze stvarnog pokoravanja Bogu.
Hrist konstatuje da „bez njega ne možemo činiti ništa“, što znači da je on jedino pravo sredstvo povezivanja sa Bogom koji „čini u vama da hoćete i radite kako je njemu ugodno“ (Filipljanima 2:13).
Donošenje istinskog duhovnog ploda moguće je samo kroz Hrista. Taj plod, kao i svako drugo dobro djelo ili svetost, uvijek se predstavlja kao dokaz spasenja.
Orezivanje i uništavanje o kome Isus ovdje govori odražava izjavu iz Mateja 7:21-23. Tu je Isus isto tako istakao da oblačenje vjere nije isto što i poslušnost u vjeri. Ne ostati u Hristu, iz bilo kojeg razloga ili pogrešne odluke, jednostavno znači propustiti spasenje. Spaljivanje orezanih grana jasna je asocijacija na konačni sud ognjem (Luka 3:17; Jovan 15:6).
U isto vrijeme, Isus ukazuje na one u kojima njegove riječi „borave“. To podrazumijeva isti duboko ukorijenjen, prisan, životvorni odnos kao između čokota i grana. Na drugim mjestima, Isus je jasno povezao ispunjenu molitvu s voljom Boga Oca (Matej 6:10; 26:39). Kada je nečija molitva u potpunosti usklađena sa Riječju i voljom Božjom, ta osoba se legitimno moli „u ime“ Hristovo (Jovan 14:13-14).
Ovo, dakle, nije dozvola za vjernike da se prema Bogu ponašaju kao prema kosmičkom robotu ili automatu. Donošenje duhovnog ploda dolazi samo kada „prebivamo“ u Hristu, a uslišena molitva od Boga se dešava samo kada je ono što molimo dio volje Božje.
Hrist dalje ističe da je donošenje duhovnog ploda dokaz nečijeg odnosa prema njemu. Ovo je važna tačka kada se gleda na Sveto pismo kao što je Jakovljeva poslanica 2:14-17. Tamo Jakov govori isto što i Isus, ali iz druge perspektive. Dobra djela i duhovni plodovi su dokaz nečijeg spasenja – a ne nešto što se plaća da bi se ono kupilo. Time se Bog proslavlja na zemlji.
Isusova služba je uvijek bila po volji Božjoj; ono što Isus čini, on čini u pokornosti Ocu (Jovan 5:19). Pravi „život“ zahtijeva prirodnu povezanost, ali obilje zahtijeva kultivaciju. Isus prenosi ljubav Boga Oca na nas, a mi treba da nastavimo da prenosimo tu ljubav, kao što grana prenosi život koji joj je dat sa čokota vinove loze. Način na koji to činimo je isti kao i za Hrista: poslušnost.
Kada Isus kaže „ostanite u mojoj ljubavi“, on ne misli samo da se sigurno odmaramo znajući da nas voli (Jevrejima 4:15-16). To takođe znači da trebamo aktivno živjeti u ljubavi koju nam on daje. To od nas zahtijeva da se pokoravamo njegovim učenjima (Jovan 14:15; 15:10).
Ranije je Isus jasno povezao autentičnu ljubav prema njemu sa poslušnošću (Jovan 14:15). Izjava iznesena Jovanu 15:10 odjekuje primjedbama koje je dao dok je prao noge učenicima ranije iste večeri (Jovan 13:15-17). Isus je dao primjer šta znači živjeti po Božjoj volji (Jovan 5:19; Matej 26:39). On – uopšte – ne traži od nas da izdržimo bilo šta što on sam nije preuzeo (Jevrejima 4:15). Isus je poslušao Boga, kao i mi (1. Jovanova 5:3). Iako smo pogrešivi i skloni greškama (1. Jovanova 1:9-10), voljeti Hrista i biti mu poslušni su jedno te isto. Biblija ne uči apstraktnoj „ljubavi“.
Na kraju krajeva, ta poslušnost ne vodi samo do slave Bogu, ona je i najbolja stvar za nas, iz vječne perspektive.
Poslanica Jevrejima proširuje ovu ideju. Hrist je iskusio iskušenja koja imamo kao ljudska bića (Jevrejima 4:15), ali je bio bez grijeha. Svojevoljno je podnosio teškoće i borbu (Jevrejima 12:2), znajući da je Bog sve to planirao za svoju slavu (Rimljanima 8:28; Jovan 12:23-26). Vjernici prošlih stoljeća vjerovali su da će Bog jednog dana ispuniti svoja obećanja (Jevrejima 11:13-16). Ono što smo od tada vidjeli u istoriji potvrđuje njihovu vjeru i trebalo bi ohrabriti našu (Jevrejima 11:39-40).
Isus će nastaviti da podsjeća učenike – i danas nanovo rođene vjernike – da poslušnost njegovim učenjima može donijeti privremenu mržnju iz svijeta, ali sve je to dio Božjeg plana da nas otkupi od grijeha (Jovan 16:33). Dio te poslušnosti, izražene bez sumnje, jeste obaveza da se ophodimo jedni prema drugima s ljubavlju (Jovan 15:12).
Hrist je bio bezgrešan i savršen, pa kada nas upućuje da volimo jedni druge onako kako je on voleo nas, to je izazov. Što je još gore, može izgledati nemoguće: kao ljudi koji mogu pogriješiti, ne osjećamo uvijek radosne misli o drugima, čak ni o suhrišćanima. Pomisao da smo dužni osjećati savršenu, radosnu naklonost prema drugima je zastrašujuća. Mogućnost mučeništva može biti zastrašujuća (Jovan 15:13). Međutim, to nije ono što Hrist misli u ovoj izjavi.
Naravno, njegov život i ponašanje su cilj ponovno rođenog vjernika (Jovan 13:15). Koliko god možemo, želimo da odgovorimo drugim ljudima na hrišćanski način. Ali Isus ne govori vjernicima da „osjećaju druge ljude kao ja.“ Niti on traži da budemo bezgrešno, nepogrešivo savršeni. Umjesto toga, naša ljubav treba da odražava karakter Hristove ljubavi. Ovo uključuje dvije glavne ideje.
Prvo, treba da shvatimo da je „ljubav“ o kojoj Isus govori praktična, a ne emotivna. Ne trebamo da „osjećamo tople misli“ za druge, ali moramo da se ponašamo s ljubavlju prema njima, čak i kada su neprijateljski raspoloženi prema nama (Rimljanima 12:17-21; Matej 5:43-48). Kada je počelo ovo veče diskusije i učenja, Isus ga je započeo činom ljubavi: pranjem nogu učenicima (Jovan 13:3-5). Naklonost će ponekad rasti dok služimo drugima. Ali, čak i kada nije, uput da se „voli“ ostaje.
Drugo, mi treba da odražavamo prirodu Hristove ljubavi. To znači poniznost (Jovan 13:6), žrtvu (Jovan 15:13) i služenje (Jovan 13:35). Naš pristup drugima, posebno među suhrišćanima (1. Jovanova 4:20-21), treba da se odlikuju tim osobinama. Ideja o polaganju života za druge, izrečena u 13. stihu, znači nešto postojanije od jednog čina.
Ta izjava se često koristi u odnosu na one koji umiru – ili su voljni umrijeti – u službi drugih ljudi. To je valjano tumačenje, posebno pošto Isus priprema učenike za svoje predstojeće hapšenje i smrt. Međutim, postoje dodatne primjene ovoj lekciji. Kontekst Isusovih izjava o hrišćanskom životu pokazuje da ovdje na umu nije „samo“ fizičko tijelo. Hrist je govorio o potrebi da hrišćani „borave“ u njemu (Jovan 15:4), što uključuje oponašanje njegove ljubavi (Jovan 15:12).
U 12. stihu, Isus je dao uput koji se ponavlja nekoliko puta u ovom razgovoru: da volimo jedni druge (Jovan 13:34; 15:12, 17). U ovom istom govoru, Isus je identifikovao poslušnost njegovim uputima kao znak istinskog vjerovanja (Jovan 14:15). Napomenuo je da hrišćani nemaju pravo izbjegavati one stvari koje je Hrist bio spreman učiniti za druge (Jovan 13:15-17). Krajnji čin ljubavi, naravno, je voljno ponuditi svoj život. Za Hrista je neopisivo milosrdno dati takvu ponudu grešnim ljudima (Jovan 10:17-18; Rimljanima 5:7-8).
U svakodnevnom hrišćanskom životu, međutim, ovaj stih još uvijek vrijedi. Isusovi komentari o slijeđenju njegovih uputa, ljubavi prema drugima, poniznosti i tako dalje znače da je „polaganje života“ stav, kao i djelovanje. Kada je Isus oprao noge učenicima, učinio je nešto duboko ponizno (Jovan 13:3-5). Hrišćanska ljubav nije namijenjena da se „uštedi“ i da se pokazuje samo u velikim gestovima. Istinski voljeti druge, „položiti“ svoj život, znači „ostati“ u ljubavi Hristovoj (Jovan 15:8-11), u doslednom pristupu iz trenutka u trenutak.
Upotreba izraza „prijatelji“ je važna, jer će Isus pojasniti da on vidi učenike – i šire, sve vjernike – kao svoje prijatelje (Jovan 15:14).
Isus iznosi zdravorazumsku konstataciju: oni koji ga istinski vole i poštuju će prirodno i normalno nastojati slijediti njegova učenja i biti njegovi prijatelji.
Abram, nazvan „Božji prijatelj“ (Jakov 2:23), je starosavezni primjer kako Božja komunikacija ukazuje na oblik prijateljstva zbog poslušnosti (Postanje 18:17-19).
Isusovo nazivanje učenika „prijateljima“ (Jovan 15:15) ne briše ideju da su vjernici „sluge“ Hristove (Rimljanima 1:1). Isus je koristio (Jovan 13:16) i nastaviće koristiti (Jovan 15:20) takvu terminologiju u odnosu na svoje sledbenike. Umjesto toga, Isus ukazuje da njegov namjeravani odnos s vjernicima uključuje komunikaciju i podršku, a ne običnu diktaturu. Ovo takođe podržava analogiju „čokota i grana“ koju je Isus koristio ranije u ovom odlomku. Dok Božja ljubav i znanje teku ka Hristu, Hrist ih prenosi na nas, kao što loza prenosi život na grane. Mi, zauzvrat, treba da prenosimo Riječ i ljubav drugim ljudima (Matej 28:19; Jovan 13:34-35; 14:15).
Koliko se 16. stih odnosi na učenike, ne izgleda kontroverzno. Isus je sigurno izabrao ove ljude za svoje učenike, prije i izvan njihovog vlastitog znanja (Jovan 1:39, 43; 6:70; Matej 4:18-22). Njegova svrha odabira ovih ljudi bila je da uspostavi hrišćansku zajednicu nakon njegovog uskrsenja i uznesenja (Matej 28:19; Djela 1:8). Malo ljudi ustukne pred idejom da je Isus rekao Dvanaestorici da je njihov položaj – kao učenika – u potpunosti rezultat Isusovih izbora, a ne njihovih.
Ono gdje ovaj stih stvara kontroverzu je u vezi s tim kako – ili ako – Isus „izabira“ ljude da postanu hrišćani i kako – ili ako – slobodna volja tih osoba dolazi u igru. Poenta je zapravo da su „svi“ pozvani. Ali na kraju je „malo“ izabranih, jer svi ne odgovaraju pozitivno na poziv.
Isus ponavlja komentare koje je ranije dao u vezi sa plodom, „nastavanjem“ u njemu i načinom na koji Bog odgovara na molitvu. Proizvodnja duhovnog ploda je primarni znak da je neko vitalno povezan sa „pravim čokotom“. Božja namjera je da „ostanemo“ u Hristu, prigrlivši se i duboko uključeni u djelo na koje nas je pozvao (Jovan 15:5). Kada Božja Riječ prebiva u nama i pokreće naše misli i želje, ona usklađuje našu volju s voljom Božjom. Molitve se uvijek – i samo – uslišavaju u skladu s Njegovom voljom. Samo kada je ono što tražimo Njegova volja garantovano je da će se ostvariti.
Ovo se takođe odnosi na ideju traženja stvari „u ime“ Hristovo. Ovo uključuje govor u ime većeg autoriteta. To ne znači prisiljavanje tih organa da rade ono što nisu voljni. Policajac može nekoga uhapsiti „u ime zakona“, kada vlada legitimno želi da ta osoba bude uhapšena. Oni ne mogu jednostavno koristiti izraz „u ime zakona“ da uznemiravaju ljude ili izmišljaju svoja vlastita pravila. Na isti način, hrišćani se istinski mole „u ime Isusovo“ samo kada se te molitve prinose u potpunoj podložnosti Božjoj suverenoj volji (Jovan 15:7).
U 17. stihu Isus ponovo povezuje koncepte službe i ljubavi. On je jasno stavio do znanja da će oni koji ga istinski vole prirodno slijediti njegova učenja (Jovan 14:15; 15:14).
Hrišćani koji vjeruju u Bibliju kroz istoriju su bili brutalno proganjani. U nekoliko tačaka u ovom govoru, Isus je ukazao da je učenicima nešto govorio kako bi ih pripremio za budućnost (Jovan 13:9; 14:25, 29). Znati šta će se dogoditi, i da je Hrist to već očekivao, ima za cilj da olakša podnošenje tih iskušenja (1. Petrova 4:12-13).
Ukratko, Isus će podsjetiti učenike da se sluge ne mogu smatrati „iznad“ iskustava svog gospodara (Jovan 15:20). On je to prvi put spomenuo kada je uputio svoje sledbenike da se ugledaju na njegov primjer poniznog služenja (Jovan 13:14-16). U ovom slučaju, Isus daje upozorenje: ako je Hrist patio od ruku nevjernika, onda hrišćani ne mogu očekivati da će biti imuni na patnju.
Tokom svoje zemaljske službe, Isus i učenici susreli su se s čovjekom koji je rođen slijep. Učenici su ponovili zajedničku pretpostavku svoje kulture: da se čovjekova patnja mora nekako zaslužiti. Isus je to opovrgnuo, jasno rekavši da čovjekova sljepoća nije bila kazna za grijeh (Jovan 9:1-3). U ovom stihu postoji slično uvjeravanje: mržnja iz svijeta nije uvijek nešto što je hrišćanin na neki način „zaradio“. Nevjerni svijet je mrzio Hrista – možemo očekivati da svijet mrzi one koji slijede njegov primjer.
To ne znači da su sve borbe koje doživljavaju hrišćani posledica vjere. Neko neljubazan, nepravedan ili nemoralan može očekivati da će pretrpjeti normalne posledice (1. Petrova 4:14-15). Niti to znači da su samo oni koji doživljavaju žestok progon pravi vjernici – neke kulture poštuju Boga više od drugih. Ali kada osoba vjerno slijedi Hrista, a nevjernici istupe u ljutnji ili mržnji, to nije greška hrišćana.
Prva Petrova 4:4 daje paralelno objašnjenje ove ideje. Svijet koji ne vjeruje preferira sebičnost i zadovoljstvo umjesto poštovanja Boga. Dio naše grešne prirode je traženje odobrenja u našem grijehu, posebno uvjeravanjem sebe da „i drugi ljudi to rade“. Kontrastni osjećaj je osvjedočenje da je to pogrešno, na koje naša grešna priroda odgovara ljutnjom. U modernoj eri, biblijska vjera se kleveta kao zla, mrska, prožeta strahom, zatvorena ili neznalačka – sve su to duboko ironične i licemjerne kritike. Uprkos sopstvenim zahtjevima za „tolerancijom“ (u grijesima), svjetski duh koji ne vjeruje mrzi hrišćane koji se ne povinuju toj paradigmi (Rimljanima 12:2; 2. Korinćanima 5:17).
Ideja da ih Bog proziva kao odvojene ljude (1. Petrova 2:9), izabrane za nešto časnije od grijeha (2. Timoteju 1:8-9), čini hrišćane uvredljivim za svijet koji ne vjeruje. Kada se hrišćanski vjernici ne pridruže svjetskim grijesima, svijet odgovara mržnjom i sprdnjom. Odabir poštovanja Boga baca neugodno svjetlo na grijeh, a to „zarađuje“ mržnju svijeta. Isusove riječi ovdje imaju za cilj uvjeriti hrišćane da je progon zbog vjere znak da se poistovjećujemo s njim. Kada se ponašamo na istinski hristolik način i patimo zbog toga, možemo se utješiti saznanjem da je to još jedan dokaz valjanosti naših vjerovanja (Djela 5:41).
S druge strane, hrišćani koji se ponašaju na nehristoliki način i trpe prirodne posledice kao rezultat toga, ne mogu tumačiti te posledice na isti način (1. Petrova 4:14-15).
Isus traži od učenika da se sjete nečega što je nedavno rekao (Jovan 13:16). Prvi put kada je ovo učenje dato, njegova poenta je tada bila da se od slugu očekuje da rade sve što bi njihov gospodar učinio. Ovdje je poenta da sluge ne mogu očekivati da će se prema njima postupati bolje nego prema njihovom gospodaru. Oni koji „drže [vašu riječ]“ su oni koji čuju jevanđelje i odgovaraju. Međutim, svijet koji ne vjeruje ovo ne želi (2. Korinćanima 4:3-4; Efescima 4:17-19). U stvari, njihova prirodna reakcija kada hrišćani odbijaju da se pridruže njihovim grijesima je ruganje i mržnja (1. Petrova 4:4). To je instinktivna reakcija svih ljudi koje kontroliše njihova grešna priroda.
Oni koji su odvojeni od Boga ne žele da znaju istinu. Oni postaju ljuti kada se suoče s tim. Čak i kada hrišćani djeluju u ljubavi i dobroti (Jovan 14:15; Matej 5:16), ne bi trebali biti iznenađeni kada vide kako nevjernički svijet reaguje sa zlom.
Isusovi motivi za ove opaske nisu uplašiti učenike. Umjesto toga, to je da ih izoluje od borbi koje će izdržati. Uskoro će Isus biti uhapšen i razapet (Jovan 18:1-3; 19:18). Učenici će vidjeti brutalnu opoziciju bačenu protiv rane zajednice (Djela 8:1-3). Saznanje unaprijed da je sve ovo dio Hristovog znanja i razumijevanja (Jovan 13:19; 14:25, 29; 16:4) daje vjernicima samopouzdanje da se „čvrsto drže“ vjere (Jevrejima 4:14-16; 12:1-3).
Oni koji odbijaju hrišćansku poruku ne poznaju ni Boga koji je poslao Hrista. Ova reakcija je zato što nevjerni svijet, koji ne poznaje Boga, mrzi da mu se govori o njihovom grijehu (Jovan 15:21). Uobičajena taktika inspirisana našom grešnom prirodom je traženje drugih da griješe pored nas – a kada hrišćani to odbiju učiniti, odgovor je indignacija. Isto tako, naša pala ljudska priroda ne želi biti obaviještena o našem grijehu. Zavaravamo se misleći da ako „ne znamo“, onda nismo krivi. Međutim, Bog nam je svima dao više nego dovoljno dokaza da znamo da dobro i zlo postoje (Rimljanima 1:18-20) i da treba da ga tražimo (Matej 6:7-8).
To ovaj komentar stavlja u isti kontekst kao i Isusovu kritika fariseja u Jovanu 9:39-41. Izgovor „nisam znao“ ne može se odnositi na one koji čuju istinu i odluče da je napadnu. Oni koji progone hrišćane zato što se ponašaju kao Hrist ne djeluju u neznanju; oni slijede vođstvo vlastitih grešnih srca. Isus ne kaže da je „svako ko nikada nije izričito čuo jevanđelje nevin u grijehu“. Umjesto toga, on kaže da oni koji slušaju njegovu riječ – uključujući i preko njegovih sledbenika (Matej 28:19) – nemaju izgovora za progon i mržnju prema hrišćanima.
Dakle, kada osoba mrzi Isusa, mrzi i Boga (Jovan 15:23). Što se osoba više okreće od istine o tome ko je Isus Hrist i poruke koju on donosi, to jasnije ta osoba odbacuje Stvoritelja. Nijedna osoba se ne može odvratiti od Hrista a i dalje pronaći Boga (Jovan 14:6).
Isto tako, što više osoba treba da zna o Hristu, to je manje tolerancije za nerazumijevanje ko je Bog. Bog ne očekuje da imamo savršenu teologiju da bismo se spasili (Marko 10:15). Međutim, oni koji imaju sposobnost da bolje razumiju Riječ, a ipak predstavljaju lažnu verziju Hrista, djeluju u pobuni, a ne u neznanju (Jovan 5:39-40; 7:17; 9:39-41).
U 24. stihu naglašena je još snažnija tačka kada oni koji odbacuju Hrista to čine pred njegovim riječima i njegovim sledbenicima (Jovan 9:39-41). Isusova poenta ovdje nije da je svako ko nikada nije vidio njegova čuda nevin u grijehu. Njegova poenta je – prikazana kontekstom samog ovog odlomka – je da oni koji progone hrišćane ne rade to u neznanju. Niti da su racionalni (Jovan 15:25). Oni reaguju u mržnji. Mržnja prema Hristu jednaka je mržnji prema Bogu.
Još jedan aspekt utjehe koji Isus donosi je predviđanje uticaja svetog Duha. Isus koristi isti izraz koji je primijenio u Jovanu 14:16, paraklētos, koji se takođe prevodi kao „pomagač“, „savjetnik“, „tješitelj“ ili „zastupnik“. Dio uloge Duha svetoga u pomaganju da izdržimo progon je podsjećanje na ova Isusova učenja (Jovan 14:16; 16:13). Duh dolazi od Boga u istom smislu u kojem Hrist dolazi od Boga (Jovan 8:42; 14:26) – poslanjem po namjeri i za određenu svrhu u Planu spasenja.
Čini se da je spominjanje ljudi s Isusom „od početka“ u 27. stihu posebno usmjereno na učenike. Njihovi iskazi očevidaca o Hristovom učenju započeli su na samom početku njegove javne službe. Ti izvještaji ne bi bili smo informacija dok su apostoli širili jevanđelje. Ta sjećanja bi takođe poslužila kao temelj pisanih zapisa koja su sačuvana u četiri jevanđelja i knjizi Djela apostolskih (Luka 1:2; Djela 1:21-22), kao i drugim spisima Novog saveza (2. Petrova 1:16; 1. Jovanova 1:1).
Sami hrišćani takođe služe kao podsjetnici na učenja Isusa Hrista. Glagol u grčkom korijenu ovdje je martyraeō, a imenički oblik je martys. U doslovnom grčkom, to je neko ko služi kao svjedok, na primjer u pravnom okruženju, ili koji pruža dokaze. Vremenom se ovaj izraz povezivao sa onima koji su „dali dokaz“ svoje vere trpeći nasilje i smrt: savremeni izraz je „martir“ ili „mučenik“.
To je tema koju Isus uvodi u narednim stihovima, dok objašnjava do koje mjere će Božji neprijatelji napasti Božji narod.
U Jovanu 16:1, Isus objašnjava ključni razlog zašto izlaže ova strašna predviđanja. Ako znate da nešto dolazi, lakše ćete izdržati. Malo stvari izaziva strah više od nepoznatog. Bol, zastoji i drugi problemi nas plaše uglavnom zato što ne znamo ishod. Međutim, kada smo unaprijed obaviješteni i znamo da su dio nečega kontrolisanog, naš strah je smanjen. Umjesto da paničimo kada dođe do problema, možemo se malo utješiti znajući, „ovo je upravo ono što smo očekivali… ovo nije ništa van kontrole.“
Hristova namjera je da se vjernici sjete ovih predviđanja kada budu progonjeni. Bez prethodne najave, vjernici bi mogli biti u iskušenju da pomisle „ovo nije ono što sam očekivao… da li je Bog znao da će se ovo dogoditi?“ Umjesto toga, u teškim vremenima, hrišćani mogu reći: „Ovo mi se ne mora svidjeti, ali znam da je to dio Božjeg plana… i On ima sve pod kontrolom“. Ovo je poenta koju Isus često ponavlja u ovom govoru (Jovan 13:19; 14:25; 16:4).
U najneposrednijem smislu, oni koji su slijedili Hrista bili su podvrgnuti ekskomunikaciji od strane svojih sugrađana Jevreja (Jovan 9:22; Djela 8:1-3). U širem smislu, puno jevanđelje je uvredljivo za arogantni, pali ljudski um (Matej 11:6; 1. Korinćanima 1:18). Ljudi su odbacili poruke Jovana Krstitelja (Matej 11:18) i Isusa (Matej 11:19), iz potpuno suprotnih razloga. Na isti način, samoproglašeni „religiozni“ ljudi mogu odbaciti biblijske hrišćane kao „jeretike“ i kao rezultat toga „istjerati ih“.
Najekstremnija verzija ovog progona je smrt. Neki će biti toliko protivni jevanđelju i toliko zaslijepljeni krivom religijom, da će ubistvo hrišćana vidjeti kao čin pravednosti. Izopačeni oblici religije uglavnom su prožeti snažnim fanatizmom i nespremnošću za preispitivanjem. To bi moglo uključivati doslovno božanstvo, kao kod islamskog progona vjernika. Grčka fraza ovdje je laterian prosferin – doslovno znači „ponuda službe“. Korijen riječi lateria je isti onaj koji se koristi u Rimljanima 12:1 da opiše „službu Bogu“. Kroz mračni srednji vijek, crkva je toliko zastranila da je surovo progonila, mučila i ubila na milione iskrenih hrišćana, čiji jedini „grijeh“ je bio što su shvatili da su crkvena i Hristova nauka međusobno isključive.
Strast koja navodi ljude da ubijaju hrišćane takođe može biti lažni bog, kao što su nacistički ili komunistički ideali koji su takođe doveli do smrti mnogih hrišćana. Bez obzira na specifične motive, Isus upozorava da protivljenje istini može biti i smrtonosno i vođeno intenzivnim emocijama.
Jasno je da oni koji napadaju vjernike to čine zato što oni sami nemaju nikakav odnos sa Bogom. Ranije je Isus istakao da je međusobna ljubav primarni znak vjere (Jovan 13:34-35). Ovdje vidimo i drugu stranu toga: progon vjernika mržnjom jasan je znak da je neko – ili kultura – odvojen od spasonosne vjere. Oni koji mrze i nanose štetu vjernicima to čine jer se duboko, duhovno protive Bogu i njegovom Sinu (1. Petrova 2:3-4; Jovan 15:18).
Hrišćani treba da pamte Isusove riječi kada trpe progon ili nevolje (Jovan 16:33). Ta iskustva nisu dokaz da nas je Bog iznevjerio ili napustio. Oni su samo podsjetnici da je znao da ćemo biti u takvim okolnostima, i trebali bismo vjerovati da je planirao u skladu s tim.
Jovan 16:4 premošćuje dvije ideje koje Isus želi povezati. Znanje unaprijed o progonu trebalo bi ublažiti naše strahove – a Isus će napustiti svoje najbliže sledbenike kako bi ispunio svoju namjeru na zemlji (Jovan 16:5) i nastavio posredovanje na Nebu (Jevrejima 8:1-2, 6; 9:23-28).
Najteži dio ovog procesa za učenike će biti prilagođavanje životu bez Isusa lično. Kako Isus nastavlja, on će objasniti kako njegovo odsustvo na zemlji omogućava djelovanje svetog Duha (Jovan 16:7-11).
Kratkoročno gledano, učenici su previše fokusirani na sopstvene strahove da bi jasno razmišljali o tome šta se dešava. Oni čak i ne razmišljaju o tome šta sve ovo znači za Isusa. Ranije su pitali da li Isus odlazi (Jovan 13:36; 14:5). Pravo značenje njihovog pitanja, međutim, bilo je na liniji „zašto me ostavljaš? Šta će biti sa mnom?“ Nisu pitali jer žele da znaju šta će se desiti sa Isusom (Jovan 16:6).
Riječi su iste, ali značenje ove dvije fraze, u njihovom kontekstu, je različito. Ovo je, zapravo, uobičajeno razumijevanje fraze „kuda ideš“. Osoba koja pita najčešće misli „zašto odlaziš?“ i zapravo ne pita za destinaciju. Učenici su zabrinuti zbog činjenice da Hrist planira otići, a ne za odredište na koje ide.
Učenici se boje i biće tužni. Hristove riječi nemaju za cilj da ih posrame zbog tih osjećaja, već da ih ohrabre da zadrže vjeru. Ono što će se dogoditi dio je Božjeg plana da preobrazi cijeli svijet (Jovan 16:7-11).
Sugestija da je Isusov odlazak na neki način korisna bila je vjerovatno apsurdna, u njihovim umovima. Međutim, da bi dovršio svoje pomirenje za grijeh, bilo bi neophodno da Isus ode (Jovan 12:31-32).
„Prednost“ Isusovog odlaska takođe je povezana sa specifičnom ulogom Duha svetoga. U prethodnim stihovima, Isus je spominjao utješitelja, što znači Duha svetoga (Jovan 14:16-17, 26; 15:26-27).
Sve dok je Isus tamo, lično, predmet vjere učenika uvijek bi bila opipljiva, vanjska osoba. To nije nužno loše. Međutim, to znači da će stalno zavisiti o njemu da ih usmjerava ili da odgovori na njihova pitanja. Njihove vlastite misli i savjest bi stalno bili gurnuti u stranu, u korist traženja od Isusa njegovog suda. Kada on nije fizički prisutan, osjećali bi se nepotpuno.
Ukratko, Isusova fizička prisutnost na neki način ograničava dubinu njihovog oslanjanja na Boga. To takođe ograničava na koliko ljudi Isus može uticati odjednom. Djelovanje pod Duhom Božjim, međutim, nema takva ograničenja.
Sveti Duh, utješitelj, daje mogućnost svakom hrišćaninu da ima stalan, lični, neposredan kontakt s Bogom. Umjesto da se oslanjaju na nekoga „izvan“ sebe, vjernici u Hrista mogu se usredotočiti na Božji glas „unutar“ svojih srca, dok On prebiva s njima (Jovan 14:17). To ne čini hrišćane nepogrešivim ili sveznajućim (Kološanima 2:8; 2. Korinćanima 13:5). To znači da imamo prednost božanskog uticaja, u mjeri u kojoj smo voljni da mu se pokorimo (1. Korinćanima 2:14-16).
U Jovanu 16:8, Isus objašnjava još jednu svrhu tog Duha. Hrišćani često govore o uvjerenju u čisto duhovnom smislu: osjećaj vođen savješću da se ne napravi moralna greška. Osvjedočenje od Duha svetoga, u tom smislu, povezano je samo sa vjernicima (1. Korinćanima 2:14-16).
Međutim, bukvalni grčki izraz elenxei takođe znači „ukoriti, uvjeriti ili optužiti“. Što se tiče svijeta koji ne vjeruje, sveti Duh djeluje kao optužitelj i razotkriva njihov grijeh (vidi: Rimljanima 2:14-15). Hristov primjer i uticaj Duha svetoga u životima vjernika će ukazati na istinu o grijehu i pravednosti cijelom svijetu (Jovan 13:35; Matej 5:11-16; 1. Petrova 3:15, 4:3-4). Ovo će ići dalje od očiglednih aspekata stvaranja (Rimljanima 1:18-20) i ostaviti onima koji odbijaju tražiti Boga još manje izgovora (Matej 7:7-8).
Isus upućuje na tri specifična aspekta ovog osvjedočenja: grijeh, pravednost i sud.
Odbacivanje Boga i Njegovog Sina moglo bi se protumačiti kao krajnji grijeh. Isusov život, smrt i uskrsenje čine Božji plan jasnim (Jovan 3:18, 36; 15:22, 24). Sveti Duh će uticati na živote vjernika (Matej 5:11-16) da šire tu poruku. Hristovi sledbenici, osnaženi tim Duhom, pronijeće Isusovo učenje po cijelom svijetu (Matej 28:19). Gledanje i slušanje poruke Hristovih sledbenika „osuđuje“ one koji ignorišu poruku (Jovan 9:41).
Ovo je aspekt „osvjedočenja“ svetog Duha koji najviše vrijeđa nevjernike. Jedna je stvar sugerisati da Hrist nudi primjer dobrih djela (Jovan 16:10), ili da će zlo na neki način biti kažnjeno (Jovan 16:11). Ono što zaista razbjesni mnoge ljude je tvrdnja da su krivi za moralna nedjela i da su stoga podložni Božjoj presudi. Ljudi odbacuju odgovornost i spremni su na sve da ostane tako. Sve dok vjernici žive pod uticajem Duha svetoga, to osvjedočenje će podsticati mržnju i ljutnju od svijeta koji ne vjeruje (1. Petrova 4:3-4; Jovan 16:1-4).
Legitimni uticaj Duha svetoga će uvijek voditi čovjeka ka istini. Isus je često naglašavao važnost da njegovi sledbenici žive po Božjoj dobroti (Jovan 13:35; Matej 5:11-16). Uticaj Duha svetoga u životima pobožnih ljudi ima za cilj da pokaže Božju volju i Njegovu istinu – često na frustraciju nevjernika. Oslanjanje na Duha svetoga, koje vodi poslušnosti Bogu, na kraju se pokazuje kao pravednost.
Bilo da se radi o održavanju dobrote pobožnog ponašanja ili dokazivanju zla grijeha, sveti Duh će „osvjedočiti svijet“ na temu pravednosti. Hristovo uskrsenje iz mrtvih bilo je čudesan dokaz da su njegovi neprijatelji (Jovan 11:53) pogriješili u vezi sa njim, kao i sa svojom pravednošću (1. Korinćanima 15:19-20). Pravda se pokazala gdje zapravo stoji.
Oni koji su odbacili Hrista su osuđeni (Kološanima 2:15). U ovom specifičnom smislu, djelo Duha svetoga će služiti da stalno podsjeća sve koji se protive Hristu da su podložni sudu. Duh, dakle, osvjedočava svijet kako bi se nevjernici suočili sa stvarnošću grijeha, pravednosti i suda.
Taj sud počinje sa samim Sotonom (Jevrejima 2:14). Međutim, on se takođe proteže na svakoga ko odluči da stane na stranu svijeta i njegovog vladara, gazeći preko poslušnosti Sinu Božjem (Djela 17:30-31; Jovan 3:36). Sotona je zaista u potpunosti osuđen Hristovom misijom i žrtvom na zemlji. Njegov podmukli karakter je razobličen pred Božjim svemirom. Otkrivenje 12:10 govori o Hristovom postignuću u odnosu na Sotonu. On je zbačen kao „optužitelj“ Božjeg naroda pred Bogom. Takve tužbe izgubile su smisao kroz njegovu krajnju nepravdu u pokušajima da na svaki način uništi Sina Božjeg ili osujeti njegovu misiju. Sotona je posebno gnjevan na stanovnike zemlje zbog tog sužavanja njegovih mogućnosti. On zna da vrijeme više ne radi u njegovu korist (Otkrivenje 12:12).
Tema koja se ponavlja u Bibliji je da Bog razumije naše slabosti. Isus, posebno, može u potpunosti saosjećati s ljudskim iskušenjima budući da je iskusio ljudski život (Jevrejima 4:15-16). Nedavna rasprava o Isusovom odlasku i teškim vremenima, gotovo je sigurno učinila učenike nervoznim i uplašenim (Jovan 16:6). Umjesto da ih preplavi još više, Isus zna kada treba stati (Jovan 16:12). Ovo je, opet, jedan od razloga zašto će Bog poslati svog svetog Duha da ohrabri, pouči i podsjeti ove ljude na stvari koje još ne mogu u potpunosti razumjeti (Jovan 16:13).
Duh Božji je taj koji koji će voditi prave učenike punoj istini. Međutim, to ne daje trenutnu ili automatsku mudrost. Hrist ne kaže da će Duh odmah staviti umove vjernika u stanje duhovnog savršenstva. Niti se kaže da će Duh u potpunosti zamijeniti nečije misli ili mišljenja. Umjesto toga, Duh će „govoriti“, „voditi“ i „objavljivati“. Tom uticaju se može oduprijeti ili ga čak zanemariti: vjernici, čak i ljudi poput apostola, mogu pogriješiti u pogledu procjene stvari (Djela 21:20-24; Galatima 2:11-14). Učeništvo hrišćana (Matej 28:19) i korišćenje pisane Riječi (1. Korinćanima 4:6) su od ključne važnosti u svim doktrinarnim raspravama (Djela 8:31).
Kada nas Duh sveti osvjedočava u istine, to govori o Hristu (Jovan 14:6), baš kao što govori o Ocu (Jovan 16:13). Kada Isus govori o „onom što je moje“, u ovom slučaju, to je referenca na te istine (Jovan 16:14).
U 15. stihu, Isus pojašnjava tu ideju, ponavljajući raniju misao da što ima Otac jeste i njegovo, jer mu je Otac dao izvršnu funkciju (Jovan 3:35; Matej 11:27).
Isusova primjedba u Jovan 16:16 je još jedna koja zbunjuje učenike. Pošto je Hrist nedavno govorio o odlasku, taj aspekt je manje nejasan. Čini se da ove ljude najviše zbunjuje ideja da će nakon nekog vremena ponovo vidjeti Hrista. Najvjerovatnije, Isus misli na vrijeme između svog uskrsnuća (Jovan 20:19) i njegovog uznesenja (Djela 1:6-9). Tokom tog perioda od 40 dana (Djela 1:3), on će ponovo biti vidljiv i prisutan sa učenicima na zemlji.
Trebamo razumjeti nedoumice učenika jer oni nisu imali prednost retrospektive kao mi. Oni još ne znaju redoslijed događaja i ne razumiju u potpunosti kako se to vraća Ocu (Jovan 16:17-18). Za sada su zbunjeni i čini se da se raspravljaju o tome šta bi ove riječi mogle značiti.
Iako učenici raspravljaju jedni s drugima, a ne sa Hristom, on tačno zna sa čime se bore (Jovan 2:24-25; Luka 6:8). Ono što Isus objašnjava u narednih nekoliko stihova ne daje u potpunosti odgovor na njihovo pitanje. Međutim, pruža više sigurnosti kroz perspektivu. Suština njegovog odgovora je da će ova teška iskustva biti relativno kratka i da će radost zbog onoga što se stekne znatno nadmašiti patnju koja je bila potrebna (Jovan 16:20-22).
Ponovo se pozivajući na mržnju svijeta i tjeskobu svojih sledbenika, Isus jasno daje do znanja da ono što će se dogoditi neće biti ugodno. Nema smisla u kojem Isus kaže vjernicima, „nije tako loše“ ili „treba da budete srećni zbog ovoga“. Umjesto toga, on uči vjernike da gledaju dalje od svoje patnje, znajući da postoji veća svrha. U ovom slučaju, učenici će sa užasom gledati kako je njihov Učitelj uhapšen i ubijen (Jovan 18:1-3; 19:18), samo da bi slavno uskrsnuo (Jovan 20:19).
Isus će to uporediti sa porođajem (Jovan 16:21-22). Niko sa trunkom zdravog razuma ne kaže ženi: „porođaj nije tako loš“ ili „ne bi trebalo da osjećaš bol tokom porođaja“. Međutim, ta patnja nije bez svrhe ili nagrade. Nakon što bol prestane, postoji blagoslov tako dubok da nadmašuje sjećanja na bol. Uspomene nisu nestale, ni u kom smislu, ali rezultat koji se nagrađuje je više radostan nego što je patnja bila jadna. Ono što će učenici doživjeti slijedi sličan obrazac.
Poenta u ovom odlomku je da ta negativna iskustva odmah nadmašuju radost novorođenčeta. Iskustvo porođaja je intenzivno, mučno, pa čak i zastrašujuće. Ipak, u poređenju s ljubavlju djeteta, porođajni bol je relativno kratkog vijeka i lakše ga je napustiti.
U najneposrednijem smislu, Isus takođe upućuje na tugu koju osjećaju njegovi najbliži sledbenici dok slušaju njegova strašna predviđanja. On ih još jednom tješi podsjetnikom – namjerno datim unaprijed (Jovan 16:4) – da će ga ponovo vidjeti (Jovan 16:16). S vremenom će se njihova vjera u uskrslog Hrista karakterisati radošću koju čak ni progonstvo i smrt ne mogu pobijediti (Djela 5:41; 8:8; 13:52; Luka 24:52).
Kada Isus bude uskrsnut iz mrtvih (Marko 8:31), mnoga od ovih pitanja će dobiti odgovore. Tada će biti jasni problemi koji frustriraju učenike. Kao rezultat toga, oni neće „ništa tražiti“ od Isusa (Jovan 16:23). Ono što Hrist dalje kaže jasno pokazuje da se ova izjava ne odnosi na molitvene zahtjeve ili materijalne potrebe (Jovan 16:26). To je dodatno obećanje da će ono što za sada izgleda zamućeno ili nejasno uskoro biti veličanstveno očigledno (Jovan 15:26-27).
Isus takođe ponavlja obećanje koje je dao ranije u ovom govoru: da će zahtjevi ponuđeni u molitvi, „u [njegovo] ime“, biti uslišeni od Boga (Jovan 14:13-14). Kontekst za te odgovore je eksplicitno dat – tražiti nešto „u ime Isusovo“ znači pozivati se na njegovo posredništvo. To znači da bilo koji zahtjev suprotan Božjoj volji nema nade da će biti uslišen. Pokornost Bogu i poslušnost Njegovom Sinu ključni su elementi ovog obećanja – a ne opšte obećanje da će nam dati sve što želimo.
Završno obećanje ovog stiha uključuje ponavljanje riječi amēn. To je ostalo gotovo nepromijenjeno od aramejskog preko grčkog do danas. Navođenje izjave ovim terminom, a posebno njegovim ponavljanjem, je tvrdnja o saznanju nepogrešive istine iz prve ruke.
Isusova izjava u Jovanu 16:24 službeno podržava ideju molitve u njegovo ime: prizivanje njegovog posredničkog autoriteta i zasluga u iznošenju zahtjeva Bogu. Isus daje ovo obećanje onima koji se mole „u“ Njegovo ime, a ne samo onima koji „koriste“ njegovo ime. Moliti se „u“ ime Hrista znači činiti to u skladu sa Božjom voljom i Njegovom prirodom. Nije sve što želimo ono što Bog želi za nas. Glavna komponenta vjere je prepoznavanje da On vidi i zna više od nas i da ima naše vječne najbolje interese u srcu (Matej 7:9-11).
Sada Isus navodi da je učio svoje učenike duhovnim stvarima u obliku parabola – slikovitih priča sa prenosnim značenjem. On ih priprema za svoju predstojeću smrt i uskrsnuće (Jovan 18:1-3; 19:18; 20:19) – dio toga uključuje učenje u poslednjem trenutku (Jovan 16:4).
Drugi razlog zašto je Hrist poučavao koristeći parabole je njegovo znanje da neke od tih ideja neće biti shvaćene prije njegovog uskrsenja. Nakon što je uskrsnuo iz mrtvih, mnoge od ovih naizgled nejasnih priča će imati smisla (Jovan 2:22; 6:60). U to vrijeme, kada se sva ova različita predviđanja ispune, on će razgovarati s ovim ljudima direktnim, jednostavnim jezikom. Tada će biti spremni da prihvate ono što on kaže bez zabune, dijelom zbog uticaja svetog Duha (Jovan 16:12-13; 1. Korinćanima 2:14-16).
Izjava o moljenju Oca u ime učenika može se tumačiti na dva načina. Jedna je da Isus misli da on „neće“ uputiti zahtjeve Bogu Ocu, što znači da ga oni mogu direktno pitati. Druga opcija je da Hrist misli da se njegovi zahtjevi u njihovo ime podrazumijevaju: nešto poput „Ne moram da vam kažem da…“ Oboje imaju podršku iz okolnog konteksta, iako ideja direktne komunikacije s Bogom bolje odgovara načinu na koji Sveto pismo opisuje odnos između vjernika i Oca (Matej 27:51; Jevrejima 9:8-12; 1. Petrova 2:9).
Isus je često primjećivao blisku vezu između sebe i Boga Oca (Jovan 10:30). Glavna tema njegovog propovijedanja bila je da je vjerovanje u njega – u Hrista – bilo apsolutno neophodno za pomirenje s Bogom (Jovan 3:16-18, 36; 14:6). Sveto pismo jasno pokazuje da je vjerovanje u Isusa jedan i jedini način da osoba upozna Boga (Jovan 6:28-29). Poenta je uvjerenje da je Hrist zaista došao od Boga (Jovan 16:27). Isto tako, oni koji ponizno slijede Boga (Jovan 14:15, 21) dokazuju da su zaista dio Njegovog naroda (Jovan 14:23).
Oni koji ne poznaju Hrista ne poznaju Boga – i njihovo odbacivanje Njegovog Sina to dokazuje (Jovan 15:18-23). Oni koji se ne pokoravaju Bogu neće imati korisni uticaj Duha (1. Korinćanima 2:14-16) i vjerovatno će pogrešno razumjeti stvari (Matej 11:25-26).
Isus konstatuje da je došao od Boga i da se vraća Bogu (Jovan 16:28). Ta rečenica je sažetak cjelokupne Isusove zemaljske službe. Sve su to ideje koje je Hrist već objasnio, uključujući njegov dolazak od Boga (Jovan 6:38), utjelovljenje u svijet (Jovan 8:42, 58), njegovu prorečenu smrt (Marko 8:31) i njegovo konačno uskrsnuće (Jovan 2:19) i uznesenje (Jovan 16:16). U određenom smislu, sve su to stvari koje učenici znaju, čak i ako ne razumiju u potpunosti.
Međutim, ovaj otvoreni govor dovodi učenike do toga da još jednom pogrešno tumače; oni misle da su već stigli u ovo stanje duhovnog razumijevanja (Jovan 16:29-30). Ovdje impliciraju da ono što sada vide i čuju od Isusa ispunjava to znanje. U svakom slučaju, oni će ponoviti svoje povjerenje u Hristovo znanje (Jovan 16:30), samo da bi ih Isus ponovo vratio u stanje poniznosti (Jovan 16:31).
Hristov odgovor u Jovanu 16:31 se skoro uvijek prevodi u obliku pitanja. Predstojeći kontekst pokazuje da on zna da učenici baš ne razumiju šta će se dogoditi. Ova izjava je izazovna i djeluje kao blagi oblik sarkazma: oh, razumiješ, zar ne? Istina, tek dolazi vrijeme straha i sumnje (Jovan 16:20-22). Baš kao što Petar tek treba da prođe kroz svoje poricanje Hrista (Jovan 13:36-38), cijela grupa učenika će u početku reagovati na Isusovo hapšenje (Jovan 18:1-3) u strahu i panici (Jovan 16:32).
Druga jevanđelja bilježe isto predviđanje koje Isus ovdje daje (Matej 26:31; Marko 14:27). Kada dođe kriza (Jovan 18:1-3), svaki od ovih ljudi će napustiti Isusa i pobjeći u strahu. Ovo je takođe dio ispunjenog proročanstva. Da će Isus ostati sam prorekao je Isaija (Isaija 63:5). Izraz pronađen u Mateju i Marku jasnije implicira proročanstvo u Zahariji 13:7, koje se odnosi na ovce koje su se raspršile od udarenog pastira.
Uprkos tome što su ga njegovi zemaljski prijatelji napustili, Isus neće biti potpuno, beskonačno sam. Njegov odnos s Bogom Ocem biće kamen temeljac Isusove vjere tokom predstojećih teškoća (Matej 26:39-42).
Nekoliko puta tokom Poslednje večere, Isus je istakao da namjerno daje unaprijed upozorenje (Jovan 13:19; 14:25; 16:4). Njegova eksplicitna svrha za to je ohrabrenje; umjesto da reaguju u strahu ili zbunjenosti, hrišćani bi trebali biti svjesni da su ta iskustva dio većeg Božjeg plana. Poslanica Jevrejima, posebno 11. poglavlje, slavi heroje vjere koji su odlučili da se „čvrsto drže“ i vjeruju u Boga. To povjerenje, pokazuje Sveto pismo, bilo je dobro postavljeno, čak i ako će ispunjenje Božjih obećanja doći tek nakon što ti vjernici pređu u vječnost.
„Mir“ o kojem Isus govori nije svjetovna udobnost, pa čak ni sreća. To je pouzdani „odmor“ (Matej 11:28-30) koji vjernici doživljavaju kada ostave strepnju (Matej 6:25-34) i vjeruju Bogu da će izvršiti svoju volju.
Kao što je uobičajeno i u drevnoj literaturi i u biblijskim proročanstvima, Isus govori o nečemu što je Bog zagarantovao kao da se to već dogodilo. Prije ove Poslednje večere, Hrist je pobijedio iskušenja ljudskog života (Jevrejima 4:15) i direktne Sotonine mamce (Matej 4:1-11). Veća pobjeda će, međutim, doći nakon njegovog hapšenja (Jovan 18:1-3) i raspeća (Jovan 19:18), kada bude uskrsnut iz mrtvih (Jovan 20:19).
Ova konačna izjava povjerenja vodi u jedan od najsvetijih djelova Biblije: Hristovu zastupničku molitvu u 17. poglavlju.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
