Možda nema poznatije poslovice, kao što je sigurno da nema neispravnije od ove: „Glas naroda je glas Božji“ (lat. Vox Populi, Vox Dei).
Da li ova poslovica ima neko biblijsko uporište? Događaj koji najbliže odgovara toj ideji bio je narodni zahtjev za promjenom sistema vođstva u starom Izraelu negdje oko 1100. godine prije nove ere.
Prorok Samuel je još uvijek na čelu nacije, ali stvari su postale otežane u njegovim poznim godinama. Čitamo u 1. knjizi Samuelovoj 8. glava: „Kada je Samuel ostario, postavio je svoje sinove za sudije Izraelu. Njegov prvjenac zvao se Joel, a drugi sin zvao se Abijah.“ (stihovi 1-2) No pobožnost se ne može prenijeti zakonima nasleđa, iako se čini da bismo mogli insistirati na prednostima rođenja iz dobrih a ne pokvarenih porodica. Kakvi su bili ovi Samuelovi sinovi? Nažalost, ne postoji prikaz o njima koji bi bio zadovoljavajući. Lekciju koju ovdje učimo vrijedi naglasiti: plemenita imena ne mijenjaju loša srca niti čine zle ljude sposobnim za visoke funkcije. Samuel se vjerovatno mnogo nadao tim svojim sinovima kada im je odredio imena poput ovih u poštovanju prema staroj vjeri Izraela. „Joel“ znači Jehova je Bog, a „Abijah“ znači Jehova je moj Otac. Nemamo dokaza da su se ova djeca brinula za svoja lijepa imena dok su bili mali, kao što je Samuel činio za svoje kada se s poštovanjem kretao u službi pri Šatoru od sastanka, kao pobožni dječak, poslušan Bogu i Eliju.
Ilustracija svega ovoga postaje sve življa kako priča ide dalje; sledeći stih glasi: „Ali njegovi sinovi nisu hodili njegovim putevima, nego su išli za nepravednim dobitkom, primali su mito i izvrtali pravdu.“ Lekcija koju iz ovoga učimo je puna opomena: pohlepa je idolopoklonstvo. U ovom trenutku naracija Svetog pisma počinje da ukazuje na posledice sve ove katastrofalne korupcije u Samuelovoj porodici. „Posle nekog vremena, sakupile su se sve Izraelove starješine i došle kod Samuela u Ramu.“ Ove „starješine Izraela“ u priči su sigurno imali pametnijeg posla nego da služe narodnom nezadovoljstvu. Živjeli su pod teokratijom, a Bog je bio poglavar; mogli su se i ranije umiješati u suzbijanju ovih korumpiranih sudija, i to na mudriji način. Uvijek je mnogo lakše biti kritičan nego biti ispravan. Joel i Abijah su bili dovoljno loši; pitamo se da li se monarhistima više dopala atmosfera kada je Saul došao na vlast. Plan se odvijao uvjerljivo. Kad se ukaže zgodna prilika, mantra o glasu naroda: vox populi, vox Dei, dobro dođe kao iracionalni argument. Ali ovdje je glas naroda direktno protiv Božjeg glasa o velikom moralnom i političkom pitanju. Hiljadu glasova za nepravdu nije dovoljno da je ispravi, kao što ni uporno ponavljanje neke neistine ili njeno sveopšte prihvatanje nikada neće to promijeniti u istinu.
„Evo, ti si ostario, a tvoji sinovi ne hode tvojim putevima. Zato postavi nad nama kralja da nam sudi, kao što je to kod svih drugih naroda.“ Imajmo na umu da kada se neka loša stvar i namjera mora nekako obaviti, potrebna je ogromna količina sofističkog govora da bi napredovala do priznanja i uspjeha. Naša praktična pouka iz ovog dijela priče je sledeća: elokventan jezik se ponekad koristi da se prikrije misao, a ne da se izrazi. Diplomatija. Zapazite samo kako ovi lukavi starješine izgovaraju svoje licemjerne argumente za svrgavanje vlasti i da poljuljaju savjesne skrupule vjernog starca ponižavajućim i okrutnim optužbama protiv njegovih sinova. To nisu bili pravi razlozi zašto su željeli kralja. U svim ljudskim vladama oni koji sjede na čelu lakše ostvaruju svoje ciljeve i lakše insinuiraju u umove ljudi, izgovorima i krivim kursevima nego direktnim metodama. Stara je Paskalova izreka da je svijet zadovoljan riječima, a malo ko mari da zaroni ispod njihove površine. Logika ima vrlo malo veze sa izjavama lošeg srca kada političari počnu da rezonuju. Zašto jednostavno nisu potisnuli Samuelove sinove i priklonili se Bogu. Postajemo sve sigurniji dok čitamo da se većini ne treba vjerovati, čak ni ljudima koji važe za „najmudrije“. Većina se može dobiti gotovo u svakoj prilici za pravo ili za krivo neselektivno, shodno usmjerenju entuzijazma mase u datom trenutku. Nasuprot tome, ono što je zaista potrebno u svako vrijeme je vrlina individualne hrabrosti i ličnog objektivnog i poštenog uvjerenja koje se ne povodi za ruljom.
Iako pod pritiskom koji se činio opravdanim, Samuel je kao iskusni Božji čovjek znao da stvar nije u redu, bez obzira što su optužbe protiv njegovih sinova bile osnovane. Nakon molitve Gospodu, dobio je instrukcije: „Poslušaj glas naroda u svemu što ti govore, jer ne odbacuju oni tebe, nego odbacuju mene, jer ne žele da budem njihov kralj. Sve što su meni činili od dana kada sam ih izveo iz Egipta pa do danas, tako što su me ostavljali i služili drugim bogovima – to sada tebi čine. Zato sada poslušaj njihov glas, ali im dobro posvjedoči i kaži im koja će prava imati kralj koji će vladati nad njima.“ (1. Samuelova 8:7-9)
Bog poštuje slobodnu volju i prepušta ljude posledicama njihovog vlastitog izbora. Ali dao je jasno do znanja da je taj politički kurs bio u suprotnosti sa Njegovom voljom. Čak i nakon upozorenja kakav će biti položaj naroda u monarhiji, oni su insistirali da svoj plan sprovedu u djelo: „Ali narod nije htio da posluša Samuelov glas, već je rekao: ‘Neka kralj bude nad nama! Tako ćemo i mi biti kao svi drugi narodi. Neka nam sudi naš kralj i neka ide pred nama i vodi naše bitke.’“ (1. Samuelova 8:19, 20)
Na kraju postalo je očito da su Samuelovi sinovi bili samo izgovor za uspostavljanje monarhije po uzoru na okolne narode i spremnost da se radije služi kralju nego Bogu. Izraelci i pored jasnih upozorenja nisu bili svjesni da zapravo traže satanistički sistem uprave koji je izgrađen na moći, na uzdizanju nad drugima, na nametnutim zakonima koji se sprovode putem dažbina i stege; izgrađen na sebičnosti, na tome da „odabrana elita“ uzima od mase da se obogati i osnaži. Sva kraljevstva svijeta su Sotonina, i sva funkcionišu na ovaj način (Matej 4:8, 9; Jovan 18:36). Izraelci su odbacili Božje strukture autoriteta i nastojali da budu poput drugih naroda, poput izrabljivačkih vlada ovog svijeta, pa ih je Bog upozorio da ako odbace Njegov put i izaberu svjetski put kraljeva, takvi vladari će iskorišćavati ljude, oporezivati ih, uzimati njihovu najbolju zemlju, proizvode i njihove sinove i kćeri – sve za dobrobit elite (vidi 1. Samuelova 8:10–18). I upravo se to dogodilo.
Crkva mračnog srednjeg vijeka prihvatila je istu distorziju, postavljajući ljudskog vođu kao centralnu vlast nad ljudima i uspostavljajući sistem nametnutih zakona (kanonsko pravo) koji su se sprovodili putem nasilja (inkvizicije, spaljivanje ljudi na lomači, Krstaških ratova) i drugih oblika prisile, sistema koji je uzeo od naroda da osnaži nekoliko vladajućih elita.
Glas naroda i glas Božji – mogu li se uskladiti?
Mnogi smatraju da je ova stara izreka istinita, a posebno je prihvatljiva onima koji vjeruju u demokratiju. Ali da li iz toga nužno slijedi da je glas naroda ili glas većine glas Božji?
Naravno, da je doslovno tačno da je glas naroda glas Božji, onda bi se moglo tvrditi da manjine ili neistomišljenici nemaju nikakva prava, budući da bi uvijek bili na „pogrešnoj“ strani.
Da glas naroda nije glas Božiji vidi se iz činjenice da su u različitim zemljama ljudi birali različite vrste vlasti. Ako je glas naroda glas Božji, onda bi Bog morao biti vrlo konfuzan. Ali Bog nije Bog nereda ili zbrke, već Bog reda i mira (1. Korinćanima 14:33).
Ili da je glas naroda glas Božji, to bi ukazivalo da se Bog mnogo puta borio protiv samog sebe. Mnoge zemlje Istočnog bloka imale su komunističku (ateističku) vladavinu. Kina ima i danas. Ako bi se dogodilo da jednog dana komunisti postanu većina u nekoj deklarativno hrišćanskoj zemlji i preuzmu uzde vlasti, da li bi se moglo reći da je Božji glas da se hrišćanska vladavina zamijeni javno ateističkom? Na kojoj strani bi bio Bog u takvom scenariju?
Daleko od toga da je glas naroda Božji glas, najčešće je bilo upravo suprotno. Naravno ovo ne znači da većina nikada nije u pravu kada se radi o opštim stvarima. Ako slijedite glas naroda i kurs mase najvjerovatnije ćete pogriješiti. Tako je Aron, koji je postao prvi sveštenik drevnog Izraela, slušao glas bučne većine da napravi zlatno tele za njih, na svoju kasniju žalost i sramotu. Tom istom narodu Mojsije je rekao, neposredno prije svoje smrti: „Jer ja dobro znam koliko si buntovan i nepokoran. Ako se već danas, dok sam ja još živ među vama, bunite protiv Gospoda, koliko ćete se tek buniti kad ja umrem!“ (Ponovljeni Zakon 31:27) Mojsije je odlično poznavao stvari, jer je predvodio, sudio i vladao tim Izraelcima četrdeset godina!
S obzirom na iskustva Arona, Mojsija i Samuela, ne bi trebalo biti teško razumjeti kako to da glas jevrejskog naroda kada su odbacili Isusa kao dugo očekivanog Mesiju nije bio Božji glas. Jevrejski narod je polagao pravo na zvanje „Božji narod“, što je njihovu odgovornost činilo posebno velikom. Ali, kao što Luka bilježi stvar, nakon što je Pilat po treći put htio osloboditi Isusa, „oni su odmah na sav glas zahtijevali da se razapne. Njihovi glasovi i poglavara svešteničkih su prevladali.“ (Luka 23:23)
Da je glas naroda zaista glas Božji, onda bi ljudi izabrani na funkcije u moderno doba bili Božji izbor. Ali kako bi izbori mogli biti pokazatelj Božje volje kada uspjeh uglavnom zavisi od količine potrošenog novca, lobiranja ili od toga ko daje najuvjerljivije ponude okrenute materijalizmu, hedonizmu i predrasudama ili sebičnosti ljudi uzaludnim i često besmislenim obećanjima?
Da glas naroda nije Božji glas, dodatno je naglašeno činjenicom da Božji plan spasenja ne predviđa nikakvu božansku vladu za vladanje ovim svijetom sve do završetka tog plana. Što se tiče njegove vladavine, Isus je, kada je bio pred Pilatom, izjavio: „Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta.“ (Jovan 18:36) Isus nije predstavljao glas ljudi ovog svijeta, već Božji glas. To je buduće kraljevstvo koje očekuje svaki istinski hrišćanin.
Da je glas naroda glas Božji, ne bi bilo potrebno da apostoli Isusa Hrista naglašavaju: „Bogu se treba pokoravati, prije nego ljudima.“ (Djela 5:29) Kad god postoji sukob između onoga što Bog zahtijeva i onoga što zahtijevaju svjetovne vlasti, onda će oni koji praktikuju istinsku vjeru odgovoriti na sličan način, jer dobro znaju da glas naroda nije nužno glas Božji. Ali i svaka sekularna vlast i državni zakoni imaju funkciju u svom domenu, u protivnom imali bismo anarhiju (vidi: Rimljanima 13:1-6).
Zaključak
„Vox Populi Vox Dei“ je politička mantra koja se koristi u manipulativne svrhe. Kad god vladajuće strukture, bilo političke ili vjerske, planiraju sprovesti mjere koje uključuju nepravdu, „glas naroda“ ili pozivanje „u ime naroda“ je najbolja kamuflaža za prikrivanje nepoštenih namjera.
Rani zapis o ovoj izjavi može se naći u spisima sv. Alkuina koji je napisao: „I ne slušajte one koji stalno govore, glas naroda je glas Božji, jer je metež gomile uvijek blizu ludila.“ Vrijedi napomenuti da je sv. Alkuin u negativnom kontekstu spomenuo „Vox Populi Vox Dei“.
Eksplicitna biblijska istina protiv ove političke mantre je događaj kada je masa koja je prisustvovala suđenju Hristu izabrala Barabu umjesto Isusa.
O istini se ne odlučuje većinom glasova. Dakle, glas naroda ne može biti glas Božji. Ljudi su skloni greškama, a posebno kada su dio mase i predmet lake manipulacije.
„Ne povodi se za mnoštvom na zlo. Ne svjedoči u parnici tako što staješ na stranu mnoštva da bi se izvrnula pravda.“ (2. Mojsijeva 23:2)
Zaključićemo ovaj članak prisjetivši se prvobitne pobune na Nebu. Lucifer je bio prvi pobunjenik protiv Boga i Božjeg poretka života. Da bi stekao sledbenike, on je morao najprije da vrbuje pojedince i tako postepeno stvara i uvećava svoju grupu/sektu protiv Boga. On nije mogao računati na „prirodnu“ većinu. Krajnji ishod njegove kampanje bio je trećina zavrbovanih anđela, otuđenih i okrenutih protiv Tvorca. Treba naglasiti da su to bile lične odluke koje povlače ličnu odgovornost anđela koji od početaka stvaranja služe Bogu. Ali kad je pobuna prešla granicu Božje tolerancije, ishod je bio zbacivanje sa Neba.
Sa ljudskim rodom je bio drugačiji slučaj. Pad Adama i Eve je posledično zahvatio čitavo čovječanstvo. Svi ljudi, kao reprodukcija njihovog života, lišeni su Božje slave i imaju sklonosti ka grijehu i zlu. Zato i zbog daljnje degradacije „cio svijet leži u zlu“ (1. Jovanova 5:19), a stvarni vladar ovog svijeta je Sotona (Jovan 12:31; 14:30). Dakle, Sotona na Zemlji ima ogromnu većinu na svojoj strani, bilo da su ljudi svjesni toga ili ne.
Jedini mogući „lijek“ za čovjeka je prihvatanje Božjeg plana spasenja i ulazak u savez sa Bogom, u vjeri i poslušnosti. Samo povezivanjem sa Bogom možemo postati „glas Božji“. I to nikada neće biti u saglasju sa većinom, sve dok traje pobuna na Zemlji.
