Zablude o opravdanju vjerom

U prošlom članku pod naslovom „Istine i zablude o opravdanju vjerom“ bavili smo se osnovnim razumijevanjem te tematike. Preduslov za identifikovanje zabluda je poznavanje istine, zbog toga naglasak uvijek treba biti na istini, ne na zabludama. Ukratko ćemo sumirati osnovne zablude o opravdanju vjerom: 

 

1. Spasenje djelima

Spasenje se ne može zaraditi djelima, bilo djelima Zakona ili ma čime drugim što bismo sami mogli uraditi. Da je to moguće, Plan spasenja jednostavno bi propisivao norme koje je neophodno ispuniti za spasenje i ne bi ni bilo potrebe za Spasiteljem. Zbog toga Pavle konstatuje u Rimljanima 3:21,22 da o pravednosti Božjoj koja se dobija nezavisno od Zakona (djela Zakona) svjedoče Zakon i Proroci. Najveća zloupotreba rabinskog judaizma bila je upravo u svođenju Tanaha na sistem opravdanja djelima kroz vršenje propisa. Jedna od najvećih zloupotreba tradicionalnog hrišćanstva nalazi se u formiranju obmanjivačkih doktrina koje uče da vjernik kroz različite rituale i sakramente stiče zasluge koje popravljaju njegov položaj pred Bogom ili da to za njega čine crkveni klerici ili posrednici mimo Hrista (Devica Marija, svečevi).

 

2. Spasenje „vjerom“

Vjera je sredstvo, spona koje nas povezuje sa Bogom – ona nas ne spasava sama po sebi – Hrist spasava. Vjera je naš odgovor na Boži poziv, Božju inicijativu. Vjera sama po sebi ne znači ništa bez poslušnosti. U svim biblijskim primjerima prave vjere UVIJEK ćemo naći akte poslušnosti (Jakov 2:14-26; Jevrejima 11. glava).

Mi moramo praviti razliku u terminologiji: tačno je da se opravdavamo samo vjerom (bez djela Zakona), ali vjera sama po sebi nije naš spasitelj. Tako je formula „samo vjeruj“ obmana.

 

3. Hrist kao Spasitelj bez Hrista kao Gospodara

Usko vezano za prethodnu stavku je potreba da Hrista prihvatimo ne samo kao našeg Spasitelja već i kao Gospoda. Pogledajte kako to biblijski stihovi skladno povezuju:

„Zašto me, dakle, zovete: ‘Gospode, Gospode’, a ne radite ono što govorim?“ (Luka 6:46; vidi takođe Rimljanima 2:13) Apostol Pavle govori o vjeri u poslušnosti pravednosti (Rimljanima 6:17,18). „Ako me volite, držaćete moja uputstva.“ (Jovan 14:14) „Dakle, ljubav je ispunjenje Zakona.“ (Rimljanima 13:10)

 

4. Zanemarivanje akata poslušnosti vjere

Ljudi često zanemaruju ključne akte poslušnosti neophodne za spasenje:

i) Spasenje nije moguće bez pokajanja (Matej 4:17; Rimljanima 1:24; Djela 17:30; 20:21; 26:20).

ii) Spasenje nije moguće bez priznanja (Matej 10:32,33; Rimljanima 10:9,10; uporedi sa Jovan 12:42,43).

iii) Spasenje (odrasle, uračunljive i sposobne osobe) nije moguće bez krštenja (Marko 16:15,16; Matej 28:19,20; 1. Petrova 3:21). Pavle to precizno objašnjava u svom izlaganju jevanđelja u Rimljanima 6. glava:

„Ili zar ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Hrista Isusa, kršteni u njegovu smrt? Dakle, s njim smo sahranjeni svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Hristos uskrsnut iz mrtvih slavom Očevom, i mi isto tako hodili u novini života. Jer kad smo zasađeni s njime u obličju njegove smrti, bićemo tako i ustajanjem; znajući da je naša stara ličnost zajedno s njim razapeta, kako bi se naše grešno tijelo onemogućilo, da više ne robujemo grijehu. Jer ko umre, oslobađa se grijeha. A ako smo umrli s Hristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim. Jer znamo da Hristos, nakon što je ustao iz mrtvih, više ne umire; smrt više nema vlast nad njim. Jer smrću kojom je umro, umro je grijehu jedanput, a što živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem.“ (Rimljanima 6:3-11)

Među ranim hrišćanima nije poznato da se neko zvao tim imenom bez krštenja. Krštenjem se čini savez sa Bogom i Hristom. Kroz krštenje biva umiranje starom životu koji se nalazi pod osudom Zakona i ustajanje u novom koji pripada Hristu. Nemoguće je pripasti Hristu ako se prethodno ne poistovjetimo vjerom sa Njegovom smrću. Na taj način se razrešavamo jurisdikcije Zakona koji, kao svet, pravedan i dobar, donosi osudu grešniku. Pavle je to objasnio sjajnim poređenjem u Rimljanima 7:1-6! Ali jevanđelje nas opet vraća načelima Zakona koji sada tvorimo iz zahvalnog srca u ljubavi!

Za apostola Pavla nije bilo dovoljno natprirodno obraćenje (Djela 22:6-10) i to što je povjerovao u Hrista, već je dobio instrukcije da ide u Damask gdje će mu se dalje kazati šta da čini. Tamo je dobio objašnjenja i nalog od Ananija: „I zašto sad oklijevaš? Ustani, krsti se, i operi svoje grijehe, pozivajući se na Njegovo ime.“ (Djela 22:16)

iv) Samo vjera zasnovana na ovakvim temeljenima može donijeti svoj plod u posvećenju, u rastu do „mjere Hristovog rasta“:

„Ali sada, kad ste oslobođeni od grijeha i postali ste Božje sluge, plod koji donosite jeste svetost, što vodi u vječni život.“ (Rimljanima 6:22)

„I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Hristovo tijelo, dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove.“ (Efescima 4:11-13)

„Dakle, kao što ste prihvatili Hrista Isusa, Gospoda, tako živite u njemu. Budite ukorijenjeni u njemu, izgrađujte se u njemu i utvrđujte se u vjeri, kako ste i poučeni.“ (Kološanima 2:6,7)

 

5. Jeftino jevanđelje kao posledica zloupotrebe doktrine o opravdanju vjerom

Ovo se dešava kad lažni jevanđelisti odbacuju Zakon na račun primanja blagodati. Na taj način nekolike stvari dobijaju „čudotvornu“ i lažnu dimenziju pod Novim savezom:

i) Hristu se pripisuje čudotvorna uloga u vjerniku koju privilegiju navodno nijesu imali vjerni ljudi pod Starim savezom.

ii) Svetom Duhu se pripisuje čudotvorna sila koja navodno nije bila dostupna ljudima pod Starim savezom.

iii) Prave se različiti kriterijumi spasenja i drastična razlika u statusu i životu vjernika pod Novim savezom u odnosu na one pod Starim savezom, što znamo da u stvarnosti nije slučaj.

iv) Božji atributi se segmentiraju i „biraju“ se samo oni koji odgovaraju nepreporođenom srcu: ljubav i blagodat na štetu istine i pravednosti. Kao rezultat toga ljubav i blagodat se takođe lažiraju, budući lišeni istine i pravednosti, što sve zajedno čini nedjeljivu cjelinu Božjeg karaktera.

v) Suština zablude je da navodno primanjem Isusa mi automatski primamo u srce Zakon, pa nemamo više potrebe za Zakonom. Međutim, bez Zakona mi nemamo zaštitu od oslanjanja na sebe i sopstvenu grešnu prirodu, pa možemo sve vrijeme slijediti grešne porive svoje prirode i služiti lažnom Hristu, antihristu i bezakoniku, a biti uvjereni da služimo pravom Hristu. Zakon je nepoželjan zbog nepokajanja i preskakanja koraka navedenih u tački 4.

vi) Sigurnost spasenja se projektuje kao sebični psihološki „zaštitni mehanizam“ od Zakona i dolazećeg Suda. Međutim, upravo sud po djelima koji Biblija najavljuje je najbolje svjedočanstvo u prilogu istini da se prava vjera ogleda u poslušnosti Bogu (Hrist nije samo naš Spasitelj, već i Gospod)!

Bez Zakona nijedan sud nije ostvariv. Bez Zakona grijeha ne bi bilo. Bez Zakona ne bismo mogli ni definisati nijednu vrlinu. Bez Zakona ne bi postojala definicija i zaštita odnosa između Boga i čovjeka i moralnih bića međusobno, što znači da ne bio ni moguć savez Boga i čovjeka. Bez otkrivenja Božje riječi i Njegovog zakona, koje je upućeno našem razumu, mi sami nijesmo u stanju da spoznamo ni veličinu Božje ljubavi, ni težinu sopstvene grešnosti. Da je glas ljudskog srca mjerodavan, apostol Pavle ne bi morao da naglašava neophodnost zakona kao ogledala našeg stanja i naših duhovnih potreba:

„Ali nikada ne bih shvatio šta je grijeh da nije bilo Zakona. I ne bih shvatio šta je požuda da Zakon nije rekao: ‘Ne poželi!’“ (Rimljanima 7:7)

 

6. Shvatanje spasenja kao „svršenog čina“ – lažno opravdanje vjerom

Ovakvo vjerovanje implicira da je Bog kompletirao spasenje na krstu, uz zanemarivanje Hristove posredničke službe pomirenja i Istražnog suda, i da sve što se očekuje od čovjeka je prihvatanje te priprave vjerom. Bog je navodno sve uradio kroz Hrista, a mi samo treba s tim da se saglasimo. Takvo „jevanđelje“ se prepoznaje po tome što se Hristovo ime faktički koristi kao mantra i neprekidno ponavlja (uz mantru o „ljubavi“), dok se zanemaruje suština jevanđeoske poruke i ne naglašava potreba samoodricanja i saradnje božanskog i ljudskog. Ovo je nalik onome što u savremenim demokratskim tekovinama prepoznajemo kao pozivanje na sva moguća ljudska prava, uz potpuno ignorisanje obaveza.

 

7. Zloupotreba slobode u lažnom opravdanju vjerom

Riječ je o opravdanju vjerom i lažnom jevanđelju shvaćenima na način koji uvodi vjernike u nerealnosti o sopstvenom stanju, doživljaju privilegovanih grešnika, slobodnih od Zakona, koji su istovremeno oslobođeni od sadašnjih nevolja i posledica grijeha. Svrha je pružanje psihološke satisfakcije i lažnog osjećaja sigurnosti, uz prećutnu dozvolu za grijeh.

Apostol Pavle je prepoznao opasnost od zloupotrebe slobode i stoga je savjetovao vjernike u Galatiji: „A vi ste, braćo, pozvani na slobodu. Samo neka vam ta sloboda ne služi kao podsticaj grešnom tijelu.“ (Galatima 5:13; uporedi sa Rimljanima 6:1,2)

 

8. Izvrtanje biblijskog učenja o grijehu u kontekstu opravdanja vjerom

Grijeh se prikazuje radije kao „stanje“ ili „razdvojenost od Boga“. Ovdje se namjerno manipuliše sa pojmovima i posledica prikazuje kao uzrok. Stanje se prikazuje kao jedini problem a lični grijesi faktički zanemaruju. Shvaćeni kroz takvu prizmu, jevanđelje i opravdanje vjerom se popularišu pred sebičnim srcem kao „instant“ rješenje koje vrši volšebni transfer grešnika u pravednika, iz jednog „stanja“ u drugo, čije sve probleme je riješio Hrist i koji sada može imati „mir“ i „sigurnost“ spasenja.

 

Postoji cijeli niz kombinacija gore navedenih stavki što, uz dodatne pogrešne doktrine i vjerovanja, dovodi do zbrke i različitih oblika zabluda o opravdanju vjerom i jevanđelju uopšte. Gdje god se plasira neka zabluda, „profitiraju“ crkve i sekte i afirmišu se lažni učitelji.

Najveća šteta i najveća nepravda koju ljudi čine prema izvornoj vjeri nalazi se u njihovoj spremnosti da rade nasuprot istini, nebitno u kojem procentu, kako bi pravdali svoje vlastite kompromise. Lažirane verzije o opravdanju vjerom uglavnom počivaju na preuveličavanju istinitih i građenju problematičnih i manipulativnih teoloških konstrukcija.

Pavle Simović