U prethodnom dijelu, Isus je oštro osudio fariseje koji su ga optužili da koristi Sotoninu moć da istjera demone. Nazvao ih je leglom zmija i govorio o zlu u njima koje je izašlo na vidjelo u riječima koje su govorili. On ih je upozorio na dolazeći sud (Matej 12:24-37).
Nije jasno da li je pasus u Mateju 12:38-45 (ref. Luka 11:29-36) direktan nastavak onih prethodnih razgovora. U oba slučaja, određeni pismoznalci i fariseji s poštovanjem oslovljavaju Isusa kao „Učitelju“. Zatim kažu Isusu da žele vidjeti znak od njega. Neki komentatori vjeruju da je ova grupa vjerskih vođa pokušavala postaviti Isusu još jednu optužbu o njegovoj moći. Zahtijevanje čudesnih akreditiva nije bio neuobičajen odgovor na Isusove postupke (Jovan 2:18-19; uporedi sa 1. Korinćanima 1:22).
Ako pretpostavimo da je ova grupa skeptika iskrena, ovaj zahtjev je zbunjujući. Isus je već učinio bezbroj znakova iscjeljivanjem, uskrsavanjem mrtvih i izgonjenjem demona. Fariseji su bili prisutni barem na nekoliko njih. Ako je ovo nastavak prethodnog razgovora, Isus je – samo nekoliko trenutaka ranije – uklonio demona sa slijepog i nijemog čovjeka. Zašto tražiti još jedan znak?
Najvjerovatniji odgovor je da fariseji nisu bili iskreni. Borili su se za bilo kakav način da ignorišu jasne dokaze pred sobom. Iako je Isus činio čuda, oni zahtijevaju nešto drugo. Naravno, čak i kada je čudo nepobitno, oni će ga ionako odbaciti (Matej 12:24). Oni svakako žele da izgledaju iskreno, kao da su otvorenog uma i spremni da razmotre dokaze.
Oni u stvari govore Hristu: „Mi ćemo odlučiti šta se smatra dokazom, a šta ne. Bez obzira koliko je snažan znak, nećemo vjerovati ako ne odgovara našim kriterijumima.“ To je previše uobičajen stav i kod modernih skeptika. Nevjernici u savremenom svijetu, baš kao i fariseji, imaju tendenciju da po kratkom postupku odbace sve postojeće dokaze, a zatim zahtijevaju još više – pritom se ponašajući kao da je takav zahtjev potpuno razuman.
Koji god specifičan znak ovi fariseji tražili, Isus će odbiti da im ga da. Ne zato što to nije mogao pružiti, već zato što bi to bilo gubljenje vremena (Matej 7:6).
Znak proroka Jone
„A on im odgovori: Zao i preljubnički naraštaj traži znak, ali nikakav znak mu neće biti dat, osim znaka proroka Jone. Jer, kao što je Jona tri dana i tri noći bio u utrobi morske nemani, tako će i Sin čovječji tri dana i tri noći biti u srcu zemlje. Ninivljani će na Sudu ustati sa ovim naraštajem i osudiće ga jer su se pokajali posle Jonine propovijedi. A ovdje je neko veći od Jone.“ (Matej 12:39-40)
Traženje „još više“ znakova od Boga, kada je On već dao toliko toga, dokaz je upornog nevjerstva (Rimljanima 1:18-20; Psalam 19:1). Bog ne daje znakove na zahtjev da bi se dokazao, već samo iz svoje milosti i u svoje vrijeme. A ono što On daje je više nego dovoljno. Tvrdnja „ako bi Bog uradio upravo ovo, onda bih vjerovao“ nije ništa drugo do varljiv izgovor.
Isus ne osuđuje samo fariseje, već i širu kulturu svog vremena. Sve u svemu, narod Izraela, kako u to doba tako i danas, odbacio je Isusa kao Mesiju. On naziva naciju oko sebe „preljubničkom“, koristeći starosaveznu metaforu za duhovnu nevjernost Bogu. Budući da je Isus Sin Božji, pravi Mesija, odbacivanje njega je slično odbacivanju vlastitog supružnika zbog drugog (Jovan 3:36; Ezekiel 16:32).
Onima s takvim namjernim otporom, Isus kaže da neće biti dat nikakav znak. Jedini dodatni znak koji će se ovim skeptičnim ljudima pokazati – konkretno se misli na one iz Isusovog doba – je znak proroka Jone. Čitajući njegove riječi nakon njegovog uskrsenja iz mrtvih (Jovan 2:18-22), značenje postaje jasno. Hristovo predstojeće uskrsnuće znak je na koji ova generacija Izraelaca treba da obrati pažnju kao dokaz da je Isus zaista Sin Božji.
Objašnjavajući šta misli, Hrist prvi put spominje svoju smrt i uskrsenje kako je zapisao Matej. Jona je bio starosavezni prorok koji je od Boga dobio nalog da ode u zli grad Ninivu i propovijeda protiv njega (Jona 1:1-2). Odbio je i požurio u suprotnom smjeru (Jona 1:3-4). Jonu je na kraju progutala ogromna riba (Jona 1:15-17), on se pokajao zbog svoje neposlušnosti, a zatim ga je riba odložila na suvo tri dana kasnije (Jona 2:10).
Nakon što je riba izbacila Jonu, Bog mu je ponovo rekao da ode u Ninivu, glavni grad Asirije. Njegov zadatak je bio da upozori ljude. Čini se da je priča o njegovoj avanturi stigla do Ninivljana, a kada je pozvao na pokajanje, kralj je odgovorio. Kralj je proglasio post i za ljude i za životinje i naredio da se svi pokriju u kostrijet. Osim toga, zapovjedio je svima da se „odvrate od svog zlog puta i od zla koje je u njihovim rukama“ (Jona 3:8). Kao odgovor, Bog je povukao svoju prijetnju i nije ih uništio sve dok se nisu vratili svojoj okrutnosti. To se dogodilo skoro 200 godina kasnije, kako je opisao prorok Nahum.
Isus kaže da će se čudo sa paralelnim elementima dogoditi kao dio njegove vlastite službe. On će provesti tri dana i tri noći u srcu zemlje. Isus ne spominje uskrsnuće posebno, ali implicira da ga više neće biti na zemlji nakon tri dana.
Neki su prigovorili da Isus nije bio istinski pokopan tri dana – kao za puna 72 sata vremena. Međutim, Jevreji su svaki dio dana računali kao jedan dan. U normalnom razgovoru često radimo isto i danas. Isus je sahranjen u petak prije zalaska sunca, a napustio je grob nakon izlaska sunca u nedjelju ujutro, trećeg dana. Žalba da se ovo ne poklapa sa njegovim predviđanjem znači da će propustiti čudo koje je uključeno.
Osim toga, treba zapaziti da Isus ne kaže da će „tri dana i tri noći“ provesti u grobu, već „u srcu zemlje“. To je metafora koja najvjerovatnije obuhvata Hristovo završno stradanje, počevši od agonije u Getsimanskom vrtu. Na ovakvo tumačenje snažno ukazuju i druge Isusove najave i objašnjenja stradanja (Matej 20:17-19; Luka 18:31-33; 24:27, 44-47).
Isusova veća poenta kada se odnosi na Ninivu je da su ti ljudi – ma koliko bili zli – ispravno odgovorili na Jonino propovijedanje. Na sudnji dan, narod Ninive će pravedno kritikovati generaciju Izraelaca koja je živjela u vrijeme Isusa. Kada su stanovnici Ninive čuli za Božji sud, pokajali su se za svoje veliko zlo, od kralja naniže. Okrenuli su se od svog grijeha i počeli se moliti Bogu.
Međutim, generacija Izraelaca za vrijeme Isusa nije se pokajala. Nisu se okrenuli od svog grijeha, uključujući grijeh nevjerovanja da je Isus Mesija. I to uprkos tome što je Isus, kao Mesija, bio daleko veći od nevoljnog proroka Jone.
Ponosni fariseji i drugi vjerni Jevreji bili bi pogođeni da to čuju. Razlog zbog kojeg je Jona toliko oklijevao da ode u Ninivu vjerovatno je bio ljutnja zbog užasnih stvari koje je ta kultura učinila njegovom vlastitom jevrejskom narodu. Bilo bi bolno da drevni Izraelac bude osuđen od strane nekadašnjih zlih, antagonistički raspoloženih neznabožaca. Ključna razlika između ove dvije grupe bilo je pokajanje – tako da oni koji ignorišu Hristovu poruku nemaju izgovora.
„Kraljica Juga će na Sudu ustati sa ovim naraštajem i osudiće ga jer je s kraja zemlje došla da čuje Solomonovu mudrost. A ovdje je neko veći od Solomona.“ (Matej 12:42)
Kraljica juga poznata je i kao kraljica od Šabe. Čula je za Solomonovu mudrost i sjaj Izraela pod njegovom vlašću i proputovala je velike udaljenosti da bi to vidjela svojim očima (1. Kraljevima 10:1-29). Isus sada kaže da je ovdje nešto veće od Solomona, što znači da je on Mesija. Kraljica od Šabe je putovala čak do Izraela da čuje Solomona. Nasuprot tome, ova generacija Izraelaca ne bi čak ni primila Mesiju – daleko većeg od bilo kojeg drugog kralja – kada bi se lično pojavio i činio čuda pred njima!
Isus je sebe proglasio većim od hrama (Matej 12:6), većim od proroka Jone (Matej 12:41) i većim od kralja Solomona. Njegove riječi i djela su dokazala da je to istina, kao i proročanstva Svetog pisma (Jovan 5:39-40). Ipak, Izraelci njegovog vremena nisu vjerovali.
Ponovno traženje znaka
Fariseji i sadukeji priđoše Isusu s namjerom da ga iskušaju pa zatražiše da im pokaže znak sa neba. On im odgovori: „Kad padne veče, kažete: ‘Biće lijepo vrijeme jer je nebo crveno;’ a ujutro: ‘Danas će biti nevreme jer je nebo crveno i mutno.’ Licemjeri! Znate da tumačite izgled neba, a ne umijete da protumačite znake vremena. Zao i preljubnički naraštaj traži znak, ali nikakav znak mu neće biti dat, osim znaka Jone proroka.“ Onda ih ostavi i ode. (Matej 16:1-4; ref. Marko 8:11-12)
Ovo se događa nakon što su se Isus i njegovi učenici vratili na zapadnu stranu Galilejskog mora nakon što su neko vrijeme proveli u području neznabožaca (Matej 15:21). Matej bilježi da je Isusu prišla grupa jevrejskih vjerskih vođa koja uključuje i fariseje i sadukeje. Ovo je vrijedno pažnje jer se ove dvije sekte nisu lako slagale. Često su se otvoreno suprotstavljali jedni drugima. Fariseji su bili učitelji Izraela, koji su bili najbliži narodu. Sadukeji su imali političku moć i uglavnom su se nalazili u Jerusalimu i oko njega. Činjenica da zajedno prilaze Isusu može pokazati da su se ujedinili kako bi se suprotstavili ovoj prijetnji njihovoj moći i statusu kvo u Izraelu.
Na osnovu drugih incidenata, jasno je da ovi ljudi nisu došli da iskreno traže dokaze da je Isus bio Mesija (Matej 12:1-2; 9-10, 24). Umjesto toga, došli su u nadi da će ga uhvatiti kako radi nešto zbog čega bi ga mogli diskreditovati ili okončati njegovu javnu službu. Ovi ljudi su već svjesni mnogih čudesnih djela koje je učinio Isus (Matej 12:13-14, 22), uključujući iscjeljivanje bolesti i nedaća i istjerivanje demona. Ignorisanje svih dokaza, dok se traži više, znak je nepoštenja.
Ovo je drugi put da neki fariseji traže od Isusa znak. Matej bilježi Isusov odgovor na isti zahtjev u 12. poglavlju. Tamo je rekao da „zli i preljubnički naraštaj traži znak“ (Matej 12:39). Međutim, ovdje Isus ističe da su ti ljudi već propustili znakove koji su im dati (Jovan 5:39-40). „Znaci vremena“ mogu se definisati kao pokazatelji stanja u svijetu sa aspekta proročkih najava i ispunjenja Plana spasenja.
On počinje tako što pokazuje da su ovi ljudi sposobni razlikovati osnovne znakove vremena. Isusova poenta je da zdrav razum i iskustvo vode do nekih očiglednih zaključaka. Čovjeku nije potrebna pretjerana informacija da bi se razumjelo šta se jasno dešava. Isus ne opisuje praznovjerje ili natprirodne događaje, već samo uobičajene obrasce oblaka, oluja i naznaka lijepog vremena koje primjećuju svi ljudi.
Oni koji mogu pročitati takve znakove i koji su vidjeli druga Isusova čuda, nemaju razloga da trebaju još više dokaza.
Uprkos njihovoj sposobnosti da prepoznaju ove vremenske obrasce, vjerske vođe očigledno nisu odlučile prepoznati „znakove vremena“. Bili su svjedoci Isusovih čudesnih iscjeljenja i istjerivanja demona. Pročitali su Isaijine riječi (Isaija 35:5-6; 61:1-2) i vidjeli su kako oživljavaju pred njihovim očima.
Dakle, ovi ljudi ne pate od nedostatka dokaza. Oni pate od tvrdoglavosti. Njihovo odbijanje (Jovan 5:39-40) da priznaju Isusa kao Mesiju je neiskreno, i to je razlog zašto Isus odbija da udovolji njihovom zahtjevu. On neće nastupiti za njih iz hira, i kada to neće ionako biti važno niti bi išta promijenilo. Istina je da istinu nisu propustili, već su je ignorisali.
Kao i sa sličnim zahtjevom u Mateju 12:38, Isus odbija udovoljiti. Umjesto toga, on napominje da je znak pokvarene kulture ignorisati dokaze, a zahtijevati još više. U ovome, Hrist ne osuđuje samo ljude koji stoje pred njim, već i ljude koje predstavljaju: generaciju njegovog vremena. On ljude naziva zlim i preljubnicima jer žele sve više i više dokaza da je on Mesija. Oni su zli u svom odbijanju da povjeruju u očiglednu istinu. Isus koristi metaforu za duhovnu nevjernost iz Starog saveza, preljubu, koju je Bog tako često koristio za Izraelovo poštovanje lažnih bogova. Kao i oni, kaže Isus, njegova generacija želi religijska iskustva i čudesnu zabavu uprkos tome što joj se nudi istina, a to je sam Hrist, Sin Božji (Jovan 14:6).
Isus izjavljuje da njegova generacija neće primiti nikakve dodatne znakove, osim jednog: znaka Jone. On je dao više detalja o tome kada je ranije odgovorio na isti zahtjev (Matej 12:40). Postaće jasno nakon Isusove smrti, sahrane i uskrsnuća da je najmoćniji znak koji on može ponuditi onima koji traže je povratak iz mrtvih trećeg dana kao što se Jona vratio iz „mrtvih“ nakon tri dana „sahranjenosti“ u moru. Ako taj znak ne može uvjeriti ove vjerske vođe, ništa ne može (Luka 16:31).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
