Zakoni satanizma II

Satanska država

Satanska država je ambijent u kojem su na snazi svi oblici destruktivnog djelovanja i uništenja čovjeka, koji su zakonski dozvoljeni i veoma često obavezni, a koji se agresivno promovišu preko medija, sistema obrazovanja i pravosuđa. Postojanje satanske države je posljedica satanizacije pojedinaca i porodica, i to u tolikoj mjeri, da satanisti preuzimaju vlast u državi i sprovode uništenje ljudi na svim poljima.

Dakle, satanska država nastaje tako što se najprije uništavaju pojedinci i porodice, podsticanjem na destruktivan način života, a zatim cijela država potpada pod okupaciju satanista.

Vrlo je zanimljivo zapaziti da je u procesu stvaranja satanske države Sotona primijenio obrazac nastanka teokratske države, ali u suprotnom smjeru. Bog je prije 3.500 godina formirao državu Izrael koja je trebala da bude vidjelo drugim narodima i državama da se okrenu Bogu. Izraelcima je tada rečeno: „Držite i izvršavajte ih (zakone i uredbe koje je On zapovijedio) jer je to mudrost vaša i razum vaš pred svim narodima, koji će kad čuju sve ove zakone reći: ‘Samo je ovaj veliki narod – mudar i razuman narod’.“

Na sličan način, Sotona formira satansku državu u kojoj ljudi žive destruktivno, a onda taj model života reklamira ostalim narodima kao nešto pozitivno. Ljudi širom svijeta trče glavom bez obzira i ulažu sve napore kako bi došli da žive u zemljama koje se odlikuju najvećim nemoralom i destrukcijom. Agresivna satanska reklama prikazuje destrukciju i nemoral kao nešto zabavno, napredno i progresivno, a ljudi bez adekvatnog vaspitanja i obrazovanja nasijedaju na ovu propagandu kao muve bez glave.

Ono što takođe možemo vidjeti jeste da je većina ljudi na Zemlji prihvatila zakone destrukcije kao nešto pozitivno i napredno, i tako danas imamo da su u SVIM državama svijeta, manje ili više, na snazi zakoni destrukcije i uništenja čovjeka. U nastavku ćemo nešto više reći o načinu nastanka i djelovanju satanske države.

 

Faza fizičke okupacije. – Važno je istaći da bez natprirodnog Božjeg djelovanja nije moguće postojanje teokratske države. Praksa je pokazala da većina ljudi u svijetu želi zlo i destrukciju, tako da manjina onih koji su na strani Boga može da bude zaštićena od pomenute većine jedino na Božji natprirodan način.

U stara vremena, dok je moralna dekadencija bila manja, i dok razvoj tehnologije nije bio toliko veliki, potencijali nemoralnih ljudi su bili manji. Okupacija jedne države bila je teže izvodljiva jer je za jedan takav „poduhvat“ bila potrebna velika vojska, dok su prirodne prepreke (brda, rijeke, kanjoni, uvale i dr.) i vještačke prepreke (veliki zidovi, rovovi i dr) bile moćno sredstvo zaštite onih koji se brane. Razvojem tehnologije mogućnosti fizičkog porobljavanja su dramatično povećane. Razorne dalekometne rakete, avioni i drugo ubojito oružje postali su moćno sredstvo u rukama agresora…

Ovdje je važno istaći da velika većina onih koji su na strani destrukcije i nemorala zaista vjeruje da služi Bogu. Njima ne pada na pamet da su slijepo oruđe u rukama Sotone i demona. Najpoznatiji satanistički pisci o tome otvoreno govore u svojoj literaturi – da ogromna većina sledbenika Sotone ne zna pravu pozadinu onoga što rade. I upravo je to najveća sotonska prevara – da opsjedne ljude da rade za njega, da uništavaju sebe i druge oko sebe, a da vjeruju da rade za Boga Stvoritelja – i da se pozivaju na Bibliju.

Narodi koji su bili pod dejstvom demona uvijek su željeli da uništavaju i okupiraju druge narode. Bog je postavljao okolnosti koje su uvijek išle na ruku narodima koji su se odlikovali sa više morala i pobožnosti. U slučaju da narod koji je moralniji bude okupiran (zbog svojih grehova) od strane naroda koji je okoreliji u grijehu, postojala je mogućnost da se pobijedi okupator koji je u tom trenutku fizički jači i superiorniji. Pobjeda se može ostvariti moralnim načinom života.

Sve velike imperije su propadale jer su živjele nemoralno i razvratno.

Ono što je veoma važno istaći jeste odgovor na pitanje: Ko je preživio propast ovih imperija? Preživjeli su samo oni koji su se držali Božjih zakona, što znači oni koji su ulagali u porodicu i prijatelje, oni koji su bili osposobljeni za život u prirodnom ambijentu, nezavisno od sistema, tako da propadanje sistema nije bitno uticalo na njihov život.

Propast nemoralne države su naročito osjetili oni koji su bili dio tog nemoralnog sistema, jer su sa padom države izgubili sve privilegije koje su imali, i tako su ostali na cjedilu – nesposobni da žive na prirodan i moralan način.

Dakle, svaka fizička okupacija od strane nemoralnog okupatora ima svoj kraj – prije ili kasnije – jer je satanizam koncept koji sam sebe uništava. Oni koji se zateknu u nemoralnoj državi potrebno je da žive u prirodnom ambijentu, nezavisno od sistema, u skladu sa Božjim zakonima, i da budu strpljivi.

 

Faza duhovne okupacije. – U većini slučajeva okupirani narod prihvati zakone koje nameće okupator tako da se moralna dekadencija naroda ubrzava. Većina ljudi u svijetu prihvata primamljive pozive neprijatelja koji ih poziva da napuste svoja vjekovna ognjišta u prirodnom ambijentu i da dođu da žive u gradove koji im pružaju „velike mogućnosti“. Na taj način, kao ovce koje se vode na klanje, ljudi dolaze pod nož Sotoni. Oni postaju potpuno zavisni od neprijatelja koji je maskiran u obličje dobrotvora. Hrana, odjeća, obuća, krov nad glavom, grijanje, vodosnabdijevanje i sve drugo nalazi se pod kontrolom „dobrotvora“, odnosno okupatora.

I kao što naivčina skače od sreće kada igra prvu partiju pokera sa profesionalcima koji ga puštaju da dobija, da bi mu ubrzo oduzeli sve što ima, tako i velike rijeke naivnih ljudi bivaju fascinirani „čarima velegrada“, nesvjesni da im se u njemu sprema crna pogibija.

Okupacija ljudskog uma je mnogo teža od fizičke okupacije. Mnogo je lakše robijašu u zatvoru koji je mentalno zdrav, nego duhovno zatrovanom i indoktriniranom čovjeku koji slobodno šeta ulicom. Jedino čovjek zdravog razuma može da rješava probleme sa kojima se suočava i da kvalitetno živi, bez obzira na okolnosti, pa makar to bila situacija zatvorenika u najtežem zatvoru. Život osobe koja je rob zabluda i pod dejstvom demona predstavlja najveći horor koji čovjeka može da zadesi. To pokazuje život savremenih ljudi u zapadnom svijetu koji masovno oboljevaju od depresije, ludila, paničnih napada i gdje su stope samoubistva poprimile razmjere epidemije.

Odvojen od Boga i prirode čovjek se nalazi potpuno nezaštićen od smrtonosnih rafala kojima ga Sotona zasipa. U pitanju su „rafali“ lažnih informacija i poroka koji se ljudima prikazuju kao nešto lijepo, zabavno i napredno. Konzumiranje duvana, alkohola i težih oblika narkotika, kao i svi oblici kurvarstva i seksualnih perverzija prikazuju se kao „zabava“ i „provod“. Siledžijstvo, razbojništvo, nasilništvo i nemilosrdnost prikazuju se kao vrline koje krase „prave muškarce“, dok se raskalašnost, prostitucija i nezainteresovanost za djecu i porodicu prikazuju kao vrline „dama“ i „naprednih žena“.

Praksa je bezbroj puta pokazala da kada, na primjer, ljudi iz moralno zdravijih država Istočne Evrope dođu na „privremeni rad“ (čitaj „vječni rad“) u zemlje najvećeg nemorala (zapadne zemlje) njihova djeca, koja se tamo rode, i koja pohađaju zapadnjačke škole i odrastaju u nemoralnom ambijentu, u potpunosti gube lik svojih očeva i djedova, i postaju identične kopije duhovno razorenih robota u ljudskom obličju iz država u kojima su rođeni. Njihova propast je nepovratna i veoma su rijetki slučajevi ljudi koji su prošli ispiranje mozgova u takvim zemljama, da su na kraju ipak prešli na Božju stranu.

Prema prirodnom zakonu, satanističke države su osuđene na propast i odumiranje, baš kao i velike nemoralne imperije koje su propale pre njih. U slučaju savremenih satanističkih država, one stalno dobijaju „svježu krv“ (novu radnu snagu) iz moralno zdravijih država Istočne Evrope i zemalja Trećeg Svijeta, tako da se propast satanističkih država privremeno odlaže.

U isto vrijeme, čak i države koje su do skoro držale, koliko toliko, do morala, prihvataju satanističke zakone koji se agresivno promovišu u svijetu, tako da cijelo čovječanstvo neminovno upada u stanje velike krize kakva nije postojala u novijoj svjetskoj istoriji. U pitanju je kriza morala, a ne ekonomska ili kriza neke druge vrste, iako satanisti, preko svojih medija, veoma uspješno uvjeravaju naivne ljude da je uzrok problema rješiv i da će do rješenja brzo doći. Na taj način se narodi još dublje zakopavaju u jamu u kojoj će biti smrtno zatrpani.

 

Faza potpune satanizacije čovečanstva. – Razvojem tehnologije satanisti su dobili ogromne mogućnosti za nasilno nametanje svih oblika satanizma narodima i državama koji nisu u potpunosti satanizovani, ali su odvojeni od Boga.

U stara vremena, najnemoralniji ljudi su bili opsjedani demonima na poseban način tako što su demoni pred njima činili razne vrste natprirodnih fenomena, kao što su: pomijeranje predmeta, stvaranje svjetlećih objekata, izazivanje pojave vatre i slično, a osobama koje su opsjedali, demoni su davali posebne natprirodne mogućnosti kao što su hodanje po vatri, sakaćenje tijela bez osjećaja bola i sl. U državama gdje su ljudi, koliko-toliko držali do morala, ovakvi demonizovani ljudi su bili pritvarani i liječeni, ili često likvidirani, dok su u mnogim drugim državama ovakve demonizovane osobe nazivane „guruima“, „vračevima“, „božjim ljudima“ i sl, i imali su visok status u društvu, pa čak i kao savjetnici vladara.

Pojavom hrišćanstva, biblijska načela su postala lakše dostupna svim ljudima svijeta, tako da su u mnogim državama satanisti bili sankcionisani. Iz tog razloga, satanisti su počeli da se okupljaju u tajnim društvima i da vrbuju u svoje redove najsposobnije i najuticajnije ljude kojima nije mnogo stalo do morala. Uz pomoć demona, ovi ljudi su postali veoma uspješni bankari, trgovci, ljekari, advokati i dr.

Na primjer, jedna od najvećih demonskih prevara povezana je sa bankarstvom, odnosno novcem bez pokrića. U stara vremena ljudi su koristili plemenite metale (zlato, srebro) kao novac. Pošto je plaćanje zlatom i srebrom postalo nesigurno (zbog krađe), naročito za plaćanja u većim iznosima, ljudi su deponovali svoje zlato kod zlatara, a ovi su im izdavali priznanice sa kojima je zlato moglo da se podigne u zlatari. Tako su ljudi umesto zlata, nosili priznanice i sa njima kupovali. To je bio početak upotrebe papirnog novca, jer su papirne priznanice počele masovno da se koriste.

Zlatari su ubrzo počeli da izdaju priznanice bez pokrića, jer su polazili od pretpostavke da neće svi ljudi koji imaju priznanice doći istog dana da preuzmu zlato (jer u tom slučaju ne bi mogli svima da izdaju zlato pošto su izdali brojne priznanice bez pokrića).

Na taj način su zlatari počeli veoma brzo da se bogate i da na nevjerovatan način manipulišu ljudima. Vođeni demonima, oni su počeli da kupuju političare, novinare, zemlju i druge stvari od vrijednosti – uz pomoć priznanica bez pokrića. Kasnije su se zlatare pretvorile u banke, a u dogovorima sa vladarima koje su doveli na vlast, manipulacija priznanicama bez pokrića je podignuta na državni nivo i postala je zaštićena od strane države. Pronalaskom štamparske mašine priznanice su zamijenjene papirnim novcem, takođe bez pokrića.

Trgovci okupljeni u tajnim društvima dogovaraju kako da jedni drugima namještaju poslove, a da u isto vrijeme ekonomski uništavaju one koji nisu „njihovi“. Radnicima se neredovno isplaćuju plate, a firmama čiji vlasnici nisu članovi tajnog društva ne isplaćuje se novac za uzetu robu ili obavljenu uslugu. Pošto su u pravosuđu postavljeni članovi istog tajnog društva, nemoguće je sudski naplatiti robu i uslugu, i ogroman broj firmi propada, ili pozajmljuje novac od banaka koje kontrolišu isti oni koji su ih pokrali, čime se firme još dublje uvlače u dugove i ekonomsku propast.

Posebna priča je sa advokatima koji su članovi tajnih društava. Oni direktno od demona dobijaju informacije o kriminalnim aktivnostima pojedinaca i bandi, i ne postoji pravni slučaj koji ne mogu da riješe. (Praktično djelovanje demona u tajnim društvima opisao je Rože Morno, bivši pripadnik elitnog tajnog društva, u svojoj odličnoj knjizi „Put u svijet natprirodnih sila“.)

Vremenom, satanisti ujedinjuju sve države pod svoju kontrolu u organizaciju pod nazivom „Ujedinjene Nacije“, preko kojih će kontrolisati satanizaciju naroda u svim zemljama svijeta. Našminkano i dotjerano, i medijski sjajno propraćeno, djelovanje Ujedinjenih Nacija će ogromnoj većini ljudi u svijetu izgledati kao pokušaj da se „poboljša kvalitet života u svijetu“ i da se „obezbijedi mir“.

Satanizam, kao društveno uređenje, propagira se vješto, glamurozno i suptilno u obliku „novog društvenog uređenja“ koji se zove „demokratija“ (odnosno, „demoNkratija“ – vladavina demona). Kako izgleda demokratija (odnosno, satanizam) najbolje vide oni koji žive u zapadnim zemljama (i koji su još uvijek sačuvali malo zdravog razuma) gdje su na snazi najstrašniji zakonski oblici razbijanja porodice i uništenja čovjeka, pod plaštom „ekonomskog blagostanja“ (distribucije novca bez pokrića koje kontrolišu satanisti).

U slučaju da neki narod ili država odbije da prihvati „demokratiju“, postoje suptilni oblici okupacije neposlušne države. U prvom pokušaju se izaberu sposobni i nemoralni ljudi u državi koju treba okupirati, koji se bogato finansiraju, i narodu pomenute države predstavljaju kao „borci za ljudska prava i ekonomski progres“. Ukoliko ovi „borci za napredne vrijednosti“ na miran način ne preuzmu vlast u državi (zbog svoje nesposobnosti ili zbog velikog uticaja postojeće vlasti), primjenjuje se neki od nasilnih metoda okupacije neposlušne države.

Jedan od načina je da se finansiraju lokalni kriminalci koji će izazivati terorističke akcije u državi, pa kada vlast fizički sankcioniše njihovo djelovanje, svjetski mediji počinju da satanizuju neposlušnu vlast zbog „kršenja ljudskih prava i progona boraca za ljudska prava“. Ubrzo će uslijediti vojna intervencija međunarodne zajednice (Ujedinjenih Nacija) koja će preko medija ubijediti narode kojima već manipuliše da je agresija na suverenu državu akt milosrđa i spašavanja nedužnih ljudskih života. Na takav način je formirano nekoliko država na Balkanu i na Bliskom Istoku.

U drugim slučajevima, lokalni kriminalci se finansijski i medijski podstiču i pomažu da se predstavljaju kao pripadnici „nove nacije“, da bi ubrzo međunarodna zajednica dodijelila državu toj novoj izmišljenoj naciji. Najpoznatiji primjer ove vrste je formiranje države Kuvajt na teritoriji Iraka. Kuvajt je do skoro bio provincija Iraka poznata po velikim zalihama nafte. Jednoj nemoralnoj iračkoj porodici u Kuvajtu je ponuđeno da prestanu da budu „Iračani“ i da postanu „Kuvajćani“ (pripadnici novog izmišljenog naroda) da bi se dao povod za okupaciju Kuvajta od strane međunarodne zajednice. U isto vrijeme, stanovnicima provincije Kuvajt se agresivno promovisala falsifikovana istorija „nove nacije“ i nudile velike finansijske beneficije ako prihvate da postanu pripadnici nove (izmišljene) nacije.

Kada satanisti fizički okupiraju jednu državu, onda počinje satanski pir iživljavanja i uništavanja svega što ima veze sa Bogom i moralom. Sve medije odmah preuzimaju najnemoralniji i najbezobzirniji ljudi koji na najvulgarnije moguće načine prikazuju nemoral i destrukciju kao vid „zabave“. Svi oblici satanizma se prikazuju u pozitivnom svijetlu, a „dokaz“ za to su brojna (falsifikovana) naučna istraživanja koja potvrđuju opravdanost samouništenja. Sa TV ekrana ne silaze najnemoralnije žene i porno glumice koje se prikazuju kao „uspješne“, dok se okorjeli kriminalci, lopovi i ubice prikazuju kao „kontroverzni biznismeni“, i to u najpozitivnijem svijetlu, kao primjeri „uspješnih ljudi“ koje bi „svi pravi muškarci trebali da slijede“.

U okupiranoj državi se odmah donosi Ustav u kojem se u prvoj rečenici naglašava da je „država odvojena od religije“. Drugim riječima, zakoni po kojima će se živjeti u državi neće biti oni koje je Bog dao u Bibliji, već oni koje će satanisti nametnuti preko velike farse koja se zove „demokratija“. Odmah se organizuju izbori na kojima mogu da se kandiduju samo oni koji imaju veoma mnogo novca za „predizbornu kampanju“ (koji je dobijen od okupatora) i koji imaju agresivnu podršku okupatorskih medija.

U slučaju da narodni protest zbog okupacije poprimi ozbiljnije razmjere, okupator će inscenirati incidente koje će pripasti patriotama, i na taj način dobiti povod da represivno djeluje i hapsi vođe patriotskih grupa.

Prema zakonima satanističkih država pohađanje satanističkih državnih škola je obavezno. Djeca moraju da se zaglupljuju u državnim institucijama u kojima se toleriše svaki oblik nemorala.

Okupator doslovno svakodnevno organizuje čitavu lepezu duhovnog trovanja ljudi preko satanističkih muzičkih koncerata i projekcija filmova u kojima se na lijepo upakovan način promoviše svaki oblik samouništenja.

Konzumiranje svih oblika narkotika se prikazuje kao „dobro u umjerenim količinama“ i na taj način se legalizuju svi oblici narkomanije.

Porodica se prikazuje kao nazadna institucija, tako da su ubijanje nerođene djece (abortus) i nebriga o rođenoj djeci normalna pojava. Roditeljima je najvažnije da zarade što više novca da bi mogli da „uživaju u životu“, a svoje najveće blago (djecu) prepuštaju satanistima na duhovno uništenje u njihovim duhovnim koncentracionim logorima (savremenim vrtićima, školama i fakultetima).

Kao viši oblik „uživanja“ promovišu se seksualne perverzije, koje uključuju homoseksualizam, odnose sa životinjama, pa čak i sa leševima svojih „partnera“ (što je zakonski dozvoljeno u mnogim zapadnim zemljama).

Glavna  osobina  sotonske  države  je „laž“. Sotona se u Bibliji ne naziva „ocem krađe“, „ocem kurvarstva“, „ocem ubistva“, nego „ocem laži“. Agresivnom promocijom laži ljudi se podstiču na krađu, kurvarstvo, ubistvo, i sve oblike destrukcije. Zato su satanski mediji, pored satanskog sistema obrazovanja, glavna poluga preko koje se vlada ljudskim umovima.

U satanskoj državi su novinari vladari ljudskih života. Oni mogu svakog čovjeka da prikažu kao najgoreg zlikovca i da tako izvrše pritisak na policiju i pravosudne organe da se obračunaju sa onim koga su etiketirali. Nijedan političar ne može da pobijedi na izborima, niti glumac ili pjevač može da bude popularan, ako nema naklonost novinara i njihovih gazdi. Glas Sotone u satanskoj državi se najglasnije čuje preko novinara, i svi ljudi moraju da slijede taj glas. Na taj način se promoviše jedan strašan koncept koji uništava sve pred sobom.

Za veoma kratko vrijeme, za nekoliko godina ili najviše nekoliko decenija, u satanskoj državi stasavaju nove generacije koje nemaju osjećaj za ljubav i milost, za požrtvovnost i moralnost – generacije koje svojim ponašanjem i načinom života u potpunosti oslikavaju karakter Sotone.

 

Religija u satanskoj državi

Religijske vođe u satanističkim zajednicama su najnemoralniji ljudi koji su na poseban način povezani sa Sotonom i demonima, koji preko njih čine određene natprirodne fenomene kojima fasciniraju naivno, neinformisano i nevaspitano mnoštvo. U satanskom konceptu religioznosti akcenat se stavlja na destruktivna tjelesna zadovoljstva, a ne na stvaranju dobrih ljudi. Dok se u teokratskoj zajednici formiraju skupštine preko kojih se primjenjuje Božji zakon u državi, u satanskim državama izgrađuju se velelepni hramovi za obožavanje Sotone i demona.

Naime, tokom istorije Sotona i demoni su se pojavljivali nemoralnim ljudima na različite načine i u različitim oblicima. Najčešće su to bila čudovišta koja su izazivala strah svojim izgledom i svojim moćima. U nekim slučajevima, demoni su se prikazivali kao neobična stvorenja – polučovek-poluživotinja, ili u nekom drugom obliku. Sotona i demoni su se predstavljali ljudima kao „bogovi“ i tražili su od njih da prave slike i kipove sa likom „bogova” (demona) koji su im se prikazivali. Širom svijeta možemo vidjeti kipove, toteme i slike različitih oblika sa likovima različitih čudovišta i neobičnih stvorenja, kao i hramove prepune takvih predmeta. Demonizovani i izmanipulisani ljudi su se pred tim predmetima molili svojim „bogovima“ (demonima) i upražnjavali rituale koje su demoni od njih tražili. Najčešće je to bilo orgijanje pod maskama, kada je sotonski sveštenik određivao ko će sa kim imati odnos, kao i prinošenje životinjskih i ljudskih žrtava, često i male djece. Ove rituale je pratilo obavezno konzumiranje droge što je prisutnima pomagalo da što prije padnu u trans (da budu opsjednuti demonima).

Istorija bilježi bizarne i odvratne rituale koje su činili brojni neznabožački narodi. Sveštenici u hramovima za obožavanje demona bili su najnemoralniji ljudi – oni koji su najviše hulili na Boga. Oni su se javno odlučivali na neženstvo (celibat), ali su u životu upražnjavali ne samo kurvarstvo, već i homoseksualizam i pedofiliju – omiljene demonske aktivnosti kojima se demoni na naročiti način prizivaju i omogućavaju čovjeku da dođe u stanje demonskog transa.

Postojali su posebni hramovi za obuku budućih „religijskih lidera“ – gurua, gdje su se učenici podvrgavali najrazličitijim oblicima fanatizma, mučenja svog tijela, dugotrajnim besmislenim „molitvama“ (mantranju) i sl., i na taj način uspostavljali kontakt sa demonima na poseban način. Osobe preko kojih su demoni, a nekada i sam Sotona, činili najveća čuda, bili su proglašavani za „svete ljude“ i „bogove“, i njima su zidani posebni hramovi u kojima su bili sahranjivani. Ti hramovi su kasnije postali mjesta hodočašća gdje su sledbenici demona dolazili da obožavaju mrtve ljude i da im upućuju „molitve“, u najvećem broju slučajeva nesvjesno prizivajući demone. Takva mjesta su postala poznata po velikom broju demonskih čuda, zbog velikog bogohuljenja koje se tu radilo (o detaljima kako su Sotona i demoni djelovali tokom istorije može se pročitati u knjigama  „Ispovest  palog  anđela“  i „Vavilonska misterijska religija”). I danas, grobovi najvećih okultista plijene pažnju velikog broja ljudi širom svijeta, kao što su grobovi faraona u velikim piramidama u Egiptu.

Takođe, sotonski sveštenici, vođeni od strane demona, na poseban način su manipulisali ljudima jer su ih učili da su oni (sveštenici) jedini put kako čovjek može da se približi Bogu i da mu se oproste grijesi. Prema njihovom lažnom učenju, ljudi su trebali da ispovijedaju svoje grijehe ovim sveštenicima, a onda su sveštenici, koji su navodno bliski Bogu, upućivali molitve Bogu i tražili oproštaj za ljudske grijehe.  Naivni  ljudi  su  za  ovu  vrstu „usluge“ skupo plaćali sotonskim sveštenicima, a u isto vrijeme ovi su bili upoznati sa grijesima ljudi i mogli su da ih ucjenjuju na razne načine ukoliko ljudi ne bi izražavali lojalnost i poštovanje prema njima, odnosno demonima koji su preko njih djelovali. Dakle, ljudi su bili pogrešno učeni i prisiljivani da budu dio sotonske religije.

Pojavom Isusa Hrista i Njegovom velikom misijom na Zemlji, istina o Živom Bogu Stvoritelju, autoru Biblije, snažno je zapljusnula sve narode. Sotona nije mogao da negira ovaj veliki uticaj i misiju Boga na Zemlji, ali je narodima ponudio falsifikovani oblik religije Živog Boga. Naime, sotonske rituale, običaje i način života Sotona je „našminkao“, dao im nova imena, tako da je sotonska religija sada „ličila“ na religiju Isusa Hrista i Boga Biblije. Na taj način su svi oblici nemorala ostali na snazi, kao i sotonska religija, koja je samo dobila novo ime i novu „šminku“.

U novoj našminkanoj religiji Biblija se otvoreno ne odbacuje, ali se ljudi uče da Bibliju „ne može svako da razumije“, da je ne treba prihvatati doslovno, već simbolički, i da treba konsultovati „religiozne autoritete“ i brojnu „religioznu literaturu“ koja objašnjava pravo značenje biblijskih tekstova i onoga što Bog želi od ljudi. (Još jednom da napomenemo da je Biblija najprije pisana za nepismene jevrejske pastire i da svako može da je razumije, kao i da je Bog u Bibliji najstrože zabranio bilo kakvo dodavanje ili oduzimanje onome što je zapisano.)

Iz skupština za odlučivanje su izbačeni Bog i Biblija, a skupštine su preuzeli kriminalci i lopovi, željni karijere, ovozemaljske slave i lične koristi. Religija je prepuštena nemoralnim ljudima, koji su nastavili u svojim skupocjenim hramovima da obožavaju Sotonu i demone, prikazujući se kao sledbenici Isusa Hrista i Boga Biblije.

Zbog velikog uticaja sotonske religije na narod, vlast u državama je morala stalno finansijski da pomaže sotonske sveštenike i da im omogućava gradnju novih hramova za obožavanje demona.

I u ovom slučaju, demonska manipulacija je tako velika da ogromna većina demonizovanih sveštenika i njihovih sledbenika zaista vjeruje da služi Isusu Hristu i Bogu Biblije. Kada njihovo poznavanje Biblije ne bi bilo površno i ispod svakog minimuma, lako bi uvidjeli svoje zablude koje ih mogu koštati vječnog života i spasenja. Ali, poznavanje Biblije i život po biblijskim moralnim načelima je nešto najnepopularnije što čovjek može da učini u ovom svijetu. Na taj način čovjek dolazi u sukob sa celim svijetom, a većina to ne želi, pogotovo kada im sotonski sistem u ovom trenutku nudi naizgled osnovne stvari za život. Naravno, oni su zaslijepljeni grijehom i ne žele da vide da to stanje neće dugo trajati i da taj životni put vodi u propast.

Takođe, zakoni sotonskih država omogućavaju svakome da osniva svoju vjersku zajednicu, jer „svako ima pravo da vjeruje u šta hoće“. Na taj način se vrši legalizacija svih vrsta demonskih prevara i satanisti mogu da rade šta žele. Zahvaljujući takvim zakonima u Americi je osnovana Sotonska crkva i napisana Sotonska Biblija.

Ukoliko se pojavi neka zajednica ljudi koja promoviše život po Bibliji, ona će odmah biti satanizovana od strane medija, i lažno optužena za planiranje zavjera i sprovođenje najgnusnijih zločina, tako da će članovi te zajednice biti izloženi linču.

Generalno, u satanskoj državi skoro svaka državna institucija predstavlja vrstu sotonskog hrama koja služi za najprije duhovno, a onda fizičko uništenje ljudi. I dok u teokratskoj državi sve konce vuče Bog preko pobožnih i moralnih sudija i starješina, u satanskoj državi sve konce vuče Sotona preko međunarodnih političkih, naučnih, zdravstvenih, kulturnih i religijskih institucija, a državni političari, naučnici, ljekari, sveštenici i dr. su samo slijepi izvršioci naloga preko kojih se narod uništava. Tako u sotonskoj državi nema velike razlike između sveštenika i političara ili ljekara. Svi su robovi istog sotonskog sistema koji im pruža privilegije (dobru zaradu i karijeru), a oni ne razmišljaju o posljedicama svog djelovanja. U njihovim glavama odjekuju demonske parole: „Tako svi rade“, „Ne može se protiv cijelog svijeta“, kojima umiruju svoju nečistu savjest dok ona potpuno ne otupi.

U najkraćem, zakoni sotonske države traže od svakog čovjeka da prihvati destrukciju i nemoral, i da javno pokazuje da uživa u samodestrukciji. Svaki oblik negiranja satanizma se žestoko sankcioniše.

 

Globalno uništenje čovjeka

Današnji svijet je pod potpunom kontrolom ljudi koji agresivno promovišu zakone satanizma. Ovi ljudi su organizovani u tajna društva i drže pod kontrolom sve najuticajnije poluge svijeta: vladare, političare, medijske kuće, proizvodnju hrane i druge robe, industriju zabave, profesionalni sport, i skoro sve zakone u svim državama.

Danas nije moguće biti uticajan političar, vladar, medijska ličnost, pjevač, glumac, sportista, ako se na ovaj ili onaj način ne prihvate zakoni satanizma. Najbrži put da se postane medijska ličnost i popularna osoba u savremenom svijetu jeste biti što više nemoralan. Ubice, zlikovci, monstrumi, porno glumice, homoseksualci, prevaranti i drugi moralno posrnuli likovi ne silaze sa naslovnih strana svih medija. Igrani filmovi i brojne serije promovišu upravo ovakav stil života kao nešto privlačno, superiorno i napredno. Pošto ne znaju za Boga i nemaju adekvatno vaspitanje i obrazovanje kao zaštitu od manipulacije, mase oduševljeno prate idole koje im Sotona nameće.

Proces satanizacije cijelog čovječanstva se približava kraju, i dolazi trenutak kada više neće biti nijednog čovjeka na Zemlji zbog kojeg će Bog morati da čeka – svi ljudi će se definitivno opredijeliti na koju će stranu – Božju ili Sotoninu. Tada će se Bog umiješati u tok ljudske istorije na poseban način, i učiniti kraj pobuni i bezakonju.

Dr Miroljub Petrović (preuzeto sa sajta Centra za prirodnjačke studije)