Zamjensko ili posredničko otkupljenje?

Šta je zamjensko otkupljenje?

Dopustićemo da nam zagovornici ovog koncepta sami objasne svoje stavove.

Zamjensko iskupljenje središnji je koncept unutar zapadne hrišćanske teologije koji tvrdi da je Isus umro za čovječanstvo kao zamjena za druge.

Zamjensko iskupljenje je objašnjeno u „klasičnoj paradigmi“ ranih crkvenih otaca, naime teoriji otkupljenja. Prva teza o pomirenju bila je Origenova teorija o otkupnini, gdje je Hrist na krstu platio otkupninu za našu dušu. Drugu teoriju predstavljao je francuski filozof/teolog Pjer Abelar, koji je postulirao teoriju „moralnog uticaja“. Ovdje bi sam čin Hristove smrti na krstu trebao probuditi otkrivenje Božje ljubavi u našim srcima, uzrokujući naše spasenje. Zatim je uslijedila Anselmova „Teorija zadovoljenja“, gdje je Hristova smrt na krstu trebala zadovoljiti pravedni Božji gnjev. Kazneno zamjensko iskupljenje (PSA) je hrišćanska teološka teorija koja tvrdi da je Isusova smrt na krstu bila zamjenska kazna za grijehe čovječanstva, zadovoljavajući božansku pravdu i omogućavajući Bogu da pravedno oprosti grijehe. Ova teorija tvrdi da je Hrist, svojom dobrovoljnom žrtvom, podnio kaznu za ljudske prestupe, time pomirivši čovječanstvo s Bogom. PSA se razvila u sklopu protestantske reformacije, posebno unutar luteranske i kalvinističke tradicije. Postoji još jedna savremenija teorija poznata kao „Christos Victor“. Ovo nije mnogo drugačije od Origenove teorije, uz nekoliko izmjena.

Svaka od ovih teorija, sama po sebi, donosi nešto novoga. Vrijedi pogledati istorijski kontekst svake od njih kako bi se dobila tačna predstava pomirbenog Hristovog djela na krstu.

U suštini, zamjensko pomirenje jeste ideja da je Isus umro „za nas“. Postoji i manje tehnička upotreba termina „zamjena“ u raspravi o pomirenju kada se koristi u „smislu da je [Isus, kroz svoju smrt,] učinio za nas ono što mi nikada ne možemo učiniti za sebe“.

Dakle, ovo gledište drži da je Isus umro kao zamjena za grešnike. Slijedi tipično objašnjenje:

„Sveto pismo uči da su svi ljudi grešnici (Rimljanima 3:9-18, 23). Kazna za našu grešnost je smrt. Rimljanima 6:23 konstatuje: ‘Jer plata za grijeh je smrt, a dar Božji je vječni život u Hristu Isusu, Gospodu našem.’

Isus Hrist je umro umjesto nas kada je razapet na krstu. Zaslužili smo biti oni koji su stavljeni na taj krst da umremo jer smo mi ti koji žive grešnim životima. Ali Hrist je preuzeo kaznu na sebe umjesto nas – zamijenio se za nas i uzeo ono što smo mi s pravom zaslužili. ‘Jer onoga koji nije znao grijeha, učinio je grijehom nas radi, da mi postanemo pravednost Božja u njemu.’ (2. Korinćanima 5:21)

‘Koji je sam ponio grijehe naše u tijelu svom na drvo, da bismo prekinuli s grijesima i živjeli za pravednost. Njegovim se ranama iscijeliste.’ (1. Petrova 2:24) Ovdje ponovo vidimo da je Hrist uzeo grijehe koje smo počinili na sebe kako bi platio cijenu za nas. Nekoliko stihova kasnije čitamo: ‘Pa i Hristos je jednom zauvijek umro za grijehe, pravednik za nepravednike, da bi vas doveo k Bogu, on koji je ubijen u tijelu, ali je oživljen Duhom…’ (1. Petrova 3:18) Ovi stihovi nas ne samo uče o zamjeni koja je Hrist bio za nas, već i uče da je On bio pomirenje, što znači da je zadovoljio cijenu koja se duguje za grešnost čovjeka.

Još jedan odlomak koji govori o zamjenskom pomirenju je Isaija 53:5. Ovaj stih govori o dolasku Hrista koji je trebao umrijeti na krstu za naše grijehe. Proročanstvo je vrlo detaljno, a raspeće se dogodilo upravo onako kako je bilo prorečeno. ‘Ali on je bio ranjen za naše prestupe, slomljen za naša bezakonja; ukor za izopačenost bio je na njemu našeg mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo.’ Primijetite zamjenu. Ovdje ponovo vidimo da je Hrist platio cijenu za nas!

Cijenu grijeha možemo platiti sami tako što ćemo biti kažnjeni i smješteni u pakao za svu vječnost. Ali Božji Sin, Isus Hrist, došao je na zemlju da plati cijenu naših grijeha. Budući da je to učinio za nas, sada imamo priliku ne samo da nam grijesi budu oprošteni, već da provedemo vječnost s Njim. Da bismo to učinili, moramo vjerovati u ono što je Hrist učinio na krstu. Ne možemo spasiti sebe; potrebna nam je zamjena da zauzme naše mjesto. Smrt Isusa Hrista je zamjensko pomirenje.“[1]

Treba primijetiti da teorija zamjenskog pomirenja takođe zagovara ideju da je otkupljenje u potpunosti završeno na krstu. U svrhu dokazivanja ovog stava obično se citira Rimljanima 5:9-11.

 

Adventisti sedmog dana drže da se pomirenje odvija u dvije faze

Prema teologiji Adventista sedmog dana, iako je krst ključni dio pomirenja, gdje je Hristova žrtva omogućila djelotvorno oproštenje grijeha, pomirenje takođe uključuje drugu fazu ili aspekt, često nazivanu službom nebeskog svetilišta koja završava istražnim sudom. Prva faza je žrtva pomirenja na krstu, a druga uključuje sud na nebu, gdje se Hristovo djelo primjenjuje na vjernike i određuje konačna sudbina pojedinaca. Ovo gledište sugeriše da je Isus nakon krsta ušao u nebesko svetilište kako bi vršio svoju svešteničku službu, primjenjujući blagodati svoje žrtve na vjernike i na kraju sudeći zapise njihovih života. Koncept konačnog pomirenja ima analogiju u starosaveznom Danu pomirenja, kada bi prvosveštenik ulazio u Svetinju nad svetinjama da izvrši konačno čišćenje Svetilišta. U ovom pogledu, sud na nebu se posmatra kao proces čišćenja nebeskog svetilišta od grijeha vjernika i konačnog odvajanja spašenih od izgubljenih.

Ukratko, adventističko shvatanje pomirenja vodi do prepoznavanja najmanje četiri aspekta teme, koji, uzeti zajedno, zaokružuju cjelokupnu sliku:

1. Raspoloživo pomirenje, učinjeno za cijeli svijet Hristovom smrću na krstu. Kao Spasitelj svijeta, On je obnovio cijeli ljudski rod u milost kod Boga i istovremeno osigurao svemir od mogućnosti buduće pobune.
2. Primijenjeno pomirenje kroz Hristovu službu u nebeskom svetilištu; djelotvorno za svaku dušu koja prihvati ovu božansku opskrbu.
3. Eliminativno pomirenje, kada Hrist završava svoju svešteničku službu. Hrist kao Sudija rješava sudbinu svake duše, vraćajući svakom čovjeku prema njegovim djelima. (Ovaj pregled knjiga zapisa, ili istražni sud, započeo je 1844. godine.)
4. Retributivno pomirenje tj. zadovoljenje pravde (izvršni sud Božji) kada će se izvršiti kazna protiv grijeha i grešnika, što će rezultirati konačnim uništenjem pobune i očišćenim svemirom.

Evanđeoske crkve žestoko napadaju adventističku doktrinu o Hristovoj službi u nebeskom svetilištu jer vjeruju da ona poriče činjenicu da je pomirenje bilo potpuno na krstu. Protestantskim hrišćanima se očito ne sviđa ideja o sudu na kojem se individualno ispituje kakvoća njihove vjere, što povlači za sobom određenu nesigurnost u sopstveno spasenje.

Ali čak i među adventistima sedmog dana postoje dvije stranke koje se suprotstavljaju u pogledu razumijevanja Hristovog pomirenja. Neki od njih tvrde da je pomirenje završeno na krstu, dok se drugi protive ovoj ideji jer vjeruju da ona protivrječi istini o Hristovom pomirenju u nebeskom svetilištu koje još nije završeno. Da li će Adventistička crkva i na ovoj ključnoj tački popustiti pod pritiskom „hrišćanske zajednice“, kao što je to učinila za trojstvo, ostaje da se vidi.

Ovom nedostatku jedinstva doprinijela je i činjenica da u Bibliji možemo pronaći dvije grupe izjava koje nisu uvijek najjasnije, jer navode da je pomirenje ostvareno, a istovremeno sugerišu da nije bilo potpuno. Međutim, kod adventista spisi „Duha proroštva“ su „vrhovni apelacioni sud“ za sva pitanja, a oni ne pomažu da se donese konačan sud.

 

Citati Elen Vajt koji sugerišu da je pomirenje završeno na krstu

„[Hrist] je postavio krst između neba i zemlje, i kada je Otac ugledao žrtvu svog Sina, poklonio se pred njom u znak priznanja njenog savršenstva. ‘Dosta je’, rekao je. ‘Pomirenje je potpuno.’“[2]

„Naš veliki Prvosveštenik je dovršio žrtvenu ponudu Sebe kada je patio izvan vrata. Tada je učinjeno savršeno pomirenje za grijehe naroda.“[3]

„Hristova žrtva za čovjeka bila je potpuna i dovršena. Uslov pomirenja bio je ispunjen. Djelo zbog kojeg je došao na ovaj svijet bilo je izvršeno.“[4]

„Kada je Hrist na krstu uzviknuo: ‘Svršeno je’, obratio se Ocu. Sporazum je bio u potpunosti ispunjen. Sada je izjavio: ‘Oče, djelo otkupljenja sam dovršio.’ Želim da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja.“ (Jovan 17:24).[5]

„Pravda zahtijeva da se grijeh ne prosto oprosti, već da se smrtna kazna mora izvršiti. Bog je, darom svog jedinorođenog Sina, ispunio oba ova zahtjeva. Umirući umjesto čovjeka, Hrist je iscrpio kaznu i osigurao oproštenje.“^[6]

„Gospod želi da Njegov narod bude čvrst u vjeri – da ne bude neupućen u veliko spasenje koje im je tako obilno pruženo. Ne smiju gledati unaprijed, misleći da će se u nekom budućem vremenu za njih obaviti veliko djelo; jer je djelo sada završeno.“[7]

 

Citati Elen Vajt koji sugerišu da pomirenje nije bilo potpuno na krstu

„Umjesto da se … Danilo 8:14 odnosi na čišćenje zemlje, sada je bilo jasno da ukazuje na završno djelo našeg Prvosveštenika na nebu, dovršetak pomirenja i pripremu naroda da izdrži dan Njegovog dolaska.“[8]

„Isus je ušao u najsvetije od nebesa [svetilište], na kraju 2300 dana iz Danila 8, 1844. godine, da izvrši konačno pomirenje za sve koji bi mogli imati koristi od Njegovog posredovanja.“[9]

„Naš Spasitelj je u Svetilištu i moli za nas. On je naš posrednički Prvosveštenik, koji prinosi žrtvu pomirnicu za nas, moleći se za nas djelotvornošću svoje krvi.“[10]

„Danas On [Hrist] vrši pomirenje za nas pred Ocem. ‘Ako ko sagriješi, imamo zastupnika kod Oca, Isusa Hrista pravednika.’“[11]

„Kao i u tipskoj službi, na kraju godine postojalo je djelo pomirenja, tako i prije nego što se završi Hristovo djelo otkupljenja čovjeka, postoji djelo pomirenja za uklanjanje grijeha iz Svetilišta. Ovo je služba koja je započela kada se završilo 2300 dana.“[12]

Elen Vajt, osim što je bila kvazi proročica (harizmatik sa proročkim umišljajem), takođe je bila jako loš teolog i očito pod raznim uticajima. Otuda ne treba da nas iznenađuje zbrka koju je ostavila za sobom oko ključnih hrišćanskih doktrina.

Da Elen Vajt zaista nije razumjela teologiju pomirenja, svjedoči i njeno često ponavljanje fraze da je Isus „platio kaznu“ za grijehe na krstu.

„Slavni Otkupitelj izgubljenog svijeta platio je kaznu za čovjekov prestup Očevog zakona.“[13]

„Ali tjelesna bol bila je samo mali dio agonije Božjeg dragog Sina. Grijesi svijeta bili su na Njemu, kao i osjećaj Očevog gnjeva dok je trpio kaznu za prekršeni zakon. Upravo to je slomilo Njegovu božansku dušu.“[14]

 

Otvorena pitanja koja pokreće teorija zamjenskog otkupljenja

1. Ako je Hrist završio djelo pomirenja na krstu, koja je svrha njegove službe u nebeskom Svetilištu o kojoj se govori u Poslanici Jevrejima, sa jasnom naznakom da je zemaljsko svetilište bilo samo model nebeskog, uključujući i tipske službe?
2. Zašto se Plan spasenja ilustrovan u tipološkoj službi u zemaljskom svetilištu i kroz set proljećnih i jesenjih praznika ne poklapa (tip-antitip) sa hrišćanskom teologijom zamjene?
3. Kojom smrću je Isus umro na krstu ako je zamjenski umro ili platio kaznu za ljudske grijehe?
4. Ako je umro prvom smrću, kako je mogao kompletirati otkupljenje kad je plata (konačna kazna) za grijeh „druga smrt“ o kojoj se jasno govori u Otkrivenju 20. glava u kontekstu Izvršnog suda?
5. Ako je umro drugom smrću, što bi morao biti slučaj ako je njegova smrt bila zamjenska, otkud mu pravo na uskrsenje?
6. Kako pravedni Bog može dopustiti da nevini plati kaznu za krivca, kad to čak ni ljudski zakoni ne dopuštaju? Osnovna pretpostavka kaznene zamjene iskupljenja je da se krivica i pravednost mogu prenijeti s jedne osobe na drugu. Da li se zapravo kazneno zamjensko iskupljenje zasniva se na paganskom shvatanju da je jedna smrt jednako dobra kao i druga u zadovoljavanju zakona?
7. Ako je Hrist zamjenski platio cijenu grijeha na krstu, zar to ne znači da grijeh više nema nikakvu težinu, tj. da smo sada slobodni od zahtjeva Zakona?
8. Ako je kazneno zamjensko iskupljenje tačan opis dobre vijesti, jesu li Enoh, Mojsije i Ilija otkupljeni na kredit? Smrtna kazna još nije bila plaćena za njihov ulazak u vječni život.

 

Ispravno razumijevanje Plana spasenja i otkupljenja

Postoji nekoliko važnih tačaka koje moramo ispravno da razumijemo da bismo se uspješno bavili zadatom temom:

1. Božji Zakon;
2. Hristovo predpostojanje kao doslovnog Sina Božjeg (jedinstvena pretkvalifikacija za eventualnog posrednika i Spasitelja);
3. Plan spasenja;
4. Hristovo utjelovljenje i njegova ljudska priroda (jedinstvena kvalifikacija za opšteg, efektivnog Spasitelja);
5. Božji sud u tri faze.

Ukoliko ne stojimo na ovim premisama kako su date u Svetom pismu, greške su neminovne u našem zaključivanju po pitanju otkupljenja.

Od samog Pada u grijeh, Biblija bilježi prolivanje nevine krvi (Postanje 3:21). „I po Zakonu se skoro sve čisti krvlju i bez prolivanja krvi nema oproštenja.“ (Jevrejima 9:22)

Životinjske žrtve prinošene su kao privremeni pravni lijek za grijehe i prestupe Božjeg Zakona do dolaska stvarne Žrtve (Postanje 3:15).

U levitskom sistemu postoje dvije faze pomirenja. Prvo imamo službe koje traju tokom cijele godine, gdje se grijesi uklanjaju/pomiruju od prinosioca žrtve. Ovo je očito radnja koja se postiže Hristovom smrću, uznesenjem i predstavljanjem sebe kao žrtve pred Ocem. Druga faza uklanja grijehe iz svetilišta, što odgovara Danu pomirenja (Levitska 16). Ova faza ne postiže oproštenje, koje je već postignuto u prvoj fazi. Kada prihvatimo Hristovu žrtvu pomirenja, on uzima naše grijehe, ali ovo samo prenosi grijehe u svetilište; oni i dalje moraju biti uklonjeni iz njega. To se čini kroz nebeski sud.

Evo nekoliko primjera koji sugerišu da Dan pomirenja nije ostvaren na krstu: U Poslanici Jevrejima, pisac naglašava ideju da Hrist služi prvosvešteničku službu na Nebu. Ako još uvijek obavlja službe radi spasenja, logično je da Hristovo „pomirenje“ nije završeno na krstu.

Daćemo još jedan primjer: Ako pogledate Otkrivenje 15 i 16, sasvim je jasno da Jovan aludira na očišćenje oltara na Dan pomirenja (Levitska 16:18-19), što se događa nakon što je svetilište očišćeno (Lev. 16:11-16). Ovo je poslednji korak Dana pomirenja, i budući da su ovo poslednje pošasti (Otk. 15:1), jasno je da se moraju dogoditi na kraju vremena prije Hristovog povratka. To bi značilo da Dan pomirenja ne završava do kraja vremena milosti.

Obratite pažnju na sledeće detalje: (1) „Tabernakul sa svjedočanstvom“ se otvara (Otk. 15:5) što sugeriše da je Tabernakul (skinija) odjeljak unutar šatora, najbolje povezan sa Svetinjom nad svetinjama. Isti jezik se koristi u Otk. 11:19 gdje se spominje Kovčeg Saveza, takođe ukazujući na Svetinju nad svetinjama. (2) Božja slava ispunjava hram/Svetinju nad svetinjama, baš kao i na Danu pomirenja (Otk. 15:8; Lev. 16:2). (3) Otkrivenje 15 i Dan pomirenja su jedina mjesta gdje niko ne može ući „dok“ se ne ispune određeni uslovi (Otk. 15:8; Lev. 16:17). (4) U Otkrivenju 16:7, oltar pronalazi pomirenje za mučeničke duše pod njim (Otk. 6:10). Ovo pomirenje se vrši kroz osvetu krvi za krv, što je oblik pomirenja (Brojevi 35:33). (5) Kombinujući poslednje dvije činjenice, vidimo ovdje precizan poredak kao u Danu očišćenja. Zabrana se spominje u Levitskoj 16:17, a nakon toga se vrši pomirenje za oltar (Lev. 16:18-19).

Baš kao životinjske žrtve u tipskoj službi, Hrist je tako kvalifikovan kao „bezazleno i prečisto Jagnje“ (1. Petrova 1:19). Sin Božji jedini je kvalifikovan da bude Posrednik između grešnika i svetog Boga (1. Timoteju 2:5). Čitava svrha njegovog utjelovljenja bila je da preuzme ljudski rod i posrednički pretrpi smrt, ali smrt koja bi vodila u vječni život za čovječanstvo.

Stoga je Isusovo ispunjenje Zakona (Matej 5:17) trojako: On je savršeno ispunio sve zahtjeve moralnog Zakona da bi se kvalifikovao kao Žrtva za grijehe svijeta, da bi nama mogao biti Primjer, a takođe je ispunio i simboliku obrednog zakona i praznika postavši tako veliki Antitip tipske službe.

Vidimo da je Bog nakon Pada čovjeka u grijeh uspostavio tipsku službu, čija svrha je bila neprekidno ukazivanje na veliku Žrtvu iskupljenja. Pored toga, zbog ličnih grijeha, svaki čovjek ima potrebu da se redovno čisti simboličnim ispovijedanjem i prenošenjem svojih grijeha na nevinu žrtvu (1. Jovanova 2:1). Nevinost žrtve neprekidni je podsjetnik na strahotu grijeha i potrebu održavanja stalne veze sa Bogom vjerom.

Zakon traži smrt prestupnika, ali ne dopušta da nevini plati kaznu za krivoga (vidi Ponovljeni Zakon 24:16; Ezekiel 18:19, 20, 24). Kao što se smrću nevinog jagnjeta u tipskoj službi nije završavala služba i proces očišćenja, tako ni Hristovom žrtvom nije završen Plan iskupljenja. Šta tačno znači Hristova žrtva?

Kao što su se u zemaljskoj svetinji grijesi simbolično prenosili na nevinu životinjsku žrtvu, tako su stvarno prenijeti na antitipsku Žrtvu – Isusa Hrista. On je ponio grijehe svijeta, potencijalno svih ljudi koji su živjeli od Adama do poslednjeg čovjeka na ovoj pobunjenoj planeti. „Sjutradan je ugledao Isusa kako dolazi k njemu i rekao je: ‘Evo Jagnjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta!’“ (Jovan 1:29; vidi takođe Isaija 53:7; Galatima 1:4; Jevrejima 1:3; 2:17; 1. Jovanova 2:2; Otkrivenje 1:5)

Dakle, grijesi svijeta su stvarno položeni na Hrista da ih On ponese. Ova terminologija je od velike važnosti, jer nas vodi do tačnog odgovora na pitanje kako je Isus umro za nas.

Ukratko, evo redoslijeda službe u zemaljskoj svetinji: i) ispovijedanje grijeha nad nevinom životinjskom žrtvom i njihovo unošenje preko krvi u svetinju; ii) uklanjanje zbirnih pokajanih grijeha službom u Svetinji nad svetinjama radi konačnog čišćenja Svetinje (Jom Kipur). Prilikom službe za Dan očišćenja jedan jarac žrijebom je određivan za Gospoda (vidi: Levitska 16:7-8), a drugi za Azazela (vidi: Levitska 16:8, 10, 21, 22). Gospodnji jarac je žrtvovan, dok je uloga jarca za Azazela bila da odnese položene pokajane grijehe u pustinju i nikad se više ne vrati.

Isto tako, Isus je prvo morao biti Žrtva a zatim naš Prvosveštenik – Zastupnik u Nebeskoj svetinji, da bi konačno kao Prvosveštenik položio pokajane grijehe na prvobitnog krivca!

Da li prolivanje krvi rješava problem grijeha? Da ili ne? Da, ali posrednički. Baš kao što pod starosaveznom službom problem grijeha nije rješavala samo krvna žrtva, isto je u antitipu! Kada je Hrist odnio svoju krv u svetinju na nebu, da li je svetinja na nebu oskvrnjena? Jeste, baš kao što se zemaljska svetinja okaljala krvlju. U nebeskoj svetinji se „procesuira“ grijeh kao što je to bio slučaj u zemaljskoj tipskoj službi (Jevrejima 9:23)!

Na kraju Plana spasenja, o trećem Hristovom dolasku nakon milenijuma (vidi Otkrivenje 20. glava), ko prima konačnu kaznu za grijehe? Nepokajani zli ljudi i Sotona sa svojim demonima. To je kazna drugom ili vječnom smrću, kao konačnom platom za grijeh. Zbogom životu zauvijek.

Na Dan pomirenja jarac koji je bio određen za Gospoda je žrtvovan (Levitska 16:9)! Jarac Gospodnji je Hrist, čija žrtva je primjenljiva i na čišćenje Svetilišta. Da li se krst bavio pitanjem krivice? Odgovor je ne. Krst se nije nosio sa krivicom.

Drugi jarac, jarac za Azazela, nije žrtvovan i predstavljao je Sotonu, uzročnika grijeha, koji će, na kraju Plana spasenja, morati platiti kaznu ne samo za svoj grijeh već i za pokajane grijehe spasenih. Zašto? Jer je Sotona taj koji je stavio zakon grijeha u nas (Rimljanima 7:17-21)! Na svršetku Dana pomirenja, Bog će prenijeti očišćeni grijeh – konačnu krivicu na Sotonu. To je jasno učenje Božje Riječi i tipske službe. Hrist je posrednički prihvatio grijeh i žrtvovao se za to na krstu, ali će odgovornost, krivica za grijeh biti stavljena na Sotonu. Ako bi Bog preuzeo krivicu za naš zakon grijeha, onda velika kontroverza nikada ne bi mogla doći do kraja.

Dakle, Isus je preuzeo naše grijehe kao opšti čovjek, drugi Adam, ali ne i konačnu kaznu za ono što nije učinio niti je kriv. To je nemoguće i to Zakon, kao mjerilo Božje pravde, ne bi dozvolio. Isus je u svom životu pobijedio grijeh, grijeh ga nije nadvladao niti se našao na njemu (1. Petrova 1:19; 2:22; Luka 23:41; Jovan 8:46). Kao pobjednik mogao je ponijeti tuđe grijehe, ali samo ponijeti. Još prema proročanstvu iz knjige Postanja 3. glava, Sotona ga „ujeda za petu“, ali glava koja na kraju biva smrskana je Sotonina!

Na kraju hiljadu godina, Sotona i njegovi anđeli će biti zauvijek uništeni. Nepokajani grešnici će takođe biti uništeni. Na taj način svaki grijeh će biti zakonski sankcionisan, zajedno sa njihovim inicijatorom i nosiocima.

Kao što možemo zaključiti, Isus je mogao umrijeti samo prvom smrću nevine posredničke Žrtve. Evo kratkog pregleda argumenata u prilog toj istini:

1. Božji Zakon ne dozvoljava da nevini plati kaznu za krivoga (nevini može samo da ponese grijeh kao opunomoćeni zastupnik).
2. Plan spasenja je samo odložio kaznu za grijeh, ne i ukinuo.
3. Konačna kazna za grijeh je druga smrt, zbogom životu zauvijek.
4. Druga smrt bi pripala Hristu samo u slučaju da je sagriješio i tada bi bio izgubljen za vječnost i On i ljudski rod.
5. Isus je kao čovjek na zemlji znao da će biti ubijen i da će uskrsnuti, što je više puta naglasio. To je ponovio i pokajanom razbojniku na krstu u vrijeme najvećih muka i patnji (Luka 23:43). Naravno Isus to nikad ne bi rekao kad bi znao da je za Njega predviđena druga smrt. Ne bi imao nikakvog razloga da se nada i vjeruje. Druga stvar je bila Njegova agonija i neopisiva bol odvojenosti od Boga prilikom preuzimanja grijeha na svoju ljudsku prirodu.
6. Isusovo uskrsenje je garancija našeg uskrsenja. Istom silom kojom je On podignut u život, bićemo i mi! (Djela 2:24; Rimljanima 8:11; 1. Korinćanima 6:14; 15; 2. Korinćanima 4:14) Njegova smrt je naša smrt, a Njegovo uskrsenje takođe će biti i naše uskrsenje! (Kološanima 1:22; Efescima 2:13-16; Rimljanima 6:3-9)
7. Isus se žrtvovao potencijalno za sve grijehe, ali On efektivno nosi i posreduje samo za pokajane grijehe (nepokajani grijeh se nije mogao unijeti u svetinju). Zašto bi se grijesi dalje tretirali u nebeskoj Svetinji ako je Isus na Golgoti platio kaznu za grijehe drugom smrću?
8. Pokajani grijesi spasenih, po završetku Istražnog suda (pred Drugi dolazak) se uklanjaju iz nebeske svetinje i prenose na Sotonu.
9. Konačnu kaznu za pokajane grijehe platiće njihov uzročnik – Sotona – o izvršnom sudu. I grijeh i grešnici (nosioci grijeha) tada bivaju uništeni za vječnost drugom vječnom smrću (anihilisani).
10. Da je Isus stvarno umro zamjenski na golgotskom krstu bilo bi to umiranje drugom smrću nakon koje nema uskrsenja niti prava na život. (Prva smrt je posljedica grijeha, ali ne i konačna kazna za grijeh.) Bog bi silom spasio sve ljude, htjeli to oni ili ne. Međutim, realizacijom Plana spasenja kakav zaista jeste, na kraju će biti zadovoljeni svi ključni božanski atributi: ljubav, pravednost, milost i istina.

 

Zaključak

Pošto je Hristova ljudskost bila naše korporativno čovječanstvo kada je umro na krstu, doživio je smrt koju su svi ljudi zaslužili kao grešnici (Rimljanima 5:17-19). Njegova smrt nije bila smrt jednog čovjeka umjesto svih ljudi, njegova smrt je bila smrt svih ljudi u jednom čovjeku. Posrednička smrt, ne zamjenska. Pošto je njegova ljudskost bila naša ljudskost, umrli smo u njemu na krstu. 2. Korinćanima 5:14 iznosi to: „Kad je jedan umro, svi su umrli.“ Hrist je okusio smrt za sve ljude (Jevrejima 2:10-15).

Dijelimo isti život. Zato možemo legalno tražiti Hristovu pravednost. Zakonski možemo tražiti pravdu Božju koja se dogodila na krstu kada je Isus umro za grijeh. Zašto? Jer mi koji smo posvećeni i Onaj koji nas posvećuje imamo isto porijeklo i dijelimo isti život. Njegova ljudskost je naše korporativno čovječanstvo koje je umrlo na krstu.

Kroz svoju kompletnu službu u korist palog ljudskog roda, Hristova uloga je uvijek posrednička! Ovo je istina od posredovanja u Edenu, kroz različite misije u korist Božjeg naroda u starosaveznim vremenima, preko utjelovljenja u posredničkoj misiji konkretnog spasenja ljudskog roda od grijeha, pa do završnog posredovanja u nebeskom Svetilištu.

U posredničkom pogledu na Hristovu žrtvu i misiju uopšte u svim njenim aspektima i fazama, nema nikakvih kontradikcija. Jevanđelje nije neetičko i protivno Božjem Zakonu, kao što je to očito slučaj u zamjenskom pogledu.

Napokon, izbor je vaš. Možete prihvatiti ove ključne istine onakve kakve zaista jesu ili možete uporno i tvrdoglavo stajati na premisama vaših crkava („crkvenih očeva“ ili neuspješnih „proroka“), što je jednako (namjernom) ostajanju u zabludi. Istina je istina, bez obzira na brojnost onih koji se protive. Ako se pitate kako toliko hrišćana može biti u zabludi oko ove doktrine, odgovor je jednako kao što je većina u zabludi za trojstvo, besmrtnost duše, pakao, svetkovanje pogrešnog dana odmora – nedjelje i niz drugih grešaka.

 

_______________________

[1] What is the substitutionary atonement? (gotquestions.org)

[2] Review and Herald, September 24, 1901, par. 11.

[3] 7 Bible Commentaries, 913.3.

[4] Acts of the Apostles, 29.2.

[5] Desire of Ages, 498.

[6] 7aBC, 470.

[7] 1 Selected Messages, 394.3.

[8] Testimonies, vol. 1, p. 58.

[9] Early Writings, p. 253.

[10] Fundamentals of Christian Education, 370.

[11] Manuscript 21, 1895.

[12] Great Controversy, p. 421.

[13] The Signs of the Times, August 21, 1879.

[14] Testimonies for the Church 2:213-215.