Krivovjerstvo i zablude su od pada grijeh naovamo stalni pratioci ljudskog roda, u manjoj ili većoj mjeri. Kao što je zabluda intelektualna potreba za iracionalnim opravdanjem u grijehu, tako je krivovjerstvo (ili jeres na grčkom, što se još poistovjećuje sa sektaštvom) pseudo potreba vjernika koji nemaju zdravo i na sveobuhvatnom temelju utvrđeno vjersko iskustvo.
„A krajnji cilj tog [zakonskog] obavezivanja je ljubav iz čistog srca, čiste savjesti i nelicemjerne vjere. Neki su odstupili od toga i zastranili u isprazne razgovore. Htjeli bi da budu učitelji zakona, a ne razumiju ni ono što govore, ni ono na čemu insistiraju. Znamo da je Zakon dobar ako ga čovjek primjenjuje kako treba.“ (1. Timoteju 1:6-9)
Ova Pavlova konstatacija treba da nam bude misao vodilja u daljem proučavanju.
Krivovjerstvo nastaje kao potreba opterećenog vjernika, nepomirenog sa Bogom – često u grijehu intelektualnog i duhovnog nepoštenja – za izvrtanjem prioriteta, u nerazumijevanju suštine, upravo kao što kaže gornji tekst. U takvoj situaciji obično se nameću ili prenaglašavaju određene stvari ili propisi koji se nalaze u Bibliji, bez sagledavanja šireg konteksta, i dalje se podupiru ljudskim propisima i nametima. To se zatim pretvara u isprazni i licemjerni formalizam koji duhovno, mentalno, a nerijetko i fizički teroriše one koji su pod ingerencijama ili uticajem nosilaca izopačene religioznosti. Posledice su sputanost i zakržljalost u vjeri i opštem razumijevanju stvari, nesrećnost u porodici i široj zajednici, isključivost, razne vrste zastranjivanja, i drugo.
Na pitanje zašto je krivovjerje dopušteno, u Bibliji nalazimo jednostavan odgovor:
„Jer treba da bude i jeresi među vama, da se pokaže ko je prokušan među vama.“ (1. Korinćanima 11:19)
Različiti oblici krivovjerja služe kao test svima, iz kojeg se odvajaju oni koji ga uspješno polože. Cijeli ovaj život je proba, borba za naše umove i srca, kojoj strani ćemo se prikloniti.
Bog dopušta krivovjerje da bi se pokazalo da li smo zaista vjerni Njegovim velikim načelima, kako često znamo da tvrdimo.
Definicija krivovjerja
Nominalno hrišćanstvo kakvo se upražnjava u najvećem broju vjerskih zajednica nije isto što i biblijska religioznost. Razlika je u tome što biblijski religiozna osoba za sva pitanja vjere konsultuje Bibliju kao cjelinu. Tako i po pitanju definisanja jeresi odgovore moramo tražiti u cijeloj Božjoj Riječi.
„A vi držite i tvorite ono što vam je zapovijedio Gospod, vaš Bog. Ne odstupajte ni desno ni lijevo. U svemu idite putem koji vam je Gospod, vaš Bog, odredio, da biste živjeli i da bi vam bilo dobro i da biste produžili svoje dane u zemlji koju ćete zauzeti.“ (5. Mojsijeva 5:32,33)
„Ne odstupaj ni od jedne riječi koju ti danas zapovijedam, ni desno ni lijevo, tako što bi išao za drugim bogovima i služio im.“ (5. Mojsijeva 28:14)
„Samo budi hrabar i jak da držiš i činiš sve što ti je zapovijeđeno u zakonu koji ti je dao moj sluga Mojsije. Ne odstupaj od njega ni desno ni lijevo, da bi postupao mudro kud god pođeš. Neka se ova knjiga zakona ne odvaja od tvojih usta. Pažljivo je čitaj dan i noć, da bi držao i tvorio sve što je u njoj napisano, jer ćeš tada biti uspješan na svom putu i postupaćeš mudro.“ (Jošua Nunov 1:7,8)
Očigledno je da Bog smatra da je u Njegovoj pisanoj Riječi izloženo sve što je potrebno čovjeku da zna kako bi vodio mudar i uspješan život u skladu sa Planom spasenja. Skretanje „desno“ ili „lijevo“ odnosi se na zastranjivanje u krivovjerju.
Šta je osnovni uzrok krivovjerstva?
„A onaj ko ne posluša moje riječi … taj će preda mnom odgovarati za to. Ali prorok koji bi se usudio da govori u moje ime ono što mu nijesam zapovijedio da govori, ili koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi. Ako u svom srcu kažeš: ‘Kako ćemo znati koje riječi Gospod nije rekao?’ onda znaj ovo: ako prorok kaže nešto u Gospodnje ime, pa se to ne dogodi i ne ispuni se, onda to nije rekao Gospod. Taj prorok je to rekao iz drskosti. Ne boj ga se.“ (5. Mojsijeva 18:19-22)
Zapazimo da se lažna svjedočanstva daju iz drskosti ili oholosti. Sujetan čovjek koji teži zemaljskoj slavi nastoji da sebe uzdigne ili se okoristi na račun Božjeg djela. Takvih primjera ima dosta u Bibliji, a vidimo ih takođe i danas.
Ali postoji još suptilniji vid obmane lažnih glasnika Božjih. To se događa ako se neko navodno proroštvo ispuni, ili se u najmanju ruku čini realnom nauka koju zastupaju lažni učitelji.
U knjizi Ponovljenog Zakona, 13. poglavlje se nerado citira, a upravo tu se daju neke od ključnih smjernica, koje su, treba i to reći, neprimjenjive u današnjem poretku, ali su načela itekako primjenljiva:
„Ako se među vama pojavi neki prorok ili čovjek koji sanja snove i on ti pokaže neki znak ili učini neko čudo, pa se taj znak obistini ili se dogodi čudo o kom ti je govorio, i on ti kaže: ‘Hajde da idemo za drugim bogovima, koje ne poznaješ, i da njima služimo’, ne slušaj riječi tog proroka ni čovjeka koji je sanjao taj san, jer vas Gospod, vaš Bog, iskušava da bi znao da li volite Gospoda, svog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom. Za Gospodom, svojim Bogom, idite i njega se bojte, njegove zapovijesti držite i njegov glas slušajte, njemu služite i njega se držite.“ (5. Mojsijeva 13:1-4)
Mogli bismo se reći da danas tipičan primjer navedenog nalazimo u harizmatskim „hrišćanskim“ zajednicama.
Ali Božja uputstva se ne završavaju sa lažnim prorocima. Isto se odnosi čak i naše najbliže – članove porodice (6-11 stih; uporedi sa Luka 14:26; Matej 10:34-37).
Čitamo dalje:
„Ako u nekom od svojih gradova koje ti Gospod, tvoj Bog, daje da u njima prebivaš, čuješ da se govori: Iz tvoje sredine izašli su pokvareni ljudi da bi zaveli stanovnike svog grada, govoreći: Hajde da služimo drugim bogovima, koje vi ne poznajete, tada to istraži, ispitaj i potanko se raspitaj o tome, pa ako se utvrdi da je to istina i da se nešto tako odvratno zaista dogodilo u tvojoj sredini, oštricom mača pobij stanovnike tog grada.“ (12-15 stih)
Ići za drugim bogovima konkretno znači služiti demonima i njihovoj ideologiji. Sam pojam zavođenja podrazumijeva pokvarenost i lukavstvo zavodnika.
Da li je neko na pravom putu ili je u krivovjerju procjenjuje se po njegovom pridržavanju i priznavanju uputstava koja je dao Bog – po čuvanju Njegovih zapovijesti (5. Mojsijeva 13:4).
„K zakonu i svjedočanstvu! Ako ne govore prema ovoj riječi, to je zato što nema svjetlosti u njima.“ (Isaija 8:20)
Krajnosti
Omiljeni sport nestabilnih vjernika je odlaženje u krajnosti.
Podsjetimo se riječi apostola Pavla: „Znamo da je Zakon dobar ako ga čovjek primjenjuje kako treba.“ To prosto znači da Zakon možemo primjenjivati i kako ne treba. Pouzdano možemo znati da ga primjenjujemo kako ne treba ako krajnji cilj nije „ljubav iz čistog srca, čiste savjesti i nelicemjerne vjere.“
Primjer 1: Ne smijete nikoga osuđivati, jer Isus je rekao „Ne sudite, da se ne bi sudilo vama“
Šta je motiv „neosuđivanja“? Tješimo se međusobno u svom stanju grijeha. Jer mi, eto, ne možemo da vidimo motive drugih, samo Bog može, pa ih stoga ne smijemo osuđivati.
Može li ovakvo stanovište proći test Božje Riječi i razuma? Naravno da ne može, jer o motivima možemo prosuđivati na osnovu djela odnosno rodova (Matej 7:16-20). Da bismo nekoga ili nešto prepoznali po rodovima to svakako podrazumijeva suđenje ili prosuđivanje.
Tekstovi koje smo prethodno naveli iz 5. knjige Mojsijeve takođe su u kontekstu suda, i to u najrigoroznijem mogućem obliku.
„Hoćeš li im suditi? Hoćeš li im suditi, sine čovečiji? Ukaži im na gadosti…“ (Ezekijel 20:4)
„Kad saslušavate svoju braću, sudite pravedno između čovjeka i njegovog brata ili stranca koji živi kod njega. U suđenju ne budite pristrasni. Saslušajte malog kao i velikog. Ne bojte se ljudi, jer je sud Božji.“ (5. Mojsijeva 1:16,17)
„Ne širi neistinite vijesti. Ne sarađuj sa zlim čovjekom tako što ćeš biti svjedok koji smišlja zlo. Ne povodi se za mnoštvom da činiš zlo. Ne svjedoči u parnici tako što staješ na stranu mnoštva da bi se izvrnula pravda.“ (2. Mojsijeva 23:1,2)
„Ne izvrći zakon siromahu u njegovom sporu. Kloni se lažnih riječi. Ne ubij nedužnog i pravednog, jer ja neću zlog opravdati. Ne primaj mito, jer mito zaslepljuje i one koji jasno vide, i izvrće riječi pravednog.“ (2. Mojsijeva 23:6-8)
„I ovo su riječi za mudre: Nije dobro suditi pristrasno. Ko govori zlome: ‘Pravedan si,’ narodi ga proklinju, plemena ga osuđuju. A onima koji ga ukoravaju to donosi zadovoljstvo, i na njih dolazi blagoslov što nosi dobro. Usne drugome ljubi ko odgovara pošteno.“ (Izreke 24:23-26)
Da li je dobro da tješimo zloga riječima „Isus je rekao, ne smijemo osuđivati“?
Insistiranje na navodnoj Isusovoj zabrani osuđivanja je klasično vađenje iz konteksta biblijskih tekstova, uglavnom od strane onih čije religijsko iskustvo nije ništa drugo do vjerski trip, duhovna narkomanija kao pandan čulnoj narkomaniji. Upravo je zdravorazumsko prosuđivanje, i onda kad je to potrebno nedvosmisleno osuđivanje pogrešnih praksi i učenja, jedno od glavnih uporišta biblijske religioznosti. Sam Isus, najveći primjer blagosti i poniznosti, uputio je jasne riječi osude nosiocima pseudo religioznosti svog vremena koji su druge vodili u propast (Matej 23. glava).
Koji je pravi smisao Isusovog savjeta „ne sudite da se ne bi sudilo vama“, otkriva nam dalji kontekst Njegovog izlaganja:
„Jer, kakvim sudom sudite, takvim će se i vama suditi; i kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti. Zašto gledaš trun u oku svoga brata, a ne primjećuješ brvno u svome oku? Kako možeš da kažeš svome bratu: ‘Daj da ti izvadim trun iz oka’, kad je u tvom oku brvno? Licemjeru! Prvo izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tek onda dobro vidjeti kako da izvadiš trun iz oka svoga brata.“ (Matej 7:2-5)
Ovdje je riječ o licemjerstvu oholih koji spremno primjećuju i najmanje greške kod drugih, dok svoje teške probleme previđaju. Samo ako smo mi sami na ispravnom Božjem putu možemo mjerodavno prosuđivati i suditi o problemima bližnjih.
Primjer 2: Ženama je zabranjeno da govore na vjerskim skupovima
„Kao i u svim skupštinama svetih, žene neka ćute u skupštinama, jer im nije dozvoljeno da govore. Neka budu poslušne, kao što i Zakon kaže. A ako žele nešto da nauče, neka kod kuće pitaju svoje muževe, jer ne priliči ženi da govori u skupštini.“ (1. Korinćanima 14:34,35)
Ovo je jedan od najosjetljivijih tekstova u Novom savezu koji zaista zahtijeva mudrost za pravilno razumijevanje.
Najprije moramo da znamo gdje to Zakon kaže da žene nemaju pravo glasa na saborima vjernika.
Ne kaže se slučajno za žene da su „slabiji pol“. To je zaista tačno, što se pokazalo i prilikom pada u grijeh, gdje je Sotona odabrao Evu kao potencijalno lakšu žrtvu od Adama. Ali pad ljudskog roda u grijeh ne bi se dogodio bez Adamovog pristanka. Stoga je potreba žene za poniznošću i pokornošću veća nego kod muškarca, ali zato je ODGOVORNOST muškarca veća (vidi: 1. Timoteju 2:11-15).
Ali u knjigama Zakona nigdje ne nalazimo zabranu ženama da govore na skupovima. Jednostavno takva zabrana ne postoji, iako kultura starosaveznog Izraela prilično strogo razdvaja položaj i uloge muškarca i žene. No i pored toga, neke žene su bile prepoznate čak kao nosioci Božjeg djela u određenim prilikama, i niko ih nije sprečavao u toj ulozi. Naprotiv, to se smatralo i bilo zapisano u biblijskim spisima kao Božje proviđenje i nadahnuće.
Takvi primjeri su: Mirjam, Mojsijeva sestra (2. Mojsijeva 15:20-21); Devora (Sudije 4. i 5. glava); Isaijina žena (Isaija 8:3); Hulda (2. Kraljevima 22:14); Noadija (Nehemija 6:14); Ana (Luka 2:36); Filipove kćeri (Djela 21:8,9)… Upečatljiv vanbiblijski primjer je Elen Vajt, jedan od najistaknutijih nosilaca Adventnog pokreta.
Sam Pavle u istoj poslanici navodi slučaj (u pasusu koji je takođe uzrok kontroverzi) kad se žena moli ili prorokuje (1. Korinćanima 11:5). Očito je da ne može prorokovati ako je obavezna na ćutanje u skupštini. Dalje, kako takva jedna zabrana može važiti u slučaju udovica kojima Pavle čak savjetuje da je najbolje da ostanu kao on (1. Korinćanima 7:8)? Osim toga, nije svaki muž kompetentan da poučava iz Biblije, tako da je mnogo bolje za neke žene da prisustvuju skupovima vjernih gdje mogu postavljati pitanja i dobiti odgovore i adekvatne pouke.
Prva poslanica Korinćanima je prilično komplikovana za razumijevanje određenih tekstova koji se lako mogu zloupotrijebiti iz nekoliko razloga. Najprije, to nije zaista prvo pismo koje je Pavle uputio ovoj zajednici, jer je postojala ranija prepiska. Sam Pavle je prvi put bio u Korintu nakon Atine (Djela 18:1-17), cca. 51. godine n.e., gdje je proveo oko godinu i po dana. Nešto prije ili za vrijeme Pavlovog boravka u Efesu, on je napisao pismo vjernicima u Korintu koje prethodi 1. poslanici Korinćanima (vidi: 1. Kor. 5:9), da bi Pavle kasnije bio obaviješten od Hlojinih ukućana o problemima tamošnje zajednice, što je bio povod za pisanje drugog pisma koje poznajemo kao Prvu poslanicu Korinćanima. Zbog različitih problema Korinćana, od teških grijeha i nemorala do insistiranja pošto-poto na duhovnim darovima, nije uvijek lako razabrati šta su zaista Pavlovi, a šta njihovi stavovi na koje se Pavle poziva.
Takođe postoje neke indicije da su prepisivači kasnije umetnuli sporni tekst o zabrani ženama da govore, jer ne samo što iskače iz konteksta, već se poziva na odredbu u Zakonu koja ne postoji, a pošto je Pavle bio ekspert za Zakon, to je samo po sebi kontradiktorno.
Ali pošto nemamo jasne dokaze, moramo uzeti ovaj pasus kao validan. U tom slučaju Pavlove riječi moramo razumjeti u kontekstu opšte kulture i obrazovanja, gdje su žene mahom bile needukovane, te time uveliko nesposobne za šire razumijevanje teoloških pitanja. Da se ne bi nepotrebno gubilo vrijeme na skupovima i zanemarivala bitna pitanja, dom je bio mjesto za šire pouke. Žene su takođe znatno sklonije „praznim pričama“ od muškaraca, a s obzirom na činjenicu da je tadašnja zajednica u Korintu očigledno bila zloupotrijebila hrišćansku slobodu i odala se demokratiji, Pavlova zabrana dobija sasvim logički smisao. Dakle, u najboljem slučaju, ovo je mogao biti problem lokalne prirode i kao takav ga treba tretirati, prije nego kao opšte pravilo.
Još jedan tekst u 1. Timoteju 2:11-15 služi kao uporište za sektaške zabrane za žene:
„Žena neka ćutke prima pouku, s potpunom poslušnošću. Ženi ne dopuštam da poučava, niti da gospodari muškarcem, nego neka ćuti. Jer prvo je stvoren Adam, pa onda Eva. I Adam nije bio prevaren, nego je žena bila prevarena i učinila je prestup. Ali žene će se spasiti rađanjem dece, ako ostanu u vjeri, ljubavi, posvećenosti i razboritosti.“
Pavlov akcenat je na poretku uspostavljenom od Boga i primarnoj ulozi žene kao majke i domaćice koja ne treba da se bavi muškim poslovima niti da preuzima ulogu muškarca (feminizam). Naravno treba zapaziti da je ovo rečeno i u kontekstu službe u Božjem djelu koja je pod Starim savezom isključivo bila povjerena muškarcima, bilo kao patrijarsima – glavama porodice – ili kasnije u svešteničkoj službi. Imajući u vidu da 1. Timoteju sadrži veliki broj opomena protiv lažnih učenja, baš kao i 1. Korinćanima, i Pavlove izjave treba shvatiti u tom smislu. Ali, za razliku od teksta koji smo razmatrali u 1. Korinćanima, Pavlova izjava u 1. Timoteju 2:11-15 nema lokalna i kulturološka ograničenja, već važi za sva mjesta i sva vremena.
Da Pavle zaista nije nametao nikakva rigorozna opšta pravila za žene, može se dokazati sledećim tekstovima:
„Isto tako, starije žene neka se ponašaju bogobojazno, da ne kleveću, niti da robuju mnogom vinu, nego da poučavaju druge dobru, kako bi mogle učiti mlađe žene da vole svoje muževe, da vole svoju djecu, da budu mudre, čestite, uzorne domaćice, dobre, poslušne svojim muževima, kako se o Božjoj riječi ne bi pogrdno govorilo.“ (Titu 2:3-5)
„Nema više ni Judejca ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer vi ste svi jedno u Hristu Isusu.“ (Galatima 3:28)
Poenta je uvijek u neizvrtanju Božjeg reda i prioriteta, ne u zabranama samim po sebi.
„Zakon nije namijenjen pravedniku, nego bezakonicima i nepokornima, bezbožnima i grešnima, nevjernima i onima koji skrnave ono što je sveto…“ (1. Timoteju 1:9)
Primjer 3: Žene obavezno moraju da pokrivaju glavu
Iako je ovo danas rjeđa praksa na kojoj insistiraju pojedinci ili sekte, pripadnici „tvrde linije“ odnosa prema ženama, nije na odmet raskrinkati još jednu zabludu.
„Ali želim da znate da je svakom mužu glava Hristos, a ženi je glava muž, a Hristu je poglavar Bog. Svaki muž koji se moli ili proriče pokrivene glave sramoti svoju glavu. A svaka žena koja se moli ili proriče nepokrivene glave sramoti svoju glavu, jer je to isto kao da joj je glava obrijana. Jer ako se žena ne pokriva, neka se ošiša. Ali ako je za ženu sramota da se ošiša ili obrije, neka se pokriva. A muž ne treba da pokriva glavu, jer je Božja slika i slava, a žena je mužu slava. Jer nije muškarac nastao od žene, nego žena od muškarca. I nije muškarac stvoren radi žene, nego žena radi muškarca. Zato, a i zbog anđela, žena treba da ima vlast nad glavom. Ipak, u Gospodu niti žena postoji bez muža, niti muž bez žene. Jer kao što je žena nastala od muškarca, tako je i muškarac rođen od žene, a sve je od Boga. Prosudite sami: Da li priliči ženi da se moli Bogu nepokrivene glave? Zar vas sama priroda ne uči da je za muškarca sramota ako ima dugu kosu, a da je ženi na čast ako ima dugu kosu? Jer kosa joj je data umjesto pokrivala. A ako neko hoće da se prepire oko toga i da nameće neki drugi propis, mi drugog propisa nemamo, niti ga imaju Božje zajednice.“ (1. Korinćanima 11:3-16)
Ovo je cijeli kontekst „pravila“ pokrivanja glave kod žena. Ako pažljivo razmotrimo Pavlovo obrazlaganje, uočićemo da je ovo ilustracija reda, poretka, poglavarstva i autoriteta Božjeg. Ključan je treći redak, koji sektaši izbjegavaju: „Želim da znate da je svakom mužu glava Hristos, a ženi je glava muž, a Hristu je poglavar Bog.“ Ukoliko se ovaj obrazac zaista praktično primijeni u porodičnom životu, takva porodica će izvjesno biti hrišćanski primjer sreće i napretka u svakom pogledu. Nije, dakle, stvar u pokrivanju ili nepokrivanju glave, već u zdravom i skladnom poretku autoriteta.
Zašto Pavle kaže da žena i zbog anđela mora imati vlast nad svojom glavom? Jer iz saradnje ljudi sa Bogom u ispunjavanju Plana spasenja uče čak i anđeli (vidi: 1. Petrova 1:12)!
Primjećujemo takođe da je ovo pitanje povezano sa dužinom kose kod žene i muškarca. Drugim riječima, Pavle se bavi pravljenjem razlike između muškarca i žene. Ukoliko ta razlika nije evidentna, onda može da se vještački napravi pokrivanjem glave žene maramom.
Zašto se Pavle u ovom pasusu uopšte bavio kosom? Jer je to bilo u vezi sa lokalnom kulturom u Korintu i izazivalo je kontroverze u zajednici. Brijanje glave žene pominje se u 5. Mojsijevoj 21:10-14 u kontekstu sramote i žalosti. U Korintu je bio običaj da žene nose marame preko glave kao znak podređenosti mužu. Pavle afirmiše ovo kulturno nasleđe, jer ako bi se prestalo s tom praksom, to bi bio potpuno pogrešan signal opštem kulturnom miljeu tog vremena. Slično je naravno i danas sa nama, gdje svaki nepotrebni ekstremizam može biti samo kontraproduktivan za Božje djelo i loše svjedočanstvo ljudima. Žena koja bi odbila da tako postupa u lokalnoj kulturi bilo bi isto kao da izjavi „Odbijam da se pokorim Božjem poretku.“ Stoga im je Pavle obrazložio da je duga ženska kosa ili marama spoljašnji pokazatelj odnosa srca u pokornosti Božjem uspostavljenom autoritetu. Isto tako, nije prihvatljivo da muškarac svojom frizurom i dužinom kose liči na ženu.
Poenta nipošto nije u nejednakosti ili inferiornosti žene. Iako postoji hijerarhija, Bog i Hrist su jedno, kao što muž i žena treba da su jedno.
Dakle, na pitanje da li bi žene danas trebalo da nose maramu za glavu, odgovor je potvrdan samo u slučaju ako je to u skladu sa lokalnom kulturom ili se smatra prikladnim iz nekog drugog razloga (starosti, bolesti). U svim drugim slučajevima, to je indikator sektaštva i nerazumijevanja osnovnih stvari. Ono što važi za žene u svakoj kulturi i vremenu Pavle je objasnio u 1. Timoteju 2:9,10:
„Isto tako, želim da se žene pristojno odijevaju i da pri tome budu skromne i razborite, da se ne ukrašavaju pletenjem kose i zlatom ili biserima ili skupocjenom odjećom, nego dobrim djelima, kako i dolikuje ženama koje kažu da poštuju Boga.“
Pavle Simović
