Čitajući starosavezne knjige, narativ je često takav da se čini kako su pisci držali stav da sve što se događa dolazi od Gospoda, bilo dobro ili zlo. Rezonovanje ljudi u drevno doba bilo je takvo.
Judaizam ne gleda na Sotonu s istom konotacijom kao druge religije ili hrišćanstvo. Sotona u judaizmu nije fizičko biće koje vlada duhovnim „podzemljem“, već u Tori riječ Sotona označava „optužitelja“, „ometača“ ili „iskušavača“. Sotona je stoga više iluzorna prepreka na nečijem putu – kao što su iskušenja i zla djela – koja sprječava da izvršite obaveze tikun olama (popravljanja svijeta). Sotona je zla sklonost da skrene s puta pravednosti i vjernosti u Bogu.
U cijeloj Tori, Sotona izaziva Boga da testira istinsku odanost Njegovih sljedbenika, uključujući Adama i Evu, kao i Abrama. Međutim, Sotona ostaje inferioran u odnosu na Boga i nije u stanju da preduzme akciju protiv smrtnika bez Božjeg dopuštenja.
Međutim, Biblija kao cjelina ne odražava ovaj stav. To bi impliciralo da je Bog i dobar i zao, i takođe da je čovjek stvoren sa zlim sklonostima. Sotona je stvarno biće, pali anđeo najvišeg reda (Isaija 14:12-14; Ezekijel 28:13-15, 17), a demoni su pali anđeli koji su prilikom pobune na Nebu zavrbovani i stali na njegovu stranu (Otkrivenje 12:4, 7-9). Sam Isus Hrist je više puta imao posla sa Sotonom i demonima kao stvarnim duhovnim bićima. Biblija otkriva da zlo ima svoje personalne nosioce koji snose odgovornost za svoje postupke, bili to anđeli ili ljudi.
Zao duh od Gospoda muči Saula?
Prva Samuelova 16:14 kaže: „Gospodnji Duh je odstupio od Saula, i počeo je da ga obuzima i straši zao duh od Gospoda.“ Ovo se takođe spominje u 1. Samuelovoj 16:15–16, 23; 18:10; i 19:9. Zašto je Bog dopustio da zli duh muči Saula? Na koji način je zli duh bio „od“ Gospoda?
Prvo, zli duh je bio „od“ Gospoda jer mu je Bog dozvolio da uznemirava Saula. Na kraju krajeva, sve stvoreno je pod Božjom kontrolom. Budući da je Bog apsolutni suveren, djela svakog zlog duha bi bila podložna Božjoj vlasti. Zato kvalitetni prevodi Biblije stavljaju „Božje dopuštenje“ u narativu, kako bi se značenje teksta bolje osvijetlilo savremenom čitaocu.
Stoga je ovaj zli duh bio dio Božje presude Saulu zbog njegove neposlušnosti. Saul je u dva navrata bio direktno neposlušan Bogu (1. Samuelova 13:1–14; 15:1–35). Zato je Bog uklonio svog Duha od Saula i dozvolio zlom duhu da ga muči. Vjerovatno su Sotona i demoni oduvijek željeli da napadnu Saula, jer je on bio kralj Izraela, a staviti kralja pod kontrolu značilo bi otvoren uticaj na cijelu naciju. Bog im je sada jednostavno dao dozvolu da to učine. Saul je već odbacio Boga, a Bog je njega odbacio da ne bude više kralj.
Drugo, ovo je splet događaja koji se mogu razumjeti kao proviđenje. Bog je imao poseban razlog da dopusti ovom duhu da podstakne Saula na akciju protiv Davida. Slanje zlog duha na Saula je slično kao što je Bog dopustio Sotoni da povrijedi Jova. Bog dopušta zlo, ali ga uvijek koristi da ostvari svoje dobre namjere. Zli duh je korišten da uvede Davida u Saulov život. Ovaj izvještaj je zabilježen neposredno nakon Davidovog pomazanja za budućeg kralja Izraela. Čitalac bi se zapitao kako bi čobanin postao kralj. Prva Samuelova knjiga 16. glava otkriva prvi korak na ovom putovanju. Kada su kraljeve sluge vidjele muke koje je podnosio Saul, predložili su: „Evo, Bog je dopustio da te muči zao duh. Neka naš gospodar da nalog svojim slugama koje stoje pred tobom da potraže čovjeka koji dobro svira harfu, pa kad Bog dopusti da te obuzme zao duh, on će svirati i tebi će biti lakše.“ (1. Samuelova 16:15-16)
Jedan od kraljevih slugu uputio je Davida kralju, opisujući mladića kao sjajnog svirača harfe, između ostalog (stih 18). Saul je pozvao Davida da dođe i pronašao ga kao veliku utjehu: „Tako je David došao kod Saula i stupio u njegovu službu. Saul ga je mnogo zavolio i odredio ga da mu nosi oružje. Zato je Saul poručio Jeseju: ‘Dopusti da David ostane kod mene u službi, jer je stekao naklonost u mojim očima.’ Kada bi Bog dopustio da Saula obuzme zao duh, David bi uzeo harfu i svirao. Tada bi Saul osjetio olakšanje i bilo bi mu bolje, i zao duh bi ga prošao.“ (1. Samuelova 16:21-23)
Važno je napomenuti da je taj zao duh koji je uznemiravao Saula bio samo privremen. Završni stih napominje da je zao duh dolazio u više navrata da uznemiri Saula, ali i da je odlazio od njega.
Od tada, Davidova popularnost je stalno rasla. David se blisko sprijateljio sa Jonatanom, Saulovim sinom, i otada je faktički postao stalni član kraljevske porodice (1. Sam. 18:1-3) Počeo je sa uspjesima da odlazi u vojne pohode i Saul ga je postavio nad svojim ratnicima. No ubrzo je Saul počeo zavidjeti Davidu zbog njegove popularnosti u narodu. „Od tog dana Saul je podozrivo gledao Davida.“ (18:9)
Dalji narativ izgleda veoma čudan: „Sledećeg dana Bog je dopustio da Saula obuzme zao duh, i on je prorokovao usred kuće. David je svirao harfu kao i ranije, a Saul je u ruci držao koplje. I Saul je bacio koplje govoreći u sebi: ‘Pribiću Davida za zid!’ Ali mu je David dva put umakao.“ (stihovi 10-11)
Saulov pokušaj da ubije Davida samo je natjerao Saula da shvati da je Bog s Davidom (18:12).
Kako je to Saul „prorokovao“?
Mnogi teolozi ovaj stih smatraju kontradiktornim. Čak su učinjeni napori u nekim prevodima Biblije (Good News, New Living & Contemporary English) da se promijeni smisao hebrejske riječi nâbâʼ kao da znači da se ponašao kao lud čovjek. Razdaljina između ekstatičnog „proricanja“ i ludog „trabunjanja“ nije bila velika, u umovima starih Izraelaca.
Obratite pažnju na moguću povezanost proricanja sa nenormalnim ponašanjem:
„Gospod te je postavio za sveštenika umjesto sveštenika Jodaja, da dobro paziš u Gospodnjem domu na svakog čovjeka koji se neobično ponaša i pravi se prorokom, i da mu staviš u okove i noge i ruke i glavu.“ (Jeremija 29:26)
Ovo „neobično ponašanje“ ili šâga’ u hebrejskom originalu zapravo znači „koji bunca ili pokazuje ludilo“. U svakom slučaju, bez obzira na kontekst, može se razložno pretpostaviti da je u Izraelu zaista bilo onih koji su izigravali ludilo i glumili proroke.
Postoji legitimna proročanstva,[1] ali ima i dosta lažnih proročanstava, koja ponekad uključuju aktivnosti tipa buncanja ili halucinacija. Ilijini suparnici, Balovi sveštenici su takođe prorokovali:
„Kad je prošlo podne, prorokovali su sve dok nije došlo vrijeme da se prinese prinos od žita, ali nije bilo ni glasa ni odgovora niti znaka da iko sluša.“ (1. Kraljevima 18:29)
„A ti, sine čovječji, okreni svoje lice prema kćerima svog naroda koje prorokuju iz svog srca i prorokuj protiv njih.“ (Ezekijel 13:17)
Postoji značajan broj jednokratnih proročkih aktivnosti koje više liče na posjednutost nego na normalno proroštvo. Takvi slučajevi zabilježeni su u 1. Samuelovoj 19. glava vezano za Saulove izaslanike i opet samog Saula:
„Tada je poslao Saul ljude da uhvate Davida; a oni su vidjeli zbor proroka gdje prorokuju, a Samuel im starješina. I duh Gospodnji je došao na poslanike Saulove, te su i oni prorokovali. Kada su to javili Saulu, on je poslao druge ljude, ali su i oni prorokovali. Tada je Saul po treći put poslao ljude, ali se isto dogodilo i njima. Na kraju je i on otišao u Ramu. Kada je došao do velikog bunara u Sohotu, pitao je: ‘Gdje su Samuel i David?’ A ljudi su mu odgovarali: ‘Eno ih u Najotu u Rami.’ Tako se on odande uputio prema Najotu u Rami, i Božji Duh došao je i na njega pa je i on prorokovao i tako je išao sve dok nije stigao u Najot u Rami. Tamo je i on skinuo svoje haljine pa je prorokovao pred Samuelom. Zatim je pao i cio taj dan i cijelu noć ležao bez odjeće. Zato se kaže: ‘Zar je i Saul među prorocima?’“ (stihovi 20-24)
Kao što smo vidjeli, starosavezni pisci se nisu trudili da naprave jasnu razliku šta zapravo dolazi od Boga, a šta je djelovanje Sotone i zlih duhova. U gornjem pasusu možemo zapaziti nekoliko činjenica koje bi trebale isključiti Saula i njegove ljude kao proroke koji su zaista nešto svrhovito prorokovali. Prvo, oni dolazi sa lošim namjerama – da uhvate i na kraju ubiju Davida. Nakon dvije propale misije, dolazi i sam Saul. Ali njegovo ponašanje nije normalno. On je takođe počeo da „prorokuje“ na putu prema Najotu, a kada je došao pred Samuela skinuo je svoje haljine, pao i ležao cijelu noć bez odjeće. To prije ukazuje na stanje posjednutosti i nerazuma. Treće, pisac uopšte ne bilježi šta su „prorokovali“. Da je to bilo išta smisleno i važno, zar ne bilo zapisano? Stoga se može zaključiti da su se Saul i njegovi ljudi ponašali nalik prorocima, ali ne i stvarno prorokovali u ime Gospodnje.
Proroštvo je neka vrsta aktivnosti, manje ili više nenamjerne, koju ljudi počinju raditi kada ih preuzme duh, i kada su spoljašnje manifestacije u suštini iste bez obzira da li je to duh je dobar ili zao, jer su duhovi u suštini ista vrsta bića. Sotona i pali anđeli se i sami pretvaraju da su anđeli svjetlosti (2. Korinćanima 11:14). Ovo je očigledno veoma opasno područje. Apostol Pavle konstatuje da je „proricanje djelimično“ tj. ograničeno, da naše duhovno rasuđivanje nije zrelo i jasno, i da će tako ostati sve do promjene naše prirode (1. Korinćanima 13:10-12).
S druge strane, imamo i primjer kada je Saul vjerovatno bio preuzet od dobrog duha:
„Kada su odatle krenuli na brdo, u susret mu je dolazila grupa proroka. Božji Duh je odmah došao na njega pa je zajedno s njima proricao. Svi koji su ga poznavali od ranije vidjeli su da on prorokuje s prorocima. Zato su ljudi govorili jedan drugom: ‘Šta se to dogodilo s Kišovim sinom? Zar je i Saul među prorocima?’“ (1. Samuelova 10:10,11)
Razliku pravi sam Saul, čije duševno stanje, narav i namjere su tada bile po volji Božjoj.
Ali od 1. Samuelove 16:14 nadalje, duh koji ga je strašio i mučio i izazivao napade bijesa kao kada je dvaput bacio koplje na Davida, izvjesno nije dobri duh. Međutim, simptomi ovog zlog duha koji dolazi na njega opet su opisani kao „proricanje“ jer su u osnovi isti kao u drugim slučajevima. Možda su bili nešto poput modernog „govora u jezicima“ i ekstatičkog ponašanja koje harizmatici pripisuju djelovanju svetoga Duha, kao i manje svetih duhova aktivnih u nekim tradicionalnim animističkim religijama.
Dakle, možemo zaključiti da bi najbolja parafraza za slučaj Saula i njegovih ljudi bila da su se „ponašali kao proroci“. Hebrejski pojmovi često imaju vrlo promjenjivo značenje i ne odgovaraju uvijek onome što bismo mogli pomisliti.
Odnosi u duhovnoj dimenziji su veoma složeni. Stvari nisu crno-bijele. Bog dopušta da zlo postoji radi ostvarenja Njegovih većih ciljeva dobra, i On može upotrijebiti zle duhove, u njihovoj neprijateljskoj pobuni prema Njemu, u te svrhe. Na primjer, ako Sveto pismo kaže da je Bog poslao zlog duha između Abimeleha i građana Šekema, možemo vjerovati da je to bio dio kosmičke drame i da je Bog dozvolio demonskim duhovima da izvrše određene radnje, kao u slučaju Jova. Tekst kaže da je On to učinio kako bi se Abimelehov zločin protiv Jerubalovih sedamdeset sinova mogao osvetiti (Sudije 9:24). Bog je odvojen od zla (svet), ali dio tvorevine koji je u pobuni prema Njemu mora biti uključen u aktivnosti i dobrih i zlih duhova tj. Božjih anđela i Sotone i palih anđela. Ove aktivnosti su zbog palog stanja čovjeka toliko kompleksne da je često vrlo teško shvatiti stvarnu duhovnu pozadinu.
____________________________
[1] Najbolji primjer za legitimno proroštvo je Mojsije koji se s pravom smatra najvećim starosaveznim prorokom. Nije poznat nijedan slučaj da je Mojsije zapadao u neprirodna ili ekstatička stanja. On je primao od Gospoda direktne upute (vidi: 4. Mojsijeva 12:8). Moguće da mu je sa vrha Fazge (5. Mojsijeva 34:1-4) Gospod pokazao „obećanu zemlju“ u nekoj vrsti vizije, ali nema ni pomena o bilo kakvom neprirodnom transu. Drugi veliki proroci potvrđivali su autentičnost objave izjavom „ovako govori Gospod“.
