Uobičajena je tvrdnja da se Bog Starog saveza (čak i u Novom savezu) čini vrlo grubim, brutalnim, pa čak i zao.
Da li ste ikada čuli pitanja poput ovih:
- Kako je Bog mogao ubiti sve nevine ljude, čak i djecu, u potopu?
- Zašto bi Bog poslao Jošuu i Izraelce u Hanan da istrijebe nevine Hanance koji žive u toj zemlji?
- Biblija je ljudski izum, jer ne mogu zamisliti da tvorac svemira koristi rječnik „ješćeš meso svojih sinova i kćeri“ ili da prijeti svom narodu da će im uništiti zalihe hljeba ako ga ne budu slušali i da će njihova mrtva tijela pobacati preko njihovih idola.
Ovaj pogled na Boga se obično spominje u sekularnim medijima, ateističkim knjigama i tako dalje.[1]
Uvodni odgovor na ovu tvrdnju može jednostavno biti: „Kako ateisti ili nehrišćani mogu reći da je Bog surov, brutalan i zao kada poriču Bibliju, upravo onu knjigu koja definiše grubo, brutalno i zlo?“ Čak dalje, u ateističkim, materijalističkim i evolucijskim pogledima na svijet, takve stvari nisu ni ispravne ni pogrešne jer po njihovom mišljenju ne postoji Bog (apsolutni autoritet) koji bi utvrdio što je ispravno, a što pogrešno. Isti ljudi koji tvrde da vjeruju u naturalističko gledište u kojem životinje siluju, ubijaju i jedu svoju vrstu su oni koji napadaju Boga punog ljubavi iz Biblije i pokušavaju ga nazvati zlim (Isaija 5:20).
Ali pažljiviji pogled na takve tvrdnje protiv Boga Biblije pokazuje da te tvrdnje nemaju osnova. Tvrdnja da je Bog zao ili grub je napad na Božji karakter i svaki hrišćanin treba da bude spreman da ima odgovor na takve napade (1. Petrova 3:15).
Namjera mnogih od onih koji iznose takve tvrdnje da dobar Bog izgleda zao je da opravdaju svoje odbacivanje Njega, Njegove Riječi ili čak Njegovog postojanja. Ali šta ako dobijete primjedbu ovog tipa: „Ja zapravo vjerujem u Tvorca (Boga), ali ne vjerujem u hrišćanstvo, judaizam, islam, hinduizam…“ Ovo je takođe još jedno pseudo utočište sa skrivenom premisom odbacivanja bilo kakve odgovornosti. Mnogi ljudi će kazati: „Vjerujem da postoji neka viša sila“, i tu se zaustaviti. Takav „bog“ ili „viša sila“ ničim ne obavezuje svog zagovornika, on je bezlična ideja koja ne ide dalje od blažeg oblika sujevjerja.
Ali ako Bog zaista ne postoji i Biblija nije Njegova Riječ, onda oni koji napadaju Boga i Njegovu Riječ nazivajući ga grubim i zlim ne bi trebali čak ni mariti da ga napadaju. Napadajući ga, oni pokazuju da znaju da On postoji i jednostavno potiskuju to znanje (vidi Rimljanima 1:20-25). Oni pokušavaju da opravdaju svoju pobunu protiv Boga. Malo ljudi shvata da kada napadaju Božji karakter u pokušaju da ospore Njegovo postojanje, oni pobijaju svoj vlastiti stav.
Neki od događaja u Bibliji koje ljudi obično koriste da opravdaju tvrdnju da je Bog okrutan uključuju događaje iz Postanja kao što su pad čovjeka, Potop i uništenje Sodoma i Gomora. A onda nastavljaju sa Hanancima, Egipćanima, Benjaminovcima, ili čak i nehrišćanima generalno.[2] Čini se da je Postanje dobro mjesto za početak.
Pad: Adam i Eva
Ljudi se često pitaju kako je Bog mogao osuditi cijelo čovječanstvo na smrt zbog grijeha Adama i Eve. Adam i Eva su bili upoznati sa posledicama za grijeh (Postanje 2:17), ali su ipak zgriješili, ignorišući jasni Božji uput. Adam je uz to svjesno zgriješio (1. Timoteju 2:14). Većina ljudi, međutim, ne shvata da je čitavo čovječanstvo sagriješilo u Adamu pošto smo mi bili u tijelu našeg pretka kada je on zgriješio (Jevrejima 7:10). Zbog Adamovog grijeha, mi takođe primamo grešnu prirodu, i sami griješimo (Rimljanima 5:12). Tako i mi umiremo zbog grijeha – ne razlikujemo se od Adama i Eve. Međutim, trebali bismo zastati da razmislimo o blagoslovu koji se nalazi usred prokletstva. Kada su Adam i žena sagriješili, Bog je ponudio prvo proročanstvo o Spasitelju u Postanju 3:15. Prokletstvo grijeha će biti odstranjeno sjemenom žene poslatog da spasi čovječanstvo. Odmah se ponudilo sredstvo spasa.
Povrh svega, prvi muškarac i žena trebali su odmah umrijeti, ali Gospod je strpljiv i dao im je „period milosti“, pozajmljenu životu dob, pokrivajući njihov grijeh žrtvovanjem životinja (kada im je napravio kožuhe u Postanju 3:21). Grijeh se kažnjava smrću, tako da je nešto moralo da umre (Jevrejima 9:22). Abel je slijedio ovaj obrazac (Postanje 4:4), kao i Noje (Postanje 8:20), Abram (Postanje 22:13) i Izraelci. Ove životinjske žrtve nisu bile dovoljne da zaista uklone grijehe (Jevrejima 10:4) – mogla je samo savršena, bezgrešna žrtva, ispunjena smrću Isusa Hrista (Jevrejima 4:15, 9:13–14). Samo Hristova žrtva je bila dovoljna da pokrije grijehe cijelog svijeta (1. Jovanova 2:2). Jedinorođeni Sin Božji je umro da odnese grijehe kako bi ljudski rod mogao izbjeći kaznu od beskonačnog Svetog Boga.
Dakle, za sada postoje dva blagoslova: konačno sredstvo spasenja u Hristu i period blagodati pokrivanja prestupa za grijeh umesto trenutne smrti. Ali postoji još jedan blagoslov koji malo ko može primijetiti bez čitanja ostatka Biblije. Budući osuđen na smrt, čovjek ne bi bio prisiljen da živi u svijetu prokletom grijehom cijelu vječnost – zato je put do Drveta života bio čuvan (Postanje 3:22–24)! Umiranjem u ovom grijehom prokletom svijetu s Hristom kao Spasiteljem, nasleđuje se novo nebo i nova zemlja, koji će biti vraćeni u savršenstvo, gdje nema prokletstva, smrti ili patnje za vječnost (Otkrivenje 21:4; 22:3). Smrt neće imati žalac (1. Korinćanima 15:53-56) za one u Hristu.
Dakle, u ovom slučaju, čovjek je zgriješio i Bog je postupio pravedno sankcionišući taj grijeh, pa je čak otišao mnogo dalje nudeći tri blagoslova: period blagodati, sredstvo spasenja i savršeno mjesto za život vječnog života bez grijeha, smrti ili prokletstva. Zamislite da lopov izađe pred sudiju i sudija kaže: „Prekršio si zakon pa zaslužuješ 50 godina zatvora bez uslovne, ali daću ti 1 godinu zatvora, a ti to ne moraš početi da služiš za šest mjeseci da bi mogao dovesti u red svoje poslove. Nakon godinu dana, daću ti zagarantovano oslobađanje, a povrh toga, kupiću ti kuću od milion dolara i pripremiti je za tebe.“ Čini se čudnim da bi ljudi rekli da je sudija bio oštar i zao jer je lopova osudio na godinu dana zatvora. Još bi bilo čudnije da je lopov odbio velikodušnu ponudu.
Potop
Bog je često napadan jer je u Potopu ubio „sve nevine ljude, pa čak i djecu“. U stvari, neki su izričito rekli: „Ali djeca… kako je Bog mogao ubiti malu djecu?“ Odgovor: „Ako je zemlja bila ispunjena nasiljem i zlom, ako je ‘svaka misao čovječjeg srca uvijek usmjerena ka zlu’, čovjek se zapita koliko je djece uopšte bilo živo. Na kraju krajeva, u današnjoj kulturi, gdje zlo ima uporište, čini se da su djeca ta koja snose teret velikog nasilja (npr. stotine miliona abortusa). Kako god razmišljali, Bog je dao Arku. Zašto su roditelji te djece odbili da ih puste da se ukrcaju? Zašto su insistirali na tome da svoju djecu dovedu u opasnost? Ako je neko kriv, to su roditelji i staratelji koji su ih spriječili da dođu na brod. Imali su 120 godina da se opredijele za spasenje.“
Zašto kriviti Boga za nešto kada je pružio sredstvo za spasenje, što su roditelji odbili? Zamislite da je čamdžija došao spasiti ženu i njeno dijete koji su bili na vrhu krova s nabujalom vodom. Čamdžija kaže: „Molim vas, uđite i ja ću vas spasiti.“ A žena na to odgovori: „Ne, ostaćemo jer ti ne vjerujem.“ Tada čamdžija strpljivo čeka i čak pokušava da objasni šta će se dogoditi, ali ona nastavlja da odbija iznova i iznova. Čamdžija je čak moli da pošalje svoje dijete, a ona i dalje odbija i otjera čamdžiju… a onda se konačno utope. Da li je primjereno okriviti čamdžiju za smrt djeteta? Ali uzmite u obzir ovo, procjenjujući Pismo po Svetom pismu, ono kaže da niko nije zaista nevin (Rimljanima 3:23), i da će svi ionako na kraju umrijeti – što je posljedica naših vlastitih postupaka (1. Korinćanima 15:22; Rimljanima 6:23). Drugo, šta je donijelo takvu presudu ljudima prije Potopa?
„Gospod je vidio da čovjek čini veliko zlo na zemlji i da je svaka misao njegovog srca uvijek usmjerena ka zlu.“ (Postanje 6:5)
Kako jaka izjava! Svaka namjera i misao su sve vrijeme bili zli. Zamislite ubistva, silovanja, krađe, žrtvovanje djece, neobuzdano nasilje, itd. To se neprestano dešavalo. Ipak, to je bilo oko 120 godina (maksimalno) prije Potopa (Postanje 6:3). Dakle, Bog je i dalje bio strpljiv, ostavljajući vremena za pokajanje i promjenu (1. Petrova 3:20). Bog je čak pozvao Noja da bude propovjednik pravednosti (2. Petrova 2:5), ali ljudi su i dalje odbijali da slušaju i nastavljali su svojim zlim putevima.
Bog je čak otišao toliko daleko da je ponudio put spasenja! On je obezbijedio Arku preko Noja i njegove porodice, a drugi nisu došli. Spašena je samo Nojeva porodica (2. Petrova 2:5). Sredstva za spasenje, propovijedanje pravednosti i Božje strpljenje su bili tu, ali su svi ostali odbili i primili svoj sud.
S druge strane, tvrdnja da su djeca umirala u potopu uvijek je bila zanimljiva, posebno kada je iznose skeptici i ateisti. Licemjerje je zapanjujuće jer ovi skeptici i ateisti često podržavaju ubistvo beba kao što se, na primjer, vidi u debati o abortusu. Ako su ljudi zaista bili zli, a njihove misli zle cijelo vrijeme, onda su abortus, ubistvo djece i žrtvovanje djece vjerovatno bila uobičajena pojava. Neposlušnost Bogu bi vjerovatno značila neposlušnost Božjem nalogu da se plodimo i množimo (Postanje 1:28). Odupiranje ovom nalogu rezultiralo bi drastično manjim brojem djece, pa bi se moglo zapitati koliko je djece uopšte bilo u blizini u vrijeme Potopa. Sam Noje nije imao djece sve do svoje 500. godine (što je uporište za mišljenje da je djece u to vrijeme bilo malo). Ipak, djeca su takođe grešnici i mogu imati zle namjere i misli (Rimljanima 3:23).[3] Danas, na primjer, vidimo djecu koja ubijaju djecu u školi, lopove djece, silovatelje među djecom itd. Ali ako djeca i dojenčad nisu stigla do Arke (sredstva spasa u to vrijeme), čija je krivica nego njihova vlastita i/ili roditelja/staratelja koji su ih odbili pustiti?! Pa zašto kriviti Boga kada im je ponudio način da se spasu?
Sodom i Gomor
U Postanju 18:20–33, Gospod je otkrio Abramu da su Sodom i Gomor veoma zgriješili. Njihova zloća nije otkrivena u cjelosti, ali svjesni smo njihovih djela sodomije (kasnije u poglavlju) koja ih je obuzela u njihovim postupcima, dovoljno da siluju. Abram je pitao hoće li Bog uništiti pravednika sa zlim. Pitao je Gospoda ako ima 50 pravednika, da li bi Gospod poštedio grad; rekao je da. Pitao je Gospoda ako ima 40 pravednika, da li bi ga Gospod poštedio; rekao je da. Pitao je Gospoda ako ima 30 pravednika, da li bi ga Gospod poštedio; rekao je da. Pitao je Gospoda da li ima 20 pravednika, da li bi ga Gospod poštedio; rekao je da. Pitao je Gospoda da li ima 10 pravednika, da li bi ga Gospod poštedio; rekao je da.
Ovo otkriva koliko su ti ljudi bili zli i grešni. Bili su bez opravdanja, a presuda je konačno stigla. Ovo takođe otkriva nešto zanimljivo o Potopu. Ako bi Bog poštedio Sodom i Gomor za samo 10 pravednih ljudi, da li bi Bog poštedio zemlju da je recimo 100 ljudi bilo pravedno prije Potopa? Čini se da bi. Metuselah i Lameh, Nojev otac i djed, možda bi bili među onima koji su činili taj broj, zajedno sa Nojem, njegovom ženom, i njegova tri sina i njihovim ženama. Naravno, možda je bilo i drugih koji su bili pravedni, sve do Potopa. Ali u vrijeme Potopa, možemo pretpostaviti da ih je bilo samo osam (Metuselah i Lameh su umrli neposredno prije Potopa).
Lot i njegova porodica brojali su manje od 10 u Sodomu i Gomoru (Lot, njegova žena, njegove dvije kćeri i njegova dva zeta činili su samo šestoro). Ipak, Bog im je pružio način spasenja – anđeli su im pomogli da se spasu.
Da li je bilo djece u Sodomu i Gomoru? Biblija ne navodi eksplicitno koliko, a homoseksualno ponašanje je bilo rašireno i među tinejdžerima (Postanje 19:4-5). Pošto je Bog jasno stavio do znanja da ni 10 ljudi nije bilo pravednih u gradu, onda su čak i djeca bila izuzetno grešna. Ali, kao i sve ove situacije, ako su djeca i/ili roditelji/staratelji odbili da im dopuste spasenje i ispravna učenja, čija je to greška? Nije kriv Bog, koji je dao put, već krivica onih koji su potisnuli i ignorisali istinu.
Bog je bio pravedan i dao je narodu Sodoma i Gomora, i pet gradova u ravnici, ono što su tražili (njihovu dužnu kaznu). Željeli su život bez Boga i Njegove dobrote… i Bog im je to dao.
Egipćani
U ovom slučaju, Bog je koristio Mojsija i Arona (Izlazak 5-15) da sudi Egipćanima za zlo koje su nanijeli Izraelcima kroz surovo ropstvo (Izlazak 1:8-14), ubijajući njihovu djecu (Izlazak 1:22), i tako dalje. Bog je pogodio zemlju mnogim pošastima i katastrofama jer je faraon nastavio griješiti, a egipatski narod ga je slijedio u grijehu. To je kulminiralo smrću prvjenaca u Egiptu, iako se ova presuda lako mogla izbjeći da je faraon poslušao i oslobodio Izraelce od njihovog ugnjetavanja – ta krv je na faraonovoj glavi. Čak je i konačna smrt faraona i njegove vojske bila na njegovoj vlastitoj glavi, a ne na Božjoj. U stvari, svaka pošast bi se lako mogla izbjeći da je faraon odgovorio na ono što je Bog rekao preko Mojsija i Arona. Tako je dato sredstvo za spas od pošasti, ali su ga faraon i Egipćani odbacili.
Hananci
Što se tiče Boga koji koristi ljude da izvršavaju Njegove naloge, to nije ništa novo, kao što smo vidjeli kod Mojsija i Arona i Egipćana. Bog je koristio ljude da sagrade Arku, Njegov hram i tako dalje. Bog je koristio sudije i kraljeve da odvrati napade i obezbijedi pravdu, između ostalih funkcija. Dakle, taj koncept nije ništa novo. Sa Hanancima, Bog je koristio Izraelce da izvedu svoju presudu pod Jošuinim vođstvom.
Hananci su bili daleko od nevinosti! Bog je bio strpljiv s njima dok su nastavljali u svom grijehu. Među hananskim plemenima kada je Jošua izvršio invaziju bili su Amoreji čiji je grijeh bio prorečen Abramu. Abram je primio proročanstvo da grijeh Amorejaca nije dostigao svoju punu mjeru (Postanje 15:16). Tokom tog vremena, Abram je upoznao Melhisedeka, plemenitog, kraljevskog sveštenika u zemlji Hananu. Ali Melhisedekova služba je sigurno imala uticaja na Hanance jer je trebalo nekoliko stotina godina prije nego što ih je njihov grijeh nepovratno zahvatio. Da su nastavili da slušaju ono što je on učio, vjerovatno se ne bi našli u ovoj situaciji.
Kada je Jošua ušao u zemlju Hanaan, grijeh Amorejaca dostigao je punu mjeru i došlo je vrijeme za sud. Levitski zakonik 18:2–30 ukazuje na užasne zločine koji su se dešavali u zemlji hanaanskoj. Imali su seks sa svojim majkama, sestrama i tako dalje. Muškarci su imali seks sa drugim muškarcima. Davali su svoju djecu da budu žrtvovani Molohu (stih 21). Imali su seks sa životinjama (stih 23). Dakle, nemoguće je tvrditi da su ta plemena bila nevina i da ne zaslužuju kaznu.
Ali ne može se zanemariti ni to da djeca griješe. Kao što je ranije istaknuto, danas ima djece koja ubijaju djecu, kradu djecu, siluju djecu i tako dalje. Dakle, nevinost djece je farsa. U stvari, ako su žrtvovali svoju djecu, koliko je onda djece bilo živo kada je Jošua ušao u Obećanu zemlju?
U Jerihonu su i mladi i stari trebali biti uništeni (Jošua 5:13–6:21), tako da je izvjesno Jerihon imao i mlade. Ipak, Jerihon je takođe mjesto na kojem se sam Hrist pojavio kao Zapovjednik vojske Gospodnje da povede Jošuu u bitku. Jerihon mora da je bio veoma loš, što bi opravdalo pojavu samog Sina Božjeg da bi se nad njima izlila presuda. Možda su se svi grijesi navedeni u Levitskoj 18. takođe događali tamo! Ipak, čak i u Jerihonu, postojao je način spasenja jer su Rahava i njena porodica bili spašeni. Ona se čak može naći u Hristovom rodoslovu (Matej 1:5).
Benjaminovci
Benjaminovci su to takođe tražili (Sudije 19:22–25; 20:13) i stali na stranu zlih. Tako da niko ne može tvrditi da su ni Benjaminovci bili nevini. Nažalost, Benjaminovci su znali posledice svojih postupaka prije nego što su sagriješili. Bili su to Izraelci koji nisu imali izgovora da ne znaju šta je Mojsije napisao. Trebali su znati bolje, ali su odlučili da namjerno griješe (Levitska 18, posebno stihovi 26-30). Oni su to takođe sami sebi donijeli zlo.
Da su se Benjaminovci pokajali, Gospod bi im oprostio. Izraelci su imali široka sredstva za žrtvovanje da pokriju grijeh i protjeraju zle iz svoje sredine. Međutim, Benjaminovci su odbili ovo sredstvo spasenja i zgriješili protiv Boga.
Nehrišćani koji će izgubiti spasenje
Kada razgovaraju o vječnom spasenju u Hristu sa nehrišćanima, oni često pitaju: „Da li zaista vjerujete da bi Bog pun ljubavi osudio ljude na smrt za vječnost?“ Odgovor je: samo ako griješe i odbijaju da se pokaju! A činjenica je da su svi zgriješili, svi su lišeni Božje slave (Rimljanima 3:23). Svi zaslužuju kaznu, uključujući i vas i mene, ali Bog je obezbijedio sredstvo spasenja baš kao što je učinio u starosaveznim situacijama opisanim gore. Ako neko odbije primiti ovo spasenje, može li se kriviti Bog?
Postoji samo jedan Bog; On je Bog i Starog i Novog saveza, iako neki pokušavaju sugerisati da postoje različite prezentacije. I u Starom i u Novom savezu, ljudi su imali priliku da se vrate u ispravan odnos s Njim pokajanjem, traženjem oproštenja za svoje grijehe i primanjem Hrista kao svog Gospoda i Spasitelja.[4] U oba saveza Bog sudi grijehu. Milosrđe i strpljenje su se mogli pronaći u Božjim sudovima: Noje, s njegovim propovijedanjem godinama, i Abram, sa svojim molbama za Sodom i Gomor (čak je Lot podsticao ljude da ne budu tako zli) – baš kao što su milost i strpljenje još uvijek dostupni danas (Jovan 7:37–38).
I Bog je pružio sredstvo spasenja u Isusu Hristu (1. Petrova 3:18), baš kao što je Arka bila s potopom ili kao što su anđeli podsticali Lota i njegovu porodicu da pobjegnu iz Sodoma i Gomora. Niko ne može kriviti Boga što nije pružio milosrdnu alternativu ili ga nazvati „zlim“ jer je upotrijebio pravdu protiv grijeha.
Napokon, bez obzira na bilo čiju vjersku ili drugu pozadinu na ovom svijetu, svaka normalna osoba bi uz pošteno proučavanje svjetskih religija brzo došla do zaključka da samo biblijska religija, biblijski Bog i biblijski koncept spasenja zaista ispunjavaju sve kriterijume da jesu ono što tvrde.[5] Zašto to ljudi ne rade, nije Bog kriv nego njihovi vlastiti izbori, konformizam, tradicija itd.
Zaključak
Naravno, postoji mnogo drugih primjera u Svetom pismu gdje se isti principi primjenjuju. Razmislite o analogiji osobe koja krade i bude uhvaćena. Kada stane pred sudiju, sudija ga proglašava krivim i izriče novčanu kaznu. Ali onda sudija nudi da plati jemstvo. Umjesto da prihvati, lopov odbija i za cijelu zbrku okrivljuje sudiju koji je postupio pravedno i čak ponudio izlaz!
Ovo se zaista dešava u današnjoj kulturi. Čovječanstvo griješi i biva uhvaćeno. Sveti Bog proglasi ljude krivima. Bog istupa i nudi sredstvo spasenja od kazne za zločin (a to je vječna smrt), čak i dotle da ponudi svog Sina da posreduje i umre za njih kako bi mogli imati vječni život. Ipak, u svemu ovome, grešnici i dalje govore ne Bogu i onda nastavljaju da ga okrivljuju za situaciju u kojoj se nalaze! To jednostavno nema smisla.
| Događaj/ljudi | Jesu li griješili? | Da li je Bog obezbijedio pravdu? | Da li je Bog pružio sredstvo spasenja? |
| Pad: Adam i Eva | Da | Da | Da |
| Potop | Da | Da | Da |
| Sodom i Gomor | Da | Da | Da |
| Egipćani | Da | Da | Da |
| Hananci | Da | Da | Da |
| Benjaminovci | Da | Da | Da |
| Nehrišćani | Da | Da | Da |
U svjetlu ovoga, ne treba kriviti Boga, ali oni koji su kažnjeni za svoj grijeh zadržavaju krivicu. Bog je pružio sredstvo spasenja u svakom od ovih slučajeva iako nije bio obavezan da to učini. Boga ne treba kriviti. Zanimljivo je da pojedinci koji kažu da je Bog okrutan žele pravdu kada im se učini nepravda, na primjer, ako ih neko pokrade, napadne ih ili ih na bilo koji način uvrijedi. Oni zaista imaju dvostruke standarde.
Svi smo mi grešnici koji smo već pod smrtnom kaznom (Rimljanima 3:23). Ali opet, Bog je obezbedio sredstvo spasenja u Hristu. Bilo bi lijepo kada bi ljudi shvatili da treba da mrze grijeh (Rimljanima 12:9) i da vole Boga (Ponovljeni zakoni 6:5) koji djeluje pravedno protiv grijeha (2. Solunjanima 1:5–10). Ipak, On nudi obilje milosrđa onima koji ga vole (Izlazak 20:6; Ponovljeni zakon 7:9; Efescima 2:4).
Bog čak koristi i mehanizme bola i patnje, uz oštra upozorenja svom narodu kako će završiti ako nastave u grijehu i sl., ne bi li se povratili sa puteva koji vode u propast. Bog zapravo ne bi bio normalna Ličnost da je ravnodušan na naše pogrešne izbore.
Molimo vas da razmislite o ovome, ako već niste.
____________________________
[1] Na primjer, ateista Ričard Dokins napisao je da je Bog Starog saveza, „vjerovatno najneprijatniji lik u svim fikcijama: ljubomoran i ponosan na to; sitničav, nepravedan, manijakalni kontrolor; osvetoljubivi, krvoločni etnički čistač; mizoginistički, homofobični, rasistički, čedoubilački, genocidni, filicidni, zarazni, megalomanski, sadomazohistički, hirovito zlonamjerni nasilnik.“ Richard Dawkins, The God Delusion (Boston, MA: Houghton Mifflin Co., 2006), p. 31.
[2] Naravno, postoje i drugi primjeri koji se mogu naći u Svetom pismu gdje ljudi mogu pokušati tvrditi da je Bog okrutan, brutalan ili zao, ali ovi primjeri bi trebali biti dovoljni da se odgovori na ovo konkretno pitanje.
[3] Treba uzeti u obzir i to da djeca bezbožnih roditelja nemaju zaklon blagodati koji bi im pružio dom kad bi imali pobožne roditelje.
[4] Iako oni koji su bili živi prije Hristovog vremena nisu znali Njegovo ime, ipak su znali za Mesiju koji dolazi, kao što je prorečeno u Postanju 3:15 i na mnogim drugim mjestima. Njihovo spasenje od grijeha bilo je osigurano njihovom vjerom u buduće djelo koje će On obaviti.
[5] Za detalje vidi: „Religija po mjeri čovjeka (svjetske religije)“ i „Testiranje hrišćanstva“, u izdanju Instituta za izučavanje religije.
