„Tada mu Bog reče: ‘Šta si uradio? Krv tvog brata viče k meni sa zemlje. I sada, da si proklet sa zemlje koja je otvorila svoja usta da iz tvoje ruke primi krv tvog brata. Kad budeš obrađivao zemlju, ona će ti uskratiti svoj rod. Bićeš lutalica i bjegunac na zemlji.’“
A Kain na to reče Gospodu: ‘Moje zlo [hebrejski ‘avon’: krivica za grijeh] je preveliko da bi se moglo nositi. Gle, danas me tjeraš s ove zemlje, i biću skriven od tvog lica. Biću lutalica i bjegunac na zemlji, i ko me god nađe sigurno će me ubiti.’ Tada mu Gospod reče: ‘Zbog toga će ko god ubije Kaina pretrpjeti sedmostruku osvetu.’ Gospod je postavio znak za Kaina, da ga niko ne ubije kad ga nađe.“ (Postanje 4:13-15)
Kainova ljubomora i zloba u srcu završavaju bratoubistvom. Kajin je ubio Abela, svog rođenog brata, sina svoje majke, kojeg je trebao voljeti; njegovog mlađeg brata, koga je trebao zaštititi; dobrog brata, koji mu nikada nije učinio ništa loše. Kakve su to fatalne posledice grijeha naših praroditelja, i kako su njihova srca morala biti ispunjena tjeskobom! Posmatrajte Kajinov ponos, nevjerstvo i nepokajanje. Jedan od najjasnijih znakova grijeha je naša gotovo urođena želja da se opravdavamo i prigovaramo ako nas na bilo koji način osude. On poriče zločin, kao da ga može sakriti od Boga. Namjerno ubistvo pokušava prikriti namjernom laži. Dakle, Kajin JE ZNAO razliku između ispravnog i pogrešnog jer je LAGAO kada je Bog pitao da zna gdje je Abel da bi prikrio svoje zlo djelo. Ovo je vrlo važan argument svima onima koji negiraju da je Božji moralni Zakon oduvijek bio na snazi i uvijek poznat. Ubistvo je grijeh koji viče k Bogu. Krv traži krv, krv ubijenog za krv ubice. Ko zna obim i težinu božanskog prokletstva, dokle seže, koliko duboko probija?
Čini se da je Kain dobio manju kaznu nego što je zaslužio za ubistvo. Zašto Kajinu nije izrečena smrtna kazna?
Kajin je bio proklet sa zemlje. Zapazite da je Gospod rekao: „Kad budeš obrađivao zemlju, ona će ti uskratiti svoj rod.“ To je bilo drugo veliko prokletstvo za zemlju posle Pada (treće i najveće bilo je u sudu globalnim potopom). Ovdje je pokazana direktna korelacija između sve dublje degradacije čovjeka u grijehu i prokletstva u prirodi. Drugim riječima, Bog je kroz ovaj slučaj jasno pokazao ljudima da nije svejedno da li će i koliko griješiti jednom nakon što su pali i izgubili Božju slavu. Svaki grijeh, zavisno o njegovoj težini, ne samo što će voditi daljoj degradaciji (kao što se vidjelo kasnije kod Kainovih potomaka), već će dodatno uvećavati i komplikovati življenje i sam opstanak čovječanstva. Takođe zapažamo da su Kain i njegovi potomci težili da u svojoj sili pronađu svrhu života kroz dostignuća i postizanje „zavidnog“ društvenog statusa i slave (Postanje 4:17, 23, 24; uporedi sa Postanje 6:4-5, 11-12; 10:8-10). Odvajajući se sve više od Boga i božanskog poretka stvari, oni su gradili vlastiti identitet i „tjelesni“ (satanistički) sistem izopačenih vrijednosti.
Kain je pronašao svoju kaznu tamo gdje je odabrao svoj dio i opredijelio svoje srce. Svako stvorenje je za nas ono za šta ga je Bog stvorio, blagoslov ili prokletstvo. Zlobnost zlih donosi prokletstvo na sve što rade i sve što imaju. Kajin se ne žali na svoj grijeh, već na svoju kaznu. Jedna od posledica grijeha je da grešnik sažali samog sebe umjesto da ga navede da se obrati Bogu. Koliko veliku sebičnost i tvrdoću srca pokazuje veća zabrinutost za naše patnje (koje su posledica grijeha) nego za naše grijehe. Bog ima mudre i svete ciljeve u produžavanju života čak i veoma zlim ljudima. Takođe, postoji buduće nasleđe i vječna nagrada koju treba uživati, kroz vjeru u Hrista i njegovu žrtvu pomirenja. I ovaj slučaj nam govori o izvrsnosti vjere u žrtvu pomirenja i krv Jagnjeta Božjeg. Jedan od prvih znakova novog života je da pojedinac stane na stranu Boga protiv sebe samog. Kajin je ubio svog brata, jer su njegova djela bila zla, a njegova brata pravedna (1. Jovanova 3:12).
Kao posledica neprijateljstva koje je stavljeno između sjemena žene i sjemena zmije, izbio je rat koji se od tada vodi. Ovaj rat se tiče svih nas, niko nije neutralan. Naš Gospod je rekao: „Ko nije sa mnom, protiv mene je.“ (Matej 12:30)
Gospodnji odgovor je prikladan da primiri uznemirene Kainove grudi. „Zbog toga.“ Budući da tvoji strahovi od onoga što zaslužuješ prevazilaze ono što je moja namjera da dozvolim, dajem ti garanciju slobode od ličnog nasilja. „Biti sedmostruko osvećen“ znači biti potpuno osvećen. Kajin će bez sumnje primiti pravedni sud od Svemogućeg. Uvjeravanje dato Kajinu je znak, čija priroda nije dalje precizirana.
Ovaj odlomak nam otkriva način ophođenja s prvim ubicom koji je na prvi pogled pomalo teško razumljiv. Najveći zločin čovjeka bila je neposlušnost božanskoj volji; a svaki poseban oblik zločina koji je tome pridodat bio je relativno manje važan. Nepravda učinjena stvorenju nije se mogla porediti u smislu krivice sa nepravdom učinjenom Stvoritelju. Teški element zločina svake društvene nepravde je njeno praktično zanemarivanje autoriteta Svevišnjeg. Štaviše, svaki drugi grijeh do kraja vremena je samo posledičan razvoj tog prvog čina neposlušnosti nebeskom poretku života na kojem je čovjek pao; i prema tome svaka kazna je sažeta u toj smrti koja je sudska posledica prvog čina pobune protiv Neba.
Takođe treba da imamo na umu da je Bog još uvijek držao mač pravde u svojim neposrednim rukama i da nije delegirao svoju vlast ni jednom ljudskom sudu. Stoga nijedan čovjek nije imao takve ovlasti da Kajinu presudi za zločin koji je počinio. Obrušiti se na njega u namjernom činu privatne osvete, bilo bi uzimanje zakona u svoje ruke, a samim tim i prekršaj protiv Veličanstva Neba, koji Sudija svih ne bi mogao dopustiti da prođe nekažnjeno. Jasno je da nijedan čovjek nema inherentno pravo da nanese sankciju prekršenog zakona prestupniku. Ovo pravo izvorno pripada Stvoritelju, a izvedeno samo onima kojima je on povjerio raspodjelu građanske vlasti prema utvrđenim zakonima. Drugim riječima, Bog je kroz ovaj slučaj prvog ubistva na zemlji dao pouku da lična osveta nije rješenje i da bi to proizvelo lančanu reakciju niza drugih osveta i ubistava. Čak i sekularno zakonodavstvo prepoznaje težinu problema osvećivanja sprovođenjem lične pravde. Interesantno je da je Kajin bio vrlo svjestan te opasnosti, iako nije postojao prethodni istorijat ili iskustvo u takvim stvarima.
Kajinovi prekršaji bili su veliki i teški. Ali nemojmo ih preuveličavati. On je prije svega bio manjkav u karakteru svoje vjere i obliku njegove žrtve (zapravo je mislio, poput mnogih drugih u kasnijoj istoriji ljudskog roda, da može formirati religiju po vlastitom nahođenju). Njegov tjelesni um je još više izlazio na vidjelo u bijesu i ljutnji koje je osjećao kada njegova neadekvatna ponuda nije bila prihvaćena. Iako se Gospod sada zauzima da ga zamoli i upozori ga da ne ustraje u nepokajničkoj šutnji i nezadovoljstvu, da će se time samo još dublje uplesti u grijeh ako se ne bude kontrolisao, on se ne povlači, već, naprotiv, nastavlja do namjere ubije svog brata u napadu ljubomore; i na kraju, grubo i lažno poriče svako znanje o njemu i svaku obavezu da bude njegov zaštitnik. Bez obzira na sve ovo, ostaje za pamćenje da je smrtna presuda s neba već visila nad njim. To je u milosrdnom poretku stvari bilo relativno sporo izvršenje u svom punom obimu, ali u isto vrijeme apsolutno sigurno na kraju. Pogoršanje prvog zločina čovjeka grijesima samovolje, mrzovolje, zavisti, bratoubistva i prkosne laži, bio je samo prirodni plod tog početka neposlušnosti. Shodno tome, pohode ga dodatni znakovi božanskog nezadovoljstva, koji se manifestiraju u ovom životu, i milostivo su sračunati da još više upozoravaju Kajina da se pokaje.
Čini se da je Kajinova krivica sada donekle privedena njegovoj savjesti; i on ne samo da je zaprepašten presudom o protjerivanju iz božanskog prisustva, već instinktivno strepi, da ga, po principu retributivne pravde, ko god sretne ne ubije na smrt, kao što je on učinio svom bratu. Božja dugotrpljivost, međutim, interveniše da se takva katastrofa spriječi, pa čak i poduzima korake da oslobodi uzdrhtalog krivca od straha od nasilne smrti. Ovo nas navodi da shvatimo da je Bog, budući da je stvorio svrhu milosrđa prema ljudskoj porodici, marljivo bio naklonjen da to iskoristi čak i prema ubici brata. Stoga, Gospod ne kažnjava njegove ponovljene zločine „trenutnom smrću“, koja bi porazno uticala na Njegov plan da svima pruži priliku da razmisle, pokaju se i vrate Bogu. Čitav postupak Svemogućeg bio je sračunat tako da omekšava, budi savjest i uliva nadu u srce prestupnika.
Kainova kazna bila je stroga, jer je njegov zločin bio rezultat loših i nasilnih strasti, ali mu život nije oduzet. Ubistvo je bilo mnogo više nego što je mislio. Ali kako bi svako ko bi ga ubio iz osvete i sam počinio ubistvo, stoga bi osveta bila sedmostruka: to jest, potpuna, jer sedam je broj savršenstva. U ovome imamo klicu milosrdnog zakona koji je odvojio gradove utočišta za nehotičnog ubicu.
Bog je rekao: „Moja je osveta, i moja je odmazda.“ (5. Mojsijeva 32:35) „Ne osvećujte se za sebe, voljeni, nego dajte mjesta gnjevu [Božjem], jer je pisano: ‘Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospod.’“ (Rimljanima 12:19; uporedi sa Jevrejima 10:30) U Kajinovom slučaju, bila bi smjela uzurpacija za bilo koga da uzme mač iz Božje ruke. Da je Bog to dopustio, to bi sigurno posledično proizvelo seriju osvetoljublja i ubistava, po tjelesnim zamislima sprovođenja ljudske pravednosti. Stvorio bi se ubilački mentalitet kod ljudi.
Znak za Kajina
Postoje razna nagađanja oko Kainovog „znaka“, od kojih su neka i nebulozna. Uzalud je ispitivati šta je bio znak za Kajina. Bilo je to bez sumnje poznato, i kao znak sramote za Kajina, i kao znak od Boga da ga ne bi trebali ubiti.
Prikaz ovog „znaka“ može sugerisati potpuno pogrešnu ideju. Kajin nije bio žigosan niti obilježen na bilo koji način. Hebrejski tekst kaže: „I Jehova je postavio“, odnosno odredio, „znak za Kaina, da ga niko ne ubije kad ga nađe.“ Na sličan način Bog je odredio dugu kao znak Noju da čovječanstvo nikada više neće biti uništeno potopom. Moguće da je i ovdje znak bio neka pojava, čije bi redovno ponavljanje osiguralo Kainu njegovu sigurnost i tako smirilo njegova osjećanja tjeskobe i straha, dok bi ostale opominjala da se okanu loših namjera jer će, u protivnom, snositi odgovornost pred Vladarom univerzuma.
U knjizi Postanja 6. glava čitamo da su se ljudi usled velike moralne dekadencije ispunili zlom i nasiljem, što je rezultiralo Božjim sudom cijeloj zemlji. Očigledno su Gospodnja uputstva iz Kainovog slučaja bila potpuno zanemarena.
S druge strane, Abel, budući da je mrtav, ipak govori. On govori o gnusnoj krivici za ubistvo, i upozorava nas da ugušimo prve navale gnjeva, i uči nas da pravedni moraju očekivati progon.
