Proučavaocima Biblije dobro je poznat događaj opisan u Mateju 8:28-34 (ref. Marko 5:1-20; Luka 8:26-39) kada je Isus istjerao demone iz dvojice teško opsjednutih muškaraca. Čitajući ovaj izvještaj, možemo postaviti tri ključna pitanja:
(1) Zašto su u demoni tražili od Isusa dozvolu da budu poslani u svinje? Gdje bi inače otišli? I gdje su otišli nakon što se „cijelo krdo sjurilo niz padinu u more i podavilo u vodi“?
(2) Zašto je uopšte Isus ispunio zahtjev tim demonima ako je to bio plan Sotone da spriječi napredak jevanđelja u tom kraju?
(3) Da li je Isus time što je nanio ogromnu štetu tim farmerima prekršio nauk „voli bližnjega svoga kao samog sebe“?
Zli duhovi i svinje
Prije nego što uđemo u manje jasne i zbunjujuće djelove priče, budimo sigurni da nam ne promakne ono što je dovoljno jasno.
- Demoni tačno znaju ko je Isus. Nazivaju ga „Sin Božji“ (Matej 8:29) – ne „Bog Sin“ kao trinitarci.
- Oni znaju da on ima moć nad njima i može izabrati da li će ih protjerati ili ne, te odlučiti kuda će ići. Ovdje nema pregovora kao da su ravnopravni partneri za pregovaračkim stolom; Isus je superioran jer sprovodi Očevu volju, i oni to znaju.
- Demoni znaju da će u budućnosti položiti račune pred Bogom. Oni izazivački pitaju da li je Isus došao da prije vremena započne taj konačni sud. „Jesi li ovamo došao da nas prije vremena mučiš?“ (Matej 8:29). U stvarnosti, Isus nije došao da im sudi u to vrijeme (vidi Jovan 3:17), tako da ovi demoni nisu bili u opasnosti od preuranjene kazne.
- Činjenica da je u blizini bilo krdo svinja može da pokazuje da se ovo zbiva na nejevrejskoj teritoriji, budući da su Jevreji smatrali svinje nečistima i nisu ih uzgajali za hranu ili bilo šta (Levitska 11:7; Ponovljeni zakoni 14:8). No da li zaista Isus poseže u svijet neznabožaca ili, pak, otpalih Jevreja, vidjećemo kasnije.
- Broj svinja se ne spominje u Mateju kao što je to u Marku 5:13 („oko dvije hiljade“), ali se krdo naziva velikim tako da kada demoni izađu iz dva demonizovana čovjeka u stado i svi oni nestaju, dobijamo vrlo jasan osjećaj koliko je veliko, koliko je ozbiljno bilo ropstvo ovih ljudi, i kako čak ni to nije bio problem za Isusa.
- Činjenica da su demoni molili da ih pošalje u svinje pokazuje koliko su mrzili lutanje po svijetu bez ikakvog prebivališta. Čini se da ovo ukazuje na to koliko su oni zli i kako kulminacija njihovog zla dolazi od ulaska u bilo koju vrstu bića kojega se mogu dočepati kako bi upropastili njihove živote.
- Da li su demoni znali da će njihovo novo prebivalište, svinje, odjednom potrčati niz padinu i sve se udaviti? To je diskutabilno pitanje. U paralelnom narativu u Luki nalazimo da su demoni preklinjali Isusa da ih ne šalje u „bezdan“. „I preklinjali su ga da im ne zapovijedi da odu u bezdan.“ (Luka 8:31) Pojam „bezdan“ u Bibliji povezan je sa figurativnim podzemljem zlih duhova i zla (Otkrivenje 9:1, 2, 11), pustom zemljom (Otkrivenje 20:3) i dubokim vodama (Postanje 1:2). Da li je Isus unaprijed znao šta će se desiti kad ih pusti u svinje, odnosno da će svinje biti vrlo kratko njihovo novo prebivalište? Na kraju se ispostavilo da su ostali bez ikakvog staništa. Činjenica da su se svinje utopile u moru ukazuje na „bezdan“ kao konačni ishod.
Različiti pogled na vrijednosti – šta nam je važnije
Sve to izgleda manje-više jasno, ali može li se reći više o tome zašto je Isus doveo do uništenja svinja? Poslednja dva stiha su vrlo iznenađujuća i ohrabruju nas da idemo dalje u našim razmišljanjima: „Svinjari pobjegoše i odoše u grad pa ispričaše sve i šta se desilo sa opsjednutima.“ (Matej 8:33). Drugim riječima, oni su u prvi plan stavljali oslobođenje, slobodu i iscjeljenje. „Tada cio grad izađe u susret Isusu pa, kad su ga vidjeli, počeše da ga preklinju da ode iz njihovog kraja.“ (Matej 8:34)
Ovdje nalazimo ljude postavljene pred izbor: da li će voljeti Boga i Njegovo spasenje ili više vole svoje blagostanje i svoje bogatstvo.
U ovom slučaju uništeno je veliko krdo svinja. To nas navodi da razmišljamo o drugoj situaciji u Bibliji u kojoj je Sotona pokušao da pregovara s Bogom – naime, u prva dva poglavlja Knjige o Jovu. Sotona traži dozvolu da povrijedi Jova, a Bog je dao Sotoni dozvolu, što se pokazalo kao test Jovove vjernosti Bogu. Jov bi se suočio sa izborom: voljeti Boga i vjerovati mu, ili više voljeti svoju imovinu i svoju porodicu i svoje zdravlje, i proklinjati Boga što ih je oduzeo.
To je manje-više ono što se ovdje dešava: Isus dolazi u ovaj kraj gdje ljudi žive kao neznabošci. On nadvladava demone. On oslobađa njihove zatočenike. On se predstavlja kao veliki osloboditelj, sposoban da vrati život i nadu. Ali to ima svoju cijenu – krdo svinja – sredstva za život, bogatstvo, nekima u zajednici. On nameće izbor: prosperitet iznad ljubavi, novac umjesto Isusa, ljudski resursi iznad božanske moći. I na naše krajnje zaprepaštenje, oni mole Isusa da napusti njihov kraj. Ovdje većina pada na testu, pribjegavajući kompromisnom rješenju, tj. distanciranju od Isusa.
Nagodba Isusa i demona?
„I preklinjali su ga da im ne zapovijedi da odu u bezdan. A tamo na gori paslo je veliko krdo svinja. I preklinjali su ga da im dopusti da uđu u njih.“ (Luka 8:31-32) Demoni su molili Isusa da prihvati njihov predlog, što je Isus i učinio. Nakon što su dobili dozvolu od Isusa, demoni napuštaju ljude i ulaze u krdo svinja. Kada su ušli u krdo, demoni su izazvali ludilo krda koje je jurnulo preko litice u Galilejsko more.
Isus nije imao razloga da ne prihvati njihov predlog, budući da je služio Njegovim ciljevima. Prvo, to je rezultiralo oslobađanjem ljudi od demona. Drugo, svinje su po zakonu bile nečiste životinje, pa su bile savršen simbol prljavštine ljudske pohlepe materijalizma. Treće, prihvatanje njihovog predloga nije promijenilo konačnu sudbinu demona na Sudnji dan. Stoga je Isus prihvatio njihov predlog, budući da su demoni u suštini radili Isusov posao za Njega.
Što je još važnije, Isus nije zgriješio prihvatajući demonski predlog. S druge strane, Isusov sukob sa Sotonom u pustinji bio je sasvim drugačije prirode. Sotona je postavljao posebne zahtjeve od Hrista, preko kojih ga je namjeravao odvesti u neposlušnost, da ih je Isus ispunio. Stoga je Isus prekorio Sotonu Svetim pismom i nije pristao na Sotonine zahtjeve. Ovo je ključna razlika između ova dva momenta. Demonov zahtjev u Mateju 8 nije doveo Isusa do grijeha, dok su Sotonini zahtjevi od Isusa imali za cilj da dovedu Isusa u grijeh.
Dakle, ako Isus nije bio motivisan milosrđem ili samilošću, koji bi mogao biti Njegov motiv da pristane na zahtjev demona da uđu u svinje? Po svemu sudeći to je učinio ne zato što su demoni tražili, već zato što je, kada su tražili, prepoznao da bi bilo strateški dobro u svrhu objavljivanja Božjeg kraljevstva ako bi pristao.
Činjenica da je čitavo veliko krdo svinja – dvije hiljade, prema Marku – pojurilo niz obalu i utopilo se u jezeru pokazuje da je Isus zaista istjerao ogromno mnoštvo demona iz unesrećenih. Demoni su sebe nazivali „legijom, jer nas je mnogo“, a rimska legija imala je nekoliko hiljada vojnika. Vjerovatno da je postojao samo jedan demon, ili samo njih nekoliko, samo bi toliko svinja pobjeglo. Ali kada su dvije hiljade svinja bile pogođene, to je bio dokaz koji je pokazao da je Božje kraljevstvo zaista došlo s velikom snagom u Isusovoj osobi i službi.
Ali ovdje se ne završava naše razmatranje ovog slučaja? Da li vas prati osjećaj da nekako sve ovo nije pravedno, makar ne prema životinjama? Stoga ćemo podrobnije razmotriti neke činjenice.
Prva činjenica: Bog voli životinje (Matej 10:29)
Neki pokazatelji Isusove reputacije da je obično krotak i milosrdan dolaze iz izjava poput:
„Zar se dva vrapca ne prodaju za jedan asarion? A nijedan od njih ne pada na zemlju bez [znanja] vašega Oca.“ (Matej 10:29; uporedi sa Luka 12:7)
Iz Isusovih vlastitih usta smo obaviješteni o Božjoj posebnoj ljubavi i pažnji prema bespomoćnim životinjama – i znamo da Isus ima isto srce za slabe. Primijetite kako je Božja briga pametno suprotstavljena ljudskoj bezobzirnosti: ljudi kupuju ptice u bescjenje jer ih ne cijene, ali Svemogući uvijek pažljivo prati slaba stvorenja.
Šta je, dakle, moglo promijeniti Isusovu blagost i natjerati ga da se ponaša prema svinjama na način na koji je postupao?
Sin Božji ima još jedan naslov, Dobri pastir: „Ja sam dobri pastir. Dobri pastir polaže svoju dušu za ovce.“ (Jovan 10:11)
David, sin Jesejev, bio je još jedan nesebičan, saosjećajan pastir. U 2. Samuelovoj 17. čitamo o mladiću koji će biti kralj rizikujući sve za jedno jagnje. David je potrčao za lavom koji je zgrabio njegovu ovcu i samo svojim štapom i svojom pameti natjerao je lava da ga ispusti. David je isto učinio i medvjedu koji je uzeo ovcu. Uprkos svim opasnostima za sebe, David nije dopustio da njegovo stado strada. Tako je Bog u njemu pronašao „čovjeka po svom srcu“ (1. Samuelova 13:14 i 1. Samuelova 16:1).
David je bio dobar primjer onoga što je Isus mislio pod „pastir daje život za ovce“. U poređenju s tim, Isusovo ponašanje prema svinjama izgleda bezosjećajno: davanje dozvole podlim demonima da opsjednu i pobiju svinje ne djeluje baš saosjećajno.
Ali da pogledamo još neke primjere. Prorok Jona se pokazao kao nemilosrdni Božji glasnik; on je više bio zainteresovan za svoju reputaciju nego za žitelje Ninive. Ali što se tiče Boga, koji je razlog dao Joni što nije uništio Ninivu? Bog je rekao Joni da nisu u pitanju samo svi ljudi, već i „tolika stoka“ (Jona 4:11). Knjiga se završava upravo na toj tački.
Prema Mojsijevom zakonu i životinje imaju prava i privilegije. Zakon Božji kaže da je subota dan odmora i za svu stoku (Ponovljeni zakoni 5:14). I divlje životinje se ne zaboravljaju jer je poljoprivrednicima u zemlji Izraelu naloženo u Izlasku 23:11 da ostave djelove svojih polja za hranu za divlje životinje.
Božji zakon čak ima dvije odredbe koje izjednačavaju domaću stoku s divljim životinjama. Kao prvo, Levitski zakonik 22:28 zabranjuje pravednim farmerima da ubiju kravu i njeno tele istog dana. Drugi, Ponovljeni zakon 22:6-7, štiti ptičje majke na sličan način, zabranjujući nam da ih ubijamo zajedno s njihovim mladima u isto vrijeme. Zanimljivo, ako poslušate ovo drugo i uzmete samo ptiće ili jaja, ali pustite ženku, Bog vam obećava duži i blagosloveniji život. Zar samo zbog ljubaznosti prema pticama!?
A šta Zakon kaže o svinjama?
Zapamtite da nam Zakon otkriva um i ličnost Boga. Prekrasan stih koji nam Ga otkriva – i vjerovatno najdraži – je uput u Tori da je životinjama majkama dozvoljeno da ostanu sa svojim mladuncima najmanje sedam dana prije nego što se potomstvo može uzeti za hranu ili za žrtvu (Izlazak 22:30; Levitski zakonik 22:27). Ovaj zakon o majci i bebi zapravo ima prioritet u odnosu na drugu uredbu koja zahtijeva da se sva prvorođena telad i jaganjci prinesu Bogu na Njegov oltar (Brojevi 18:17; Ponovljeni zakon 15:19). Shvatamo da je Bog Univerzuma spreman da odugovlači naše ponašanje kako bismo majci kravama i majkama ovcama dali više vremena zajedno sa svojim bebama. Vidite li ovo?
(Pitanje: Ako je Bogu stalo do odnosa majke i djeteta kod životinja, kako On smatra taj odnos za ljude? Štaviše, koliko se Bog mora uznemiriti kada vidi doktora kako poseže u matericu majke i ubija njeno nerođeno dijete? Definitivno ne bismo željeli biti blizu tog doktora na Sudnji dan.)
Sve ove uredbe i još mnogo toga mnogi Jevreji i danas shvataju doslovno. Stoga su donijeli važne odluke o pravilnom tretmanu životinja. Jevreji takođe preziru lov – ubijanje životinja kao „sport i razonodu“.
Ova mala studija pokazuje da su Isusovi postupci u Marku 5 – površno gledano – bili suprotni duboko ukorijenjenom jevrejskom poštovanju domaćih i/ili divljih životinja. To jest, izgledaju suprotno, osim jedne stvari: Božji zakon zabranjuje ljudima da jedu svinjetinu. Svinjsko meso je, prema Svetom pismu, nečisto kao i demoni koje je Isus poslao u svinje. Gledano u ovom svjetlu, Isusovi postupci protiv krda bili su više nego prikladni i ni Matej, Marko ni Luka nisu se potrudili da objasne ili racionalizuju Učiteljeve postupke. Za svakog Jevrejina, Isusovi postupci bili su kristalno jasni.
Druga činjenica: Nebo mrzi šunku
Odjednom, Marko 5 je jasan. Sada vidimo komadić slagalice koji nedostaje: Bog je jasno zabranio svinjetinu kao hranu, jasno stavljajući do znanja da ljudi ne bi trebali da je jedu. „Zato nemojte onečistiti svoje duše nijednom od životinja koje vrve po zemlji. Jer sam ja Gospod koji vas je izveo iz zemlje egipatske da vam budem Bog. Budite sveti jer sam ja svet.“ (Levitska 11:44-45). Stoga je Božji obično milosrdni Mesija uništio cijelo stado u potpunom slaganju sa Zakonom. Posjedovanje tih poganih životinja bilo je nezakonito i imajući dvije hiljade grla, farmeri su više nego prekršili zakon koji Isus nije „došao da ukine nego da ispuni“ (Matej 5:17). Radeći u skladu sa Zakonom, a ne protiv njega, pokazuje se da je Isus potpuno karakteran, a ne izvan sebe ili vođen subjektivnim emocijama. Njegovi postupci sada imaju smisla u ovom svjetlu. I na kraju, budući da je krdo bilo unutar zemlje Izraela, nečiste svinje su morale otići, a nečisti demoni su obavili posao. Jevrejski Mesija se jednim udarcem oslobodio dvije vrste oskvrnuća.
Sve u svemu, kada je u pitanju bilo koja životinja koja se bira za hranu ili žrtvu, Bog vidi samo dvije vrste. Svako stvorenje na kopnu, u vodi ili u vazduhu klasifikovano je ili hebrejskim izrazom, טָהוֹר (tahor), što znači ritualno čisto, ili terminom טָמֵא (tameh), nečisto/oskvrnjeno. Opet, ove klasifikacije dolaze od Boga, a ne od čovjeka, i pojavljuju se u Svetom pismu već u Postanju 7:1-9.
Kasnije, Levitski zakonik 11 objašnjava izabranom narodu da je za jelo Bog odabrao samo čiste životinje. To nije duga lista. Dio razloga za tako kratku listu je zbog činjenice da je Božji narod poseban (Izlazak 19:5-6) i odvojen (Ponovljeni zakon 7:6) i jedinstven od drugih na zemlji (1. Petrova 2:9). Ali ovo nije potpuno objašnjenje niti glavno.
Glavni razlog zašto Bog ograničava pravedne ljude na odabranu grupu čistih životinja je u svrhu svetosti. A svetost znači spasenje, kao što je Pavle napisao u dva različita pisma, „bez svetosti nijedan muškarac [ili žena] neće vidjeti Boga“ (Jevrejima 12:14 i Rimljanima 6:22). Ta nevjerovatna fraza, „budite sveti jer sam ja svet“ nije počela sa Petrom (1. Petrova 1:16), jer apostol citira Levitsku knjigu. Zašto tu knjigu? Jer u čitavom Svetom pismu, ova fraza se prvi put pojavljuje u Levitskoj 11 (Levitski zakonik 11:44) odmah nakon što Bog govori o čistom/nečistom mesu. A onda je sam Bog to ponovio još pet puta u istoj knjizi: Levitska 11:45; 19:2; 20:2, 7, 8, 26! Ovo su izuzetno važne činjenice o kojima se većina tzv. hrišćanskog svijeta oglušuje, ili više vole da šire dezinformacije o ovoj važnoj biblijskoj istini da je, u umu Svemogućeg, svetost vezana i za ono što jedemo.
Božji oltar je takođe bio odvojen i poseban i svet. Dakle, kada su u pitanju žrtve na njemu, izbor je bio još kraći. Lista u prvom poglavlju Levitskog zakona sadrži samo goveda, ovce, koze i golubove; sve su kasnije, u Levitskoj 11, tipizirane kao čiste životinje. Ali šta Levitski zakonik kaže o šunki?
„Svinja, jer iako ima razdvojene papke ne preživa. Neka vam bude nečista. Ne jedite njihovo meso i ne dotičite njihovu strvinu. Neka vam budu nečisti.“ (Levitski zakonik 11:7-8; Ovaj hebrejski tekst ima očigledan naglašen stil i veliku količinu igre riječi, ali ga hrišćanski prevodioci ili ignorišu ili namjerno izostavljaju.) Očito je da moramo povezati tačke između Božjeg zakona koji zabranjuje svinje i destruktivne akcije koju je Isus poduzeo protiv krda. Ne slušajte one teologe kojima bi to bilo previše nezgodno za njihove vjerske poglede – koji propagiraju laž da je Isus „proglasio svu hranu čistom“.
Treća činjenica: Bog ne mijenja stavove
To je divna činjenica, ali za razliku od vas i mene, Božji karakter je stalan i dosljedan – JA SAM ONAJ KOJI JESTE – i razumijevanje Njegove nepromjenjive prirode je u središtu formiranja ispravnog tumačenja Marka 5. Stoga, iako mnogi teolozi pokušavaju da nas uvjere da je Stvoritelj promijenio svoje poglede na svinjetinu, Bog nije, ne može, niti će mijenjati ili prilagođavati bilo koju riječ izgovorenu o bilo kojoj odluci – a kamoli Njegove poglede na sendviče sa šunkom. Reći da Bog poništava odluke ili kompromituje obećanje prlja Njegovo Ime. Sugerisati da Bog povlači ili ukida zakone kalja Njegovo Dostojanstvo.
Jednog dana prorok Samuel je ljutito rekao svom kralju da Bog neće povući svoju odluku. „I Slava Izraelova neće slagati niti će popustiti, jer on nije čovjek zemaljski da popušta.“ (1. Samuilova 15:29; uporedi Brojeve 23:19 i Titu 1:2)
Slična je primjedba došla s Mojsijevih usana kada je opisao Boga kao vječno vjernog, a zatim povezao Božju vjernost s Njegovom vjernom ljubavlju. „I zato znaj da je Gospod, tvoj Bog, Bog istiniti, vjeran Bog koji čuva savez i pokazuje milost i hiljaditom naraštaju onih koji ga vole i drže njegova uputstva.“ (Ponovljeni zakon 7:9; vidi još Izlazak 34:6-7, 1. Kraljevima 8:23; Psalam 103:18)
Budući da je Bog tako postojan, i ne poništava ili ukida zakon, može mu se vjerovati da će učiniti ono što obećava; dobro ili zlo.
Koliko puta treba da kaže?
Jedna je stvar shvatiti da se On lično nikada ne mijenja. Ali pogledajte koliko je puta Bog dao da bude poznato u Zakonu – i to u vrlo određenim terminima – jesti svinjetinu je bilo uvredljivo. Ponavlja se iznova i iznova. Logično je da razumijemo da nijedna osoba na Zemlji ne bi mogla govoriti nešto snažnim riječima iznova i iznova, a onda samo jednog dana reći: „Ups, predomislio sam se, mogu li to povući?“
Da je Vječni samo jednom rekao da je svinjetina nečista i zabranjena, to bi trebalo biti dovoljno. Kraj priče. Mi bismo Ga trebali poslušati. Ali Svevišnji je to rekao toliko puta. On je izričito zabranio svinju u Levitskoj 11:6 — ali da bismo bili sigurni da smo čuli — Bog ponavlja propis (Ponovljeni zakoni 14:8), dodaje da jedenje čini osobu nečistom (Levitski zakonik 11:43), dodaje da dodirivanje njihovih leševa onečišćuje osobu (Levitski zakonik 11:28), dodaje da se pravedni ljudi ne smiju oskvrniti (Levitski zakonik 20:25).
Zapravo, kada prestanete da razmišljate o tome, jer je Bog osudio svinjetinu u Levitskoj knjizi, a zatim je Isus dopustio da se uništi dvije hiljade svinja, i taj događaj se tri puta ponavlja – od Mateja i Marka do Luke – sve to daje veliku potvrdu činjenice da se Bog ne mijenja.
Tako je shvatanje izvještaja iz Mateja, Marka i Luke zaista vrlo jednostavno:
- budući da je pravedni Jevrej, Zakon nalaže Isusu da se gnuša svinje kao hrane,
- budući da je sveti Mesija, Isus želi svinje izvan zemlje koliko želi nečiste duhove izvan naroda, i,
- budući Sin Božiji, On ima moć i autoritet da popravi i jedno i drugo.
Četvrta činjenica: Božja trajna, nepromjenjiva Riječ
Kao što je upravo rečeno, uništavanje krda svinja ima smisla samo ako se sjetimo da Bog nikada nije odobrio nečistu hranu. I Bog se neće odreći ili povući tu odluku. Na sličan način vidimo da je Sveto pismo isto; ne mijenja se. Istina je da s vremenom otkrivamo nove misli ili dodatno značenje, ali Božja Riječ je trajna i ne može se promijeniti. Zato hajde da dobro ispitamo Sveto pismo da bolje shvatimo šta se dogodilo pored jezera i zašto su svinje završile u njemu.
Riječ Božja ne može se promijeniti ništa više nego što to može Bog. Kroz samo Sveto pismo, to je stalna tema: „Dovijeka, Gospode, riječ tvoja čvrsto stoji na nebesima.“ (Psalam 119:89; uporedi sa Psalmima 119:152 i 119:160)
„Trava se osuši i cvijet uvene, ali riječ našeg Boga ostaje dovijeka.“ (Isaija 40:8; uporedi sa Isaija 55:11, Isaija 59:21 i 1. Petrova 1:25)
„Istinu vam kažem: dok nebo i zemlja ne nestanu, neće nestati nijedno slovce ni crtica iz Zakona dok se sve ne ispuni.“ (Matej 5:18, uporedi Matej 24:35 i Luka 21:33)
Božji zakon ima zakon da ne možete promijeniti Božji zakon. Dodavanje ili oduzimanje od Svetog pisma, prema Svetom pismu, je nezakonito (Ponovljeni zakon 12:32).
Jeste li znali da Novi savez podržava to isto iz Ponovljenog zakona? Na samom kraju svoje knjige Otkrivenje, apostol Jovan ih ponavlja: „Svjedočim svakom ko čuje riječi proroštva ove knjige: Ako neko nešto doda ovome, Bog će njemu dodati zla koja su zapisana u ovoj knjizi. A ako neko oduzme nešto od riječi koje su u knjizi ovog proroštva, Bog će mu oduzeti njegov dio od drveta života, i od grada svetog, i od onoga što je zapisano u ovoj knjizi.“ (Otkrivenje 22:18-19)
Takođe, možemo vidjeti jasnu vezu između Ponovljenog zakona 12:32, „ne dodaj“ i onoga što se dogodilo u Edenskom vrtu. Kada je Eva rekla da njoj i mužu nije dozvoljeno da „dodirnu“ drvo poznanja dobra i zla, lagala je (Postanje 3:3). Bog nikada nije rekao „ne diraj“. To je ona dodala. Na toj tački već je ušla u probleme i otvorila put za sopstveni pad.
Pogledajte proroke; oni takođe dokazuju da se Sveto pismo ne mijenja. Dok je proricanje smrti i propasti često bilo dio opisa posla proroka, pravi zadatak svakog pravog proroka bio je da bude primjer ljudima i da se svi uključe ili ponovo vrate vjeri i poslušnosti. Zato su i poslani. (Stoga ako neko promoviše nemoralnu osobu kao proroka, možemo sa sigurnošću znati da je to paganizam i čista krivotvorina.)
Isus kao Mesija je morao je da živi po istim zakonima. Iz Isusovih vlastitih riječi, nije mu bilo dopušteno da prilagodi Božji zakon i nije imao namjeru to učiniti. Kada je Isus rekao da nije „došao da ukine Zakon, nego da ga ispuni“ (Matej 5:17), On nije govorio samo Jevrejima koji su već znali da je Zakon trajan, On je gledao u buduće vjekove i obraćao sa onim hrišćanima koji bi pokušali da ga unište.
Jovan 13:34 bio je jedini, usamljeni trenutak kada je Učitelj rekao svojim učenicima: „Uput novi vam dajem: Volite jedan drugoga.“ Međutim, to nije bio novi uput, već nešto što je već bilo poznato (Levitska 19:18). Dakle, Isusovi uputi koje pominje u 14. glavi jevanđelja po Jovanu mogu biti određene instrukcije za učenike ali nikad ne mogu biti neki novi zakon koji se suprotstavlja ili ukida Božji zakon. „Ako držite moja uputstva, ostaćete u mojoj ljubavi, kao što sam ja održao Očeva uputstva i ostajem u njegovoj ljubavi.“ (Jovan 15:10)
Peta činjenica: Pravi autor(i) Svetog pisma
Stvari su jednostavne ako povežemo činjenicu da su Otac i Sin jedno – jedno u karakteru i namjeri. Sve je stvar logičnosti. Ako znamo da je Božji zakon takođe zakon Njegovog Sina, onda bismo se trebali zapitati zašto bi, zaboga, došao na zemlju da izbaci iz opticaja ono što je dao ili da to poništi? Ipak, to je upravo ono što nominalni hrišćanski svijet vjeruje: Isus je došao da „ispuni“ (čitaju: da poništi) Zakon, a zatim da pokrene potpuno novu religiju. No i Mesija ima istu prirodu i karakter kao Otac. Zato nije moguće da se bilo koji od njih promijeni, pa je stoga nezamislivo da bi Isus izmijenio jednu jotu Zakona. Ali puno je lakše vjerovati ljudskim glupostima o različitim „dispenzacijama“, milošću bez Zakona, življenju „po duhu“ i sl., zar ne?
Prava iritacija su ljudi koji govore da je Zakon nemoguće poštovati, kada Sveto pismo kaže suprotno da je istina. Na primjer, Luka 1:6 kaže: „Oboje [Zaharija i Elizabeta] su bili pravedni pred Bogom jer su živjeli besprekorno po svim Gospodnjim uputstvima i uredbama.“ Pa zašto većina deklarisanih hrišćana kažu „niko ne može držati zakon“? I vjerujete li na jedan minut da nam je Bog rekao da se pokoravamo nečemu što je On u potpunosti znao da ne možemo poslušati?
Upravo zbog svoje pravednosti i ljubavi prema Bogu Isus je dopustio da strada dvije hiljade svinja. Isus je poštovao sve zakone u zemlji Izraelu – to je bio dio Njegovog opisa posla.
Šesta činjenica: Pravi identitet uzgajivača svinja
Ko su bili vlasnici svinja? Većina pretpostavljaju da su ljudi u Gergesenu bili neznabošci na nejevrejskoj teritoriji, dijelom zbog svinja, dijelom zbog demonizovanih, a dijelom zato što se to uklapa u njihovu pristrasnost.
Ako su uzgajivači svinja bili nejevrejski, zašto bi nejevrejski farmeri bili tako dobri prema Jevreju (koji je takođe bio izvanjac) koji se petljao sa njihovim farmskim životinjama? Ovakav međuetnički scenario obično znači katastrofu.
„Prorok nije bez časti nigdje osim u svom zavičaju, među svojim rođacima i u svom domu.“ (Marko 6:4)
Sjećate se samo divnih ljudi u Isusovom rodnom mjestu? Ti ljudi su bili Jevreji u Nazaretu. Ipak, pokušali su da bace jednog od svojih sa litice (Luka 4:29). Bili su to ljudi koji su ga poznavali. Ljudi iste rase i iste vjere, ali su i dalje htjeli da mu nanesu ozbiljnu bol.
Sada, ako Jevreji mogu biti tako loše tretirani od strane Jevreja, hajde da zamislimo šta se dešava Jevreju koji ulazi pravo u veliku grupu ne-Jevreja. Zatim, šta ako je naš imaginarni Jevrej uništio tonu nejevrejske imovine pred njihovim nosom. Možemo li zamisliti da naš Jevrej dobije uglavnom pozitivnu ili negativnu reakciju?
Pa opet, ko treba išta da zamisli? Sveto pismo nam daje sve što treba da znamo. Sve to imamo na papiru koliko tačno „nježni“ ne-Jevreji mogu biti kada ih iznervira Jevrej.
U Djelima apostolskim, devetnaesto poglavlje, čitamo o Dimitriju, grčkom izrađivaču srebrnih statua, koji je povezivao nekoliko svojih vlastitih tačaka i zaključio da je izvjesni Jevrej velikih usta loš za posao. „Velika usta“ koja su ljutila ovog grčkog zanatliju bio je apostol Pavle. Apostol je bio zauzet propovijedanjem u Dimitrijevom rodnom gradu Efesu i Pavlova poruka o jedinom pravom Bogu se širila. Međutim, zanatlija je bio pametan da sabere stvari i znao je da što više ljudi pristaje na Pavlov način razmišljanja, to će manje kupovati njegove suvenire, statue Dijane. Dimitrije je morao da uradi nešto sa tim Jevrejom ili da propadne.
„Velika je Dijana Efeška!“
Čitajući cio izvještaj u Djelima 19:23 do 41, vidimo da zanatliji nije bilo teško da izazove antijevrejski gnjev u gomili tog dana. Ubrzo je cijeli grad bio u gužvi. Srećom, Pavla nisu našli nigdje, ali su dovukli nekoliko Pavlovih kolega u gradsku vijećnicu.
Dimitrije je bio ljut samo zbog nagađanja o tome šta bi Pavlovo propovijedanje moglo učiniti poslu – Pavle nije fizički nanio nikakvu štetu. Takođe, Dimitriju je trebalo samo da izgovori nekoliko odabranih riječi protiv Jevreja (uporedi sa Djelima 19:34), kako bi podigao masu – srebrar nije imao nikakve stvarne dokaze da će Pavlovo propovijedanje usporiti prodaju. Dakle, da je Pavle uzeo jedan kip srebrne boginje Dijane i bacio ga u Egejsko more, kakvo bi stršljenovo gnijezdo nevolje apostol sebi nametnuo? Ili, šta da je Pavle bacio dvije hiljade suvenira u vodu – da li bi napisao onoliko poslanica koliko je napisao?
I to otkriva mnogo toga upoređujući reakcije „ne-Jevreja“ u dva mjesta. Imajte na umu da je Isus preduzeo direktnu akciju protiv značajne grupe „nejevrejskih“ svinjara – nije samo rekao nešto loše protiv svinja. Umjesto toga, njegov svjestan čin dopuštanja demonima da uđu u svinje rezultirao je uništenjem cijelog krda. Ipak nije bilo bijesa. Vidite li kako se Isusovi „pagani“ ne ponašaju kao neznabošci iako su faktički živjeli kao neznabošci. To što su gajili svinje pokazuje koliko su duboko bili zastranili i presjekli svoje vjerske korijene.
Dakle, da li su ti hladnokrvni svinjari zaista bili ne-Jevreji? Ako je Pavle ušao u probleme zbog jednog paganina koji je spekulisao o smanjenju prodaje suvenira od srebra, kako je Isus mogao izbjeći lavinu problema za ubijanje stotina svinja u vlasništvu ne-Jevreja? Nezamislivo je da su svinje bile u vlasništvu neznabožaca.
Povrh svega, ti farmeri vide Isusa i vide svoju imovinu kako pluta trbuhom na moru, ali ga ne bacaju za njima! Nevjerovatno. To je potpuno suprotno onome što bismo očekivali. U stvari, oni ga se boje i mole da ode. To je još neočekivanije nego ne biti ljut jer je u Pavlovom slučaju bilo obrnuto. Čak su i gradski službenici koji su bili Pavlovi prijatelji bili uplašeni za Pavlov život (Djela 19:31). Bez sumnje, da su uzgajivači svinja bili pagani, došlo bi do krvoprolića.
Ipak, jevanđelja po Mateju, Marku i Luki zapravo govore da su se ljudi u tom kraju – mnogi su bili vlasnici ili prijatelji vlasnika svinja ili ljudi koji su bili povezani s trgovinom svinjama – uplašili jevrejskog Učitelja. Zašto? Zašto su se ovi vlasnici svinja na istočnoj strani jezera bojali?
I zašto nisu tražili odštetu za svoje svinje? Dvije hiljade svinja je bilo u pitanju. To je bila veoma velika poljoprivredna operacija, čak i po savremenim standardima današnjice koja obično nemaju tako divovska krda. A na osnovu sadašnjih cijena, Isus je prouzročio stotine hiljada dolara štete.
Takođe, zar to ne bi bila jedna vrsta grijeha i još jedan primjer kako On možda nije savršeno držao Zakon? Trebali bismo pitati crkvene teologe da li „voli bližnjega svoga kao samoga sebe“ ima veze s ubijanjem stoke bližnjega. Međutim, ako znamo da je prioritet svih prioriteta zadobijanje vječnog života, onda je Isusovu akciju lako shvatiti u pravcu izgradnje Božjeg kraljevstva. Mi zaista volimo bližnjega ako doprinosimo da ide putem koji vodi u život, bez obzira na „gubitke“ u ovom životu. U slučaju farmera, radilo se u o gubitku upravo onoga što je materijalno predstavljalo njihovu otuđenost od Boga.
Sve u svemu, nakon što je Isus uništio egzistenciju tolikih ljudi, moramo se složiti da su bili više nego tolerantni što su ga pustili i samo zamolili da što prije napusti taj kraj. Takođe bismo morali priznati da farmeri nisu bili ne-Jevreji. Očigledno, oni su bili jevrejski svinjari koji su vidjeli osudu za flagrantnu neposlušnost Božjoj Riječi, držali svinje i jeli svinjsko meso. Samo ovo tumačenje objašnjava suzdržanu reakciju farmera na pomor svinja i njihov ogroman strah od Mesije. Što bi se neznabošci plašili mesije u koga ni ne vjeruju?
Nekretnina na istočnoj strani Galilejskog jezera gdje se Isus susreo sa demonima i svinjama takođe je bila dio samog Izraela. Godinama ranije, kada su drevni Izraelci došli do granice Obećane zemlje, dio istočne obale kontrolisali su Gesuri (i Makati), ali Jošua je rekao Izraelu da posjeduje njihovu zemlju (Jošua 13:11-13). Drugi dio istočne obale kontrolisao je Og, kralj Bašana, ali nju i šezdeset gradova ograđenih zidinama oduzeo im je Mojsije i dao Izraelovim plemenima (Ponovljeni zakon 3:1-7, 16; uporedi sa 1. Kraljevima 4:13).
Proučavanje ovih odlomaka iz Svetog pisma pokazuje nam da je Isus samo hodao zemljom koju je Bog obećao Abramu, Isaku, Izraelu i Mojsiju. Stoga je imao svako pravo da sudi Jevrejima i načinu na koji su koristili zemlju.
Očigledno je da je demonizovani čovjek bio Jevrejin, tragično izgubljen. Takođe, zemlja po kojoj je Učitelj hodao i gdje su se hranile svinje pripadala je Izraelu. Sve ove neizbježne činjenice su toliko važne za dobijanje pravog tumačenja Marka 5 i drugih jevanđeljskih zapisa o istom događaju.
Sedma činjenica: Nadolazeći sud – Božji narod na prvom mjestu
Vidjeli smo da Svemogući Bog voli i životinje i ljude, tako da pretpostavka da Isus nasumično ubija dvije hiljade svinja izgleda besmisleno, osim ako se ne sjetimo da je Bog obavezao pravedne ljude da ne konzumiraju nečistu hranu, kao što je svinjetina. Sveto pismo takođe jasno daje do znanja da se Svemogući Bog ne može promijeniti, i da niko, čak ni Gospodnji pomazani Mesija, ne može promijeniti Zakon koji je preko njega i dat.
Ipak, potpuna interpretacija Marka 5 treba da razjasni još jednu poslednju stvar: svinje su bile zabranjene, ali da li su morale biti uništene?
Bez sumnje, samo i upravo Stvoriteljev negativan pogled na svinje ispravno nam objašnjava zašto je Isus dopustio da bude uništeno cijelo krdo svinja u Marku 5.
„Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe – kako čujem onako sudim. Moj sud je pravedan, jer ne vršim svoju volju, nego volju Oca koji me je poslao.“ (Jovan 5:30)
Ipak, Isus nije bio u Gadarenu radi suda; bio je tu radi milosti i demonstracije pravde. On je pokazao milost prema ljudima koji su bili opsjednuti i Božje pohođenje nad uzgajivačima svinja. Zapravo, ubijanje svinja je takođe bilo izraz njegove milosti jer umjesto da direktno sudi farmerima, Mesija je kroz ono što se desilo sa svinjama demonstrirao Božju opomenu i bolnu pouku tim ljudima. I čini se da su to vrlo dobro shvatali, iako su molili za kompromisno rješenje, da Isus napusti te krajeve.
Ovo nije bilo suprotno, već u skladu sa Hristovim karakterom. Ljudi moraju biti suočeni sa bolom i gubitkom u grijehu, jer je to od Boga određeni mehanizam da se dozovu pameti, pokaju i obrate.
Čišćenje od grijeha je neminovnost. Pakt sa grijehom i nepokajanim nosiocima grijeha ne mogu napraviti ni Bog ni Pomazanik Božji. „Gospod se zakleo i neće zažaliti: ‘Ti si sveštenik dovijeka po arhetipu Melhisedekovom!’ Gospod je tebi s desne strane, i razbiće kraljeve u dan gnjeva svoga. Izvršiće presudu nad narodima; biće leševa na gomile. Razbiće poglavara zemlje naseljene.“ (Psalam 110:4-6)
Da li onda treba da nas čudi kad vidimo Sina Božjeg kako poduzima za farmere svinjare vrlo bolne mjere?
I poslednja stvar koju treba pospremiti: da li je Isus dozvolio demonima da ubijaju svinje ili je to učinio On sam? Isus je znao kakav će biti ishod tako da preuzima ono što bismo nazvali konačnom odgovornošću. Da li su ga demoni iznenadili? Naravno da ne. Znao je koliko će biti to loše za svinje. Marko i Luka su napisali da im je Isus „ἐπιτρέπω/dao pravo da uđu u svinje“ – mnogo jača formulacija i službenija nego samo dopuštanje. Što se tiče Mateja, on je citirao Isusa kako kaže demonima „idite“. I nije nimalo oklijevao da to učini.
Zaključak
Zemlja Izraelova nije bila mjesto za dvije hiljade svinja. Božjem narodu je bilo zabranjeno posjedovanje svinja. Iz ovih razloga, pisci jevanđelja nisu dali nikakvo posebno objašnjenje, a dvanaestorica Isusovih učenika nisu postavljala pitanje zašto je Isus uzrokovao uništenje tolikih svinja. Sin Božji je milostivo istjerao hiljade demona iz izgubljenog Jevreja i namjerno pustio tu legiju u dvije hiljade nečistih svinja. Mesija je tog dana svima dao uvid u sud koji će doći. Ovo je jedino razumno tumačenje koje ostaje dosljedno cijelom Svetom pismu. Svaki drugi zaključak, u svjetlu ovih sedam činjenica koje smo upravo iznijeli, bio bi zapanjujuće neodgovoran.