Sigurno bi se na ovu temu mogla napisati obimna studija. Stoga ćemo napraviti kraću analizu i sumirati ovaj predmet kako bi čitalac za sebe imao platformu za dalje razmišljanje. Koristićemo Bibliju, logiku i neke opšte pokazatelje kako bismo postavili teze i izvukli zaključke.
Problem u korjenu svih problema
Da bi uopšte imali ispravan uvid u pitanja ove vrste, moramo biti svjesni jedne osnovne činjenice u pogledu stanja čovječanstva. Prema biblijskim izvještajima, čovjek je nakon stvaranja pao u grijeh. Šta to tačno znači? Grijeh je prestup Božjeg Zakona (1. Jovanova 3:4), poretka života i pobuna protiv Boga (5. Mojsijeva 9:7; Jošua 1:18). Grijeh takođe podrazumijeva promašaj životnog cilja ili svrhe, propuštanje da se čini ono što je ispravno, moralno i dobro. Grijeh je i stanje pokvarenosti srca (unutrašnjeg bića) te sklonosti ka zlu. Grijeh razdvaja čovjeka od Boga na način što grešnik želi bitisati kao nezavisno, samodovoljno, sebično biće koje se ponaša kao da svoj život ne duguje nikome i može ga koristiti prema sopstvenom nahođenju. Grešnik ima tendenciju potiranja i anuliranja svoje pozicije stvorenja i djeluje kao da je bog za sebe. Glavne posledice grijeha su otuđenje od Boga, od drugih ljudi, od samog sebe i od tvorevine. Sve ovo možemo zapaziti u 3. poglavlju knjige Postanja koja opisuje pad čovjeka. Razvoj grijeha i pogoršanje stanja primjetno je već u Kainovom slučaju gdje se grijeh čini iz predumišljaja i gdje takođe direktno utiče na uspostavljanje (lažnog) sistema bogosluženja po sopstvenoj volji. Dalje, Kain je odbio da prizna grijeh i nije pokazivao da priznaje krivicu ili grižu savjesti. On je samo kritikovao Boga zbog mogućih posledica svog izgnanstva i kazne. Dalje se kod Kainovih potomaka zapaža ponos i namjera u grijehu (Postanje 4:23,24). Napokon, grijeh je toliko preplavio svijet da je svaka nakana čovječjeg srca bila uvijek usmjerena ka zlu (Postanje 6:5). I istorija Božjeg naroda iznosi razna svjedočanstva o manifestacijama grijeha.
Biblijska terminologija grijeha je široka. U kontekstu datom u Bibliji, grijeh u osnovi ima tri aspekta: neposlušnost ili kršenje Zakona, kršenje odnosa sa ljudima i pobunu protiv Boga, što je najosnovniji koncept. Među najuobičajenijim hebrejskim terminima nalazimo pojam „hatat“ u značenju „propuštanje standarda ili cilja“; „pesa“ u značenju „kršenja odnosa ili pobune“; „avon“ ili „perverznost“, „izopačenost“; „segagah“ što znači „zabluda“ ili „pogreška“; „resa“ ili „bezbožnost“, „nepravednost“, „zloća“; te „amal“ što u kontekstu grijeha znači „pakost“, „zloba“, „tlačenje“. Najuobičajeniji grčki termin je „hamartia“, što označava „napade, uvrede protiv zakona, ljudi ili Boga“. „Paraptoma“ je još jedan termin za prestupe ili greške. „Adikia“ je riječ užeg i legalnog značenja koja opisuje nepravedna djela. „Parabasis“ označava prestup ili prekršaj zakona; „asebeja“ ukazuje na bezbožnost ili nepobožnost; te „anomia“ na „bezakonje“. Svi navedeni termini, bilo na hebrejskom ili grčkom, opisuju grijeh na negativan način.
Čitava biblijska istorija je puna izvještaja o različitim grijesima. Ono što Bibliju izdvaja od svih drugih pisanih djela je tačno i nepristrasno izvještavanje o grijehu. To je još jedan u nizu dokaza da ona nije proizvod ljudskog htjenja, ljudskih motiva ili mašte.
Ali grijeh je prevaran, lukav i ima svoju silu. On se najčešće skriva pod izgledom onog što je dobro. On se maskira i obećava dobre stvari ili uzvišeniji status, iskustva, zadovoljstva i spoznaje. No u svojoj suštini, grijeh je potpuno iracionalan. Otuda svaki pokušaj opravdavanja grijeha se zasniva na lažima, poluistinama i iracionalnim argumentima. Shodno tome, grijeh direktno negativno utiče na sve ljudske plemenite sposobnosti i vrline. On pomućuje razum, atakuje na racionalni rezon, samokontrolu, disciplinu, zdrava načela… Grijeh djeluje kao perpetum mobile, neprekidno guran demonskim i svjetovnim silama.
Tri faktora sačinjavaju tragediju grijeha. Prvo, on prožima cijelo biće tako da grešnik sam po sebi ne može nigdje umaknuti (Psalam 51:5; Jeremija 17:9; Rimljanima 8:7). Drugo, grijeh nastava u srcu krune Božjeg stvaranja, nosioca Božjeg obličja, koji je postavljen da vlada svijetom za Boga. Sposobnosti čovjeka da misli, planira, ubjeđuje i obučava druge omogućavaju zlu da postane pametnije, lukavije i jače. Treće, u suštini grijeha leže ponos i oholost, otuda grijeh odbija Boga i Njegovo spasenje i nudi falsifikate spasenja (2. Solunjanima 2:2-4) ili krivotvorene ideologije.
Ali pored svega navedenog, grijeh daje i jedan doprinos. Zato što je Bog izabrao da spasi i iskupi čovjeka od grijeha, grijeh će poslužiti kao povod za Božje pokazivanje Njegove nenadmašne ljubavi, blagodati, pravednosti, istine i strpljenja (Rimljanima 5:6-8; Galatima 2:17-20; 1. Timoteju 1:15-17) kako se nikad više u Božjoj tvorevini ne bi podigla pobuna (Nahum 1:9).
Uzroci i motivi odbacivanja Boga
Uzroke i motive odbacivanja Boga možemo tražiti u samoj ljudskoj prirodi i u spoljnim faktorima.
Najprije ćemo se ukratko osvrnuti na pitanje da li nas logika, nauka i racionalno razmišljanje udaljavaju od Boga. Odgovor je NE. Svi dokazi upućuju na Boga. Ali već smo primijetili da grijeh traži opravdanje svog zlog puta koje je uvijek iracionalno. Grešnik ima na raspolaganju ljudske Bogom date sposobnosti koje će bez oklijevanja upotrijebiti protiv Boga kako bi izmanipulisao istinu i činjenice. Utoliko više ukoliko su sebični interesi koje istina „ugrožava“ veći. Stoga ne treba nimalo da nas čudi istorija svijeta puna zla, nepravde, nasilja, laži, obmana i svakih gadosti. Cijeli sistem je prožet satanizmom. Oni koji vladaju došli su na vlast putem manipulacije, prisvajanja, otimanja, prevara. Osnovni ciljevi takve vlasti su sopstvene privilegije i kontrola nad drugima za koju svrhu se koriste različite poluge sistema. Isus je ukazao svojim učenicima i slušaocima da Božje i Njegovo kraljevstvo nemaju ništa sa sistemom i načelima ovog svijeta koji će biti uništen prilikom konačnog oslobođenja Božjeg naroda. Dakle, poenta je da ne možemo očekivati od svjetskih ustanova, otuđenih od Boga, da nam pruže tačne i istinite informacije i edukaciju o životu i svrsi života. Ovo se odnosi kako na sekularni sistem tako i na vjerske ustanove „legalizovane“ unutar istog sistema.
Božja prividna pasivnost kao povod za sumnju i odbacivanje
Zbog grijeha, naša planeta je postala jedna vrsta karantina. Grijeh je onemogućio direktnu komunikaciju i normalne odnose Tvorca i stvorenih bića i takođe pokrenuo mehanizme propadanja i kvarenja u kompletnoj tvorevini (Postanje 3:19; vidi takođe Rimljanima 8:18-23). Zbog toga se Plan spasenja i komunikacija Boga i čovjeka odvijaju na posredan način. Iako je Bog i dalje Izvor i Održavalac života, čovjek opterećen grijehom i samim sobom to ne primjećuje i ne cijeni, dok opštu blagodat zloupotrebljava. Budući da Bog i u uslovima grijeha poštuje slobodnu volju čovjeka, grešnik to često tumači kao slobodu za činjenje grijeha, dodatno podsticanu spoljašnjim faktorima.
Nerazumijevanje Božjeg načina djelovanja navodi čovjeka na pogrešne korake u tri osnovna pravca:
1) Potpuna bezbožnost i moralno posrnuće do negiranja Boga.
2) Idolatrija i ispraznost u pseudoreligioznosti, čime se istina namjerno zadržava (sprečava, onemogućava) u nepravdi (vidi: Rimljanima 1:18-32).
3) Traganje za moći i traženje natprirodne pomoći iz pogrešnih izvora. Čovjek je, s jedne strane, svjestan svojih ograničenja, dok, s druge strane, ima nejasnu predstavu o natprirodnim izvorima pomoći i sile. I pošto Bog ne može odgovoriti na sebične i destruktivne želje grešnika, može Sotona sa svojim palim anđelima. Sile tame neprekidno nastoje da zloupotrijebe i falsifikuju manifestacije božanske sile i duhovnost uopšte, navodeći ljude da pripisuju samima sebi izvor sile, te ritualima, objektima i stvarima čudotvorne moći. To je osnov na kojem gradi okultizam. Stoga su ljudi lake žrtve različitih oblika satanizma (spiritizma, astrologije, obraćanja mrtvim precima ili „svecima“ za pomoć, magije, vračanja, gatanja i sl.). Osnovne karakteristike upražnjavanja bilo kakvog oblika okultizma su odsustvo moralnih zahtjeva ili moralne odgovornosti primaoca „usluge“, te uvođenje u matricu idolatrije i fanatizma (potpunog duhovnog sljepila i gubljenja zdravog razuma).
Neki unutrašnji motivi
Prvi unutrašnji motiv odbacivanja Boga potiče iz oholosti i sebičnosti. Čovjek se nalazi u zatvoru sopstvene egocentričnosti. On pokušava da uspostavi vlastiti sistem vrijednosti zasnovan na oholosti, sebičnosti i samodovoljnosti. Stoga je u takvom stanju u „prirodnom“ neprijateljstvu sa Bogom, prijemčiv za prevaru i prevarante, a neprijateljski nastrojen prema istini i njenim nosiocima.
Čovjek se u grijehu bori da po svaku cijenu postigne ono što je sam zacrtao kao mjerila uspjeha ili što sistem propagira kao uspjeh. Razmišljanje zasnovano na učinku ili tjelesna priroda sve vidi kroz okvir unutrašnje sile i postignuća. Tako ljudi provode život na klackalici podizanja u ponosu kada „uspiju“ i survavanja u dolinu očaja kada „ne uspiju“, dok napokon smrt ne prekine taj besmisleni krug. Sa Božje tačke gledišta, to je promašaj cilja – grijeh.
Ljudi žele voditi svoj vlastiti život, i ne žele da se iko miješa – posebno ne Bog – u njihov način života. Oni žele da kontrolišu sve što rade, iako su robovi grijeha, i svjesni su da vjerovanje u Boga podrazumijeva moralnu odgovornost i promjenu njihovog životnog stila. Stoga se radije opredjeljuju za relativizam i „demokratiju“, gdje svako za sebe ili društvo bira šta je ispravno a šta pogrešno. Sve to vodi lakomislenosti i lažnom osjećaju ispravnosti i sigurnosti u masi. Zbog toga se ljudi tako spremno pozivaju na opšta mišljenja i autoritete sistema. I pošto znaju da je život bez Boga – bez više svrhe – beznadežan, oni su prinuđeni da osmisle različite religije i ideologije, sa nekim elementima moralnosti i istine, koje će služiti u svrhu opravdavanja njihovog životnog stila i umirivanja savjesti.
„Upravljanje po tijelu“ o kojem Pavle govori podrazumijeva slijeđenje svojih grešnih sklonosti, poistovjećivanje sa palom prirodom. Zbog toga grešnik ima osjećaj „uživanja“ i zadovoljstva u grijehu na isti način na koji narkoman „uživa“ u drogi. Ukoliko grešnik nastavi i istraje na putu odbacivanja Boga i dara spasenja, kraj je samo jedan mogući:
Jer plata za grijeh je smrt. (Rimljanima 6:23)
Nalaženje izgovora u postojanju zla na svijetu
Jedna od najčešćih optužbi na račun Boga je postojanje zla na svijetu u smislu zašto to Bog ne sprečava. Slično kao Kain, grešnik bi želio Boga kao nekog moćnog zaštitnika, „super heroja“ kojega može po potrebi prizvati da ga zaštiti i izbavi iz opasnosti, bez stvarne namjere da išta promijeni u svom životu. Dakle, zla na zemlji su direktna posledica grijeha, ali čovjek ne želi ništa da preduzme na otklanjanju uzroka, već ga jedino brinu posledice grijeha koje bi da izbjegne ili ih što više ublaži. Takav odnos prisutan je u svim aspektima ljudskog bitisanja, počevši od zdravlja. Ljudi generišu i čine zlo, a onda okrivljuju Boga što to dopušta, pri tom se nimalo ne trudeći da razumiju Božje razloge i postupanje sa ljudskim rodom. U zemaljskim relacijama, taj duh je porediv sa neprestanim okrivljivanjem vlasti za sve nedaće u životu.
Hipnotičko dejstvo obmane
Obmana ima hipnotičko dejstvo na primaoca. Da bi bila uspješna, ona se nikad ne iznosi otvoreno nego uvijek iza maske, sa insinuacijama koje izazivaju sumnju u realno stanje stvari. Zabluda se zasniva na lažnom predstavljanju i perspektivi, što podstiče maštu na stvaranje imaginarnih predstava i očekivanja. Informacije tada prestaju da se kritički analiziraju putem razuma i mozak ulazi u tzv. alfa režim nerazmišljanja i hipnotisanosti. Upravo to početno stanje grozničave uzbuđenosti u iščekivanju nove spoznaje i navodno uzvišenijeg iskustva, veće sreće i užitka, navodi žrtvu na prelamanje slobodne volje na pogrešnu odluku.
Vjerovatno vrhunac ljudskog duhovnog i intelektualnog apsurda u grijehu predstavlja pseudoreligioznost. Lažirana religija je potreba čovjeka u grijehu. Glavne karakteristike pseudo religije bilo koje vrste su odricanje od zdravog razuma, gubljenje zdravorazumskih kriterija, te loši i pogrešni motivi religijske revnosti (koji nijesu zasnovani na razumu, već na fanatizmu – vidi Rimljanima 10:2). Ona se takođe prepoznaje po površnim moralnim zahtjevima kao i razrađenim sistemima za umirivanje odnosno ugušivanje savjesti kroz rituale i vjerske obrede. Oslanjanjem na religijske autoritete i na sopstvena osjećanja (proizvedena u duhovnoj obmani) ljudi se tako lišavaju odgovornosti da razumno preispitaju svoje motive i postanu svjesni (samo)obmane.
Gotovo iste ove obrasce nalazimo u ateističkoj filozofiji, uz razliku što se u osnovi ateizma nalazi negiranje Boga (opet po cijenu ugrožavanja i odbacivanja zdravorazumskih kriterija).
Nemoguće je gajiti nepoštenje u bilo kojem obliku i pristati uz punu istinu. Tendencija ka devijantnoj religiji ili ideologiji, čak i kad se to manifestuje u naizgled manjim oblicima zastranjivanja, ukazuje na neriješene osnovne probleme.
Nasuprot tome, u Božjoj objavi nalazimo jasne smjernice kako se zaštiti od obmana:
Paradiranje i nespremnost da se priznaju grijesi i zablude
Najveća pseudo potreba u grijehu je lažno prikazivanje realnog stanja. Čovjek na svaki pokušava prikriti vlastitu ispraznost i nezadovoljstvo i prikazati sebe u što povoljnijem svjetlu. To se izražava u potrebi za priznanjima, naklonosti, uživanju određenog statusa u društvu, pohvalama, pa čak i izazivanju zavisti drugih. Grešnik voli da se što je moguće ljepše „nakiti“ i paradira. Na taj način on stimuliše i zadovoljava svoju tjelesnost, istovremeno nastojeći da fascinira i šarmira druge. Platforma na kojoj se najbolje gradi lažni imidž svakako je materijalizam. To je usko povezano sa karijerizmom i svjetskim ambicijama. Na nivou ustanove, bilo sekularne ili vjerske, čovjek tako postaje njen vojnik, spreman da je po svaku cijenu „odbrani“. Grešnik je jednako nevoljan priznati vlastite greške koliko i greške ustanove koju „zastupa“. U religijskom svijetu to se manifestuje do krajnjih granica fanatizma ili ulaganja svih mogućih napora i tehnika manipulacije da se zadrži prividni autoritet (kompromitovane) ustanove.
Spoljni faktori kao podsticaji za odbacivanje Boga
Kompletni sistem izgrađen je na potajnom ili otvorenom neprijateljstvu prema Bogu, koliko god ovo nekome moglo zvučati radikalno ili „zavjerenički“ (vidi: 1. Jovanova 5:19).
Počevši od kućnog (ne)vaspitanja, preko sistema (pogrešnih) vrijednosti, opšte paradigme, nametanja životnih standarda, različitih oblika pritisaka za poistovjećivanje sa okruženjem (tradicija, običaji, strah od neprihvaćenosti i usamljenosti…), zvaničnog vaspitno-obrazovnog sistema, politike, ekonomije (borbe za preživljavanje), različitih „dostignuća“ koja se postavljaju kao važni ciljevi u životu, nerealnih i „vječitih“ iščekivanja „sreće i bogatstva“, mnogobrojnih „pseudo“ činilaca i obzira, pa do ignorantnog odnosa prema životu (kao nečemu što imamo sami po sebi i nikome nijesmo odgovorni) i smrti (kao „neminovnosti“, „vječnoj kući“ ili iracionalnim perspektivama „zagrobnog života“) – sve ponaosob i zajedno sprečava čovjeka da skine crne naočare satanizma i spozna istinu.
Skrivena mržnja čovjeka prema Bogu demonstrirana u odnosu prema Isusu Hristu
Pošto niko od nas nema prava ni osnova da kaže da je bezgrešan u životu, to istovremeno naše vlastito iskustvo i svjedočanstvo na određeni način relativizuje (ljudi nas uvijek mogu optužiti i „uhvatiti“ se za nešto u našem životu). Ali u Isusovom slučaju nije tako.
Ljudi generalno vole velike učitelje. Ali Isus nije bio obični učitelj. Sva Njegova izlaganja pratila je čista i vrlo često nepoželjna istina. Pogledajmo neke primjere i reakcije Njegovih savremenika.
Primjer 1: Isusa je pratila konstantna mržnja, od samog Njegovog rođenja. Kralj Irod koji je vladao pod rimskim protektoratom u Judeji u vrijeme Isusovog rođenja, bio je upoznat sa proročanstvima o dolasku Mesije, Kralja Izraela, i kad je saznao da postoji mogućnost da je to neko muško dijete rođeno u Betlehemu, naredio je da se pobiju sva muška djeca mlađa od dvije godine (vidi: Matej 2. glava). Ovaj beskrupulozni vladar se očito osjetio ugroženim na svom prestolu. Dakle, kao motiv mržnje nalazimo vlastohljeplje. Opijenost vlašću proizvela je mnoge zločine, bilo da se radi o svjetovnim ili „duhovnim“ monopolistima.
Primjer 2: Govoreći u sinagogi o neprihvaćenosti proroka (glasnika) Božjeg u svojoj postojbini, Isus je naveo neke primjere manifestacije prave pobožnosti izvan Izraela.
Motive za ove izlive gnjeva kod Judejaca možemo tražiti u razbijanju njihovih zabluda o privilegovanom Božjem narodu na nacionalnoj osnovi. Čak i nagovještaj oduzimanja te „droge“ izazvao je njihov gnjev. Ništa drugačije nije ni danas sa kvazi vjernicima kad im se izloži čista biblijska istina. Dakle, ukoliko ne čuju ono što godi nepreporođenom srcu, ljudi se vrlo brzo napune gnjeva i nastoje diskreditovati istinsko učenje ili samog nosioca istine, ne prezajući ni od likvidacije.
Primjer 3: Slučaj u Gadarinskom kraju sa čovjekom teško opsjednutim demonima. Kada je Isus istjerao demone i oslobodio čovjeka, demoni su zaposjeli krdo svinja koje je preko litice poskakalo u more. Svinjari su obavijestili lokalno stanovništvo o događaju, i ovi su molili Isusa da napusti njihov kraj (vidi: Marko 5:1-20). Dakle, biznis im je bio bitniji od oslobođenog i izliječenog sugrađanina. Isus je bio nepoželjan.
Primjer 4: Objašnjavajući Judejcima svrhu i cilj svoje misije, Isus je jasnim jezikom ukazao na važnost spoznaje istine i oslobađanja od ropstva grijehu, istakavši na kraju svoj identitet Sina Božjeg koji kao takav ima starješinstvo nad Abramom.
Judejci nikako nijesu bili spremni da priznaju svoje grešno stanje, jer, zaboga, oni su bili „fabrički podešeni“ kao izabrani Božji narod, budući da imaju „oca Abrama“. Iste obrasce pseudo religiozne oholosti i lažne ekskluzivnosti lako je prepoznati i danas.
Primjer 5: Govoreći o sebi kao Dobrom Pastiru, Isus je ukazao da je sve što čini Božje djelo i da su On i Otac jedno.
Iako su to obrazložili pozivanjem na zaštitu jedinog pravog Boga, skriveni motiv bila je mržnja na jasno svjedočanstvo o potrebi i jedinoj mogućnosti spasenja (kroz Hrista).
Primjer 6: Vjerski poglavari su planirali i smišljali kako da likvidiraju Isusa nakon nepobitnih demonstracija sile Božje.
Religija ovih ljudi je postala sama sebi svrha i instrument za njihove privilegovane položaje. Oni su to željeli sačuvati po svaku cijenu, čak i ubistvom Mesije kojeg su tobož čekali (vidi takođe Matej 21:33-46). Ovaj motiv za mržnju prema Hristu bio je gotovo isti kao Irodov, iako su to pravdali političkim razlozima.
Primjer 7: Skrivena mržnja prema Hristu u potpunosti se izrazila prilikom suđenja i na Golgoti.
Ovaj tragično pogrešni izbor između Hrista i „Barabe“ ponovio se nebrojeno puta kroz ljudsku istoriju. Kulminacija neprijateljstva i mržnje svijeta prema Bogu pred sam Drugi Hristov dolazak sublimiraće se u događaju koji Biblija proročkim jezikom opisuje kao Armagedonsku bitku (Otkrivenje 16. glava).
Sada možemo uvidjeti svu težinu konstatacije apostola Pavla da je „upravljanje po tijelu“ neprijateljstvo Bogu (Rimljanima 8:7). Po prirodi mi nijesmo neutralni prema Bogu. Mi smo u neprijateljstvu sa Bogom. Mi se vrijeđamo na Njegove zahtjeve, mi sumnjamo i dovodimo u pitanje Njegovu Riječ, mi izbjegavamo Njegov poziv. Po prirodi mi odbijamo Svetog Duha (Djela 7:51), čak i pod maskom navodne pobožnosti. To neprijateljstvo može izgledati nebitno, zanemarljivo ili čak nepostojeće sve dok se čovjek ne suoči sa istinom.
Baš kao što je prorečeno, ne postoji neutralnost na duhovnom području: Isus nam može postati Svetinja ili kamen spoticanja:
Došao je k svojima, ali ga njegovi nisu primili. (Jovan 1:11)
Koje su moguće opcije posle našeg susreta sa Hristom?
Razbijanje o Stijenu je bolno, jer se razbija i raspada cijeli naš lažni sistem koji nas drži u ropstvu grijehu i neprijateljstvu prema Bogu. Međutim, to je obraćenje, put koji vodi u život – vječni. Alternativa je da ostanemo na svom „prirodnom“ kursu, koristeći razne mehanizme obmane i samoobmane i tako izbjegnemo „razbijanje“ o Stijenu ali ona će na kraju pasti na nas, što je jednako satiranju ili anihilaciji.
I po pravilu su nadarene ili izuzetno nadarene osobe više odvojene od Tvorca i Izvora života i ako su sve sposobnosti dobile od istog.
to je zbog njihove oholosti.
Jedna stvar je prelomna za prihvatanje Boga. Poštenje da se prizna istina, nezavisno od naših htjenja i interesa. Intelektualci su samo vještiji u nalaženju izgovora ili u služenju manipulativnom ideologijom protiv Boga.