Teško da ima čovjeka koji nije poželio ili maštao o velikoj ljubavi koja će vječno trajati. Takvo sanjarenje je tipično za mladalačku dob i često praćeno snažnim emocijama. Možda neki i uspiju da im se dogodi ljubav nalik onome o čemu su maštali, ali vremenom shvataju da je ona ipak prolazna. Zašto je to tako? Šta se to događa u ljudskoj prirodi?
Nepostojanost ljudske ljubavi izražena je i kroz popularnu muziku. Jedna numera poznate jugoslovenske grupe „Srebrna krila“ nosi naslov „Volio sam Tanju“.
Volio sam Tanju i noću i danju
najvećom ljubavi otkada je svijeta,
zaklela se da će samo moja biti
jedne srijede iza pravnog fakulteta…
Drugoga aprila dobio sam krila,
krajem maja samo uspomena osta,
nije bilo suza, samo jedno zbogom
i meni i Tanji već je bilo dosta.
Kao što vidimo, „najveća ljubav otkada je svijeta“ nije izdržala ni dva mjeseca. U ovom slučaju govori se o kompromisnom rastanku koji je odgovarao objema stranama. Ali u praktičnom životu, obično jedna strana biva duboko pogođena raskidom, sa trajnim posledicama za cijeli život. To nam takođe govori u prilog idealne ljubavi koja bi zaista morala biti trajna i vjerna, bez kompromisa. Zašto nije? Čini se da u našoj svijesti postoje određene ideje za koje vjerujemo da bi trebale biti ostvarive, ali se u praksi to ne dešava. Pokušaćemo da nađemo jasne odgovore zašto je to tako.
Postoji mnogo teorija i istraživanja o ljubavi. Međutim, nijedna definicija nije potpuna niti nam može do kraja objasniti šta je to ljubav. Da li je ljubav načelo, osjećanje, zanos, strast, ili možda od svega pomalo? O ljubavi se mnogo pisalo, pjevalo, govorilo, raspravljalo. Koje su njene osobine? Kako prepoznati i izdvojiti pravu ljubav od krivotvorina koje sebi pripisuju to ime? Zašto je istinska ljubav tako rijetka pojava iako većina ljudi teži za ljubavlju i srećom?
Ljubav je višeznačna i stoga se ne može jednostavno opisati i definisati riječima. Ali možemo govoriti o njenim svojstvima i načinu kako se izražava.
Kako nam Bog kroz Bibliju otkriva šta je zaista ljubav?
U Bibliji nalazimo najbolji opis ljubavi. To je i razumljivo, „jer Bog je ljubav“ (1. Jovanova 4:8). Napravićemo kratku rekonstrukciju kako funkcioniše božanska ljubav. Sveto Pismo otkriva dvije božanske Ličnosti – Boga Oca, kao samopostojeći entitet koji je Izvor svega, i Njegovog jedinorođenog Sina, Isusa Hrista, kroz koga i za koga je sve stvoreno. To je prototip prvobitne ljubavi i prve nebeske porodice. Jako je važno zapaziti različite funkcije u tom odnosu koje se dopunjavaju. Premda Sin nasleđuje sve, uključujući i božanski autoritet, On je božanski Kanal života, ne još jedan Bog kao što je to Otac. Dakle, postoji razlika u autoritetu i funkcionalna razlika.
Čovjek je stvoren po Božjem obličju, muškarac i žena. To obličje, između ostalog, podrazumijeva sličnost Ocu i Sinu, odnosno uzoru nebeske Porodice. Muškarac je izvor koji obezbjeđuje blagoslove, a žena ga dopunjava kao kanal blagoslova. U svom prvobitnom stanju, bez prisustva destruktivne sile grijeha, ovakav par ima sve potrebne pretpostavke za trajnu ljubav, koja je sposobna da dalje reprodukuje i umnožava život po tom istom obrascu.
Dakle, Božji koncept života podrazumijeva krug ljubavi koja potiče od Boga, reflektuje se kroz adekvatne odnose među stvorenim bićima, i opet se vraća kroz zahvalnost Bogu, čineći tako sveti krug koji se kvalitativno unapređuje i produbljuje. Tako se prava ljubav, umjesto da slabi, zapravo uvećava, što je i logično.
Da bi ovakvi odnosi bili zauvijek trajni i osigurani, Bog je definisao poredak života u skladu sa Njegovim moralnim karakterom ljubavi, istine, pravednosti i milosti, jer ne postoji ništa što bi moglo biti uzvišenije od toga. Jedna od najvažnijih funkcija Božjeg Zakona je zaštita odnosa između Boga i čovjeka i međuljudskih odnosa. Isus je napravio sažetak ovih velikih načela: „‘Voli Gospoda, svoga Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom.’ To je najveći i prioritetni nauk. A drugi je sličan ovom: ‘Voli svoga bližnjega kao samoga sebe.’ Na ova dva nauka zasniva se cijeli Zakon i proroci.“ (Marko 22:37-40) Izražena u Dekalogu, sva ta načela podrazumijevaju moralno obavezivanje i moralnu odgovornost. To znači da je ljubav prije svega postojano načelo pa zatim sve ostalo što joj daje kakvoću. Ta ljubav je nesebična i samopožrtvovana.
Pogledajmo kako je to Isus izrazio: „Ako držite moja uputstva, ostaćete u mojoj ljubavi, kao što sam ja održao Očeva uputstva i ostajem u njegovoj ljubavi. Ovo sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moj uput: Volite jedan drugoga kao što sam ja volio vas. Niko nema veću ljubav od ove – da neko položi svoj život za svoje prijatelje.“ (Jovan 15:10-13) Treba zapaziti da je prava ljubav aktivno načelo. Isus kaže „volite“, a ne „tražite ljubav“, jer to „traženje“ proističe iz načela sebičnosti. Čak i kad je riječ o našem sopstvenom životu, rukovodeći se po principu da ga u svojoj sebičnosti sačuvamo, zapravo ćemo ga izgubiti (vidi: Matej 16:24-26)!
„Ljubazni, volimo jedan drugoga, jer je ljubav od Boga, i svako ko voli začet je od Boga i poznaje Boga. Ko ne voli, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav. Po ovome se pokazala Božja ljubav prema nama: Bog je poslao svog jedinorođenog Sina u svijet da živimo kroz njega. Ljubav je u ovome: nismo mi voljeli Boga, nego je on volio nas i poslao svog Sina kao žrtvu pomirenja za naše grijehe. Ljubazni, ako je Bog tako volio nas, onda smo i mi dužni voljeti jedni druge… Ako volimo jedni druge, Bog ostaje u nama i njegova je ljubav savršena u nama… I sami smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i ko stoji u ljubavi, stoji u Bogu i Bog stoji u njemu. Tako ljubav u nama postaje savršena da bismo mogli da slobodno govorimo u dan suda, jer smo mi u ovom svijetu onakvi kakav je on bio. U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav istjeruje strah, jer strah djeluje kao prepreka. Zaista, ko se plaši, nije savršen u ljubavi. A mi volimo njega, jer je on prvo volio nas. Ako neko kaže: ‘Ja volim Boga’, a mrzi svog brata, lažljivac je. Jer ko ne voli svog brata, koga vidi, ne može voljeti Boga, koga ne vidi. I ovaj uput imamo od njega: onaj ko voli Boga treba da voli i svog brata.“ (1. Jovanova 4:7-20)
Ovom izlaganju o korelaciji između Božje i ljudske ljubavi nije potreban komentar.
Koje su karakteristike ove ljubavi, objašnjava apostol Pavle, prethodno naglasivši da je ljubav osnovna pokretačka sila, bez koje su svi drugi darovi bezvrijedni (1. Korinćanima 13:1-3): „Ljubav dugo trpi i srdačna je. Ljubav nije zavidna, ne hvali se, ne uzvisuje se, ne ponaša se nepristojno, ne gleda svoju korist, nije razdražljiva, ne pamti zlo. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikada ne prestaje… A sada ostaje ovo troje: vjera, nada i ljubav. Ali najveća od njih je ljubav.“ (1. Kor. 13:4-13)
Ljubav je najviše poštovanje drugog i sadrži najtananiji osjećaj potreba i želja onih s kojima smo povezani. Takva ljubav se mora željeti, učiti, vježbati, hraniti, razrađivati… Ljubav je spremnost na žrtvu. Ako nema spremnosti ni želje činiti nešto drugome, odreći se nečega u korist drugoga, tu nema ljubavi.
Ljubav je samoodricanje. Ko se nerado, teško ili nikako ne želi odreći neke svoje loše zamisli, hobija, navike, lične želje ili pogrešnog mišljenja – taj ne voli!
Prava ljubav obuhvata tri dimenzije ljudskog bića o kojima govori apostol Pavle – duh, dušu i tijelo (1. Solunjanima 5:23). Ovaj redosled nije slučajan. Prioritet je na duhovnom planu, jer se to odnosi na um kao kontrolni centar ličnosti i takođe komunikacioni centar sa Bogom. Ta ljubav se naziva agape i ima odlike božanske ljubavi koja požrtvovano radi na sreći drugoga. Pojam „duša“ uključuje naše unutrašnje biće, emocije, želje, potrebe… Ljubav u ovoj dimenziji znači međusobnu povezanost i radost u duševnim osobinama bračnog druga. Na tjelesnom planu ljubav je fizički kontakt i spoj dva tijela u jedno kroz vezu oličenu u seksualnim odnosima. Ona povezuje tjelesnu želju muža i žene u njihovoj bračnoj zajednici.
Dakle, ljubav u braku, kao jedinoj zakonitoj i smislenoj zajednici, sjedinjuje sva spomenuta područja, jer je produhovljena, pod kontrolom razuma, volje i srca, i rukovodi se po datom redosledu prioriteta.
Pravu ljubav je Bog usadio u srce muškarca i žene u cilju povezivanja i ostvarivanja najveće svrhe života, a koja je istovremeno i najveća pokretačka životna sila koja nikad ne prestaje.
Ljubav ne zbližuje ljude samo po tjelesnoj privlačnosti ni samo po osjećajima duše, već prije svega po duhu, po duhovnosti. Rodovi Duha su „ljubav, radost, mir, trpljenje, ljubaznost, dobrota, vjera, blagost, samosavladavanje (samokontrola).“ (Galatima 5:22,23)
Sve ove osobine unose sreću u međuljudske odnose i u bračnu zajednicu, to su zapravo uslovi kako zdravi odnosi treba da funkcionišu.
Imaju u vidu navedene karakteristike istinske ljubavi, možemo mnogo lakše da se bavimo njenim falsifikatima, kao i da odgovorimo na pitanje zašto ljudske ljubavi ne uspijevaju.
Zašto ljubav ne uspijeva?
Na ovo pitanje nikad nećete naći smislene i tačne odgovore u sekularnoj psihologiji i nauci. Ateistička nauka nas vodi u ćorsokak neznanja ili relativizma u svim egzistencijalno bitnim pitanjima, prosto zato što odbacuje platformu koju je Tvorac postavio. Ateizam je poricanje vlastitog identiteta i poricanje moralne odgovornosti. Stoga su ateistički nastrojenom ili pseudo religioznom umu potrebni mehanizmi za relativizaciju moralnih pitanja, bjekstvo u površnost i gušenje zdravog razuma. On se jednostavno hvata za sve, koliko god to bilo iracionalno, što neće zatalasati žabokrečinu u kojoj živi.
Bog u Svetom Pismu postavlja jasnu dijagnozu ljudskog roda. Čovjek je pao u grijeh – prestup Božjeg poretka života – rob je grijehu (Jovan 8:34) i gravitira ka smrti (Rimljanima 6:23).
Grijeh je prestup Božjeg Zakona (1. Jovanova 3:4), poretka života i pobuna protiv Boga (5. Mojsijeva 9:7; Jošua 1:18). Grijeh takođe podrazumijeva promašaj životnog cilja ili svrhe, propuštanje da se čini ono što je ispravno, moralno i dobro. Grijeh je i stanje pokvarenosti srca (unutrašnjeg bića) te sklonosti ka zlu. Grijeh razdvaja stvoreno moralno biće od Boga na način što grešnik želi bitisati kao nezavisno, samodovoljno, sebično biće koje se ponaša kao da svoj život ne duguje nikome i može ga koristiti prema sopstvenom nahođenju. Glavne posledice grijeha su otuđenje od Boga, od drugih ljudi, od samog sebe i od tvorevine. Grijeh je prevaran, lukav i ima svoju silu. On se najčešće skriva pod izgledom onog što je dobro. On se maskira i obećava dobre stvari ili uzvišeniji status, iskustva, zadovoljstva i spoznaje. No u svojoj suštini, grijeh je potpuno iracionalan.
Kontaminacija zlom i grijehom neminovno urušava sposobnosti njihovog nosioca da ispravno vrednuje stvari, pa tako i najvažniju pokretačku silu – ljubav. Osnovni problem čovječanstva koji se nalazi u korjenu svih drugih problema je moralni problem. Zbog toga je ljudska ljubav inficirana nemoralom, i sve dok Bog ne riješi problem grijeha, ostaće nepouzdana i potencijalno opasna.
Ali zbog sposobnosti grijeha da se kamuflira pod izgledom dobra i parazitiranja na dobru, faktori neuspjeha ljudske ljubavi nijesu crno-bijeli i nije ih uvijek lako prepoznati i identifikovati.
Imajući sve ovo na umu, možemo navesti neke ključne razloge zašto ljubav u grijehu ne uspijeva.
(1) Poremećaj prioriteta ličnosti. – Zarobljen i zaveden destruktivnom silom grijeha i kratkoćom života, čovjek je sklon da na prvom mjestu traži zadovoljštinu tijela kroz strasti i požude, stavljajući u drugi plan duševne kvalitete i povezanost, i obično potpuno zanemarujući prioritetni duhovni aspekt veze. To konkretno znači da je bez povezanosti sa Bogom nemoguće uspostaviti zaista kvalitetan i trajan ljubavni odnos.
(2) Nezavisnost. – Ovo se ogleda u principu „svako za sebe“. Odvojivši se od Izvora života, čovjek je postao otuđen i od svojih bližnjih, „bog“ za sebe.
(3) Sebičnost. – Čovjek je rob sebičnosti i, lišen povezanosti sa Bogom, nesposoban da ponudi, prepozna ili primi istinsku ljubav. Sebičnost jednostavno traži samozadovoljenje, i iz te perspektive posmatra svaki odnos. Ovo je usko povezano sa pohlepom iz koje se stvara vizura prema suprotnom polu kao objektu za zadovoljenje sebičnosti. Isto tako, sebičnost i usredsređenost na sebe onemogućavaju prepoznavanje stvarnih karakternih unutrašnjih kvaliteta, potreba i želja druge strane. Iz takvog umnog sklopa dalje proističu sebične želje i prohtjevi, najčešće nesvrsishodne i neracionalne, koje imaju tendenciju kvarenja odnosa.
(4) Kontrola stvari u sopstvenoj sili. – Zbog iracionalne potrebe u grijehu da se stalno dokazuje kroz dostignuća i silu, čovjek pokušava da kontroliše stvari u svojoj sili, uključujući i svog ljubavnog partnera. Pošto je ovo obostrano izraženo, i muškarac i žena se bore za preuzimanje kontrole, pri čemu ni jedno ni drugo nemaju nikakve predstave o Božjem dizajnu za instituciju braka.
(5) Vrednovanje osobe kroz materijalizam. – Čovjek u grijehu vjeruje da će većim posjedovanjem materijalnih stvari steći veću moć, poštovanje ili čak zavist drugih ljudi. Tako je često materijalni status i pokazivanje od presudnog značaja za ulazak u „ljubavnu“ vezu. Apsurdnost ovog sistema vrijednosti najbolje se vidi u životu poznatih i „slavnih“ ličnosti koji se već bračnim ugovorom nastoje što je moguće bolje zaštititi od gubitka ili diobe imovine.
(6) Oholost i želja za dominacijom. – Oholost je stanje u kojem osoba prekomjerno uzdiže samu sebe, uživa u vlastitoj superiornosti i nadmoći nad drugima. Oholost je takođe usko povezana sa samodovoljnošću i samouzvisivanjem. Oholost može biti podstaknuta uživanjem u sopstvenom spoljašnjem izgledu ili nekim dominantnim osobinama. Ohola osoba je spremna da lako prezre svog partnera ili ga/je tretira kao ličnost manje vrijednosti. Oholost proizvodi otpor kod drugih i čini oholu osobu podlu prema bližnjima.
(7) Taština. – Neopravdana osjetljivost na svoju veličinu, položaj, zasluge i sl., što je opet usko vezano sa sujetom. Tu se neminovno javlja i gordost kao izopačeni oblik samopoštovanja. Sebičnost se nikad ne može zadovoljiti koliko god da prigrabi za sebe. Sebičnost je praćena zavišću – negativnim (neprijateljskim) stavom i osjećanjem prema drugima koji imaju nešto što zavidna osoba smatra da treba posjedovati. Ova karakterna osobina „tjera“ sujetnog partnera da traži nove ciljeve svog „osvajačkog pohoda“ kako bi ih posjedovao. On neminovno postaje nezadovoljan sadašnjim partnerom.
(8) Samouzvišenje. – Proizvodi nerealnu predstavu o vlastitom statusu, mogućnostima i položaju. Partner postaje sklon hvalisavosti i samouzvišenju kad ostvari jedan „uspjeh“, tj. „osvoji“ i ima jednu osobu, što u njemu/njoj proizvodi bolesnu želju da nastavi „praviti recke“ u svojoj „ljubavnoj karijeri“. Umjesto ljubavi počinje da vlada sebična ambicija predatora.
(9) Karijerizam i zapostavljanje porodice. – Bolesna ambicija i vječita trka za postizanjem vrijednosti koje nameće društvo (takmičarski duh, titule, društveni status, poslovni uspjeh) stavljaju porodicu u drugi plan i imaju tendenciju urušavanja porodičnih veza i vrijednosti.
(10) Korišćenje prevare i lukavstva za ostvarivanje cilja. – Ovo je postalo toliko uvriježeno u ljudskom ponašanju da velika većina djevojaka odmah odbacuje udvaranje koje ne sadrži elemente laskanja, lažnih obećanja ili lažnog predstavljanja (paradiranja). S druge strane, većina svjetovnih muškaraca neće se obazreti na djevojku koja nije „namontirana“ i izvještačena. Tako se postiže hipnotisanje zabludom i stvara potpuno pogrešna i lažna percepcija. Informacije tada prestaju da se kritički analiziraju putem razuma i mozak ulazi u tzv. alfa režim nerazmišljanja i hipnotisanosti, što je sve dodatno prožeto talasom snažnih emocija i bolesnog sentimentalizma. To je ljubavna droga koja prija nepreporođenom srcu. Upravo to stanje grozničave uzbuđenosti u iščekivanju nove spoznaje i iskustva, veće sreće i užitka, navodi žrtvu na prelamanje slobodne volje na pogrešnu odluku. Nakon izvjesnog vremena slijedi bolno buđenje i kajanje. Pribjegavanje površnosti je mehanizam koji se obično koristi da bi se sačuvala veza zbog djece, porodice, materijalnih privilegija i drugih razloga.
(11) Ljubomora. – Izrazito neprijatan afekt koji se zasniva na posesivnoj ljubavi, odnosno na zamišljenoj ili realnoj prijetnji da će voljena osoba ili objekt biti napušteni ili izgubljeni. Preduzete mjere da se to ne dogodi uvijek imaju kontra efekat i izazivaju frustracije, nezadovoljstvo i otpor kod partnera.
(12) Sumnja i nepovjerenje. – Direktne posledice grijeha. Ovo su omiljene igračke kojima sile tame manipulišu ljudskim umovima, izazivajući otuđenje i razdor. Čovjek zapravo nema povjerenja u sebe, i shodno tome, neće ga imati ni u drugima. Zdrava kritička provjera nije isto što i sumnja i nepovjerenje.
(13) Gluma, zatvorenost i asocijalnost ili bezobrazna drskost. – Zbog teškog poremećaja i kompleksa ljudske prirode u grijehu, strah i nesigurnost sprečavaju čovjeka da izrazi svoja stvarna osjećanja tako da pribjegava izigravanju nečega što ne odgovara realnosti i dvoličnosti, zatvara se u sebe ili kroz drskost i bezobrazluk pokušava „na prepad“ ostvariti svoje ciljeve. To ne samo što izopačava i zamagljuje zdravu percepciju, već u startu gotovo onemogućava ostvarenje zdravog i smislenog odnosa.
(14) Pretjerana osjetljivost i sitničavost. – Mnogi imaju živu, neposvećenu osjetljivost koja ih stalno drži na oprezu za neku riječ, pogled ili postupak koji se mogu protumačiti kao nedostatak poštovanja i cijenjenja. Gajenjem ovih osobina, moguće je pokvariti i najbolji odnos.
O ovim i još nekim faktorima koji kvare i onemogućavaju manifestaciju prave ljubavi moglo bi se puno govoriti.
Rješenje problema?
Ako ne znamo za bolje, nećemo ga ni željeti. Ako ignorišemo saznanje da imamo pravo i mogućnost na ovaj život zbog Božje blagodati kroz Plan spasenja, mi ćemo te iste blagoslove zloupotrijebiti. Ako sebe smatramo sofisticiranim životinjama, tako ćemo se i ponašati, iako svjesni da nijedna životinja nije samodestruktivna kao mi.
Šta je rješenje? Da prestanemo bježati od onoga što nam je najpotrebnije u životu – pomirenja sa Bogom. Jednom kad prihvatimo izvorni sistem vrijednosti koji je kompatibilan sa ljubavlju, tada ćemo biti osposobljeni da težimo idealima koji to zaista jesu.
Pavle Simović
