Fascinirati znači osvojiti tako da se oduzme moć zdravog rasuđivanja, djelovanja ili razmišljanja; privući i zadržati šarmantnim osobinama. Postoji misterija koja prati zlo, a koja nas istovremeno intrigira i odbija. Knjige, filmovi i predstave su istorijski produkovani s tipičnim sukobom dobra i zla, obično s trijumfom dobra i srećnim ishodom. Ponekad su zlikovci urnebesno nazvani „Zlurada“ ili „Grdana: Zla vila“ (Maleficent, film iz 2014. u kojem glavnu ulogu igra Anđelina Džoli) ili „Opaka Zlica“ (Cruella de Vil, izmišljeni lik u romanu Dodi Smit Sto i jedan Dalmatinac), a njihovi likovi su bez izvinjenja napisani tako da odgovaraju njihovim imenima. Međutim, moderni trend je stvaranje nastavaka koji imaju za cilj da pruže pozadinske priče negativaca, vjerovatno kako bi popunili informacije o tome kako je negativac postao negativac, ali s rezultatom da je publika manipulisana da osjeća empatiju prema tim likovima. Razmotrimo sljedeće likove: Opaka Zlica, Džoker, Pingvin, Tanos, Dart Vejder i šef mafije don Vito Korleone. Svi su prikazani kao zaslužni da budu prikazani na filmu kako bi opravdali svoja zla djela.
Ovaj tretman nije ograničen samo na izmišljene likove. Jedna popularna moderna metoda pripovijedanja je zamišljanje alternativne vremenske linije u kojoj su se okolnosti poklopile tako da su istorijski negativci zapravo bili dobri momci. Kao primjer koliko je ovo proželo društvo, čak smo vidjeli TV seriju koja je jadikovala da Hitler nikada ne bi postao ubilački tiranin odgovoran za nekoliko miliona smrti da je postao popularni umjetnik kao što je želio.
Ratni zločinci se glorifikuju kao nacionalni heroji, a njihova (ne)djela postaju inspiracija za nacionaliste, stvarajući tako mentalitet da se zločini ponove.
Djevojke su često fascinirane „žestokim“ momcima, dok ignorišu ili su nezainteresovane za one koji posjeduju hrišćanske vrline i skromnost. Zanimljiv je slučaj supruge poznatog bivšeg brazilskog fudbalera po imenu Rikardo Kaka koja je podijelila šokantan razlog zašto je željela razvod: „Kaka me nikad nije izdao, dao mi je divnu familiju, ali nisam bila srećna, nešto je nedostajalo. Problem je bio što je on bio suviše savršen za mene.“ Kaka se oženio svojom ljubavi iz djetinjstva Karolinom Keliko 2005. godine i imali su dvoje djece prije razvoda. Kaka, koji sada ima 42 godine, prekinuo je ćutnju u podkastu za španski portal Sport, i otkrio da je učinio sve što je mogao da izbjegne raskid zbog svojih snažnih vjerskih vrijednosti, napominjući da se „hrišćanin ne ženi da bi se razveo“.
Novine (web portali) su puni „romantičnih“ članaka o kriminalcima iz prošlih decenija. Koliko je mladih usmjerilo svoje živote stranputicom povodeći se za takvim likovima. Očigledno zlo mami i fascinira ljudski um. Eva je faktički pala u grijeh kad se dogodila fascinacija čula izgledima koje je sugerisala zmija – Sotona (Postanje 3:6). Danas je znak zagrižene jabuke simbol „prosvjetljenja“ i ikona autonomije – moći boga u vlastitim rukama.
„Đavo me je natjerao na to!“
Zajednička nit koja se provlači kroz sve ove priče je ideja da su ovi ljudi pretvoreni u onakve kakvi jesu djelovanjem drugih sila, tako da možda nisu u potpunosti odgovorni za svoja zla djela – oni su samo proizvod svojih okolnosti. Čitave televizijske serije izgrađene su oko analize istorije kriminalaca, i izmišljenih i stvarnih, kako bi se krivica svalila na nekog drugog. Često se to vraća na nešto političko, kultno ili religijsko. I sve je subjektivno. A u mnogim slučajevima, nema čak ni pokušaja da se „spasi“ karakter osobe. Čini se da nas jednostavno fasciniraju Bili Kid, Džesi Džejms, Boni i Klajd, Al Kapone, Pablo Eskobar i drugi notorno zli ljudi.
Igra „Šta ako“
Istina je da mnogi ljudi u zatvorima danas i oni koji su bili zloglasni kroz istoriju imaju svoje primjere žrtve, i to ih je možda oblikovalo. Međutim, biti žrtvom nečega strašnog ne daje pravo osobi da radi šta god želi, niti je to u potpunosti objašnjenje za njihove kasnije zločine. Mnogo je zlostavljane djece koja odrastu u ljubazne i empatične ljude odlučne da pomognu drugima i „prekinu ciklus“. Mnogo je preživjelih raznih despota dvadesetog vijeka koji su nastavili činiti divna djela u decenijama koje su uslijedile.
Budući da smo stvoreni po obličju Božjem, moralno smo odgovorni za svoje postupke čak i kada smo legitimne mete nepravde, pa čak i nasilja. To je dobra stvar jer znači da nismo osuđeni da ponavljamo bilo koje zlo koje slučajno iskusimo.
Postoji serija istorijskih knjiga pod nazivom „Šta ako…“ koje se bave ključnim trenucima u istoriji i istražuju alternativne ishode. Ali ne možemo promijeniti prošlost, čak i ako volimo razmišljati o njoj. Naravno, bilo bi zanimljivo razmišljati o tome kako bi svijet bio drugačiji da se (na primjer) Ruska revolucija 1917. nikada nije dogodila, itd. Dio ove fascinacije stvarnim i filmskim/knjiškim negativcima rađa se iz tog koncepta. Samo da su bili drugačije odgajani, da ih nije odbacila njihova ljubavnica, da nisu fizički napadnuti, da su imali više bliskih prijatelja ili da nisu odlučili počiniti neki zločin koji im je promijenio život, itd. Istina je da mnogi ljudi prolaze kroz iste te pritiske i ne postaju negativci. Umjesto toga, ovo se tačno poklapa s onim što je Isus rekao: „Jer, iz srca izviru zle misli, ubistva, preljube, blud, krađe, krivokletstva i hule.“ (Matej 15:19)
Naravno, postoji iskušenje da ukažemo na uticaj drugih kada se suočimo s vlastitim grijehom, a to možemo vidjeti utvrđeno od samog prvog grijeha. Adam je rekao Bogu da ga je „žena koju si mi dao“ navela na neposlušnost. Prvo krivi Evu, a zatim krivi Boga (vjerovatno zato što mu nije dao pronicljivijeg partnera). Gotovo kao pitanje Bogu: „Šta mi nisi dao nekoga ko ne sluša zmiju?“
Objektivno zlo
Na fundamentalnom nivou, društvo je prestalo vjerovati da postoji nešto poput zle osobe. Čak i prije jednog stoljeća, bilo je moguće opisati negativca koji je bio bez stida i bez izvinjenja zao jer su ljudi vjerovali da zaista postoje zli ljudi. Danas smo psihologizovali koncept zla do te mjere da kada ljudi ponovo koriste ove negativce, trebaju im tužne pozadinske priče.
Posij vjetar i požnji oluju
Ovakav način razmišljanja čak utiče i na način na koji percipiramo trenutne događaje. Je li ikakvo čudo što kada se dogode stvarne tragedije, toliko ljudi žuri da racionalizuje zlostavljače i ubice? To smo vidjeli mnogo puta.
Dana 22. avgusta 2025. godine, ukrajinsku izbjeglicu Irinu Zarutsku smrtno je izbo 14 puta hapšeni kriminalac Dekarlos Braun Junior u lakom željezničkom sistemu u Šarlotu, Sjeverna Karolina. U svom javnom obraćanju, gradonačelnica Šarlota, Vi Lajls, više se fokusirala na saosjećanje s ubicom i njegovim problemima s mentalnim zdravljem nego na ubijenu mladu ženu. Zatim je u izjavi za CNN, Lajls rekla: „Želim biti jasna da ne omalovažavam one koji se bore s mentalnim zdravljem ili one koji su bez smještaja. Takođe, oni koji su bez smještaja češće su žrtve zločina, a ne počinitelji… Mi, kao zajednica, moramo učiniti više za one članove naše zajednice kojima je potrebna pomoć i nemaju gdje otići.“[1] I kako je izvijestio New York Post, jedan prikupljač sredstava je na svojoj stranici napisao: „Iako je ono što se dogodilo na Plavoj liniji bila tragedija, ono što ne smijemo izgubiti iz vida je činjenica da je Dekarlos Braun Jr. kategorički iznevjeren od strane pravosudnog sistema i službi za mentalno zdravlje Sjeverne Karoline, te kao takav nije u potpunosti kriv za ono što se dogodilo.“[2]
Izgleda da, ako ne možete ići toliko daleko da zlo nazovete „dobrim“, barem možete učiniti zlo „neodgovornim“ za nosioce takvih djela. Kao odgovor ljudima koji pokušavaju romantizovati ubicu Čarlija Kirka kao „žrtvu ljubavi“ prema njegovoj transrodnoj partnerki, Solomon je rekao sljedeće: „Ono što je iskrivljeno ne može se ispraviti, i ono čega nema ne može se izbrojati.“ (Propovjednik 1:15) I kao što je Pavle rekao Timoteju: „A svi koji hoće da žive pobožno u Hristu Isusu, biće progonjeni. A zli ljudi i prevaranti će napredovati naviše, varajući i sami budući prevareni.“ (2. Timoteju 3:12-13)
Zapazite da se Pavle ovdje nije ustručavao, već je takve ljude nazvao zlima i izjavio da su njihovi umovi i srca prevareni te da će oni zauzvrat varati druge i nastaviti silaziti u svojoj spirali prema još većem zlu. I ne samo to, takvi ljudi će biti „uspješni“ i nagrađeni položajima u svjetskom sistemu!
Bog nam je takođe rekao da su ove stvari rezultat ljudskog srca i ljudske pokvarenosti. Kroz inspiraciju svetog Duha, prorok Isaija je imao mnogo toga za reći o ovome.
Teško onima koji za zlo kažu da je dobro, a za dobro kažu da je zlo, koji od tame prave svjetlost, a od svjetlosti tamu, koji od gorkog prave slatko, a od slatkog gorko! Teško onima koji su mudri u svojim očima i razumni sami pred sobom! Teško onima koji su jaki u pijenju vina i junaci u pravljenju opojnih pića, koji za mito zlog proglašavaju pravednim i koji pravedniku oduzimaju njegovu pravednost!“ (Isaija 5:20-23)
„Gle, njihovi junaci viču na ulici, glasnici mira gorko plaču. Putevi su opusteli, na njima više nema putnika. Neprijatelj je raskinuo savez, prezreo gradove, nema obzira prema smrtnom čovjeku.“ (Isaija 33:7-8)
Zar ovaj poslednji odlomak ne zvuči kao ažuriran opis života na Zapadu i u mnogim drugim zemljama? Ljudi se rutinski ubijaju u najvećim američkim gradovima. Jazbine s drogom su na otvorenom u mnogim gradovima, ali prodavnice prehrambenih proizvoda i kućanskih potrepština se iseljavaju zbog stalnih krađa. Ako neko pokuša zaštititi svoju imovinu (i svoj život ili živote svoje porodice), može se suočiti s optužbama, posebno ako mora ubiti u samoodbrani. Pa ipak, pljačkaši, vandali i ubice policajaca često se nazivaju „herojima“ i „mirnim demonstrantima“.
Volimo li zlikovce zato što smo zlikovci?
Većina ljudi sebe inherentno vidi kao dobre, ali Biblija nam daje ozbiljan podsjetnik da to nije slučaj. Naša srca su varljiva i očajnički bolesna (Jeremija 17:9), a ljudi bez Hrista su robovi grijeha (Rimljanima 6:20). Brzo opravdavamo vlastite nedostatke, a gledanje mnogo gorih djela izmišljenog negativca objašnjenih njegovom prošlošću može udovoljiti našem instinktu da oprostimo nedjela zbog onoga što je počinitelj doživio u svojim formativnim godinama.
Ovo nije ograničeno samo na društvo uopšteno. Čak i u crkvi postoji nevoljnost da se govori protiv grijeha, misleći da će to otjerati ljude ako ih natjeramo da se osjećaju loše u vezi sebe. Ali zanemarivanjem poučavanja o grijehu, gubimo i spasenje i posvećenje. Ako nema grijeha, od čega trebamo biti spašeni? I ako grijeh nije problem, zašto se protiv njega trebamo boriti u vlastitim životima?
Biblijski savjet
Nadahnuta Riječ daje nam savjet i govori da se sklanjamo od zla, umjesto da se petljamo s njime. Čak i Isus, u svojoj Propovijedi na Gori, upozorava: „Ne dajte psima ono što je sveto i ne bacajte svoje bisere pred svinje, da ih ne izgaze nogama pa se okrenu i rastrgnu vas.“ (Matej 7:6) I naravno, nije govorio o kućnim ljubimcima i životinjama na farmi. Mislio je na neke pojedince, govoreći da su poput pasa i svinja. U drugim prilikama je neke ljude nazivao zmijama, lisicama i vukovima. Ovo je bio Isus, najbolji i najljubazniji čovjek koji je ikada hodao zemljom. Ali on nije bio naivan, nazivao je stvari pravim imenom.
Zašto? Jer postoji zlo u svijetu i postoje ljudi koji prihvataju i biraju zlo i djela tame. Evo nekoliko stihova koji su nepopularni ili gotovo nepoznati, ali su zaista važni. Solomon je rekao: „Idi [skloni se] od bezumnog čovjeka, jer sa njegovih usana nećeš čuti znanje.“ (Izreke 14:7) Drugim riječima, nemojte gubiti vrijeme s ljudima koji samo žele odvojiti vaše vrijeme i nisu gladni Božje istine koju nudite. Ili ovi stihovi: „Pred oči svoje neću stavljati ništa što je zlo. Mrzim djela onih koji s pravog puta otpadaju, neće ona za mene prionuti. Srce pokvareno daleko je od mene, ni za kakvo zlo neću ja da znam.“ (Psalam 101:3-4) Moramo mrziti djela onih koji se okreću od Gospoda. Jer će se ta zla djela prilijepiti za nas ako im se ne odupremo.
Pavle je rekao Efežanima: „I ne učestvujte više s njima u besplodnim djelima tame, već, naprotiv, razotkrivajte ih.“ (Efescima 5:11) Ista ideja: samo nemojte „davati mjesta đavolu “ (Jakov 4:7). Ne dajte vremena tami i zlu da vas fasciniraju i natjeraju da se pitate o čemu se radi.
„Neki se put čovjeku čini ispravnim, ali na kraju vodi u smrt.“ (Izreke 14:12) Kao što je napisano o Nehemijinom odgovoru: „Ne mogu da dođem“. To je moralo zaista izgledati uskogrudno i ekstremno što Nehemija nije nakratko ostavio radove i porazgovarao s tim zanimljivim ljudima koji su došli popričati s njim. Ali nije. Imao je Božju blagodat da prepozna da ih „Bog nije poslao“ (Nehemija 6:12) i nije čak ni želio čuti šta su imali reći. Ne dajte se uhvatiti u zamku, namamiti ili uljuljkati u fascinaciju zlom. „Jer će neprijatelj navaliti kao rijeka, a Duh će Gospodnji podignuti zastavu nasuprot njemu.“ (Isaija 59:19)
Napokon, Sveto pismo nam daje osnove da postavimo nekoliko pravila.
- Budući da se Gospod gnuša zla, oni koji su njemu privučeni otuđuju se od Njega (Psalam 66:18; Izreke 1:28-29; 15:6a; Isaija 59:2; 66:4; Mihej 3:4).
- Ne možemo razmišljati bogougodnim mislima dok smo zavedeni sotonskim mislima (Matej 6:24; Luka 11:34; 2. Korinćanima 6:14b).
- Oni koji gaje đavolske misli na kraju će djelovati u skladu s njima (Matej 12:34b,35; Rimljanima 1:21, 28; Jakov 1:15).
- Iako na početku može izgledati dovoljno nevino, igranje s Đavolom je smrtonosna igra; izbjegavajte situacije koje vode do iskušenja (Ponovljeni zakon 7:25-26; Psalam 101:3; Izreke 4:25-27; 26:24-25; 2. Korinćanima 11:3; Efescima 4:26-27).
- Ne družite se s onima koji šire zlo (Izlazak 23:2a; Psalam 1:1; Izreke 1:10; 4:14-15; 24:1-2; 2. Korinćanima 6:14-18; Efescima 5:5, 7, 11; Otkrivenje 18:4).
Biblijski poziv na pokajanje i posvećenje
Biblijski poziv na pokajanje je ozbiljan jer nas grijeh odvaja od Boga. Nije toliko stvar u tome što je jedno određeno djelo toliko loše, već u tome što smo mi vrsta stvorenja koja griješe, i sve dok je to istina za nas, nismo sposobni za odnos s Bogom. Neko ko umre u tom stanju biće osuđen na vječnu smrt jer je sebe diskvalifikovao iz okrilja Božje milosti i spasenja.
Anđeli koji su sagriješili nemaju puta za iskupljenje, niti ga žele, a Bog je savršeno pravedan što ih je osudio na uništenje koje će se dogoditi prilikom izvršnog Božjeg suda (Otkrivenje 20:10). Bog je takođe savršeno pravedan kada osuđuje nepokajane ljude na vječnu smrt (Otkrivenje 20:12-15). Ali nama Bog upućuje milosrdni poziv na pokajanje koji je moguć samo zato što je Isus živio bezgrešnim, pravednim životom koji nam se može pripisati kao pravednost, i umro je posredničkom smrću koja pokriva dug koji naš grijeh uzrokuje.
Borba protiv grijeha nije završena kada se obratimo kao hrišćani. U hrišćanskom hodu, u nama prebiva sveti Duh, a jedna od najvažnijih stvari koje sveti Duh čini u nama jeste da nas osvjedoči o grijehu i posveti nas, čineći nas sličnijima Isusu dok hodamo s njim. Ovaj proces se odvija do kraja našeg života i završava se smrću.
Kada se Isus vrati, svi vjernici će biti uskrsnuti s njim u proslavljenim tijelima koja nikada neće griješiti niti osjetiti posljedice grijeha.
Hrišćanski tretman zlikovca
Biblija opisuje preobražaj jednog notorno zlog čovjeka. Manasija je opisan kao najbezbožniji kralj Jude. Sin Ezekijin, „svog sina je spalio u vatri, bavio se magijom, vračarstvom i postavio ljude koji prizivaju duhove i proriču budućnost“ (2. Kraljevima 21:6). Činio je mnogo zla u očima Gospodnjim, izazivajući ga na gnjev, i prikazan je kao onaj koji je vodio narod Jude „da čini više zla nego što su činili narodi koje je Gospod uništio pred narodom Izraelovim“ (2. Kraljevima 21:9). U stvari, njegovo nabrajanje u 2. Kraljevima samo obuhvata njegova zla djela i u osnovi sažima njegov život na sljedeći način: „Manasija je prolio mnogo nedužne krvi, toliko da je njom napunio Jerusalim od jednog kraja do drugog. Osim toga, svojim grijehom je i Judu naveo na grijeh da čini ono što je zlo u Gospodnjim očima.“ (2. Kraljevima 21:16)
Da se izvještaj tu završava, ne bismo imali razloga vjerovati da je ovaj najveći zlikovac ikada postao „dobar momak“. Ali Hroničar nam daje malo više informacija. Manasiju je zarobio asirski kralj i odveo u kukama i lancima (2. Dnevnika 33:11), i dok je bio u zatočeništvu, Manasija je tražio Gospoda i veoma se ponizio pred Bogom svojih otaca (2. Dnevnika 33:12). Ali daljnje čitanje pokazuje da ovo nije bila Manasijina varka „izađi iz zatvora i onda zaboravi Boga“. On se zapravo pokajao i slijedio Gospoda do kraja svog života. Sveto pismo bilježi njegova djela nakon obraćenja:
„Iz Gospodnjeg doma uklonio je tuđe bogove i idolski lik i sve oltare koje je sagradio na gori Gospodnjeg doma i u Jerusalimu i bacio ih izvan grada. Zatim je postavio Gospodnji oltar i prinosio na njemu žrtve pomirnice i žrtve zahvalnice, a Judu je uputio da služi Gospodu, Izraelovom Bogu.“ (2. Dnevnika 33:15-16)
Da, postoje i drugi primjeri koje bismo mogli spomenuti, kao što je Abram koji je prvobitno bio idolopoklonik (Jošua 24:2), ali je postao „prijatelj Božji“ (Jakov 2:23) i bio je blagosloven zbog svoje vjere (Jevrejima 11:8-10). Najvjerovatnije se nevoljni prorok Jona kasnije pokajao i napisao proročku knjigu koja nosi njegovo ime. U Novom savezu imamo apostola Pavla koji je progonio hrišćansku zajednicu, ali je Bog intervenisao i spasio ga. Ovi primjeri u Svetom pismu su rijetki, ali oni ističu da niko nije izvan otkupljenja. To je zaista velika utjeha jer ne bismo mogli stajati pred Bogom u našem grešnom stanju (Psalam 130:3-4), niti bismo mogli ući u nebo svojom vlastitom pravednošću (1. Korinćanima 1:28-31; 2. Korinćanima 5:21; Titu 3:5), već se moramo osloniti na Hristovu pravednost (Filipljanima 3:9-10; 2. Petrova 1:1).
Svi smo mi zli, a Hrist je umro za nas
Bog ne opravdava naše zlo: on ga tretira tako da nas može oprostiti – a mogućnost da se to učini koštala nas je Isusove krvi:
„Zaista, dok smo još bili slabi, Hristos je u vrijeme koje je za to bilo određeno umro za bezbožnike. Jer teško da bi neko umro za pravednika, ali za dobrog čovjeka neko bi se možda i odvažio da umre. A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hristos, dok smo još bili grešnici, umro za nas. Koliko ćemo više sada, kad smo njegovom krvlju opravdani, kroz njega biti spaseni od gnjeva. Jer ako smo, dok smo još bili neprijatelji, bili pomireni s Bogom smrću njegovog Sina, koliko ćemo više sada, kad smo pomireni, biti spaseni njegovim životom. I ne samo to, nego je Bog naša radost kroz našeg Gospoda Isusa Hrista, kroz koga smo sada pomireni s Bogom.“ (Rimljanima 5:6-11)
Za razliku od filmskih zlikovaca koji su „počeli dobro“, a zatim postali zli, Sveto pismo nas sve prikazuje kao grešnike. Oni koji se pokaju i vjeruju u Hristovo djelo pomirenja prenose se iz kraljevstva tame u kraljevstvo svjetlosti (Kološanima 1:12-14). Drugim riječima, naša pozadina je da svi počinjemo kao zlikovci, ali u Božjoj milosti, Hristova krv nas može pretvoriti od neprijatelja u usvojene sinove i kćeri (Efescima 1:5; Kološanima 1:21-22).
__________________________
[1] Holly Yan, Sara Smart, Dianne Gallagher, Jeff Winter, Mia Blackman, and Zoe Sottile, “Video Shows Fatal Stabbing of Ukrainian Refugee on Charlotte Light Rail — Stirring Debate on Crime in Major US Cities,” CNN, last updated September 8, 2025.
[2] Emily Crane, “GoFundMe Pulls Horrific Fundraisers for Ex-Con Decarlos Brown Jr. Accused of Murdering Ukrainian Refugee on Train,” New York Post, last updated September 8, 2025,
