Kanoničnost biblijskih spisa
Zašto su određeni spisi prihvaćeni i uvršteni u kanon Biblije, a zašto nisu prihvaćeni neki drugi (osobito zašto protestanti ne prihvataju spise koje katolici i/ili pravoslavni smatraju takođe kanonskim ili drugokanonskim)? Ovdje se radi o dva pitanja, komplementarna ali različita. Takođe, odgovor nije istovjetan po pitanju Starog ili Novog Saveza.
Kanoničnost starosaveznih spisa
U starosavezni kanon ušli su spisi koji nose pečat proročkog autoriteta. To znači ili da su ih pisali proroci, ili da su autentični zapisi o djelovanju proroka. Proročki autoritet ne nose samo one knjige koje imaju naslove „knjiga proroka“. Mojsije, Jošua Nunov, Samuel, Solomon, David, te brojne izraelske sudije, takođe su bili proroci, jer su prenosili narodu Božje objave ili vodili narod po Božjem otkrivenju. Proročka služba u Izraelu temeljila se na uzdizanju Tore (Mojsije se smatra najvećim prorokom – 5. Mojsijeva 34:10)
Nekanonski starosavezni spisi
Jevreji u dijaspori su se držali tzv. aleksandrijskog kanona, tj. grčkog prevoda starosaveznih spisa koji je u sebi sadržao i spise kojih nije bilo u jevrejskom kanonu To jednostavno znači da su bili podložniji zastranjivanju pod uticajem okruženja. Sabor u Jamniji je poseban naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga je činjenica bila da ova djela nisu postojala u jevrejskim rukopisima, premda za neka od njih (poput Siraha) znamo da izvorno jesu bila napisana na hebrejskom, ali nisu i sačuvana na hebrejskom.
Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvataju apokrifne/deuterokanonske spise. Treba primijetiti da nema svaki spis sve nabrojane probleme, ali opet svaki od njih ima previše nedostataka da bi ga Jevreji i protestanti mogli uvrstiti u kanon:
1) Ne podupire se bogonadahnutost spisa. – Pisci nigdje ne nagovještavaju da prenose Božju autoritativnu poruku; nekad upravo tvrde suprotno.
Druga Makabejcima završava nekom vrstom izvinjenja čitaocima; Sirah govori o svojoj knjizi kao prevodu njegovog djeda Ješue, koji se bio našao pozvanim da napiše štogod poučno. U svakom slučaju, to se suprotstavlja autoritativnosti starosaveznih spisa i nimalo ne podsjeća na „riječ Gospodnju“.
2) Istorijske netačnosti. – Ne samo da pisci nisu očevici opisanih događaja, nego je očito da nemaju nikakav istorijski dokument ili predanje na osnovu kojeg grade svoje pripovijedanje. Njihova netačnost katkad može da se nazove otvorenim lažima.
Tobija tvrdi da je radio kao upravitelj na Salmanasarovom dvoru, da bi potom iznio podatak „kada Salmanasar umrije, zacari se umjesto njega Senaherib, njegovi sin.“ (Tobija 1:15). No iz istorije znamo da je Salmanasara (V) zamijenio Sargon II (721-705), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Salmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Senaherib. To je nedopušteno velika rupa u sjećanju čovjeka koji sebe naziva neposrednim očevicom. Pisac Judite Nebuhadnezara smješta u Ninivu i proglašava kraljem Asiraca, no iz istorije je poznato da je još Nebuhadnezarov otac Nabopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Istorijskih netačnosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakterističnije.
3) Teološke greške. – Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u učenje Starog Saveza, a kasnije ni u Isusovo učenje (koje se temelji na Starom Savezu). Najopštije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko učenje (uz mnoštvo praznovjerica), dakle upravo ono učenje s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao i sam Isus.
Ne mogu se detaljno nabrojati sve pogreške, ali ih je moguće uopšteno podijeliti u nekoliko osnovnih grupa:
i) Iskupljenje dobrim djelima, što je temeljno judaističko učenje. Njega nalazimo u Tobija 4:10 gdje se govori o oslobođenju od smrti davanjem milostinje.
ii) Monasticizam i asketizam. – Judita (8:4-8) se povukla u osamu nakon smrti svoga muža i postila svim danima osim subote i praznika. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim Savezom (i zdravim razumom).
iii) Osvetoljubivost. – Judita hvali Simeonov pokolj Sihemljana (1. Mojsijeva 34), iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi 1. Mojs. 49:5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva balans prestupa i kazne (1. Mojsijeva 21:24-25).
iv) Laganje. – u Tobija 5:4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela) se lažno predstavlja. Judita od Boga praktično traži snagu za laž (9:13).
v) Ograničenost spasenja. – Knjiga mudrosti 3:16 uči da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sudije 11:1 imamo primjer Jeftaja kojega Bog određuje za sudiju.
vi) Praznovjerice. – Dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio (Tobija 2:9-10) od ptičjeg izmeta, ili samo malo dalje (3:8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi.
vii) Čaranje. – Lijek koji preporučuje anđeo Rafael (koji se inače ne spominje nigdje u Bibliji) u Tobija 6:1-9 jest zapravo čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u 3. Mojs. 19:26.
viii) Prepostojanje duše. – Mudrost 8:19-20: „Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage“, donosi ideju kojoj nema mjesta u biblijskoj teologiji.
ix) Molitva za mrtve. – u 2. Makabejcima 12:42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temelj učenja o čistilištu i molitvi za mrtve, iako se ni ovdje ne spominje riječ „čistilište“.
APOKRIFI NOVOG SAVEZA
Kanoničnost novosaveznih spisa
I ovdje se bavimo dvostrukim pitanjem: koji su razlozi prihvatanja navedenih 27 spisa Novoga Saveza i odbacivanja mnogih drugih spisa (o čijem se odbacivanju slažu sve hrišćanske zajednice).
Osnovni uslov prihvatanja spisa u kanon bio je apostolski pečat. Svi pisci novosaveznih spisa bili su ili apostoli (Matej, Jovan, Petar, Pavle) ili iz njihovog neposrednog kruga (Marko, Luka, Juda i Jakov). Iako je pitanje šta sve obuhvata naziv apostol, ipak je jasno da se radi o očevicima Isusovog života (osim Pavla, ali koji kasnije ima viziju i direktno otkrivenje Hrista), koji su bili poslani (grč. apostolos znači poslanik) od samoga Isusa da šire Jevanđelje. Hrišćanska zajednica je pomno ispitivala sve spise koji su za sebe tvrdili da su apostolski i odbacivala je sve one koji nisu imali dokazano poreklo, odnosno potvrđenu predaju iz apostolskih vremena. Dodatni test za provjeru svih „pretendenata“ na kanoničnost bilo je njihovo učenje, koje se moralo slagati s priznatim kanonskim spisima. Uglavnom, svim odbačenim spisima, iako ponekad pravovjernim, nedostajao je upravo apostolski pečat, dok je većina njih svojim učenjem duboko zastranila s pozicije apostolske nauke.
Novosavezni apokrifi
Oni se sastoje od mnoštva knjiga, svih novosaveznih vrsta – jevanđelja, djela, poslanica i apokalipsi – od kojih neke potiču još iz 2. vijeka (većina iz znatno kasnijih). Njihova je uloga bila dvostruka: ili da se istakne neka hrišćanska doktrina (što je često znalo dovesti i do uvođenja neke nehrišćanske doktrine) ili da se zadovolji radoznalost čitalaca novosaveznih spisa opširnim detaljiziranjem događaja opisanih u Novom Savezu (posebno Isusovog djetinjstva, Marijinog začeća, sudbine dvojice razbojnika i sl.). Neki apokrifni spisi zadržavaju ranohrišćansku doktrinu (ali nemaju apostolski pečat); drugi skreću u raznovrsne jeresi (gnostičke ili sektaške prirode), ponekad prelazeći i granice osnovne pristojnosti i dobrog ukusa. Svima njima nedostaje istorijske utemeljenosti, osim u onim detaljima gdje postoji slaganje s kanonskim spisima. To znači da se u apokrifima mogu naći i neke vjerodostojne informacije, bilo iz autentičnog predanja ili iz istorije, ali ih generalno treba odbaciti kao svaku mješavinu istine i zablude. U teološkom aspektu faktički nemaju nikakve vrijednosti.
Apokrifna „jevanđelja“
Obično se dijele na:
1) Jevanđelja o Isusovim roditeljima i Isusovom djetinjstvu
Njima se želi nadomjestiti šturi opis ovih tema u Mateju, Marku i Luki (Jovan nema ništa o tome). Najpoznatija su Protojevanđelje Jakovljevo, Tomino jevanđelje djetinjstva, Pseudo-Matejevo jevanđelje, Uznesenje Marijino, Istorija Josifa tesara i Arapsko-armenijska jevanđelja o Isusovom djetinjstvu.
Protojevanđelje Jakovljevo govori o Marijinom rođenju od ostarele majke Ane i bogatog Joakima. Slično malom Samuelu, trogodišnju Mariju dovode u hram, gdje je hrane anđeli sve do dvanaeste godine, kada je po čudesnom izboru zaručena za Josifa. Josif je udovac sa sinovima iz prethodnog braka. Kada Josif otkrije da je Marija u šestom mjesecu trudnoće, piju vodu očišćenja (vidi 4. Mojsijeva 5:11-31). Isus se rađa u pećini, Mariju porađa jevrejska babica a Saloma potvrđuje da je Marija djevica. U poslednjim poglavljima Irod ubija Zahariju, oca Jovana Krstitelja, a sam Krstitelj izbjegava tu sudbinu bijegom u planine.
Izmišljotine u ovim retrospektivima su očigledne, kao što se vidi i u drugim sličnim spisima. U ovim apokrifima takođe su prepoznatljiva mnoga (nebiblijska) vjerovanja tradicionalne crkve, što opet samo po sebi dosta govori o ideološkoj pozadini crkvenih „očeva“.
Tomino jevanđelje djetinjstva prikazuje Isusa u dobu od pet do dvanaest godina. Petogodišnji Isus uspijeva napraviti 12 glinenih vrabaca koji čudesno polijeću. Kada mu sin Ane pisara prolije vodu iz posude, Isus ga proklinje: „Ti drski, bezbožni glupane!“. Dječak koji se slučajno sudario s Isusom pada mrtav. Oni koji ga optužuju gube vid. Mali Isus pomaže poočimu tesaru čudesno proširujući grede do željene veličine.
Pseudo-Matejevo jevanđelje donosi neke anegdote iz puta po Egiptu: palmino drvo se saginje da bi Marija ubrala plodove, put od trideset dana oni uspijevaju prevaliti za jedan dan, 365 idola u paganskom hramu padaju pri ulasku Marije i djeteta.
U drugim jevanđeljima o Isusovom djetinjstvu navodi se svjedočanstvo babice s Isusovog rođenja da Isus nije imao težinu kao druge bebe i nije plakao; na putu u Egipat Marija i Isus susreću dva razbojnika, Tita i Dimaha, kojima beba Isus proriče da će za trideset godina biti razapeti s njim, i to koji na kojoj strani (Dimah je onaj koji je priznao Isusa). Uznesenje Marijino donosi izvještaj o čudima vezanim uz tijelo mrtve Marije, koje kasnije oživljuje i biva preneseno u raj.
Evo i jednog primjera iz tzv. „jevanđelja“ po Petru: „A Simon Petar mu reče: ‘Neka nas Marija napusti jer žene nisu vrijedne života!’ A Isus reče: ‘Ja ću je voditi tako da postane muško, tako da i ona može biti živi duh koji liči na muško. Jer svaka žena koja učini sebe muškarcem ući će u carstvo nebesko.’“
2) Jevanđelja Isusove muke i vaskrsenja
Najvažnije je Petrovo jevanđelje, koje je bilo u širokoj upotrebi kod ranih hrišćana krajem II vijeka. Isus je prikazan kao onaj koji nije osjećao nikakav bol prilikom raspeća. Stražari na grobu ujedno su svjedoci vaskrsenja: dvojica čije glave sežu do neba vode jednoga čija glava nadrasta nebesa. Jevanđelje Nikodimovo govori da je Veliko vijeće nakon vaskrsenja priznalo da je Isus vaskrsao; rimske zastave se klanjaju pri Isusovom ulasku kod Pilata; Isusu u prilog svjedoče Nikodim i Berenika (Veronika), koju je Isus izliječio od tečenja krvi; razbojnici razapeti s Isusom su Disma i Gesta, a vojnik koji je kopljem probô Isusa jeste Longin. Isus silazi u donji svijet, strašeći Sotonu i odvevši sa sobom vjernike, uključujući Adama i pokajanog razbojnika Dismu. Neki detalji ovog jevanđelja doveli su do kanonizacije Pilatove žene Prokle u Grčkoj pravoslavnoj crkvi i do proslave Dana svetog Pilata u Etiopskoj pravoslavnoj crkvi.
3) Jevrejsko-hrišćanska jevanđelja
Najpoznatija su Jevanđelje Nazarena, Jevanđelje Ebionita i Jevanđelje Jevreja. Prva dva predstavljaju prerađene verzije Matejevog jevanđelja. Prema jevanđelju Nazarena čovjek sa suvom rukom (Mat. 12:10) je bio klesar; Isus nalaže učenicima da praštaju 70 puta 7, dodajući da je i u spisima Starog Saveza bilo pogrešnih tekstova; bila su dva bogata mladića, a od tri sluge s talentima jedan je umnožio bogatstvo, drugi je sakrio talenat a treći ga potrošio s bludnicama i sviračima. U Jevanđelju Ebionita, koji su bili jevrejski hrišćani iz Transjordanskih oblasti, govoreći o Krstiteljevoj ishrani, a u skladu sa svojim strogim vegetarijanstvom zamjenjuju riječ „skakavac“ (grč. akris), s riječju „kolač“ (grč. enkris). Nema izvještaja o rođenju, jer su negirali Isusovo rođenje od djevice.
4) Jeretička jevanđelja
Radi se uglavnom od gnostičkim jevanđeljima – samo za gnostika Bazilida postoji podatak o 24 prikupljena jevanđelja. Osim ovih, najpoznatija su Evino jevanđelje, Jevanđelje Jude Iskariotskoga, Jevanđelje Egipćana i brojna Bartolomejeva jevanđelja.
5) Tajno jevanđelje
Radi se o rukopisu koji spominje tajno Jevanđelje po Marku, koje je ovaj navodno napisao u Aleksandriji nakon Petrove smrti u Rimu (Aleksandrija i Rim su bili najveći centri okultizma u starom svijetu). Po svemu sudeći, posjedovalo je elemente magijskog i erotskog, te se očito radi samo o još jednom apokrifnom jevanđelju.
Apokrifna Djela
Pripisivana su uglavnom apostolima Pavlu, Andriji, Petru, Jovanu, a ponekad i Filipu, Tadiji i Mateju.
Djela Pavlova donose u prvom dijelu dogodovštinu izvjesne Tekle iz Ikonija, koja je toliko očarana Pavlovim propovijedanjem djevičanstva da odbija udati se za svog zaručnika, koji potom Pavla privodi prokonzulu. Tekla posjećuje Pavla i osuđena je na spaljivanje, no vatra se čudesno gasi. Ona postaje Pavlova pratilja i uprkos mnogim iskušenjima ostaje doživotna djevica. U drugom dijelu imamo Treću Korinćanima poslanicu koju Korinćani šalju Pavlu, zatočenom u Filipima (zbog uticaja na neku Stratoniku) i u kojima se oni pod uticajem lažnih učitelja odriču proročkog autoriteta, Božje svemoći, uskrsenja tijela, stvaranja čovjeka i svijeta od Boga (svijet su stvorili anđeli) i Hristovim rođenjem u tijelu. Ožalošćeni Pavle na te jeresi pruža oštre odgovore. Treći dio Djela Pavlovih govori o njegovom mučeništvu pod Neronom. Krvnik koji Pavlu odrubljuje glavu biva poprskan mlijekom umjesto krvlju. Pavle se u viziji pojavljuje Neronu i njegovim oficirima, proričući im sud; prefekta i stotnika zadužene za Pavla krštavaju Luka i Tit.
Djela Petrova govore o tome da je Petar izliječio svoju nepokretnu ćerku da bi pokazao nevjernom posmatraču kako je to kadar učiniti, a potom joj opet vratio paralizu, da bi je sačuvao od okrutnog suda. Opširnije se opisuje sukob Petra i Simona Maga u Rimu, gdje se Petar čak služi jednim psom kako bi oslobodio Marcela kojega je svezao Simon mag. Završetak latinske verzije ovih Djela donosi priču o Petrovom bijegu iz Rima zbog prijetnji njegovom životu. On susreće Hrista koji ga upozorava da će se predati na još jedno raspeće ukoliko se Petar ne vrati u Rim. Petar se vraća u Rim, biva osuđen na smrt raspećem, i na vlastiti zahtjev, objašnjen mračnim simbolizmom, biva razapet s glavom na dolje. Marcel sahranjuje Petra, koji mu se potom javlja u viziji. Neron želi opšte progonstvo, ali ga vizija sprječava u tome. Nasuprot ovim latinskim bajkama, ni novosavezni spisi niti relevantni istorijski podaci ne ukazuju da je apostol Petar ikad bio u Rimu.
U Djelima Jovanovim imamo prvo spominjanje slikanja svete slike (s Jovanovim likom). Istini za volju, Jovan se tom slikanju protivi. Inače se ova Djela smatraju najjeretičkijim od svih drugih apokrifnih Djela, jer su opterećena gnostičkim zabludama.
Djela Andrijina najviše se fokusiraju na njegovom zatočeništvu zbog nagovaranja izvjesne gospođe Maksimilije da se odvoji od svoga supruga, kako bi se oslobodila zemaljskih stvari. Zbog toga biva razapet i tri dana propovijeda s krsta, odbivši ponuđenu aboliciju.
Apokrifne poslanice
Najistaknutije su Poslanice Hrista i apostola, Treća Korinćanima (u okviru Djela Pavlovih), Laodikejcima, Klimentova poslanica, Poslanice Pavla i Seneke, Titova poslanica, itd. Treba istaći Poslanice Pavla i Seneke, kojima se prenosi neopravdano uvjerenje da je stoički rimski filozof Seneka (čiji je rođeni brat bio Galion iz kanonskih Djela 15) bio tajni Pavlov učenik. Nedjeljnu poslanicu (iz VI vijeka) je navodno lično Isus s neba bacio na mnoge oltare, optužujući hrišćane zbog kršenja nedjelje (ozvaničene u pseudo hrišćanstvu u vrijeme cara Konstantina u slavu boga sunca).
Apokrifna Otkrivenja
Najpoznatija Otkrivenja (Apokalipse) nazvane su po Jakovu, Pavlu, Petru, Stefanu, Tomi i Djevici, Sibili, Isaiji i Jovanu. Pavlovo Otkrivenje pisano je kao nastavak 2. Korinćanima 12:1-4 gdje Pavle spominje svoje nebeske vizije. Pavle posmatra blaženstva pravednika i muke grešnika, lično sudjelujući na suđenju jednom pravedniku i jednom grešniku. Pravednici prebivaju u gradu, u čijem središtu David pjeva psalme, posebno tokom mise na zemlji. Na kraju grada nalazi se oblast tame, s ognjenim jezerom u kojem se prže izvjesni biskup koji je zanemario službu siromašnima, te sveštenik i đakon koji su prekinuli post. Grešnici mole anđela Gabriela da posreduje za njih kod Isusa, te se njihove patnje olakšavaju nedjeljom. Ovo Otkrivenje je inače vrijedan istorijski dokument koji prikazuje popularne pseudo hrišćanske ideje IV vijeka.
Sibilina proročanstva jesu hrišćanske knjige pripisane paganskoj proročici, što su prije hrišćana već učinili Jevreji.
Zaključak
Apokrifi su, dakle, knjige koje su nazivima i sadržajem nalik biblijskoj tematici, ali nisu uvrštene u kanon Svetog Pisma zbog očigledne bogonenadahnutosti i/ili lažnog autorstva. Riječ „apokrif“ doslovno znači „skriven“. Ovi spisi proizvod su prevaranata, jeretika, okultista i različitih crkvenih ezoterista, čija osnovna svrha je bila pravdanje paganskih učenja i praksi razvijenih u prvim vjekovima otpada te podrivanje Božje Riječi.
„Jer će doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po sopstvenim željama nakupiti sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratiće uši od istine, a okrenuće se izmišljenim pričama.“ (2. Timoteju 4:3, 4)
Ovaj tekst preuzet je sa sajta biblija.rs i djelimično dorađen