Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo sa čime se moramo upoznati je sažeta istorija Lucifera i palih anđela. Anđeli („malak“ na hebrejskom ili „angelos“ na grčkom, u značenju „glasnik“) se opisuju kao moćna bića, na višem nivou od čovjeka, sa svim odlikama ličnosti, inteligencijom, emocijama i voljom (Matej 8:29; 2. Korinćanima 11:3; 1. Petrova 1:12; Luka 2:13; 8:28-31; Jakov 2:19; Otkrivenje 12:17; 2. Timoteju 2:26; Juda 1:6). Biblija pominje više vrsta anđela: heruvimi (Ezekijel 9:3; 10:14, 20-22; Otkrivenje 4:6-8) koji su zaklanjači i čuvari svetih stvari (Postanje 3:24); serafimi koji su u neposrednoj Božjoj blizini (Isaija 6:2,3); te anđeoske sile i vlasti, nevezano za konkretni naziv (Efescima 6:12).
Položaj i služba anđela u nebeskoj hijerarhiji su vrlo uzvišeni. Lucifer je bio najviši anđeo po položaju.
U knjizi proroka Ezekijela nalazimo kako se začeo duh pobune kod Lucifera. „Ovako kaže Gospod: ‘Ti si pečat savršenstva, pun si mudrosti i savršeno si lijep. Bio si u Edenu, vrtu Božjem. Pokrivalo te je svako drago kamenje, rubin, topaz, jaspis, hrizolit, oniks, žad, safir, tirkiz, smaragd i zlato; tamburine i svirala bili su ti pripremljeni onog dana kad si bio stvoren. Bio si pomazani heruvim zaštitnik, ja sam te postavio. Bio si na svetoj gori Božjoj. Hodio si usred plamenih stijena. Bio si besprekoran na svojim putevima od dana kad si stvoren pa sve dok se u tebi nije našla nepravednost [bezakonje]… Tvoje srce se uzoholilo zbog ljepote tvoje. Upropastio si mudrost svoju zbog svog sjaja.“ (Ezek. 28:12-15,17)
Oholost i usredsređenost na sebe odvela je Lucifera do slavoljubivih težnji o kojima govori prorok Isaija: „A govorio si u svom srcu: ‘Do nebesa ću se podići. Iznad Božjih zvijezda podići ću svoj presto i sješću na zbornu goru na krajnjem sjeveru. Podići ću se iznad oblaka. Izjednačiću se sa Najvišim.’“ (Isaija 14:13,14)
Očigledno je Lucifer žudio da se uzdigne iznad svog postojećeg položaja i da se izjednači sa Bogom. Kako je to moguće? Lucifer nikako nije mogao izmijeniti činjenicu da je on stvoreno biće niti je mogao očekivati da stekne status samopostojećeg Bića. Lucifer je želio božanski položaj ali iz potpuno pogrešnih motiva. Takav status za njega je bio neophodan da bi mogao živjeti kako mu nalaže njegov oholi, samoljubivi i samodovoljni karakter koji je počeo da razvija. To je istovremeno značilo želju za nezavisnošću, samostalnošću, odvojenošću od Tvorca i Njegovog poretka života. Ove ideje su bile takve da su same po sebi zahtijevale lukavstvo, manipulaciju i obmanu da bi se mogle sprovesti na način da ne izgledaju kao otvorena pobuna protiv Boga.
Stoga se na meti Lucifera našao Sin Božji. Njegov položaj je ono na šta je objektivno mogao da cilja.
Tako je Sotona započeo svoj posao pobune sa anđelima pod njegovim zapovjedništvom na koje je imao veliki uticaj, nastojeći među njima raširiti duh nezadovoljstva. I radio je to na toliko varljiv način da su mnogi anđeli bili privoljeni njemu na odanost prije nego što su njegove namjere bile potpuno poznate.
Sotona je imao ambiciju da prima uzvišenije počasti koje je Bog ukazao svom Sinu. Postao je zavidan na Hrista i vješto je sugerisao anđelima da mu nije ukazana čast koju mu je njegov položaj tražio. Lukavim insinuacijama dao je do znanja da je Hrist zauzeo mjesto koje pripada njemu i tako posijao sjeme sumnje u umove mnogih anđela.
Lucifer je stekao simpatije nekih svojih saradnika sugerišući kritičke misli u vezi sa Božjom upravom. Ovo zlo sjeme bilo je razbacano na najzavodljiviji način; i nakon što je izniklo i zaživjelo u umovima mnogih, skupio je ideje koje je sam usadio u umove drugih i iznio ih pred najviši red anđela kao misli drugih umova protiv Božje vladavine.
Anđele koje nije mogao dovesti u potpunosti na svoju stranu, optužio je za ravnodušnost prema interesima nebeskih bića. Njegova je politika bila da zbunjuje suptilnim i varljivim argumentima. Sve što je bilo jednostavno zavio je u tajnu i vještim izvrtanjem bacio sumnju na najjasnije Jehovine izjave. Sve dotle njegov visoki položaj, tako usko povezan sa božanskom upravom, davao je veću snagu njegovim predstavljanjima.
Prvi Luciferov pokušaj da sruši Božji poredak i Njegov Zakon poduzet među bezgrešnim stanovnicima Neba izgledao je jedno vrijeme da se nalazi pred uspjehom. Ogroman broj anđela je zaveden. Božja vladavina uključivala je ne samo stanovnike Neba već i sve stvorene svjetove. Lucifer je mislio da ako sa sobom može odvesti u pobunu nebeske inteligencije, tako će zadobiti za svoju stvar i druge svjetove.
Ovdje je neko vrijeme Lucifer imao prednost, i on je u svojoj nadmoći likovao nad nebeskim anđelima, pa čak i pred samim Bogom. On se zaogrnuo u plašt laži, i jedno vrijeme bilo je nemoguće skinuti taj pokrivač, tako da bi se mogla vidjeti grozna deformacija njegovog lika. Stoga mu se moralo dati vrijeme da se otkrije u svojim okrutnim, prepredenim, opakim djelima.
Bog u svojoj mudrosti nije odmah zbacio Lucifera s neba. Takav čin ne bi promijenio njegova načela i samo bi ojačao njegovu pobunu, jer bi stvorio simpatije prema njemu zbog nepravednog i nasilnog postupanja. Tako bi umjesto smanjenja broja pristalica zapravo zadobio još mnogo novih.
Sotona se žalio na navodne nedostatke u upravljanju nebeskim stvarima i nastojao je anđeoske umove ispuniti svojim nezadovoljstvom. Ono što je Sotona usadio u misli anđela otvorilo je put dugačkom spisku pretpostavki i predrasuda. Sijao je sjeme sumnje i nevjerstva. Tako je zasađeno sjeme otuđenja, da bi se kad je izniklo predstavilo pred nebeskim sudovima kao da ne potiče od njega već od anđela. Na taj način bi varalica pokazao da su anđeli mislili isto kao i on. Na svoj je umješan način izvlačio izraze sumnje iz njih. Zatim, kada je ispitivan, optužio je one koje je školovao.
Lucifer je počeo podmetati sumnje u vezi sa zakonima koji su upravljali nebeskim bićima, nagovještavajući da, iako zakoni mogu biti potrebni stanovnicima svjetova, anđelima, koji su uzvišeniji, nije potrebno takvo uzdržavanje, jer je njihova vlastita mudrost bila dovoljan vodič. On je htio ukinuti Božji zakon. Tvrdio je da nepale inteligencije svetog Neba nemaju potrebu za zakonom, već su bile sposobne upravljati sobom i sačuvati neokaljani integritet.
Čak ni Bogu odani anđeli nisu u potpunosti prepoznali Luciferov karakter. Zbog toga Bog nije odmah uništio Sotonu. Da je to učinio, sveti anđeli ne bi opazili pravdu i ljubav Božju. Sumnja u Božju dobrotu bila bi kao zlo sjeme koje bi urodilo gorkim plodom grijeha i bijede. Stoga je autor zla pošteđen, u potpunosti da bi razvio svoj karakter.
Dok su se neki anđeli pridružili Sotoni u njegovoj pobuni, drugi su zajedno s njim raspravljali kako bi ga odvratili od njegovih namjera, boreći se za čast i mudrost Boga i dajući vlast Sinu. Sotona je odbio slušati. A onda se okrenuo od lojalnih i istinskih anđela, proglasivši ih robovima. Ti anđeli, vjerni Bogu, stajali su u čudu kad su vidjeli da je Sotona bio uspješan u svojim naporima da podstakne pobunu. Obećao im je novu i bolju vladu od one koju su tada imali, u kojoj će sve biti sloboda (demokratija).
Sotona je bio vješt u iznošenju svoje stvari. Čim je otkrio da se jedna pozicija vidi u njenom pravom karakteru, promijenio ju je za drugu. Međutim, sa Bogom nije tako. Mogao je djelovati samo sa jednom vrstom oružja – istinom i pravednošću. Sotona je mogao koristiti ono što Bog nije mogao – izopačenost i obmanu. Djelovanje Sotone bilo je toliko suptilno da se nije moglo učiniti da se pred nebeskim vojskom pojavi kao stvar kakva je zaista bila. Ovo stanje stvari postojalo je duži vremenski period prije nego što je Sotona bio razotkriven.
Bog se u svojoj velikoj milosti dugo podnosio Lucifera. Nije odmah degradiran sa svog uzvišenog položaja kad se prvi put prepustio duhu nezadovoljstva, čak ni kada je počeo da iznosi svoje lažne tvrdnje pred lojalnim anđelima. Dugo je bio zadržan na Nebu. Iznova i iznova mu je ponuđeno pomilovanje pod uslovom pokajanja i pokornosti.
Duh nezadovoljstva nikada ranije nije bio poznat na Nebu. Bio je to novi element, čudan, tajanstven, izazovan. Sam Lucifer isprva nije bio upoznat sa stvarnom prirodom svojih osjećanja; neko vrijeme se bojao izraziti djelovanje i imaginaciju svog uma; ipak ih nije odbacio. Nije vidio kuda to vodi. Ali napori kakve su beskrajna ljubav i mudrost samo mogli smisliti, učinjeni su da ga uvjere u njegovu pogrešku. Pokazalo se da je njegovo nezadovoljstvo bilo bez razloga i primoran je da vidi šta će biti rezultat ustrajavanja u pobuni. Lucifer je bio uvjeren da je pogriješio. Vidio je da su božanski zakoni pravedni i da ih treba priznati kao takve pred svim nebom.
Da je to učinio, mogao bi spasiti sebe i mnoge anđele. U to vrijeme nije u potpunosti odbacio svoju odanost Bogu. Iako je napustio položaj kao heruvim zaklanjač, da je bio spreman vratiti se Bogu, priznajući Stvoriteljevu mudrost i zadovoljan ispuniti mjesto na koje je postavljen u Božjem velikom planu, bio bi vraćen u svoju službu. Došlo je vrijeme za konačnu odluku; mora u potpunosti popustiti božanskom suverenitetu ili se staviti u otvorenu pobunu. Skoro je stigao do odluke da se vrati, ali ponos mu je zabranio.
Sotona je bio odlučan da sebe učini centrom moći i uticaja. Ako ne može biti najviši autoritet na nebu, bio bi najviši autoritet u pobuni protiv nebeske vlade. On bi bio glava, da kontroliše, a ne da bude kontrolisan.
Mnogi Sotonini simpatizeri bili su skloni poslušati savjete lojalnih anđela i pokajati se zbog svog nezadovoljstva, te opet biti primljeni na povjerenje Oca i njegovog dragog Sina. Tada je moćni pobunjenik izjavio da je upoznat sa Božjim zakonom i ako se podloži servilnoj poslušnosti, oduzeće mu se čast. Više mu se ne bi povjeravala njegova uzvišena misija. Rekao im je i da su oni sami sada pretjerali i predaleko otišli da bi se vratili i da će snositi posljedice, da im Bog ne bi mogao oprostiti i sada oni moraju potvrditi svoju slobodu i silom steći položaj i autoritet koji im nisu dobrovoljno dodijeljeni.
Što se tiče samog Sotone, bila je istina da je sada otišao predaleko da bi se vratio. Ali nije bilo tako sa onima koji su bili zaslijepljeni njegovim obmanama. Njima su savjeti i molbe lojalnih anđela otvorili vrata nade; i da su poslušali upozorenje, možda bi se otrgli od zamke Sotone. Ali, ponos, ljubav prema svom vođi i želja za neograničenom slobodom su prevagnuli, te su tako molbe božanske ljubavi i milosrđa konačno odbačene.
Rat na Nebu. Zašto zbacivanje na Zemlju?
„A na nebu je izbio rat: Mihailo i njegovi anđeli borili su se sa aždajom. A borila se i aždaja i njeni anđeli, ali nije pobijedila. I za njih više nije bilo mjesta na nebu. I bila je zbačena velika aždaja, stara zmija, koja se zove Đavo i Sotona, koja zavodi cio svijet. Bila je zbačena na zemlju, a s njom su bili zbačeni i njeni anđeli.“ (Otkrivenje 12:7-9)
Ovdje nalazimo konekciju koja može biti vrlo zbunjujuća. Zašto je Zapovjednik anđela (Sin Božji) sa svojim anđelima zbacio Aždaju (Sotonu) i pale anđele na Zemlju? Zašto baš na Zemlju pored toliko prostora u univerzumu? Da li je to bilo namjerno? Ako jeste, čija je bila namjera? Hristova ili Sotonina?
Cilj zbacivanja sa Neba svakako je bila njihova eliminacija iz Božjeg okruženja gdje su prvobitno pripadali. Ali u kakvoj je konekciji sa tim bila Zemlja?
Stvaranje Zemlje očigledna vremenski korespondira sa pobunom Lucifera. Pred čovjekom, kao odgovornim moralnim bićem kome je povjerena uprava nad Zemljom, bio je postavljen test poslušnosti (Postanje 2:15-17). Da je prvi par prošao ovaj test, Sotona ne bi imao nikakvu dalju mogućnost da im pristupi i kuša ih. Očigledno to je bio slučaj sa prethodno stvorenim svjetovima, tako da prilikom zbacivanja Sotona i pali anđeli nisu imali alternativu – Zemlja je bila jedina raspoloživa opcija.
Anđeli su Adamu i Evi ljubazno davali informacije koje su tražili. Takođe su im otkrili tužnu istoriju Sotonine pobune i pada. Onda su ih jasno obavijestili da je drvo znanja postavljeno u vrtu da bude test njihove poslušnosti i ljubavi prema Bogu… Rekli su Adamu i Evi da ih Bog neće prisiljavati da ga slušaju – da nije uklonio od njih moć da se suprotstave Njegovoj volji, da su oni moralni posrednici, slobodni da poslušaju ili da ne poslušaju… Rekli su im da Sotona namjerava da im naudi, i da je neophodno za njih da se čuvaju, jer bi mogli da stupe u kontakt sa palim neprijateljem. Ali on ne može da ih povrijedi dok se poslušno pokoravaju Božijim uputima.
Zbacivanje sa Neba je bilo šokantno i traumatično iskustvo za Lucifera i pobunjene anđele. Sotona je stajao začuđen svojim novim stanjem. Njegova sreća je nestala. Gledao je anđele koji su s njim nekada bili tako srećni, ali koji su protjerani s neba. Činilo se da se sve promijenilo. Lica koja su odražavala sliku njihovog Stvoritelja bila su sumorna i očajna. Među njima su bili svađa, nesloga i ogorčena optuživanja. Ovi duhovi su postali buntovni sa iznevjerenim nadama. Umjesto višeg dobra, iskusili su tužne posledice neposlušnosti i nepoštovanja zakona. Sotona sada vidio strašne rezultate svoje pobune. Zadrhtao je i bojao se suočiti se s budućnošću i razmišljati o kraju ovih stvari. Sotona je zadrhtao gledajući njegovo djelo. Razmišljao je o prošlosti, sadašnjosti i svojim budućim planovima. Zatražio je razgovor sa Hristom, što mu je odobreno. Zatim je ispričao Sinu Božjem da se pokajao zbog svoje pobune i ponovo poželio Božju naklonost. Hrist je plakao nad Sotoninom nevoljom, ali rekao mu je da ga nikada više neće moći primiti na nebo. Sjeme pobune još uvijek je bilo u njemu. Nije imao razloga za svoju pobunu, i ne samo da je nepovratno upropastio sebe, već takođe i anđele, koji bi bili srećni na Nebu da je on ostao nepokolebljiv. Zakon Božiji može da osudi, ali ne i da oprosti.
Nije se pokajao zbog svoje pobune, jer je video dobrotu Božiju i zloupotrijebio je. Nije bilo moguće da se njegova ljubav prema Bogu toliko povećala od pada da bi ga to dovelo do radosnog pokoravanja i srećne poslušnosti Njegovom zakonu kojeg je prezirao. Bijeda koje je postao svjestan zbog gubitka slatkog svijetla Neba, i osjećaj krivice koji mu se nametao, i razočarenje koje je osjetio na sebi zato što mu se nisu ispunila očekivanja, bili su razlozi njegove tuge. Biti zapovjednik izvan Neba, bilo je mnogo drugačije nego biti poštovan na Nebu. Gubitak svih privilegija na Nebu koje je pretrpio je bio prevelik i za njega da to podnese. Želio je da povrati te privilegije.
Kada je Sotona postao potpuno uvjeren da ne postoji mogućnost da se vrati u Božju naklonost, on je svoju zlobu ispoljio sa povećanom mržnjom i vatrenom žestinom.
Ova velika promjena položaja nije učinila da njegova ljubav prema Bogu poraste, niti prema Njegovom mudrom i pravednom zakonu. Kada je Sotona postao potpuno ubijeđen da više nije postojala mogućnost da ponovo dobije Božiju naklonost, pokazao je svoju zlobu sa povećanom mržnjom i vatrenom žestinom. Njegovi planovi dalje su bili podređeni na osvećivanju Bogu i Hristu. Sotona i njegovi pali anđeli željeli su mjesto za sebe u Božjem svemiru koje bi mogli proglasiti svojom teritorijom, nadajući se tako da „legalizuju“ svoj posjed, čime bi stekli nezavisnost i otarasili se Boga i Njegove vladavine. Jedina prilika te vrste je bila novostvorena planeta Zemlja, što je značilo da uprava nad njom mora oduzeti od čovjeka kome je povjerena.
Od 3. poglavlja knjige Postanja, Biblija je knjiga koja, uz poznatu istoriju, daje pregled posledica Sotonine uzurpacije Zemlje i navođenja na pobunu njenih stanovnika. Neopisiva zla, bijeda, stradanje i smrt, laži, manipulacije, duh vlastohljeplja i nasilja, insinuacija, intriga, laži, zavisti i svakojakih obmana prožimaju puteve ljudskog roda pod ovim skrivenim i lukavim neprijateljem Boga i čovjeka.
Samo zahvaljujući aktivaciji Božjeg plana spasenja kroz koji je primjenljiva blagodat i ograničavanje tlačiteljske sile Sotone i palih anđela, svi članovi ljudske porodice dobijaju priliku da ovaj kratki i prolazni život iskoriste kao priliku da se pomire sa Bogom i budu primljeni natrag u nebesku porodicu.
Tokom istorije čovječanstva desio se nezamislivo veliki broj zala proizvedenih upravo spletkama Sotone i palih anđela.
Razlozi zašto Plan spasenja nije primjenljiv na Sotonu i pale anđele
Prije nego što uđemo u ovu problematiku koja je intrigantna mnogim ljudima, moramo znati šta Plan spasenja podrazumijeva i kako se realizuje. Okosnicu ovog plana čini Hristova posrednička misija u korist ljudskog roda. To je neophodno da bi se napravila jedna vrsta bajpasa kako se prestupnik ne bi našao direktno na udaru Božjeg Zakona koji zahtijeva kaznu za prekršioca. Drugim riječima, u suprostavljenosti Božjem poretku života nalazi se smrt, jer to istovremeno znači odvojenost od Izvora života, od Onoga koji daje i dijeli život. Sam Božji Sin trebalo je da se poistovjeti sa svojim palim stvorenjima i na sebe posrednički preuzme njihov status kako bi ih iskupio i oslobodio ropstva grijehu i smrti (Jevrejima 2:14, 15). Od strane čovjeka neophodna je vjera, poslušnost Bogu i saradnja sa Bogom. Cijeli plan spasenja ilustrovan je kroz žrtveni i obredni sistem i grupu godišnjih praznika. Odatle proizilazi da ovaj plan ima svoje ključne faze realizacije i da u konačnici predviđa čišćenje grijeha koje je Hrist posrednički ponio na način da će svi pokajani grijesi biti položeni na njihovog uzročnika – Sotonu – koji će, zajedno sa palim anđelima i nepokajanim zlim ljudima biti uništen drugom vječnom smrću. Kroz Plan spasenja, koji uključuje i tri faze Božjeg suda, biće riješena sva pitanja velike borbe između dobra i zla i opravdan Božji karakter.
Imajući sve prethodno u vidu, možemo izvesti zaključke zašto Plan spasenja ne može biti primjenljiv na Sotonu i pale anđele.
- Lucifer, kao i svi anđeli, neprestano su bili u Božjem prisustvu i znali su za ljubav, pravednost i slavu Božju iz prve ruke. Stoga nisu imali nikakvo opravdanje za pobunu protiv Boga i okretanje od Njega. Drugim riječima, njihov grijeh i pobuna bili su potpuno iracionalni i neobjašnjivi.
- Shodno tome, Sotona i pali anđeli ne mogu dobiti nikakvo veće osvjedočenje u Božju ljubav, pravednost i savršenost Njegovog poretka života od onog koje su već imali, kao neposredni svjedoci i uživaoci u privilegijama života u Njegovom neposrednom okruženju.
- Lucifer nije imao iskušenja. On nije naveden na pobunu bilo kakvim pogrešnim potezom od strane Boga i Njegovog Sina, nedostatkom u Božjem poretku ili sugestijama nekog superiornijeg bića sa strane. On je sam začeo i generisao pogrešne rodove pobune i zla.
- Krivica palih anđela, moćnih bića, velikog intelekta i dugotrajnog iskustva, neuporedivo je veća od krivice palog čovjeka, dok je ljudski rod bio tek na početku svog puta.
- Anđeoski grijeh zahvatio je samo one iz njihovog broja koji su bili krivi za stvarno sudjelovanje u njemu. S druge strane, na grijehe ljudskog roda uveliko utiče prvobitni grijeh naših praroditelja jer se rađamo sa pasivnim sklonostima ka grijehu i podložni slabostima. To je vrlo jak razlog zašto bi Bog trebao pružiti otkupljenje čovjeku, a ne anđelima.
- Zbog prirode ovakve pobune i statusa pobunjenika, Bog nije mogao dati plan iskupljenja za anđele kao što je to učinio za čovječanstvo. Za pad ljudskog roda bila je potrebna žrtva pomirenja za grijeh koju je Bog pružio u svom Sinu Isusu Hristu. Za anđele nije bila moguća takva posrednička žrtva. Sin Božji se ni na koji način nije mogao žrtvovati za Lucifera koji je svim svojim lukavstvom radio da zauzme Njegov položaj i obori nebesku vladavinu. Takva žrtva bi Luciferu samo prokrčila put ka njegovom cilju, a najveći dokaz u prilog ove tvrdnje dao je sam Sotona koji je preko svojih predstavnika uredio da Hrist bude pogubljen najokrutnijom smrću. Iz ovih razloga je bilo nemoguće obezbijediti posrednički žrtveni sistem za Sotonu i pale anđele.
- Božja ljubav i milost mogla se zauzimati za njih sve dok su postojale šanse za njihovo istinsko pokajanje i odbacivanje potpuno neosnovanih pobunjeničkih ideja. To znači da postoji granica posle koje više ne može biti povratka. Kad je sjeme pobune donijelo svoje rodove u ponosu, prkosu, inatu, pakosti, zlobi, suicidnoj želji za „nezavisnošću“ po svaku cijenu i preziru Božjeg Zakona i vrijednosti Neba, tada je bilo prekasno za povratak.
- Biblija nam ne daje razloga da vjerujemo da bi se anđeli pokajali čak i kad bi im Bog dao novu priliku (1. Petrova 5:8). Pali anđeli izgledaju potpuno posvećeni suprotstavljanju Bogu i napadu na Božji narod. Biblija kaže da težina Božjeg suda varira u zavisnosti od toga koliko neko znanje posjeduje (Luka 12:48). Prema tome, pali anđeli, s najuzvišenijim znanjem i iskustvom koje su posjedovali, u potpunosti zaslužuju Božju osudu.
- Lucifer i pali anđeli, baš kao što se to može dogoditi i palom čovjeku, kroz hotimično sudjelovanje u zlu trajno su sebe onesposobili za Božje kraljevstvo i život u čistoti i svetosti, tako da bi svaku novu priliku oni opet zloupotrijebili (vidi: Otkrivenje 20:7-9).
- Zbog integracije pobune palih anđela i palog čovječanstva, konsekvence Božjeg plana spasenja obuhvataju i jednu i drugu grupu, što uključuje sledeće: a) obuzdavanje demonske sile u korist čovjeka – neprijateljstvo između „sjemena ženina“ onih kojih prihvataju Boga i dar spasenja i pristalica satanizma (Postanje 3:15; Matej 10:34); b) odgovornost Sotone i demona za izazivanje i podstrekavanje grijeha i zla među ljudskim rodom; rodove i posljedice pobune koji će pokazati svoje pravo lice kroz istoriju kohabitacije palih anđela i palih ljudi; c) zajednički sud palim anđelima i zlim ljudima; d) konačnu najveću odgovornost začetnika pobune – Sotone.
