Paljenje svijeća je najčešći i najprepoznatljiviji vjerski čin. Važan dio tradicionalne vjere sastoji se od naloga poput „Pomolite se i zapalite svijeću u crkvi“ ili „Obavezno posjetite groblje ili crkvu i zapalite svijeću,“ do instrukcija kada i kako se „pravilno“ pali svijeća. Naravno u sav taj ceremonijal oko svijeća uključen je crkveni biznis. Tako se za zadušnice obavezno iznosi hrana na groblje. Za taj dan se sprema koljivo (koje se smatra mrtvačkom hranom), jelo i piće i iznosi se na groblje. Tu se jede, pije i dijeli drugima za duše umrlih. Prema narodnom vjerovanju, svijeća upaljena na zadušnice više vrijedi od svih drugih upaljen svijeća pokojnicima tokom godine. Takođe, postoji vjerovanje da ako se na zadušnice ne upali svijeća, mrtvi će godinu dana biti u mraku. Ovi običaji se ponekad povezuju sa ispunjavanjem želja i psihološkom satisfakcijom. Svijeće se pale za krsne slave, pred ikonama, te kao komemorativni čin…
Rimokatolička crkva uči da paljenje svijeća za mrtve u korelaciji s molitvom produžava i pojačava molitvu i odaje počast pokojniku. Pravoslavlje takođe zagovara slične prakse kako za mrtve („za pokoj duše“) tako i za žive. Učenje iza svijeća povezanih s molitvom za mrtve je katolička doktrina čistilišta. Ideja je da nakon smrti neki ljudi postoje u stanju bijede između raja i pakla; katolici vjeruju da molitve ljudi na zemlji mogu poboljšati sudbinu onih u čistilištu i ubrzati njihovo putovanje prema raju. Međutim, doktrina čistilišta se ne nalazi u Bibliji, već se zasniva na rimokatoličkoj tradiciji. Čak i katolički autoriteti priznaju da ne postoji eksplicitno odobrenje za molitve u ime mrtvih u šezdeset šest knjiga kanonskog Svetog pisma. Umjesto toga, oni se pozivaju na apokrife (2. Makabejcima 12:45), crkvenu tradiciju, dekret Tridentskog sabora (1545-1563) itd., kako bi branili tu praksu.
Vjerovanje da svijeće ubrzavaju putovanje naših molitvi u nebo, čine naše molitve moćnijim ili efikasnijim ili dodaju bilo šta našim molitvama je praznovjerje. Molitva je razgovor s našim nebeskim Ocem – dijalog između dva živa, svjesna, responzivna bića. Nijedna svijeća ne može poboljšati ovaj odnos.
Nema ništa loše u svijećama, samim po sebi. Upaljena svijeća može pružiti ljepotu i simbolisati naše svjedočanstvo u svijetu. Međutim, svijeće su neživi predmeti, bez moći, snage ili mističnih ili natprirodnih sposobnosti. Svijeće neće uticati na to kako Bog odgovara na molitvu i sigurno neće pomoći u promjeni odredišta „duše“ preminule osobe.
Često se ljudi koji su izgubili voljenu osobu ohrabruju da se mole za one koji su preminuli i za njihove porodice. Naravno, trebali bismo se moliti za one koji tuguju, ali za mrtve ne. Niko ne bi trebao vjerovati da se neko može moliti za njega, time postižući neku vrstu povoljnog ishoda, nakon što umre. Biblija uči da je stanje ljudi određeno našom vjerom i našim postupcima tokom naših života na zemlji. „Duša koja zgriješi, ona će umrijeti… Na pravedniku će biti njegova pravednost, a na zlikovcu će biti njegova zloća.“ (Ezekiel 18:20)
Pisac Poslanice Jevrejima nam kaže: „Ljudima je određeno da jednom umru, a zatim sud.“ (Jevrejima 9:27) Ovdje razumijemo da se nikakva promjena u nečijem duhovnom stanju ne može napraviti nakon njegove smrti – ni od njega samog ni kroz napore drugih. Ne postoji plan spasenja nakon smrti.
Poenta je u tome da svako od nas ima samo jedan život i mi smo odgovorni za to kako živimo taj život. Drugi mogu uticati na naše izbore, ali na kraju moramo položiti račun za izbore koje sami donosimo. Kada život završi, više nema izbora; nemamo drugog izbora nego se suočiti sa sudom. Molitve drugih mogu izražavati njihove želje, ali neće promijeniti ishod. Vrijeme za molitvu za osobu je dok je živa i još uvijek postoji mogućnost da se njeno srce, stavovi i ponašanje promijene (Rimljanima 2:3-9).
Paljenje svijeća za mrtve kako bi se pomoglo mrtvima da dođu do boljeg mjesta nije biblijsko. Prirodno je imati želju moliti se u vrijeme bola, patnje i gubitka za voljene i prijatelje, ali molitva za duše mrtvih nema nikakvu vrijednost. Umjesto toga, fokus bi trebao biti na ožalošćenim prijateljima i članovima porodice preminulih, dok nudimo saosjećanje i praktičnu pomoć, pokazujući Hristovu ljubav na opipljive načine.
Porijeklo tradicije paljenja svijeća za mrtve
Svijeće i druge vrste rasvjete koriste se hiljadama godina i gotovo isto toliko dugo se povezuju sa sahranama. Gotovo svaka kultura, rasa i religija koristila je svjetlost svijeća kako bi se povezala s božanskim i pomogla preminulima da napuste ovaj svijet i odu u sledeći.
Zanimljivo je da je engleska riječ „funeral“ (sprovod) izvedena je od latinske riječi „funus“ što znači „baklja“. Rani Rimljani vjerovali su da su svjetla potrebna na sahranama kako bi vodila pokojnike kroz tamu do vječnog svjetla koje ih čeka.
Svjetiljke su se takođe palile oko tijela ili groba preminule osobe kako bi se zli duhovi držali podalje prije nego što bi imali priliku preuzeti tijelo i oživjeti ga. Rane kulture su takođe vjerovale u osiguravanje u smrti onoga što je osoba uživala u životu. Uz sahranjivanje ljudi s hranom, posudama za piće i jelo te blagom, uključena je i svjetlost.
U stvari, arheolozi su u Egiptu i Grčkoj pronašli ostatke svijeća koje datiraju još iz 3000. godine prije nove ere. Ciceron, rani rimski filozof i političar, pobrinuo se da njegova voljena kćerka Tulija bude sahranjena sa svjetlom kada je umrla 45. godine prije nove ere. Kada je njena grobnica ponovo otkrivena u 15. vijeku u Rimu, rečeno je da je vječna lampa još uvijek gorjela petnaest vjekova kasnije. Pretpostavlja se da je to bilo moguće ako je izvor goriva bio prirodni gas ili nafta.
Svijeće su se takođe koristile na sahranama zbog straha ljudi od mrtvih. Vjerovali su da će plamen svijeće pokazati pokojniku da je poštovan i da ga pamte, te da stoga neće biti razloga da proganja njihove porodice u duhovnom obliku.
Ritualna upotreba svijeća neizostavna je u magiji i vještičarstvu. Na jednoj vikanskoj (vještičarskoj) stranici nalazimo sledeće objašnjenje: „Paljenje svijeća za mrtve je drevna praksa koja u paganskom vjerovanju simbolizuje svetu evoluciju i cikluse smrti, tranzicije, iscjeljenja, transformacije i ponovnog rođenja.“
Na drugoj „ezoteričnoj“ stranici objašnjava se porijeklo crkvenog praznika „Svijećnica“: „Svijećnica je crkvena ‘adaptacija’ paganskog praznika boginje zvanog Imbolc, gdje ljudi pale svijeće kako bi otjerali mračne utvare. Svijećnica se slavi istog dana kao i taj paganski praznik, 2. februara. Riječ Imbolc, koja se različito piše Imbolc, Oimelc i Imelg, znači ‘ovčje mlijeko’ jer je to vrijeme kada su se jagnjad rađala u staroj Engleskoj, Irskoj i većem dijelu Evrope, čime se vraćao protok ovčjeg mlijeka.“
Noć vještica (Dan svih svetih), jedan od najvećih svjetskih praznika, slavi se širom svijeta, od Poljske do Filipina, i nigdje tako ekstravagantno kao u SAD-u. Ovaj „praznik“ datira više od 2.000 godina unazad, iz Irske i drevnog keltskog festivala vatre zvanog Samhain. Samhain je bio ključna tačka keltske paganske nove godine, vrijeme ponovnog rođenja – i smrti. Za Samhain, keltski pagani u Irskoj bi gasili vatre u svojim domovima i palili jednu ogromnu lomaču u selu, oko koje bi plesali i glumili priče o smrti, regeneraciji i preživljavanju. Tokom ovog festivala, Kelti su vjerovali da se duše mrtvih – uključujući duhove, gobline i vještice – vraćaju kako bi se pomiješale sa živima. Kako bi otjerali zle duhove, ljudi bi nosili maske i palili lomače. Moderni „druidi“ ovako definišu svoje običaje: „Jedan od najvažnijih aspekata Noći vještica za nas je sjećanje na voljene osobe. Palimo svijeću, eventualno izgovaramo ime osobe ili stavljamo njenu sliku na oltar. To je sveto vrijeme i ceremonija, ali ne morate biti pagan da biste bili uključeni. Važno je da dolazi iz mjesta zaštite i ljubavi.“[1]
U škotskim, galskim i irskim domaćinstvima, svijeća na prozoru je dio proslave kojom se duhovi preminulih rođaka pozivaju kući.
Amiši takođe stavljaju svijeće u prozore. Ova tradicija je slična irskoj. Amiši pale svijeće u svojim prozorima kao dio proslave i obilježavanja Svete noći Badnje večeri kada se Isus rodio.
Porijeklo meksičkog Día de los Muertos, Dana mrtvih, seže oko 3.000 godina unazad do Asteka, koji su poštovali pokojnike pružajući im hranu, vodu i alate za njihovo teško putovanje kroz zagrobni život. Dolaskom španskih konkvistadora u 16. vijeku, astečku tradiciju zasjenila su dva katolička praznika, Dan Svih svetih i Zadušnice, koji su se slavili prvog i drugog dana novembra.
Da bi integrisala hrišćanstvo s paganskim običajima donošenja svijeća na sahranu, rana crkva je proglasila da svijeće moraju biti napravljene isključivo od voska jer „vosak, budući besprijekoran, predstavlja Hristovo najneokaljanije Tijelo; fitilj u njemu je slika Njegove Duše, dok užareni plamen predstavlja Božansku Prirodu ujedinjenu s ljudskom u jednoj Božanskoj Osobi.“ „Domišljatosti“ klera tradicionalne crkve u opravdavanju „pokrštenog paganizma“ nalaze se u rasponu od bizarnih gluposti do suptilnih obmana i igre riječima.
Praksa paljenja svijeće za Božić ima korijene u paganskim tradicijama, gdje su se svijeće koristile za odbijanje zlih duhova tokom najtamnijeg dijela godine. Tokom ovog perioda, ljudi bi palili svijeće i logorske vatre kako bi otjerali zle duhove i proslavili povratak sunca.
Osim rimskih Saturnalija, jedan od festivala koji je imao ogroman uticaj na Božić bio je Jul (Yule). Slavili su ga uglavnom Nordijci u sjevernoj Evropi, a mnogi stari julski običaji postali su božićni običaji i danas. Proslave su trajale 12 dana, a palile su se ogromne lomače. Gozba i piće bili su veliki dio proslava. Noć prije Jula zvala se Majčina noć. Julsko drvo se ukrašavalo oko zimskog solsticija, a julski trupac (badnjak) bi se palio kako bi se porodice mogle gostiti i veseliti uz vatru cijelu noć. Julska šunka bila je veliki aspekt ove proslave jer je vepar bio svet paganskom bogu Frejru. Hrišćani su prisvojili mnoge od ovih tradicija kako bi proslavili Božić.
Sloveni su takođe imali svoje zimske praznike kratkodnevnice. Karačun je paganski praznik koji se slavi u čast crnog boga Černoborga. Vrlo slično Samhainu i Noći vještica, ovo je bio dan kada su svi slovenski bogovi povezani s tamom i propadanjem bili najmoćniji. Međutim, bijeli bog ili bog sunca uskrsava sledećeg dana i ponovo trijumfuje. Stari Sloveni su na ovaj dan palili vatre na grobljima i raskrsnicama kako bi ugrijali svoje voljene. Organizovane su gozbe u čast mrtvih i kako bi ih nahranili. Ove prakse su se stopile sa modernim božićnim tradicijama.
Rimljani su tokom Saturnalija vješali male metalne ukrase na drveće ispred svojih domova. Svaki ukras imao je neku vrstu povezanosti s bogom ili čak zaštitnikom porodice. Rimski pjesnik Katal, u svojoj poemi „Svadba Peleja i Tetide“, govorio je o bogovima koji su ukrašavali Pelejev dom zimzelenim drvećem poput lovora i čempresa. Zimzeleno drveće i vijenci i girlande napravljeni od njega bili su značajni za Egipćane, Jevreje i Kineze. Predstavljali su vječni život. Za rana germanska plemena, ukrašavanje drveća voćem i svijećama u čast Odina bila je uobičajena praksa. I tu nalazimo pravo porijeklo ukrašavanja i osvjetljavanja božićne (novogodišnje) jelke.
Šta je sa proslavama rođendana? „Davanje rođendanskih poklona je običaj povezan sa prinošenjem žrtava paganskim bogovima na njihove rođendane. Tradicionalna rođendanska torta takođe vuče porijeklo iz drevnog idolopoklonstva. Vjerovali su da vatra svijeća ima magična svojstva. Uzdizali su molitve i želje koje su se prenosile bogovima na plamenu svijeća.“[2] Izgleda da u ranim vjekovima Zajednice hrišćani nisu slavili rođendane upravo zbog njihovih paganskih korijena.
Dublje pitanje
Kada su u pitanju običaji s paganskim korijenima, dublje pitanje za hrišćane trebalo bi biti paganski pogled na zagrobni život – besmrtnost duše. Ovaj pogled izvorno potiče od zmije (Sotone) kada je iznijela tvrdnju: „Nećete vi umrijeti“ (Postanje 3:4). Pa ipak, uprkos ogromnim dokazima u Svetom pismu da je prva (privremena) smrt san bez snova iz kojeg se budimo u jednom od dva uskrsnuća (Danilo 12:2; Jovan 5:28-29), mnogi hrišćani se i dalje drže vjerovanja koje je srednjovjekovna crkva usvojila iz grčko-rimske kulture. Kada je Bog rekao: „Zaista ćete umrijeti“ (Postanje 2:17), što se počelo događati nakon pada u grijeh i odvajanja od drveta života (Postanje 3:22-24), postalo je očigledno da On „jedino ima besmrtnost“ (1. Timoteju 6:16).
Ako duša ne umire (Ezekiel 18:20) već nastavlja živjeti odvojeno od tijela, mogućnost komunikacije s tim dušama – nešto što Biblija oštro osuđuje (Levitski zakonik 20:6) – postaje primamljiva obmana. Paljenje svijeća vezano za pokojnike, bez obzira na popularnost i „obrazloženja“ koja se daju, neodvojivo je povezano sa idejom o zagrobnom životu i nekom vrstom interakcije sa mrtvima.
________________________
[1] BBC: Samhain to Soulmass: The Pagan origins of familiar Halloween rituals.
